Dvorci, crkve i stari gradovi
29.07.2021., četvrtak
Begovača Pisani kamen
|
Epigrafski spomenik iz IV. stoljeća koji se nalazi u šumi Begovača, kod vrela Begovača. Na kamenoj stijeni nalazi se natpis na latinskom jeziku kojim se japodskom plemenu Ortoplini propisuje pristup do žive vode izvora Begovača od strane plemena Parentini iz kosinjskog područja. Veliki pisani kamen ima slijedeći sadržaj “EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTHOPLINOS ET PARENTINOS ADITUS AD AQUAM VIVAM ORTHOPLINIS D PASSUS LATUS” Prijevod: “Po dogovoru granica između Ortoplina i Parentina. Pristup do žive vode Ortoplinima otvoren u širini od 500 koraka.”  Oznake: Lika |
Lika legenda
|
Živjele dvije sestre ,dvije kneginje.Kad im je otac umro ostavi im u nasljeđe zemlje koje mi danas zovemo LIka i Krbava.Jedna je sestra,po imenu Karolina, naslijedila zemlju koja je po njoj nazvana Krbava. Druga je sestra bila boležljiva.Putovala je posvuda tražeći lijek svojoj bolesti. Tako dođe do Ribnika, sela u blizini današnjeg Gospića,ožedni i napije se vode.Zdravlje joj krene nabolje.Vidi kneginja da joj voda čini dobro,da je lijek ili kako tamo kažu lik za njenu bolest.LJekovitu vodu prozva lika,a po vodi cijela zemlja koju je naslijedila dobi ime Lika.Kneginji se taj kraj dopao pa se odluči naseliti.Sagradila je veliku kulu koja je po njoj nazvana Gospić,a ubrzo se doseliše i ljudi i cijelo mjesto dobije ime Gospić po kuli.  Oznake: Lika, Hrvatska, legenda |
18.04.2021., nedjelja
Drežnik
|
Dan ide kraju,žurimo se doma.Kamioni i auti jure prema bosanskoj granici prema Bihaću,a ja još samo jednu crtu ,jedan zavoj i tu sam,pred starim gradom Drežnikom.Naravno je i logično da sam piknuo u crkvu,mada je ovaj kraj stradao od rata i kao da je sve novo,a opet tako staro.Spašeno neko zvono u vrtu ispred i to bi bila povijest.Preko puta u birtiji scena slična kao i skoro pa svugdje,lokalci u boju,piva,nadzorne kamere i brojač prometa.Što raditi u ovom zaboravljenom kutku nego gubiti dane u stolnim ratovima i prepričavanjima čekajući obećanu zemlju koju su branili.Priče uvijek iste,rat,domovina,suha usta u nadmetanju tko je bolji i tko je više,a opet praznina đepa i samoća kuće u koju se ne vraćaju,da svoj jad ne vide jasnije.Ovdje je svakako bolje. Njegovo apostolsko Veličanstvo iz Beča je direktno poslao novac za tu crkvu 1883 godine,a danas Zagreb zaboravlja.Rat i rat na ovim prostorima,tako da su i ta zvona koja stoje rastaljena tamo 1917 godine kako bi se branio dom i domovina.Oduvijek neki rat ovuda prođe,pohara ostavi bijedu,ostavi pijance i djecu koja bježe glavom bez obzira sa snovima negdje tamo vani je bolje.Živio život,zaustavimo rat.No,svi ti ratovi,sve te vojske,na toj Krajini ,kao da su suđene da tuda prođu,kao da svi ratovi upravo počinju i završavaju ovdje u smiraj dana u toj birtiji.Ne znam kako se zove,nije me interesiralo,mada sada dok ovo pišem ,sam sebe korim da sam trebao zapamtiti,kao da me nešto vuče ,da sam trebao,no ,nekako mi nije sjelo sve to skupa.Možemo nagađati da se zove Monaco ili La belle ,ili samo kod Jože,imena pompozna ili ona manje pompozna, domaća, ne čine razliku jurećih kamiona. Spuštamo se cestom,igra je ista kao i uvijek,sad me vidiš ,sad ne,kao fatamorgana,kao da baš te želi zavarati kao i sve one vojske,a onda pred tobom još jedan lik,nakrivljen,suh,malo kao obnovljen,isto kao ono društvo više gore u onoj birtiji Pogled puca naravno,rijeka je tu,cijeli sadržaj kraja,a opet sirota