Dvorci, crkve i stari gradovi
02.04.2021., petak
Rasinja
|
Još malo ostajem u tom ,sad već napustivši tanku granicu, podravskom kraju.Predivan je kao svi krajevi Hrvatske koji kriju u svom naručju pregršt ljepota,samo ako se dobro otvori oči,okrene oko sebe i naravno i uvijek i stalno samo otvori srce.Bilo da je to kakva građevina,crkva,grad ili dvorac,bilo priroda,šuma,rijeka,potok.A često se zna desiti da jedan kraj,selo,mjesto ima upravo sve adute u svom rukavu.Zapuštena je ta naša priča,tek se nešto sitno obnavlja,kako bi oporučno otišli,ne samo osobno kao jedinka,nego kao zajednica,onima koji dolaze iza nas i kako bi i oni mogli uživati u svemu tome,kao što smo mi.Sjesti u auto,otići,odvesti se,u vlak,u autobus,i gledati kako pored nas promiču sve one ljepote,koje smo možda vidjeli negdje u nekoj emisiji i na kratko poželjeli biti tamo ili ih davno vidjeli sami.Nismo možda onda stali,ali sad je vrijeme da stanemo,napravimo pauzu u protoku vremena,izađemo iz ljuštura danas i sada i što će biti i zavrtimo povijest u svojoj glavi.Udahnemo duboko u zelenilo ili vodu koja teče i spremimo se na put u dubini duše.To je trenutak! Svakodnevno listam na tisuće strana,otvaram bezbroj svojih sjećanja,svojih iznenađenja,radosti,svojih momenata sreće ili tuge,koje sam potisnuo,zaboravio ih i sad ih preko svojih riječi vraćam natrag na javno svima Vama,a možda nekoga od Vas i natjeram da osjetite ono što sam ja osjetio taj dan,noć ili tu cestu koja me odvela. Bezbroj je priča,legenda,mitova,koji se danas čine i stvarni,i nad kojima možemo mozgati.Sve to treba pustiti na miru i samo se odati divljenju onoga što nam je upravo pred očima,ma koliko god bilo tužno,devastirano,zasuto smećem ili naprosto prepušteno zaboravu.No,dok god netko ovamo svrati ,živjet će i naravno živjet će u nama onaj tren kad sjednemo sami negdje u kraj dana i kraj možda i života i vratit će se taj čas sva ona divna putovanja. Listajući papire,knjige našao sam i jednu legendu,a dosta pišem o ljubavi,ali na svoj neki način.Ustvari možda malo maskiram i sebe i svoje osjećaje,ali svaka ta priča ostavi me punog pitanja i upitnika koji stoje u očima.Dođem tamo na teren,poslikam,prošetam i onda se vratim doma ,otvorim knjigu i sam sebi kažem,baš si bedast,pa kako to nisi vidio. Uvijek se i žurim doma,uvijek me tjera dalje i dalje i dalje,umjesto da sjednem i pričekam što će se desiti ako na kratko samo ugasim hod u sebi i tjeranje na više i više.Možda me je strah što bi bilo,kad bih zaista ustvari i zastao,možda bi me svladala tuga,kako ne vodimo računa jedni o drugima,kako ne vodimo računa o nekim drugim ljudima koji su ovdje bili prije nas,a sad smo ih zgazili,naprosto prezreli sve njihove snove,sva njihova stajanja i samoće misli. U tom trenu probuđene tuge nad onim što gledam,uz obavezno da se znam i jako iznervirati,kako smo se prodali novcu i sebičnosti,ne čujem malo zvono koji zvoni tamo negdje i koje mi pokušava ispričati priču..... Rasinja Na pola puta između Ludbrega i Koprivnice nalazi se Rasinja.Nekoć davno živjela ondje prekrasna kći gospodara grada.Na dan vjenčanja zvono pozivaše dvoje mladih da im sveže ljubav u životu i smrti.U to straže dojave da se gradu približava velika turska vojska. Zaručnik i svi sposobni za borbu poletiše na obranu grada.Razvi se žestok boj.Rasinjani baciše zvono u bunar da ga Turci ne bi oteli.U boju nesta i zaručnika i zvona iz bunara,no i dan danas se u predvečerje iz obližnje doline čuje zvono kako zove zaručnike.    |
