Dvorci, crkve i stari gradovi

23.05.2023., utorak

bestijarij Zagreba

Panika u životinjskom svijetu
Ovakvu navalu barbaru nije osjetio ni stari Rim, kakvu doživljava Zagreb, a svemu je „ kriv“ potres. Grad nestaje ,a među čuvarima grada nastala je panika. Ruše se i panično pada cijela era jednog graditeljstva u očaj i nestaje brzo, jako brzo.
Ruše se fasade , ruši se graditeljska bašina nastala poslije onog velikog potresa 1880 godine. 100 godina kasnije nestaje sve u prah, kao i one iz praha si nastao u prah ,još gore, u pepeo ćeš pretvoriti.
Novi, „civilizirani“ barbari i to oni od koje to ne bi očekivao, ruše grad Zagreb i iz starog belog grada nastaje sivilo primitivizma. Baština nestaje upravo pod blagoslovom onih koji su se kleli u istu.
Nikakvi zakoni ne mogu zaštiti građevine od navale novaca. Kakvog novca!
Smetlište obraza , smetlište bogatstva nestaje na pravom onom odlagalištu smeća.
Mi, koji se sjećamo grada i bili ponosni na njega, na njegove ukrase, danas hodamo pognuti gradom od srama jer ga nismo spasili, ali se galami i viče i kune se ,a nestaje sve pred našim očima. Ni malo pijeteta ni malo stida, samo suze i očaj. Grad koji ja više ne prepoznajem, i u njemu se osjećam stranac. Pobjeći kuda ,kamo , nemam, pokušavam se nositi s onim što se naziva – lažno , novim vremenom gradnje i stila. Ja taj stil ne prepoznajem.
Zalud otvorene gubice , zalud flore secesije i faune historicizma, zalud neoantike, zalud mudrosti sova, sve nestaje prebrzo za račun onih koji grada niti vidjeli niti čuli niti za njega išta osjećaju osim okusa ćevapa i mirisa sushija. To je nova , neka nova „elita“ i prodana duša za sitniš.
Bačena rukavica gradu u lice i on plače, zajedno s nekima koji grad još uvijek osjećaju,a sve ih je manje. Nije novo sve dobro.
Izobličena lica gradskog bestijarija
Novi demoni u pravom ljudskom obliku preuzimaju grad.Onim kamenima teku suze, a ako ga pogledaš neće ti uzeti dušu jer su je njemu uzeli.
Garguj imenuje strašnog zmaja koji je krajem 13 stoljeća živio u rijeci Seini, pokraj grada Rouena. Izvedenica je iz francuske riječi LA GARGOUILLE. To biće mraka i pakla dugi je niz godina, praveći vodene vrtloge, uzrokovalo poplave koje su uništavale ljetinu ,davile stoku i građane Rouena. U žestokoj bobi nadvladao ga je i sasjekao jedan heroj, nadbiskup St.Romain – danas svetac.
Potomci ubijenog zmaja, rođeni iz komada njegovog tijela, razbježali su se cijelom Europom. Tu strku povijest zove prvom velikom migracijom garguja.
Ta se seoba poklapa sa završetkom gotike u povijesti umjetnosti. Drugu gargujsku strku datiramo pred kraj 19 stoljeća i početak 20. Tijekom te druge seobe garguji se nastanjuju u Hrvatskoj i to u Osijeku, Zagrebu, Zadru ,Đakovu Varaždinu i Splitu.
Narod im daje skupno ime – RIGALICE.Legenda kaže da su Zagreb naselili istovremeno kad i Herman Bolle.Za njim su došli iz znatiželje, želeći otkriti što će on učiniti sa skicama i papirima onoga što je zabilježio po svojim putovanjima po Njemačkoj.Krajem 19 stoljeća povjesničari bilježe česte poplave ,oluje i potrese u Zagrebu i okolici. Nitko do današnjih dana nije smatrao da su upravo krivci za to ti garguji. Znanstvenici su skloni tome povjerovati ,jer završetkom gradnje , konkretno, zagrebačke katedrale , a poslije velikog potresa 1880 godine, nevolje su isčezle.
Sto godina kasnije ponovo se vraćaju, ali ovaj puta to uzrokuju ljudi, a ne vremenske nepogode.
Simbolički gledano predstavalju podzemne sile Zla i pakla. Postavljaju se na pročelja katedrala iz dva razloga. Upozoravaju vjernike da se čuvaju zla i skretanje na krivi put nevjerstva ili pak izriču prosudbu umjetnika o suvremenicima , koji portretirani u gargujske nakaze, zabavljaju narod. Često su to likovi iz Biblije, legendi i narodnih predanja. Garguji su tako čuvari negativnog prostora, čekaći posrnulih duša, postavljači pitanja, žedaći znanja.
Funkcija koju obavljaju – otud im dolazi i ime, svodi se na odvođenje voda (rigalice) za velikih kiša.
Te rigalica danas kao da su dobile svoju stvarnu djelatnost – i to upravo u Zagrebu, uzimaju dušu i vode je u Pakao i zato možda grad nestaje ,jer su očito uzele mnogo duša.

Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad

- 08:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2023., petak

Inkey Rasinja - priča o ljubavi

Noć je pokrivala dvoje ljubavnika, kao tajni saveznik jedne romanse, obavijene tajnom i cvijećem, ciklamama. Krili su svoju ljubav, kao što to stoljećima čine mnogi zaljubljeni i upravo ta priča, legenda kao da povezuje sve one velike ,ali tajne ljubavi o kojima i danas nakon proteklog vremena kruži priča, tajnovita ,ali ipak toliko živa kao da je i sada tu , dobro prikrivena koju donese na tren samo dašak ljetnog vjetra u mirisu cvijeća.
Govore da je dvorac uklet , da ga treba izbjegavati radi zla koje je učinjeno jednoj velikoj ,ali zabranjenoj ljubavi, između dvoje ljudi , suprotnog društvenog položaja, koji ipak nije spriječio da se dvoje mladih zavoli. Tragika je obavila ovo mjesto i sami mještani zaziru dolaziti ovamo. Dvorac je prepušten zaboravu, propadanju upravo radi straha, da noću ovuda šeta duh one mlade ali lijepe barunice, koja traži svoju ljubav. Dvorac i njegova unutrašnjost kao da lebde u zraku ,a kula dobro čuva tajnu koju ćete ,ako dođete ovamo, možda, samo šaptom čuti od nekoga starijeg. Upravo ti stariji sjećaju se velikaške obitelji koja je vladala sve do 1944 godine i kod kojih ćete po okolici naći vrijedan inventar iz dvorca.
Za sam posjed otimali su se i plemići kao i carski dvor , jer je do 1895 godine bio jedan od najvećih imanja u križevačkoj i varaždinskoj županiji , između ostalih ovamo su pripadali i majuri Kuzminec, Prkos, Gorica, Imbriovec, Ferdinanddvor,Gjelekovec,Grbaševec,Ludmilindvor i Gizelindvor.
Kroz stoljeća izmjenjivali su se mnogi vladari kao Toma Bakač Erdoedy,njegova kćerka Elizabeta udana za baruna Moscona, zatim Ana Elizabeta (Bakačeva unuka) inače žena Herberta Auersperga i drugi. U tijeku 18 stoljeća ovdje se razmahalo gospodarstvo ,razvija se obrt pa i trgovina. Isto tako pretpostavlja se da je ovdje već postojalo zdanje , na mjestu današnjeg dvorca , obitelji Geiszruk.
Kako je obitelj Inkey de Palin došla u posjed imanja postoje oprečna tumačenja kao i podaci. Ivan Geiszruk založio je 1778 godine imanje Rasinja grofu Baltazaru Inkeyu, velikom županu županije Zala, to za rok od 30 godina za 107.000 forinti. Drugo mišljenje tumači nam da su Inkeyi kupili ovo imanje već 1746,ali da se ovdje spominju kao posjednici u ovom kraju več od 1630 godine.
U Rasinji govore da su Inkeyi bili dobri vladari prema svojim seljanima i kmetovima, da su bili mecene i pomagali sirotinju. Odakle onda ovakva priča? To ćete se pitati.
No, ipak , neke društvene norme nikada neće umrijeti, pa čak niti dan danas.
Barun Ferdinand imao je kćer Lily, ljepoticu i ponos ovoga kraja. Voljela je Lily duge šetnje šumom, sjediti pored jezera i posjećivati bakin grob. Za jedne šetnje šumom , desi se joj se nezgoda i u pomoć joj priskoči mlad , lijep i pristao seoski dečko Matko. Matko osvoji mladu ljepoticu i svojom dobrotom ,te se ona zaljubi u njega, ali i on u nju. I premda su i znali da ne mogu biti zajedno, jer ih je dijelio svemir društvenog i socijalnog nazora tog vremena, ipak je ljubav bila jača i oni su se sastajali obavijeni svojom saveznicom , noći i jedinim svjedokom , mjesec , koji je svjetlio njihovoj sreći, ali sreće nije dugo trajala. Za jednog sastanka, a već unaprijed sumnjajuću da se nešto dešava, uhvati ih Lilin otac i tu počinje tragedija. Barun nije želio da njegova ljepotica za kojom su se okretali najljepši prosci i Beča i Budimpešte ljubuje sa jednim običnim seljakom, ma koliko god on bio dobar i lijep i ma koliko god njegova kćer bila sretna. Priča kaže da je sam barun usmrtio Matka ,a kćer zatvorio u kulu, s koje i danas kao da se čuje jauk mlade djevojke – ili je to samo pjev vjetra kroz tornjić. Nikada nećemo znati. Kasnije su vremenom, a ljudi kakvi jesu već , često puta bez osjećaja, mladu barunicu viđali kako sama i kažu luda, zapuštena i tužna , luta besciljno Rasinjom i traži svoga Matka, do kraja svog života i do kraja svijeta u vječnost.