ostavljena kula,stepenice nove željezne,metalne,umjesto dočeka kakvog je imao.Borba za život i život za borbu.To je Drežnik danas.Star i grad ruku pod ruku.Baš briga one kamione koji prolaze,kako ljudi brzo zaboravljaju starce,oni kamiondžije umorni od vožnje,puni pornića u glavi,ratnici cesta,ratnici bivstva,ne okreću glavu,jer ih to ne zanima.Zaboravljaju da će i oni biti starci,no,povijest ionako nije za njih,nije za njih škola,nije za njih ništa osim te ceste,a sanjaju kao i on o bogatom boljem životu u kojem će oni biti stasiti i slavni,no,rat i život.......politika karte onih koji su se igrali rata radi svojih svojina.Pa ću i ja kao i oni pas mater...... Zamisli ti to,stoji on kakav takav tu ma kaj,reći ću od pamtivijeka,to je najbolje i najlakše nego nabrajati sve one godine i tko će ih sve popamtiti,sa onim vrlim imena vlasnika i suvlasnika,onih boraca u oklopima,malih ljudi rastom,velikih srcem i strana vlast potmognuta domaćim izdajnicima,koja je gutala sve pred sobom i kad je progutala okrenula se sebi,svojim gradovima i dvorcima,a naše ostavila da propadaju.No,i opet nisu oni krivi nego naši i mi.I sada kaj,stojim tu,šetam,prvo pogled na rijeku,da udahnem i odahnem da ne kunem i psujem na sva usta,,mogli bi me čuti ovo dvoje kojima smo uskratili brzinski sex i ljubakanje ,pa se i oni pretvaraju kao i kamioni da su tu radi prirode i grada.Daj,pa kužim foru,vidi se na daleko.Ne dam ja,nema sexa!! Od kraja ili početka,kneževi Krčki,zna se koji kasnije,kao stara pokvarena ploča,pa ti su se fakat raširili,nije niti čudno da su ih morali zaustaviti.No,spominje se taj grad još u 12 stoljeću,mraku srednjeg vijeka,skoro pa otkriće kotača ,a onda kao i drugi nagledao se i naslušao svašta,prošao kroz mnogo ruku.Nelipići,Gisingovci,Babonići,Turci koji su ga osvojili,a onda ga u 18 stoljeću vraćaju natrag,uništenog u naše ruke.Vojska vlada ovdje umjesto jednog pravog gospodara.Granica je ,duga prema Bosni,prema ratu,tvrdi zid obrane tu na granici Korduna sa svima onima koji su tu radi obrane,svim tim gradovima .Jaka je fortifikacija i jak je plan očuvanja teritorija.Beč mirno spava! I ne samo Beč,nego Evropa Europa mirno spava,jer mi bdijemo za njih. Kao i uvijek kupovina moći i položaja,mito i korupcija u povijesnom slijedu u nas,dovodi i do stvarnog rušenja tih građevina,tih izuzetno važnih i jakih fortifikacija na području Korduna i Banovine sa širokom granicom ,ali i mekom istodobno prema Bosni.Tvrda obrana.Gradio se ovaj grad od lokalnog kamena,pa još stoje i tragovi drvenog roštilja u kojima se taj kamen pekao,naravno da se ne naruši ipak statika cijelog terena i odbrane.Pojavom strane vlasti,odnosno Arpadovića na hrvatski tron koji žele ojačati svoj položaj na ovom dijelu dodjeljuje se raznim obiteljima koje jačaju i koje se pojavljuju u granicama nekadašnje Hrvatske imeđu Gvozda i Velebita,te južno od Velebita između Zrmanje i Krke,a na čijem prostoru Arpadovići nisu uspjeli ojačati svoj položaj.u 12 stoljeću izdižu se pojedine obitelji u tim granicama,vlastela koji šire svoje posjede.U tom nekom razdoblju javlja se moćna obitelj kneževi Bribirski,izdižu se protiv kraljeve volje,koji je želio to područje prilagoditi svojim interesima.Krajem 12 stoljeća Miroslav Bribirski nosi naslov župana,a već njegov sin Grgur 1200-1234 godine,za kojeg arhiđakon Toma piše : u čitavoj zemlji Hrvatskoj nije bilo čovjeka,koji bi bio toliko moćan.....nosi kneževski naslov.Svoju moć dosegli su Bribirski nakon smrti