Panika u životinjskom svijetu
Ovakvu navalu barbaru nije osjetio ni stari Rim, kakvu doživljava Zagreb, a svemu je „ kriv“ potres. Grad nestaje ,a među čuvarima grada nastala je panika. Ruše se i panično pada cijela era jednog graditeljstva u očaj i nestaje brzo, jako brzo.
Ruše se fasade , ruši se graditeljska bašina nastala poslije onog velikog potresa 1880 godine. 100 godina kasnije nestaje sve u prah, kao i one iz praha si nastao u prah ,još gore, u pepeo ćeš pretvoriti.
Novi, „civilizirani“ barbari i to oni od koje to ne bi očekivao, ruše grad Zagreb i iz starog belog grada nastaje sivilo primitivizma. Baština nestaje upravo pod blagoslovom onih koji su se kleli u istu.
Nikakvi zakoni ne mogu zaštiti građevine od navale novaca. Kakvog novca!
Smetlište obraza , smetlište bogatstva nestaje na pravom onom odlagalištu smeća.
Mi, koji se sjećamo grada i bili ponosni na njega, na njegove ukrase, danas hodamo pognuti gradom od srama jer ga nismo spasili, ali se galami i viče i kune se ,a nestaje sve pred našim očima. Ni malo pijeteta ni malo stida, samo suze i očaj. Grad koji ja više ne prepoznajem, i u njemu se osjećam stranac. Pobjeći kuda ,kamo , nemam, pokušavam se nositi s onim što se naziva – lažno , novim vremenom gradnje i stila. Ja taj stil ne prepoznajem.
Zalud otvorene gubice , zalud flore secesije i faune historicizma, zalud neoantike, zalud mudrosti sova, sve nestaje prebrzo za račun onih koji grada niti vidjeli niti čuli niti za njega išta osjećaju osim okusa ćevapa i mirisa sushija. To je nova , neka nova „elita“ i prodana duša za sitniš.
Bačena rukavica gradu u lice i on plače, zajedno s nekima koji grad još uvijek osjećaju,a sve ih je manje. Nije novo sve dobro.
Izobličena lica gradskog bestijarija
Novi demoni u pravom ljudskom obliku preuzimaju grad.Onim kamenima teku suze, a ako ga pogledaš neće ti uzeti dušu jer su je njemu uzeli.
Garguj imenuje strašnog zmaja koji je krajem 13 stoljeća živio u rijeci Seini, pokraj grada Rouena. Izvedenica je iz francuske riječi LA GARGOUILLE. To biće mraka i pakla dugi je niz godina, praveći vodene vrtloge, uzrokovalo poplave koje su uništavale ljetinu ,davile stoku i građane Rouena. U žestokoj bobi nadvladao ga je i sasjekao jedan heroj, nadbiskup St.Romain – danas svetac.
Potomci ubijenog zmaja, rođeni iz komada njegovog tijela, razbježali su se cijelom Europom. Tu strku povijest zove prvom velikom migracijom garguja.
Ta se seoba poklapa sa završetkom gotike u povijesti umjetnosti. Drugu gargujsku strku datiramo pred kraj 19 stoljeća i početak 20. Tijekom te druge seobe garguji se nastanjuju u Hrvatskoj i to u Osijeku, Zagrebu, Zadru ,Đakovu Varaždinu i Splitu.
Narod im daje skupno ime – RIGALICE.Legenda kaže da su Zagreb naselili istovremeno kad i Herman Bolle.Za njim su došli iz znatiželje, želeći otkriti što će on učiniti sa skicama i papirima onoga što je zabilježio po svojim putovanjima po Njemačkoj.Krajem 19 stoljeća povjesničari bilježe česte poplave ,oluje i potrese u Zagrebu i okolici. Nitko do današnjih dana nije smatrao da su upravo krivci za to ti garguji. Znanstvenici su skloni tome povjerovati ,jer završetkom gradnje , konkretno, zagrebačke katedrale , a poslije velikog potresa 1880 godine, nevolje su isčezle.
Sto godina kasnije ponovo se vraćaju, ali ovaj puta to uzrokuju ljudi, a ne vremenske nepogode.
Simbolički gledano predstavalju podzemne sile Zla i pakla. Postavljaju se na pročelja katedrala iz dva razloga. Upozoravaju vjernike da se čuvaju zla i skretanje na krivi put nevjerstva ili pak izriču prosudbu umjetnika o suvremenicima , koji portretirani u gargujske nakaze, zabavljaju narod. Često su to likovi iz Biblije, legendi i narodnih predanja. Garguji su tako čuvari negativnog prostora, čekaći posrnulih duša, postavljači pitanja, žedaći znanja.
Funkcija koju obavljaju – otud im dolazi i ime, svodi se na odvođenje voda (rigalice) za velikih kiša.
Te rigalica danas kao da su dobile svoju stvarnu djelatnost – i to upravo u Zagrebu, uzimaju dušu i vode je u Pakao i zato možda grad nestaje ,jer su očito uzele mnogo duša.