Dvorci, crkve i stari gradovi
12.05.2023., petak
Inkey Rasinja - priča o ljubavi
|
Noć je pokrivala dvoje ljubavnika, kao tajni saveznik jedne romanse, obavijene tajnom i cvijećem, ciklamama. Krili su svoju ljubav, kao što to stoljećima čine mnogi zaljubljeni i upravo ta priča, legenda kao da povezuje sve one velike ,ali tajne ljubavi o kojima i danas nakon proteklog vremena kruži priča, tajnovita ,ali ipak toliko živa kao da je i sada tu , dobro prikrivena koju donese na tren samo dašak ljetnog vjetra u mirisu cvijeća. Govore da je dvorac uklet , da ga treba izbjegavati radi zla koje je učinjeno jednoj velikoj ,ali zabranjenoj ljubavi, između dvoje ljudi , suprotnog društvenog položaja, koji ipak nije spriječio da se dvoje mladih zavoli. Tragika je obavila ovo mjesto i sami mještani zaziru dolaziti ovamo. Dvorac je prepušten zaboravu, propadanju upravo radi straha, da noću ovuda šeta duh one mlade ali lijepe barunice, koja traži svoju ljubav. Dvorac i njegova unutrašnjost kao da lebde u zraku ,a kula dobro čuva tajnu koju ćete ,ako dođete ovamo, možda, samo šaptom čuti od nekoga starijeg. Upravo ti stariji sjećaju se velikaške obitelji koja je vladala sve do 1944 godine i kod kojih ćete po okolici naći vrijedan inventar iz dvorca. Za sam posjed otimali su se i plemići kao i carski dvor , jer je do 1895 godine bio jedan od najvećih imanja u križevačkoj i varaždinskoj županiji , između ostalih ovamo su pripadali i majuri Kuzminec, Prkos, Gorica, Imbriovec, Ferdinanddvor,Gjelekovec,Grbaševec,Ludmilindvor i Gizelindvor. Kroz stoljeća izmjenjivali su se mnogi vladari kao Toma Bakač Erdoedy,njegova kćerka Elizabeta udana za baruna Moscona, zatim Ana Elizabeta (Bakačeva unuka) inače žena Herberta Auersperga i drugi. U tijeku 18 stoljeća ovdje se razmahalo gospodarstvo ,razvija se obrt pa i trgovina. Isto tako pretpostavlja se da je ovdje već postojalo zdanje , na mjestu današnjeg dvorca , obitelji Geiszruk. Kako je obitelj Inkey de Palin došla u posjed imanja postoje oprečna tumačenja kao i podaci. Ivan Geiszruk založio je 1778 godine imanje Rasinja grofu Baltazaru Inkeyu, velikom županu županije Zala, to za rok od 30 godina za 107.000 forinti. Drugo mišljenje tumači nam da su Inkeyi kupili ovo imanje već 1746,ali da se ovdje spominju kao posjednici u ovom kraju več od 1630 godine. U Rasinji govore da su Inkeyi bili dobri vladari prema svojim seljanima i kmetovima, da su bili mecene i pomagali sirotinju. Odakle onda ovakva priča? To ćete se pitati. No, ipak , neke društvene norme nikada neće umrijeti, pa čak niti dan danas. Barun Ferdinand imao je kćer Lily, ljepoticu i ponos ovoga kraja. Voljela je Lily duge šetnje šumom, sjediti pored jezera i posjećivati bakin grob. Za jedne šetnje šumom , desi se joj se nezgoda i u pomoć joj priskoči mlad , lijep i pristao seoski dečko Matko. Matko osvoji mladu ljepoticu i svojom dobrotom ,te se ona zaljubi u njega, ali i on u nju. I premda su i znali da ne mogu biti zajedno, jer ih je dijelio svemir društvenog i socijalnog nazora tog vremena, ipak je ljubav bila jača i oni su se sastajali obavijeni svojom saveznicom , noći i jedinim svjedokom , mjesec , koji je svjetlio njihovoj sreći, ali sreće nije dugo trajala. Za jednog sastanka, a već unaprijed sumnjajuću da se nešto dešava, uhvati ih Lilin otac i tu počinje tragedija. Barun nije želio da njegova ljepotica za kojom su se okretali najljepši prosci i Beča i Budimpešte ljubuje sa jednim običnim seljakom, ma koliko god on bio dobar i lijep i ma koliko god njegova kćer bila sretna. Priča kaže da je sam barun usmrtio Matka ,a kćer zatvorio u kulu, s koje i danas kao da se čuje jauk mlade djevojke – ili je to samo pjev vjetra kroz tornjić. Nikada nećemo znati. Kasnije su vremenom, a ljudi kakvi jesu već , često puta bez osjećaja, mladu barunicu viđali kako sama i kažu luda, zapuštena i tužna , luta besciljno Rasinjom i traži svoga Matka, do kraja svog života i do kraja svijeta u vječnost.       Oznake: ljubav, Hrvatska, legende, rasinja |