Bele IV .Napuljski kralj Karlo II za zasluge koje su mu učinili darovao je banu Pavlu i njegovoj braći Mladenu i Jurju i svim njihovim zakonitim nasljednicima i potomcima za sve vjekove područje Drežnika i ostalih. Nestaju Bribirski i dolaze Frankopani i tako unedogled i bez kraja sve do njegove današnje slike.Crtali su i ucrtavali njegove zide mnogi inženjeri,graditelji,vojnici i po tim crtežima,mada ih ima i stiliziranih vidimo njegovu slavu i moć i snagu. Peripetije grada u vlasništvu i pohlepi vide se već oko godine 1700 u Weigelovoj mapi nekakvog sklopljenog primirja u onim Sremskim Karlovcima i tada već predstavljen kao ruševina,no ne do kraja,jer slika iz 1871 vidi grad još koliko toliko na kupu i još dosta dobro očuvan.Glavni je dio nepravilan četverokut s okruglom kulom opasan zidovima sa dvije četverostrane kule,a silazilo se u grad stepenicama do ulaza u visini prvog kata.Klasika gradnje tih obrana naših od Drežnika,Cetina,Klokoča,Krstinje i ostalih. Neka je mir junaku!    Oznake: drežnik.stari gradovi, Lika, kordun |
16.11.2017., četvrtak
Gospa od Čudesa Oštarije
|
Ustanem ja tako sabajle,jer stari ljudi malo spavaju,pa se pribrajam u tu skupinu polako,premda sam i nekada volio u zimi provesti par dana sa hokejašima u Opatiji,a danas i sam njima pripadam,pa skuham kavu,upalim dalekovidnicu i počne politika moje kuće za taj dan.Vidim štrumfove i štrumfete,kako razglabaju o svemu i svačemu,samo kaj ja njih ništa ne kužim,to je valjda zato jer pišem i govorim kajkavski,a oni ne.U svojim tekstovima nikoga ne želim povrediti,pa se ustvari malo referiram na gluposti politike i onoga što je ona napravila od naroda i narodnosti i automnih pokrajina od nekih godina naovamo.Tako se eto gospođa obazrela na moje pisanje starom kajkavianom,da kako mi dobro ide ,a ja sam joj odgovorio : Mi u Bosni kad se rodimo,odmah počinjemo učiti kajkavski da se lako spremimo za Zagreb“ nije citat točan baš,ali tako nekako.E to je to kad ja otvorim tv rano u cik zore ko Milena iz jedne pjesme,rano jutro pola 5. U jeku političkih borbi i pripetavanja ,tko će kome,ako ne svoj svome,a onda ćemo po šampanjcu setim se ja svoje mladosti,kad jest bilo svašta,ali smo znali da je svašta i nismo to niti gledali i premda su nam dozvolili da se kao i danas fol obratimo.Isto tako,sjećam se nekoliko filmova koji su i meni i generacijama označili živote,pa smo se oblačili,navlačili borbene stavove i jurišali na i za slobodne tekovine.Sad sigurno mislite na partizane i one druge,ali ne,noviju politiku ,a poglavito onu poslije 1945 godine ostavljam ljudima kojima je to trend trenutni i zabava,ja se vraćam puno dalje u doba slavnih vremena za opstanak jednog drugog naroda.Indijaneri prihajaju,a i kaubojneri i to ravno posred naše Like,što me je kad sam saznao jako zabrinulo,kako ćemo ove godine na more,kad su nas indijanci stisli i okupirali celi naš teritorij.Videl sam i tada jednog lika na tv,ali mi nije baš bil prikladno odjeven za tu situaciju,nego onak zrihtan za CKSKH,a ne da porazi te pofarbane tipove.U jeku najveće borbe Indijanaca i naših kaubojskih snaga,najednom iznad njih preleti avion.Pa kaj je sad?Mamaaa,tataaa.......  