Dvorci, crkve i stari gradovi
20.04.2021., utorak
Đurđevac
|
Picokijada na moj način Ustvari od tih svih svojih putovanja,bez obzira na prognozu ,uvijek se nekako nađem ili na temperaturi sahare ili u magli.Rat je završio i vraćam se putevima kroz koje sam vozio,ali nisam stigao stati.I sada da vidimo koja je šteta,što se promijenilo od tih dana,kad sam vozio ko manijak kroz sva ta mjesta,sela i gradove.Nekako se ,sad mi se čini,sve previše smirilo,i priroda je odahnula,bliži se proljeće,još se vuku te magle ,ali sve se budi.Namjera mi je Vukovar,tamo imam posla,ali ne želim sada pretrčati i opet nabrzaka cestu,nego polako,opušteno... Zagreb vidimo se za par dana,a onda Dugo Selo,Vrbovec i prema Slavoniji,prođem veliki zavoj u Bjelovaru,pored tržnice,a onda cesta otvorena i preda mnom želja i snovi,strah ,nadanja.No,to sve ostavljam za kasnije kad se nađem na terenu okružen ljudima kojima ću morati nešto pametno reći,a sada dok vozim razmišljam samo o vremenu koje je nestalo,prestalo iza nas je i sad treba zavidati rane i krenuti napred.U Bjelovaru magla i kava,malo dalje na raskršću dvije ceste,kuda,a svuda ustvari možeš doći do tamo do kamo sam i namjerio.No,idemo desno i već je tu derutna crkva,barok u zapuštenom sjaju.Stajem na blatnoj livadi,slika,šutnja,a onda dalje.....policija,cesta,traktori,kamioni,djeca,podravska magistrala..... Još malo ,a onda stajem...Ne mogu zaista opisati doživljaj sunca koje se probija kroz maglu,one livade,mir ,jutarnju tišinu,ljubav i taj grad koji se diže zajedno sa maglom u vizuri mojeg oka i povijesne legende. Uvijek me muči to,da ne pišem te podatke i činjenice,da napišem samo ono što ja osjećam bez obzira na vrijeme gradnje,načina,sloga,arhitekture,jer na tom mjestu sada i ovdje nije to niti meni bitno,mada me uvijek ponese škola i uvijek,bez obzira,što me nije briga,moram ga staviti u razdoblje života.A tako bih rado samo zadržao taj moment u vječnost.Ostao ovdje na toj sunčanoj magli i na livadi,u tišini i sjedio zajedno sa tim starcem.NO,ovdje nisam sad da sjedim i da se prepuštam svojim osjećajima,nego da opišem ta junačka vremena povijesti,zbog kojih je taj kraj i ti ljudi dobili svoj nadimak. Podravke su žive žene,temperament,na pola ,neka se nitko ne nađe uvređen i svadljive i vole komandirati,pa bi rekli da žena osim tri kraja kuće nosi i hlače.Ne nose naravno podravci suknje,ali uglavnini se ipak žena pita,pa po onoj staroj ne ispada uvijek penis bonus pax en domus. No,sada doma,nakon toliko vremena,ipak idem u onu legendu i priču o slavnim picokima i kako su zaslužili svoje ime. No,dajte mi samo malo vremena,da rešim neke stvari,popio sam vode i bio na wc i onda da se samo na trenutak vratim ipak u celu storiju,kako bi nekome tko ne zna sve to ipak bilo jasnije. U 15 stoljeću počinje ta pričasa Đurđevcem.Malo je mjesto,kao i danas,tada još nema struje,nema moba,nema kompa,nema plina,ali je ipak odigralo u tim krajiškim povijesnim vremenima veliku ulogu.1532 godine vraća se Suljo I the grejt doma,poražen kod Kisega i pali tu podravinu,a s njom i taj đurđevački kraj.Naravno je da se javlja potreba da se grad zaštiti utvrdama,mostom drvenim tada,i kule braniči.Vlasnik grada je posljednji od roda Ernušta,Gašpar,nakon kojeg grad dolazi u ruke Ferdinanda I,koji to predaje kapetanu Luki Sekelju poradi obrane kraja i tog grada. Nakon što u 8.mjesecu 1552 godine,na samom kraju 16 stoljeća pada Virovitica,veliki turski vojskovođa Ulama beg našao se pred Đurđevcem.I tu kreće eto ta legenda koja do danas broji ime tih stanovnika. Naime,i dakle,Ulama beg ovdje se našao u problemima i nikako ne može poraziti hrabre branitelje grada,pa se odlučio sami grad zauzeti tako,da ratnike naše izgladni do kraja i tako ih natjera na predaju.No,narodno lukavstvo ne možeš ubiti tako lako.Vidjevši i sami da im ponestaje hrane i da će zaista skapati od