24.02.2023., petak
Javljao se mrtvi pandur
|
Javljao se mrtvi pandur Moglo je biti oko 1930 godine,a u Zagrebu su bile demonstracije,ljudi su se kod Gradske kavane ,tukli s pandurima. I jedan je Zagrepčanin ciglom pogodil pandura na konju. Ovaj se srušil,ubil ga je. Pandur je ostal mrtav,a nije se doznalo ko ga je pogodil između toliko naroda. Ali ovaj Zagrepčanin uvek je vidil toga pandura kak da je živ,uvek je bil pred njim. Jednom je rekel sinu: -Jel ga vidiš? Ali ovaj ni videl niš. To se amon njemu prikazal jer je ubil čoveka. I sad je to star čovek,bolestan, I njega dolazi nekaj dušiti. I taj Zagrepčanin htel je svoju ćer dati toj krivoj duši kaj ga je dušila,nek ide k njoj, njega da pusti. I došla ta kriva duša I dušila je ćer osam dana u dvanajst sati u noći. Terala ju je da se utopi pa je u košulji bežala s postelje. Ali majka ju je držala I vikala da ona svoju ćer ne da , da je kćer njezina.. I svaku večer je molila očenaše Majki Nožjoj Kamenitoj,nek joj ćer sačuva. I sada je ćer pustila na mira ta kriva duša,a čovek je još živ, samo svaki čas čekaju njegovu smrt. Tekst je bez imena kazivača ostao zapisan.  Oznake: priče, legende, Zagreb beli grad |
17.07.2022., nedjelja
Republika Šupljika
|
Republika šupljika Nekoć u Puntu kuće bijahu razbacane po polju od Kandije do Mrižića I Kanajte. Ljudi su živjeli osamljeno pa bi se jako obradovali nekom susretu I ne bi se mogli napričati. U Slavnim kućama živio neki sudac čija je žena bila dobra I pametna. Narod bi joj se volio potužiti povjeravajući se što ga tišti I na srcu mu leži. Ona bi im samo odgovarala : Reči ću mužu,dođite u nedjelju kod nas pa ćemo vidjeti što se da napraviti. Dok je god čovjek živ ne treba gubiti nadu. Dosta joj se ljudi žalilo da im neki lupežina krade novce . Sretne ga ona putem pa mu reče : što to čujem da na tuđe ruke pružaš! Izdere se on na nju : Tko ti to govori! Nek me prvo uhvate pa tuže! – Radi što hoćeš,ali nećeš dokle hoćeš! Ne prođe dugo ,uhvate ga ljudi do Slavnih kuća. Suca nije bilo kod kuće pa je njegova žena riješila slučaj : Vodite ga naokolo s vrećom u rukama neka zna da je došao ljudima u ruke! Tjeraju lupeža da ide, ali on neće jer nije ga osudio sudac. –Dragi moj, svejedno sudac ili ja kad su kukuruzi u vreći! Sudac Pigurina imao je ženu koja se u sve petljala I govorila same gluposti. LJudi su gledali da je nema kod kuće I nastojeći o svojim problemima govoriti nasamo sa sucem. Jedna je žena došla kada ona bijaše kod kuće sama. Nije imala kamo pa joj reče zašto je došla. Sin joj je već dugo bio u vojsci u Mlecima I nikako nije dolazio kući. Došla je moliti da ga sudac, ako ikako može, izbavi iz vojske. Pigurina joj žena reče : Doći će on .doći ! – Doći će ,ali kada? Voljela bih ja da on bude kod kuće I u kolo ide kao I vaši sinovi. Odgovori joj žena,pomalo zavidna jer su suci uvijek znali svoju djecu osloboditi služenja vojske. – Nešto ću vam reći,ali nemojte nikom drugom govoriti! Moj muž sudac rekao je da je Republika Šupljika! Neće ona dugo izdržati I sva će djeca doći kući! Žena odmah otišla po selu od kuće do kuće. Reče jednoj pa drugoj da je Republika Šupljika. Uskoro dođu po suca što je protiv guvernera. Mleci uistinu propadnu . Sudac se vrati iz zatvora zasluživši još bolji položaj. Njegova će žena nato drugim ženama : - Sad ćemo mi vladati! Kad dođoše Francuzi,zavlada glad. Nije im sudac Pigurina dopuštao da vode narod u rat. Dođu Francuzi da ga vode u zatvor. Sprovedu ga vezanih ruku, a žena za njjim na vratima plače : Mužu moj, što je to došlo na ovaj svijet, činite dobro, a snađe vas zlo!