Pada kiša,bogami je i zahladilo,ali mene ništa ne može omesti,pa sve da se Marko Tvainović pojavi sad pored mene,ja krećem na put.Idem prema moru i premda je zima.Za one koji ne znaju preko Senja ide kratica za Rijeku,pa sam ja tim putem.Muzika u autu svira,grijanje pojačano do maximuma,vani pada kiša,romantika......U glavi zbrajam i oduzimam,brojim svaki taj sitni kilometar i onda konačno iza zavoja most ,a malo više gore na vrhu crkva,zavjetna,posvećena Marici.Stani!!! Aoj Ličko Lešće,Otočac i Brinje ,mala moja ne zaboravi me!!!Uvijek,ali uvijek mi je to u glavi!!!! Proširivši se kopnom i morem,kneževi Frankopani i ovdje ostavljaju svoj trag,gradeći velebnu trobrodnu crkvu krajem 15 stoljeća ,posvećenu Uznesenju Blažene Djevice Marije,koja kod samog Boga zagovara vjernike,pa postaje i čudotvorna (de Miraculis),a to potvrđuje i Papa Pio II svojom bulom,kojom obdaruje samu crkvu oprostima.Bogato darivana od strane plemstva ,ljudi i svećenstva u vrijeme krbavske biskupije postaje i katedralna. Gotičko-renesansnu ljepoticu,ukrašenu mramorom,pale Turci godine 1521 i počinje se urušavati.U samom tom 16 stoljeću ostaci njenih ostataka opasuju se zidinama i nastaje krajiška utvrda,koja bi sprečila prelaz opasnosti preko Mrežnice. Kako se povećavao broj vjernika,tako su Frankopani ovdje napravili krčmu sa prenočištem,pa samo mjesto zbog velikog broja dolazaka vjernika, iz Otočce mijenja ime u Oštarije – oštarija krčma,gostiona. U 18 stoljeću gradi se nova crkva i gubi svoje značajke ranijih vremena,a u 19 stoljeću preuređenjem postaje ovo što danas vidimo kad se nađemo na tom području. Bilo da Vas put nanese ili s namjerom dođete ovdje ,a pogotovo 15 kolovoza na blagdan Velike Gospe,otići ćete odavde puni nade i mira.Pa krenite..... |
25.04.2017., utorak
kosinj
|
Aoj Sinac,Lešće.Otočac i Brinje mala moja dont forget mi... Kako opisati onaj osjećaj veselja,uzbuđenja i radosti kad kreneš na put onako iznenada,neplanirano,ali unapred znaš kuda ćeš,samo ne znaš kuda će te ta cesta Dalmatina,Jozefina,Lujza ili Terezijana odvesti ili dovesti.Uvijek u glavi imam neke podatke ili smjernice kuda i kako,ali na samom terenu svi ti moji planovi se rasplinu i ostaneš sam na toj jednoj cesti i ustvari se pustaš da ona tebe sama odvede kuda ona želi,što ti ona hoće pokazati i što namjerava od tebe ili bilo koga zaštiti.A svaka ta dama,kao i svaka druga žena prevrtljivo se igra tobom,dok se ti pokušavaš istrgnuti iz njenih zavodljivih ruku pa i nogu.Jer sve te ceste ja zamišljam kao duge ženske noge,vesele,širom otvorene,ali i zatvorene kad one to žele,pa se najednom nađeš na raskrižju kao Doroti u Ozu i nemaš kuda,nego prst u usta i prati vjetar.Ne vozim ja uvijek,imam ja svog vozača,koji me tu i tamo pogleda zašto ja šutim tako dugo i buljim van,a ja niti njemu niti ikome drugome ne mogu opisati svoje stanje sreće i samom sebi gruntam u glavi,samo tu i tamo onako šoto voće i povrće zapjevam,koja cura ne zna kukunješće ,aj ne smije se udati u Liješće....Te stare šume,drumski putevi,hladovina i povijest koje se isprepleću,pjev ptica u proljeće,pokoji snježni mali ,lagani pokrivač,jer smo u Lici,surovoj,kršnoj,ali opet toploj i spremnoj da ti uza sve što je prošla pruži lončić domaćeg mlijeka uz obavezne ličke pole,pa izvoli,istrpi malo lošeg puta,malo vjetra koji se igra,malo hladnoće,malo nas ,malo naše sure povijesti,a onda ću te zaogrnuti u bajku koju nikada nećeš više zaboraviti.Takva je ta moja Lika!