gladi,a u samom gradu ostao je samo jedan mali pijetao,picok,picek,ali ne dovoljan da nahrani sve duše.Dosjeti se neka starica kako nadmudriti ili pokušati barem se spasiti i nadmudriti veliku vojsku i samo velikog Ulama bega,te predloži kapetanu grada,da ispeku tog malog pijetla i ispale ga iz topa na tursku vojsku.Tako bi i učinjeno.Misleći da utvrda ima toliko hrane da mogu iz šale i ruga ispaljivati piliće,picoke,Ulama beg odustane od opsjedanja i napusti taj kraj. No,prije samog kraja i mojeg dalje,zahvalimo se starici,zahvalimo i tom sirotom picoku,koji ne znajući što će mu se desiti ,spašava sami taj grad,a u zraku uvijek i zauvijek ostaje kletva i opet velikog vojskovođe Ulama bega i silne turske armade: A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI! Pozdrav!     |
Barnagor
|
Ja ljubim prirodu,cvijeće ,drveće,šume,no isto tako nakon ugodne šetnje kroz tišinu krošanja volim otići u trgovački centar.Svi ti trgovački centri su puni danonoćno,narod to voli,ali isto tako voli biti i u šumi.Najbolje bi bilo kad bi se trgovački centri gradili u šumi,tako da se ne naruši priroda,pa bi tako spojili sve za samo 1 kunu.A tu kunu neki imaju,a neki malo manje.Pa je kuna potrebna, da se izađe iz šume,barem za gorivo ,a ako nemaš svoj auto,onda barem za neko drugo prevozno sredstvo. Priroda nam odvajkada daje hranu,ogrijev,mir ,potoke,ali je isto tako opasna sa svojim divljim životinjama i otrovnim biljem.E,sa otrovnim biljem može se čovjek i otrovati,pa stoga treba biti jako oprezan,jer samo i sebi i drugima napraviš problem. Problema je bilo oduvijek za ljudski rod,od egzistencije ,preko hrane,strašnih ratova koji su harali svijetom,krivaca i nevinih,velikih ratnika i onih malo manjih ratnika.Mali ratnici dizali su na ruke one velike,jer su bili mali,a ovi na rukama su onda bili veliki.To je tako i drugačije ne bi imalo smisla u prostranstvima ljudske svijesti.E sad,i svijest može biti podsvijest,pa se onda dešava to da podsvijesno zaboravimo svijest i u rukama osim junaka iz šume držimo i gljivu,a kad smo u prirodi,onda tu gljivu moramo dobro poznavati kako se ne bi otrovali.U svim tim izlaganjima najgore od svega je to da zaboravimo postanak i opstanak vrste,jer se ona lako uništi,i vrlo se lako izmijeni slika teritorija na kojem pojedine endemske vrste nastaju,pa one nestaju,a dolaze druge,pretežno korov ,a korov je lažan i preuzme ulogu biljke. Kiša pada,trava raste,ja lutam prirodom,onom podravskom.Crkve,kuće,dvorišta puna lijepog cvijeća.Hrvatska i vredne ruke hrvatskih žena.Podravke su vrijedne i skrbne žene,njihova dvorišta dišu,kuće su čiste kao i one same. Nekako mi pobegne osmijeh sa strane i samo se setim : Bok,ljudii!!!Tetec,presvetli,Dudek i Regica!Svi oni u svojem koloritu rijeke Drave.No,osim njih dala je ta Podravina i jednog dečka,koji se toliko trsio i trudio,da je od malog čovjeka,stasao kao veliki i od običnog desetnika radi svojih vojnih zasluga u bici kod Solferina postao vitez austrijske vojske.A svaki vitez mora imati i svoj zamak kako bi se odmorio od ratovanja. Vitez Petar von Trezić,rođen je Ćepelovcu,malom selu Podravine,koja je od pamtivijeka rađala graničare za ovu našu povijest.Bio je desetnik jednog lovačkog puka s kojim je razorio jedno neprijateljsko gnijezdo iz kojeg se pucalo na austrijsku vojsku.Zbog tog čina dobio je prenosivo plemstvo.Vrativši se doma,gradi sebi dvor,kakav i dolikuje jednom plemiću i to u svom rodnom selu.Ima se ,može se!! Sam taj dvor Barnagor sagrađen je između 1862-1867 godine u krasnom okolišu,malo iznad glavne seoske ceste i mogu slobodno reći svojom jednostavnošću dominira ovim krajem.Pred sam kraj tog 19 stoljeća u svojoj L osnovi sa unutarnjim dvorištem,ovaj stambeni kompleks krasi i ukrasna obrambena kula u stilu herojskog romantizma,a sve po zamisli tog našeg Petra.Razni stilovi koji se ovdje isprepleću daju šarm ovoj građevini.Od običnih podravskih motiva i načina gradnje preko neoklasicizma i u unutrašnjosti Altdeutsch namještaja. Napuštam to dvorište.Zadnji pogled na prirodu i vraćam se u stvarnost.Još jedan mah dvoru,slavnoj povijesti jednog dečka koji je odsanjao svoj i san i natrag prema Zagrebu.....Pokraj vode Drave ravna Podravina,lepa vodo hladna nama domovina.......Bok,ljudiii!!!!     |
