Dvorci, crkve i stari gradovi
20.04.2021., utorak
Đurđevac
|
Picokijada na moj način Ustvari od tih svih svojih putovanja,bez obzira na prognozu ,uvijek se nekako nađem ili na temperaturi sahare ili u magli.Rat je završio i vraćam se putevima kroz koje sam vozio,ali nisam stigao stati.I sada da vidimo koja je šteta,što se promijenilo od tih dana,kad sam vozio ko manijak kroz sva ta mjesta,sela i gradove.Nekako se ,sad mi se čini,sve previše smirilo,i priroda je odahnula,bliži se proljeće,još se vuku te magle ,ali sve se budi.Namjera mi je Vukovar,tamo imam posla,ali ne želim sada pretrčati i opet nabrzaka cestu,nego polako,opušteno... Zagreb vidimo se za par dana,a onda Dugo Selo,Vrbovec i prema Slavoniji,prođem veliki zavoj u Bjelovaru,pored tržnice,a onda cesta otvorena i preda mnom želja i snovi,strah ,nadanja.No,to sve ostavljam za kasnije kad se nađem na terenu okružen ljudima kojima ću morati nešto pametno reći,a sada dok vozim razmišljam samo o vremenu koje je nestalo,prestalo iza nas je i sad treba zavidati rane i krenuti napred.U Bjelovaru magla i kava,malo dalje na raskršću dvije ceste,kuda,a svuda ustvari možeš doći do tamo do kamo sam i namjerio.No,idemo desno i već je tu derutna crkva,barok u zapuštenom sjaju.Stajem na blatnoj livadi,slika,šutnja,a onda dalje.....policija,cesta,traktori,kamioni,djeca,podravska magistrala..... Još malo ,a onda stajem...Ne mogu zaista opisati doživljaj sunca koje se probija kroz maglu,one livade,mir ,jutarnju tišinu,ljubav i taj grad koji se diže zajedno sa maglom u vizuri mojeg oka i povijesne legende. Uvijek me muči to,da ne pišem te podatke i činjenice,da napišem samo ono što ja osjećam bez obzira na vrijeme gradnje,načina,sloga,arhitekture,jer na tom mjestu sada i ovdje nije to niti meni bitno,mada me uvijek ponese škola i uvijek,bez obzira,što me nije briga,moram ga staviti u razdoblje života.A tako bih rado samo zadržao taj moment u vječnost.Ostao ovdje na toj sunčanoj magli i na livadi,u tišini i sjedio zajedno sa tim starcem.NO,ovdje nisam sad da sjedim i da se prepuštam svojim osjećajima,nego da opišem ta junačka vremena povijesti,zbog kojih je taj kraj i ti ljudi dobili svoj nadimak. Podravke su žive žene,temperament,na pola ,neka se nitko ne nađe uvređen i svadljive i vole komandirati,pa bi rekli da žena osim tri kraja kuće nosi i hlače.Ne nose naravno podravci suknje,ali uglavnini se ipak žena pita,pa po onoj staroj ne ispada uvijek penis bonus pax en domus. No,sada doma,nakon toliko vremena,ipak idem u onu legendu i priču o slavnim picokima i kako su zaslužili svoje ime. No,dajte mi samo malo vremena,da rešim neke stvari,popio sam vode i bio na wc i onda da se samo na trenutak vratim ipak u celu storiju,kako bi nekome tko ne zna sve to ipak bilo jasnije. U 15 stoljeću počinje ta pričasa Đurđevcem.Malo je mjesto,kao i danas,tada još nema struje,nema moba,nema kompa,nema plina,ali je ipak odigralo u tim krajiškim povijesnim vremenima veliku ulogu.1532 godine vraća se Suljo I the grejt doma,poražen kod Kisega i pali tu podravinu,a s njom i taj đurđevački kraj.Naravno je da se javlja potreba da se grad zaštiti utvrdama,mostom drvenim tada,i kule braniči.Vlasnik grada je posljednji od roda Ernušta,Gašpar,nakon kojeg grad dolazi u ruke Ferdinanda I,koji to predaje kapetanu Luki Sekelju poradi obrane kraja i tog grada. Nakon što u 8.mjesecu 1552 godine,na samom kraju 16 stoljeća pada Virovitica,veliki turski vojskovođa Ulama beg našao se pred Đurđevcem.I tu kreće eto ta legenda koja do danas broji ime tih stanovnika. Naime,i dakle,Ulama beg ovdje se našao u problemima i nikako ne može poraziti hrabre branitelje grada,pa se odlučio sami grad zauzeti tako,da ratnike naše izgladni do kraja i tako ih natjera na predaju.No,narodno lukavstvo ne možeš ubiti tako lako.Vidjevši i sami da im ponestaje hrane i da će zaista skapati od gladi,a u samom gradu ostao je samo jedan mali pijetao,picok,picek,ali ne dovoljan da nahrani sve duše.Dosjeti se neka starica kako nadmudriti ili pokušati barem se spasiti i nadmudriti veliku vojsku i samo velikog Ulama bega,te predloži kapetanu grada,da ispeku tog malog pijetla i ispale ga iz topa na tursku vojsku.Tako bi i učinjeno.Misleći da utvrda ima toliko hrane da mogu iz šale i ruga ispaljivati piliće,picoke,Ulama beg odustane od opsjedanja i napusti taj kraj. No,prije samog kraja i mojeg dalje,zahvalimo se starici,zahvalimo i tom sirotom picoku,koji ne znajući što će mu se desiti ,spašava sami taj grad,a u zraku uvijek i zauvijek ostaje kletva i opet velikog vojskovođe Ulama bega i silne turske armade: A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI! Pozdrav!     |