Žena,majka,baka i kraljica.Srce Hrvatske! Nabrojati silne građevine,spomenike ,crkve ove i one ne bi bilo lako,niti je to meni u interesu,ja samo želim prenijeti dio onoga što ja proživljavam i proživim na tom svom putu od razmišljanja,straha,čudenja,veselja i uvijek i stalno, sjete.Svi ti naši napušteni,razrušeni gradovi traže za sebe dijelić sreće koju žele podijeliti s nekim,ispričati neku svoju priču,malo ogovarati onog drugog isto kao braća međusobno,ali jedan drugome uvijek drži stranu.Tako da oni brane jedan drugoga,plaču s njim,vesele se s njim i dali bi zadnju kap krvi da spase svoje.Tako su isti ti gradovi branili svoje od pamtivijeka,neki ranije neki kasnije,ali svi su oni starija ili mlađa braća. Pa daj,lijepi je ili ružni dan,sija sunce pada kiša ili snijeg,kreni na put,ponesi sa sobom kofer svojih želja i nadanja,strahova i ljubavi i podijeli ih tamo s njima i vidjet ćeš kako te tješe,ohrabruju,tapšu po ramenima i pružaju ti svoje staro koljeno da nasloniš glavu,zaboraviš sve brige i pustiš mašti na volju. Kažu da iza svakog muškarca stoji žena i ta ista žena mene vodi do svojeg ljepotana i tamo me ostavlja u ugodnom razgovoru dok se opet ne vratim pod njene skute. S autoputa mašem Modrušu,ljubim fontanu,tamo negdje iza brijega me čeka Vratnik i Senj,ali ja nastavljam dalje,tim brzim putem ,pored svih onih rimljana,austrijanaca i jugića i žurim se ka Perušiću. Ne znaš što je ljepše,tajnovitije ili bolje u tom kraju,starigradovi,kule,mostovi ili sama priroda,koje čiste i peru rijeke Lika i Gacka,podjednako vesele ,lijepe i vrckave,pa se nadmeću koja je bolja,čistija ili ljepša,a nagledale su se i one svega i svačega,ali svoj duh izgubile nisu,premda se u njihovom sjajnom ogledalu ogledaju danas starci,a sjećaju se one kad se nosio kamen,dizao toranj ili orila molitva.Sve oko njih stari ,samo one ostaju uvijek iste i mlade,ali bit će to zbog vodenih vila,koje peru svoje velove pa taj njihov prah zauvijek ostaje u tim rijekama. U Perušiću stoji turska kule iznad crkve koju čuva strašan šar planinac,star nekoliko mjeseci,koji mirno sjedi na kamenu i promatra što ove dvije budale rade i skakuću po dvorištu pred župnim dvorom,zar se to oni mene boje.Pogled zapanjenog ,ali totalno mirnog psa,dok moj Vedran trči do zvona,ogledava se da li će ga ovaj ogromni mališan napasti ,utrčava zapuhan u auto,treba doživjeti,jer je malome očito strašno zabavno gledati scenu ispred njegovih očiju! Ovi su zagrepčani totalno ludi,ili je to neki novi gradski sport! Sama kula je nešto i obnovljena,ali dok polako počinje kišica,a i zapuhalo je bogme podosta,idemo dalje. Kosinj  Ono što sam najviše i želio vidjeti jest taj most koji krasi rijeku Liku i u njoj se ogledava i dotjeruje,dok se ona svojim valima mazi o njegove čvrste noge.Spaja on tako više od 70 godina Donji i Gornji Kosinj i premda je začet u 19.stoljeću,rođen je tek 1936 godine. Izlazim iz auta,udišem zrak,puštam da se Lika igra sa mnom,svojim djetinjim vrpcama i tada i sam postajem ponovo dijete..... Alaj volim pa ne znam kukunješće da igram........ |
05.04.2017., srijeda
Lika
|
Znate vi onu moju, Haj Lika dala devet generala,a heroja ne zna im se broja.... Nisam zaboravio Liku ,moj je pokojni deda uvek govoril da je Lika naša srce Hrvatske pa je to ostalo u meni duboko zakopano za sva vremena,jer moj je deda sve znao,vjerojatno kao i Vaš. Opisati puteve ili epizode kojih je na toj avanturi prema moru bilo izuzetno puno,a svih njih se i setiti,zaista treba i vremena ,a koštaju svakako previše osjećaja. Cijeli taj, danas pomalo zaboravljeni put ,odnosno našu Jozefinu prema Senju, pratila je gusta šuma,u ono vrijeme jačanja turizma 80-tih godina šoder cesta,pjev ptica i obavezno stajanje da dete,odnosno ja,povraćam, ili da se usput obavi laboratorijska pretraga