Dvorci, crkve i stari gradovi
12.05.2023., petak
Inkey Rasinja - priča o ljubavi
|
Noć je pokrivala dvoje ljubavnika, kao tajni saveznik jedne romanse, obavijene tajnom i cvijećem, ciklamama. Krili su svoju ljubav, kao što to stoljećima čine mnogi zaljubljeni i upravo ta priča, legenda kao da povezuje sve one velike ,ali tajne ljubavi o kojima i danas nakon proteklog vremena kruži priča, tajnovita ,ali ipak toliko živa kao da je i sada tu , dobro prikrivena koju donese na tren samo dašak ljetnog vjetra u mirisu cvijeća. Govore da je dvorac uklet , da ga treba izbjegavati radi zla koje je učinjeno jednoj velikoj ,ali zabranjenoj ljubavi, između dvoje ljudi , suprotnog društvenog položaja, koji ipak nije spriječio da se dvoje mladih zavoli. Tragika je obavila ovo mjesto i sami mještani zaziru dolaziti ovamo. Dvorac je prepušten zaboravu, propadanju upravo radi straha, da noću ovuda šeta duh one mlade ali lijepe barunice, koja traži svoju ljubav. Dvorac i njegova unutrašnjost kao da lebde u zraku ,a kula dobro čuva tajnu koju ćete ,ako dođete ovamo, možda, samo šaptom čuti od nekoga starijeg. Upravo ti stariji sjećaju se velikaške obitelji koja je vladala sve do 1944 godine i kod kojih ćete po okolici naći vrijedan inventar iz dvorca. Za sam posjed otimali su se i plemići kao i carski dvor , jer je do 1895 godine bio jedan od najvećih imanja u križevačkoj i varaždinskoj županiji , između ostalih ovamo su pripadali i majuri Kuzminec, Prkos, Gorica, Imbriovec, Ferdinanddvor,Gjelekovec,Grbaševec,Ludmilindvor i Gizelindvor. Kroz stoljeća izmjenjivali su se mnogi vladari kao Toma Bakač Erdoedy,njegova kćerka Elizabeta udana za baruna Moscona, zatim Ana Elizabeta (Bakačeva unuka) inače žena Herberta Auersperga i drugi. U tijeku 18 stoljeća ovdje se razmahalo gospodarstvo ,razvija se obrt pa i trgovina. Isto tako pretpostavlja se da je ovdje već postojalo zdanje , na mjestu današnjeg dvorca , obitelji Geiszruk. Kako je obitelj Inkey de Palin došla u posjed imanja postoje oprečna tumačenja kao i podaci. Ivan Geiszruk založio je 1778 godine imanje Rasinja grofu Baltazaru Inkeyu, velikom županu županije Zala, to za rok od 30 godina za 107.000 forinti. Drugo mišljenje tumači nam da su Inkeyi kupili ovo imanje već 1746,ali da se ovdje spominju kao posjednici u ovom kraju več od 1630 godine. U Rasinji govore da su Inkeyi bili dobri vladari prema svojim seljanima i kmetovima, da su bili mecene i pomagali sirotinju. Odakle onda ovakva priča? To ćete se pitati. No, ipak , neke društvene norme nikada neće umrijeti, pa čak niti dan danas. Barun Ferdinand imao je kćer Lily, ljepoticu i ponos ovoga kraja. Voljela je Lily duge šetnje šumom, sjediti pored jezera i posjećivati bakin grob. Za jedne šetnje šumom , desi se joj se nezgoda i u pomoć joj priskoči mlad , lijep i pristao seoski dečko Matko. Matko osvoji mladu ljepoticu i svojom dobrotom ,te se ona zaljubi u njega, ali i on u nju. I premda su i znali da ne mogu biti zajedno, jer ih je dijelio svemir društvenog i socijalnog nazora tog vremena, ipak je ljubav bila jača i oni su se sastajali obavijeni svojom saveznicom , noći i jedinim svjedokom , mjesec , koji je svjetlio njihovoj sreći, ali sreće nije dugo trajala. Za jednog sastanka, a već unaprijed sumnjajuću da se nešto dešava, uhvati ih Lilin otac i tu počinje tragedija. Barun nije želio da njegova ljepotica za kojom su se okretali najljepši prosci i Beča i Budimpešte ljubuje sa jednim običnim seljakom, ma koliko god on bio dobar i lijep i ma koliko god njegova kćer bila sretna. Priča kaže da je sam barun usmrtio Matka ,a kćer zatvorio u kulu, s koje i danas kao da se čuje jauk mlade djevojke – ili je to samo pjev vjetra kroz tornjić. Nikada nećemo znati. Kasnije su vremenom, a ljudi kakvi jesu već , često puta bez osjećaja, mladu barunicu viđali kako sama i kažu luda, zapuštena i tužna , luta besciljno Rasinjom i traži svoga Matka, do kraja svog života i do kraja svijeta u vječnost.       Oznake: ljubav, Hrvatska, legende, rasinja |