02.04.2021., petak
Rasinja
|
Još malo ostajem u tom ,sad već napustivši tanku granicu, podravskom kraju.Predivan je kao svi krajevi Hrvatske koji kriju u svom naručju pregršt ljepota,samo ako se dobro otvori oči,okrene oko sebe i naravno i uvijek i stalno samo otvori srce.Bilo da je to kakva građevina,crkva,grad ili dvorac,bilo priroda,šuma,rijeka,potok.A često se zna desiti da jedan kraj,selo,mjesto ima upravo sve adute u svom rukavu.Zapuštena je ta naša priča,tek se nešto sitno obnavlja,kako bi oporučno otišli,ne samo osobno kao jedinka,nego kao zajednica,onima koji dolaze iza nas i kako bi i oni mogli uživati u svemu tome,kao što smo mi.Sjesti u auto,otići,odvesti se,u vlak,u autobus,i gledati kako pored nas promiču sve one ljepote,koje smo možda vidjeli negdje u nekoj emisiji i na kratko poželjeli biti tamo ili ih davno vidjeli sami.Nismo možda onda stali,ali sad je vrijeme da stanemo,napravimo pauzu u protoku vremena,izađemo iz ljuštura danas i sada i što će biti i zavrtimo povijest u svojoj glavi.Udahnemo duboko u zelenilo ili vodu koja teče i spremimo se na put u dubini duše.To je trenutak! Svakodnevno listam na tisuće strana,otvaram bezbroj svojih sjećanja,svojih iznenađenja,radosti,svojih momenata sreće ili tuge,koje sam potisnuo,zaboravio ih i sad ih preko svojih riječi vraćam natrag na javno svima Vama,a možda nekoga od Vas i natjeram da osjetite ono što sam ja osjetio taj dan,noć ili tu cestu koja me odvela. Bezbroj je priča,legenda,mitova,koji se danas čine i stvarni,i nad kojima možemo mozgati.Sve to treba pustiti na miru i samo se odati divljenju onoga što nam je upravo pred očima,ma koliko god bilo tužno,devastirano,zasuto smećem ili naprosto prepušteno zaboravu.No,dok god netko ovamo svrati ,živjet će i naravno živjet će u nama onaj tren kad sjednemo sami negdje u kraj dana i kraj možda i života i vratit će se taj čas sva ona divna putovanja. Listajući papire,knjige našao sam i jednu legendu,a dosta pišem o ljubavi,ali na svoj neki način.Ustvari možda malo maskiram i sebe i svoje osjećaje,ali svaka ta priča ostavi me punog pitanja i upitnika koji stoje u očima.Dođem tamo na teren,poslikam,prošetam i onda se vratim doma ,otvorim knjigu i sam sebi kažem,baš si bedast,pa kako to nisi vidio. Uvijek se i žurim doma,uvijek me tjera dalje i dalje i dalje,umjesto da sjednem i pričekam što će se desiti ako na kratko samo ugasim hod u sebi i tjeranje na više i više.Možda me je strah što bi bilo,kad bih zaista ustvari i zastao,možda bi me svladala tuga,kako ne vodimo računa jedni o drugima,kako ne vodimo računa o nekim drugim ljudima koji su ovdje bili prije nas,a sad smo ih zgazili,naprosto prezreli sve njihove snove,sva njihova stajanja i samoće misli. U tom trenu probuđene tuge nad onim što gledam,uz obavezno da se znam i jako iznervirati,kako smo se prodali novcu i sebičnosti,ne čujem malo zvono koji zvoni tamo negdje i koje mi pokušava ispričati priču..... Rasinja Na pola puta između Ludbrega i Koprivnice nalazi se Rasinja.Nekoć davno živjela ondje prekrasna kći gospodara grada.Na dan vjenčanja zvono pozivaše dvoje mladih da im sveže ljubav u životu i smrti.U to straže dojave da se gradu približava velika turska vojska. Zaručnik i svi sposobni za borbu poletiše na obranu grada.Razvi se žestok boj.Rasinjani baciše zvono u bunar da ga Turci ne bi oteli.U boju nesta i zaručnika i zvona iz bunara,no i dan danas se u predvečerje iz obližnje doline čuje zvono kako zove zaručnike.    |