mokraće,pazeći da te koja kača ne bi ugrizla za krivo mesto,koje se ne spomjine u lahkoj konverzaciji finoga društva,ako si išao obaviti nešto više, od popijene ranojutarnje kave. Naravno da su u pratnji cijele te seobe naroda, jer se nosilo ama baš sve kaj si doma našel,od posuđa,obavezne garderobe da se dete ili koja ženska ne osramoti ne zrihtana na plaži ili kakvom plesu na terasi hotela,bili i psi,pa smo svi puhali i napuhavali u autu kad bu došlo more.Prvi spas napaćenim turističkim dušama sa obaveznim gepekom na krovu,na kojem su se ponosno vijorili razni stolci stolovi,nameštaj i sve ono kaj nije stalo u auto ,a oveći kamion bi lipsao,bila je fontana posvećena našem Joži ,ali je striček Napoleon popravljal tu cestu da se njegova uvažena žena ne dere u kočiji po lošim i tada hrvatskim putevima.No nije se samo ona derala tuda,mada nema zabilježbe da je ikad napustila rodni Beč i naseljeni Pariz da bi se provezla tuda da se podapere,nego je ova fontana upućena njezinom austrijskom rođaku Joži 2 koji se tuda i proveo. ( Joža II je sin Marije Terezije). Kako je ta naša Lika tvrda,takvi su i Ličani ,koje sam nebrojeno puta spomenuo što po junaštvu što po branjenju domovine u svim pozama na časnom austrijskom dvoru zadovoljavajući i najmanji hir Njenog Apostolskog Veličanstva Marice,takva je i klima,hladna ,pusta ,maglovita,jer na svojim leđima nosi već polako vjetrove s mora. Pa je moja pokojna baka uvijek kliktala kad smo po drugi puta stali, na Vratniku,već domak Senja grada i iz kojeg se vidi već tvrdi zid Nehaja, „ joj deca pak bu mi vetar odnesel svilenu kikljicu ( šos,suknju)“. Ali idemo se vratiti natrag,proći konačan izlaz na asfalt u Jezeranama ,vratiti se na drumsku cestu,i stati opet kraj fontane koja vječno gleda u svojeg ljubavnika kojeg miluje samo pogledom i pruža mu vrč vode,svojeg Modruša.I ja dan danas a i onda kao dijete obično sam prvo izlazeći iz auta pozdravio upravo njega i mahnuo mu...eto mene opet...idem na moree.....  Modruš Ma nisu bitne godine gradnje niti su bitne vojske niti su bitna imena slavnih i onih malo manje slavnih,nisu bitni niti krv,niti suze niti smijeh,ni žalost niti tuga,bitno je samo jedno,voljeti tu starinu koja svojim oronulim očima gleda na tu cestu,doziva ljude da se vrate,miluje i on svoju dragu s brda,oštro pazeći da neki suparnik ne bi došao preblizu ,jer je ona samo njegova. Umjesto da u nedogled nabrajam sve slavno i prošlo skupa sa stoljećima ponosa i borbi,vojevanja i ratovanja,ja sam odlučio ispričati legendu kako je grad dobio ime... Nedaleko te naše starine postoji Carevo polje,na kojem su se utaborili Turci pri rušenju i napadu na sam taj grad,porušili ga,porušili i ljude ,hrabre vojake i njihove generale i zapovjednike,ali negdje tamo ispod tih leševa zadnjim dahom digla se starica,dopuzala do napuštenog nekog topa i ispalila zadnjim svojim sapom kuglu ravno u najsvjetliji šator i tako ubila turskog cara.U znak sjećanja svaki je vojnik morao donijeti u vreći komadić turske zemlje i tamo je prosuti,pa se tako polje nazvalo i Carevim poljem.U čast hrabre i požrtvovne starice Mudruše,grad koji se do tada zvao Trojan ili Širin,dobiva ime Mudruš odnosno Modruš po kojem ga i danas znamo. Kada idete tim putem prema moru,stanite kod fontane slikajte se ,mahnite gradu,ali i popijte bistru hladnu vodu koja tamo teče od pamtivijeka i vjerujte mi na riječ,nikada Like zaboraviti nećete i uvijek će vas nekako vratiti ta voda opet na tu staru cestu. |