02.04.2021., petak
Rasinja
|
Još malo ostajem u tom ,sad već napustivši tanku granicu, podravskom kraju.Predivan je kao svi krajevi Hrvatske koji kriju u svom naručju pregršt ljepota,samo ako se dobro otvori oči,okrene oko sebe i naravno i uvijek i stalno samo otvori srce.Bilo da je to kakva građevina,crkva,grad ili dvorac,bilo priroda,šuma,rijeka,potok.A često se zna desiti da jedan kraj,selo,mjesto ima upravo sve adute u svom rukavu.Zapuštena je ta naša priča,tek se nešto sitno obnavlja,kako bi oporučno otišli,ne samo osobno kao jedinka,nego kao zajednica,onima koji dolaze iza nas i kako bi i oni mogli uživati u svemu tome,kao što smo mi.Sjesti u auto,otići,odvesti se,u vlak,u autobus,i gledati kako pored nas promiču sve one ljepote,koje smo možda vidjeli negdje u nekoj emisiji i na kratko poželjeli biti tamo ili ih davno vidjeli sami.Nismo možda onda stali,ali sad je vrijeme da stanemo,napravimo pauzu u protoku vremena,izađemo iz ljuštura danas i sada i što će biti i zavrtimo povijest u svojoj glavi.Udahnemo duboko u zelenilo ili vodu koja teče i spremimo se na put u dubini duše.To je trenutak! Svakodnevno listam na tisuće strana,otvaram bezbroj svojih sjećanja,svojih iznenađenja,radosti,svojih momenata sreće ili tuge,koje sam potisnuo,zaboravio ih i sad ih preko svojih riječi vraćam natrag na javno svima Vama,a možda nekoga od Vas i natjeram da osjetite ono što sam ja osjetio taj dan,noć ili tu cestu koja me odvela. Bezbroj je priča,legenda,mitova,koji se danas čine i stvarni,i nad kojima možemo mozgati.Sve to treba pustiti na miru i samo se odati divljenju onoga što nam je upravo pred očima,ma koliko god bilo tužno,devastirano,zasuto smećem ili naprosto prepušteno zaboravu.No,dok god netko ovamo svrati ,živjet će i naravno živjet će u nama onaj tren kad sjednemo sami negdje u kraj dana i kraj možda i života i vratit će se taj čas sva ona divna putovanja. Listajući papire,knjige našao sam i jednu legendu,a dosta pišem o ljubavi,ali na svoj neki način.Ustvari možda malo maskiram i sebe i svoje osjećaje,ali svaka ta priča ostavi me punog pitanja i upitnika koji stoje u očima.Dođem tamo na teren,poslikam,prošetam i onda se vratim doma ,otvorim knjigu i sam sebi kažem,baš si bedast,pa kako to nisi vidio. Uvijek se i žurim doma,uvijek me tjera dalje i dalje i dalje,umjesto da sjednem i pričekam što će se desiti ako na kratko samo ugasim hod u sebi i tjeranje na više i više.Možda me je strah što bi bilo,kad bih zaista ustvari i zastao,možda bi me svladala tuga,kako ne vodimo računa jedni o drugima,kako ne vodimo računa o nekim drugim ljudima koji su ovdje bili prije nas,a sad smo ih zgazili,naprosto prezreli sve njihove snove,sva njihova stajanja i samoće misli. U tom trenu probuđene tuge nad onim što gledam,uz obavezno da se znam i jako iznervirati,kako smo se prodali novcu i sebičnosti,ne čujem malo zvono koji zvoni tamo negdje i koje mi pokušava ispričati priču..... Rasinja Na pola puta između Ludbrega i Koprivnice nalazi se Rasinja.Nekoć davno živjela ondje prekrasna kći gospodara grada.Na dan vjenčanja zvono pozivaše dvoje mladih da im sveže ljubav u životu i smrti.U to straže dojave da se gradu približava velika turska vojska. Zaručnik i svi sposobni za borbu poletiše na obranu grada.Razvi se žestok boj.Rasinjani baciše zvono u bunar da ga Turci ne bi oteli.U boju nesta i zaručnika i zvona iz bunara,no i dan danas se u predvečerje iz obližnje doline čuje zvono kako zove zaručnike.   |
