Marketing
Lasinja
Običaji i tradicije nekako su isprepleteni s našim životima i toliko smo navikli na njih da smo naprosto srodjeni jedno u drugo ili jedno za drugo. Nekad postoje dobre strane istih, no ponekad nas ta tradicija vodi u još veće neznanje, pa se ponekad i izgubimo u svemu tome .
Nastavljam dalje putem kiselice, vode koja i s ove strane Kupe izvire ,a sve je to tako sklopljeno zajedno u jednu priču da ih više niti ne razlikujemo. Prelazimo most. Poslije rata kada je stari most bio srušen postojala je skela preko koje se prelazilo,ali se desio slučaj da je kamion – tegljač propao kroz skelu – ponton i upao u rijeku. Tada je ponton bio maknut i gradio se novi most koji će opet spajati Zagreb sa Banovinom i Kordunom,a sve to preko stare Brezovice i Jamnice pa sve dalje i dalje. Ovaj je kraj itekako – nekada bogat- osiromašio poslije domovinskog rata.Djeca se razbježala po svijetu, ostale su ruševine jedne poruge historijske – usijanih glava pa je i na kraju i tih glava nestalo. Kada sam poslije rata prolazio tim putem uvijek sam se znao zafrkavati ili našaliti : ljudi spremite pasoše – napuštamo Hrvatsku,a isto tako i vraćajući se – ljudi spremite pasoše – granica je,vraćamo se u Hrvatsku. Tako je tada to na mene djelovalo.
Nemaš puno neke velike povijesti ,mada je nekada postojala pa kažu izvori i od rimljana pa preko srednjeg vijeka .Postojali su tvrdi braniči i onda ih je nestalo.porušilo se i ono malo sjećanja još davno,da bi to sve u socijalizmu ustvari,mada i danas nije bolje, bilo izvrgutno ruglu. Naselilo se stanovštvo, premda je ovdje stanovništvo već dugo bilo više pravoslavno kao i cijelim tim putem dalje prema Baniji i Kordunu pa i dalje do duboko do granice Bosne.
Ovo je krajina – ganičarski kraj koji je zasluživši mir posvećen poljoprivredi , mada i gospodarstvu , što zbog blizine Jamnice i slavne vode , što zbog blizine glavnog grada , ali i nedalekog Karlovca. Iz Zagreba ili Karlovca ima oko pola sata vožnje. Kao što se sve mijenja , promijenio se izgled mjesta poslije rata , ali i ta pošast kružnih tokova zahvatila je i ovo područje, mada za time nije bilo nikakve potrebe, jer promet nikad zapravo nije toliko gust . Postoji nekoliko kapela , poklonaca na samom tom putu,ali o njima i nema nekih većih zapisa , osim ako se pogleda sve je to nekako recimo to tako sklepano narodno 19 stoljeće . Sama Lasinja pripadala je gradu Steničnjaku kao dio vlastelinstva, a za kojeg znamo da je mijenjao gospodare ,a najvažniji su oni Zrinski ili Frankopani. Osnivanje vojne Krajine graničara još 1745 godine odnosno Prva banska graničarska pukovnija bila je upravo stvorena ili organizirana na ovom području Banije i Korduna. Prva banska pukovnija bila je podijeljena na 12 satnija i to između ostalih i Lasinja je bila u sklopu iste uz Čemernicu, Maju, Vranovinu ,Glinu i itd.
Jedan od običaja doveden je ustvari do apsurda. Naime zvono sa crkve sv.Ante Padovanskog u središtu Lasinje zvonilo je tako bučno i jako da stanovnici uopće nisu mogli zaspati ,jer je u ponoć upravo zvonilo,udaralo 12 puta da je ustvari bilo zaglušujuće,pa se osim nekih drugih sudskih slučajeva i tužbi i zvono sa crkve našlo u registru tuženih. Jedan od povremenih stanovnika, a vikendaša je nekad bilo,a i ima ih još dosta, tužio je crkvu za preglasnu zvonjavu i spor dobio. Da li crkva zvoni po starom ili malo tiše ne znam,morat ću to istražiti, jednom – nekad – nikad.Nije moja stvar. Ja ću se samo brzo provesti dalje. Morat ću stati naravno pored ruševina stare crkve koje su restaurirane a potječu iz 1833 godine.
Nije ih se štedjelo, tolika je bila mržnja vođena bolesnim glavama da je nastradala 1991 godine, ni kriva ni dužna. Danas je tu novi i nosi isti titular sv.Ante Padovanskog. Skroman inventar, potpuno nov za mene iskreno ništa posebno za jednu takvu građevinu. Ono staro otišlo je u nepovrat povijesti.Župnik i seljani toliko su se zaigrali u svojem uređenju da eksterijer odnosno dvorište izgleda kao sajam igračaka, pun patuljaka i labudova i nekih ukrasa kojima je identitet sasvim čudan i nepoznat,pa je s moje strane vječno bilo izvrgnuto ruglo ,ali isto tako i zgražanju koliko daleko možemo napraviti glupost od nečega što bi bi trebalo biti ponos. Nedaleko tih priča je novi samostan Sestara Srca Isusova.Zatvoren u moltivi onih koji više ne žele vidjeti svjetlo svijeta. Nema se puno proći brzo ste van i nastavljate dalje. Život uvijek ide dalje pa idem i ja s njim, u neko novo doba,ali isto tako žurim doma – u Topusko. Pas se već raduje putu, jer ga poznaje koliko smo ga puta samo prošli.
Stanite i Vi vrijedno je vidjeti ama baš svaki kutak ove zemlje, jer ne znamo koliko smo dugo i koliko dugo ćemo biti na ovoj planeti ili ovom svijetu.
Post je objavljen 15.06.2022. u 18:57 sati.