- Nije on volio suze ,pa joj reče, Šuti ženo, ako jednog odvedu nisu sve odveli. Narod je više od jednoga, ne može se narodu konopac oko vrata staviti.  Oznake: bajka, Hrvatska, legende, povijest |
24.06.2022., petak
Đavao u Gorama
|
POslije domovinskog rata vidio ,prolazeći tuda , prazne puste zidove, golu ciglu slavne prošlosti. Onda se obnovilo, lose, kako drugačije, tako lose da ga je ovaj potres ponovo porušio I što, bacilli smo lovu, narod sretan I možemo ispočetka. Gora ,ona slavna , stara , vjerska. Neću sada o povijesti toga mjesta, jer je napisano I previse, nego bih radije da sve skupa olakšam donio jedan događaj tamo iz davnina iz 1765 godine. U Gorama, vlastelinstvu zagrebačkog prepošta (predstojnik), zbio se sljedeći daleko glasoviti slučaj. Svi su ondje pripovjedali , da se u neku kuću uvukao đavo, da zlostavlja ljude I , jer je mjesni kapelan noću zaklinjanjem čistio kuću, da je taj đavao prešao u župni dvor u Gorama, da se tu u sjeni pokazuje, da govori I čudnovato se ponaša. Kad su neki oficiri, koji ni u šta ne vjeruju, došli u tu seljačku kuću, da Ih je izmlatio. Pričalo se I više priča, kako je tko bio vještiji u izmišljanju. Gorski župnik Matija Kos osobno dođe u Zagreb te o tom đavlu podnese opširan izvještaj biskupu, prepoštu I članovima kaptola, tako da se činilo krivovjernim sumnjati u to makar malo.Isticali su se , kako se to rado dešava., brojni razlozi božanske providnosti, a općenito se govorilo, da se to zbiva radi obuzdavanja krajiških oficira, koji žive odveć raskalašeno I koji su zbog čitanja knjiga donijetih iz Saska zadojeni bezvjervjem. Kad su za to saznali neki oficiri, smatrajući, da se novcem može razotkriti ta tajna, potkupe neke u onoj seljačkoj kući I doznadu da se tu nalazi starica, koja bijaše izjavila, da dobro pozna toga đavla. Stoga je stanu ispitivati ,a ona , vidjevši I primivši novac, ispriča, da je mjesni kapelan smrtno zaljubljen u neku ženu, pa kako mu se nije pružila prilika da s njom spava, pronašao je sljedeći način : Spomenuta žena, s kojom se spavao kao s milosnicom, podizala je buku, a donošeno svjetlo gasila duvanjem iz mijeha, tako da su drugi bježali iz kuće, koja je ostajala prazna. Nato je kapelan bio pozvan, da izgoni đavla, te se , ostajući tu mogao predavati ljubavnim užicima sa svojom ljubavnicom. To je sjajno uspjelo. Napokon uvjeriše seljake da je đavao rekao kapelanu, da progoni samo milosnicu,Budući da je kapelan ne može ondje stalno čuvati, da je đavao ne ugrabi, neka zamole župnika , da primi u svoju kuću tu kapelanovu priležnicu. Oni zamoliše , župnik pristade ,pa tako ta tobože uznemiravana žena bi preseljena u župnikovu kuriju. Da I župnik bude prevaren, I u njegovoj je kuriji lažno prikazivano uznemiravanje, koje je vršio neki plaćeni I najmljeni čovjek. Dvaput je silom htio provaliti,a jedamput je srušio vrata. Zbog mjesečine vrlo je lako stvarao sjene, ričući, kako je bio upućen, puštao neke glasove I oponašajući promukli glas psovao kapelana što mu oduzima dušu, koja mu pripada. Stoga je radi sigurnosti ta žena svake noći spavala s kapelanom. Pošto je starica otkrila navedene zgode, s mnogo drugih okolnosti I pošto je za to saznao župnik, kapelan bi odande maknut, a đavla nestade. Za priležnicu našao se muž, a oficirima je naposljetku bilo zabranjeno da o tome govore, da ne bi svećenstvo postalo omraženo, a puk nemaran u primanju sakramenata. Taj je događaj jedino ostavio sjećanje na đavla u Gorama, tako da služi kao podloga poslovici : To je đavao u Gorama.     Oznake: vrag, povijest, Hrvatska, legende |
12.06.2021., subota
Legende o Rabu
|
Legende o tri obrane grada čudima sv.Kristofora Historiae miraculorum sancti Christophori marturis tres iretarias descriptis rapskog biskupa Jurja de Hermolaisa (1292-1313) opis je triju obrana Raba od napadača.Biskup je legendu napisao 1308 godine,a događaji su se zbili krajem 11 i početkom 12 stoljeća.Budući da je u to vrijeme malo podataka o zbivanjima uopće,sama legenda je jedna od najvažnijih izvora za stariju povijest otoka i grada Raba i uopće tadanjih prilika u Hrvatskoj.Prvi ju je objavio u svom velikom djelu Iliricum sacrum Danijele Farlati,a zatim Franjo Tački u 19 sto. I Guisepe Praga u 20 st te Ferdo Šišić, po dijelovima,prvu, drugu i treću. Na hrvatskom jeziku legendu je prvi objavio 1867 godine dr.Ivan Crnčić,kanonik u zavodu sv.Jerolima u Rimu. „ Ljeta 1308 po Isuhristu našem gospodinu i spasu,ki je s Otcem sa Svetim Duhom jedan Bog i Gospod,čudo Rabljan zaprosi mene fratra Jurja svoga,ako nevridna građanina i biskupa,da što sam u nekadanjih povijestih čitao i od starih Rabljan čuo,da je preslavni mučenik Hristofor po velikoj mimlosti Božjoj,kada što čudnovata udjelao u ovom gradu Rabu, to da redom popišem, da neka znaju i koji su sada i koji budu. I hoću im ugodjeti na hvalui čast ovomu našem odvjetniku sv.Hristoforu,koji po svojih svetih zaslugah,a po Božjoj osebujnoj milosti nosio je na svojih posvećenih ramenih Spasa,česa nisu drugi. Ali ću na kratko koliko budem mogao izpripovijediti svim koliko je on premogao u ovom gradu. I to : kada biaše biskupom rapskim poštovani muž gospodin Domana,rodom Osoranin,nekih Ugrov velikih sila iz nenada pride pod zide ovoga grada,te ga opkoli, pak bij i nabijaj i probijaj i razbij, strelami i svakakovim oružjem,bez prestanka od 14 travnja sve do 9 svibnja. I nekoga toga dana izleti kamen iz njihova hitala ter preko sv. Stipana, prvog Hristovog mučenika,tvrdjave u grad, pade nekomu vlastelinu na kuću, probi joj krov i pod, te se zakopa u zemlju pol koraka. Toga se prestrašili jako Rabljani,pak su se dogovorili : da što im je koristnije,dati se pod jaram onomu narodu ili se braniti, i Boga prositi,da ih od tolike pogibelji, od toliko straha milostivo oslobodi on,koji veličina ponizi,a ponizna uzvisi čudovito. Pak Bog da po Duhu svetomu dobar svjet onomu biskupu, a on svim okolo sebe, rekav ovako : Hodimo po predragu glavu mučenika Hristofora,pak je častno bogomoljno zanesimo na tvrdjavu, neka se on bori za nas, neka nam on premože neprijatelje, mi se u njegovu pomoć vjerujemo. I pojdoše jako veselo u crkvu, u Svetu Mariju, popi i vas puk, ter onu predragu glavu častno iznesoše, moleći na velik glas pjesni i letenije, ter proseći Boga, da tako mu blaženoga Hristofora zaslug,da ih on iz neba oslobodi od onoga naroda moći,najbolje, pak ju liepo položiše onu dragu glavu na tvrdjavu. I čudo se veliko dogodi : neprijatelji hitiše ini kamen, i taj uleti tako visoko, da ga jedva mogahu vidjeti, pak strašno bubnu u more nasrid drage,a oni stajahu naokolo. I još kako su Rabljani svetu glavu ondje položili ni načinbe, ni strile, ni nikakovo oružje ni jim moglo nauditi,ni malo „  |
