Dvorci, crkve i stari gradovi
05.04.2017., srijeda
Lika
Znate vi onu moju, Haj Lika dala devet generala,a heroja ne zna im se broja.... Nisam zaboravio Liku ,moj je pokojni deda uvek govoril da je Lika naša srce Hrvatske pa je to ostalo u meni duboko zakopano za sva vremena,jer moj je deda sve znao,vjerojatno kao i Vaš. Opisati puteve ili epizode kojih je na toj avanturi prema moru bilo izuzetno puno,a svih njih se i setiti,zaista treba i vremena ,a koštaju svakako previše osjećaja. Cijeli taj, danas pomalo zaboravljeni put ,odnosno našu Jozefinu prema Senju, pratila je gusta šuma,u ono vrijeme jačanja turizma 80-tih godina šoder cesta,pjev ptica i obavezno stajanje da dete,odnosno ja,povraćam, ili da se usput obavi laboratorijska pretraga mokraće,pazeći da te koja kača ne bi ugrizla za krivo mesto,koje se ne spomjine u lahkoj konverzaciji finoga društva,ako si išao obaviti nešto više, od popijene ranojutarnje kave. Naravno da su u pratnji cijele te seobe naroda, jer se nosilo ama baš sve kaj si doma našel,od posuđa,obavezne garderobe da se dete ili koja ženska ne osramoti ne zrihtana na plaži ili kakvom plesu na terasi hotela,bili i psi,pa smo svi puhali i napuhavali u autu kad bu došlo more.Prvi spas napaćenim turističkim dušama sa obaveznim gepekom na krovu,na kojem su se ponosno vijorili razni stolci stolovi,nameštaj i sve ono kaj nije stalo u auto ,a oveći kamion bi lipsao,bila je fontana posvećena našem Joži ,ali je striček Napoleon popravljal tu cestu da se njegova uvažena žena ne dere u kočiji po lošim i tada hrvatskim putevima.No nije se samo ona derala tuda,mada nema zabilježbe da je ikad napustila rodni Beč i naseljeni Pariz da bi se provezla tuda da se podapere,nego je ova fontana upućena njezinom austrijskom rođaku Joži 2 koji se tuda i proveo. ( Joža II je sin Marije Terezije). Kako je ta naša Lika tvrda,takvi su i Ličani ,koje sam nebrojeno puta spomenuo što po junaštvu što po branjenju domovine u svim pozama na časnom austrijskom dvoru zadovoljavajući i najmanji hir Njenog Apostolskog Veličanstva Marice,takva je i klima,hladna ,pusta ,maglovita,jer na svojim leđima nosi već polako vjetrove s mora. Pa je moja pokojna baka uvijek kliktala kad smo po drugi puta stali, na Vratniku,već domak Senja grada i iz kojeg se vidi već tvrdi zid Nehaja, „ joj deca pak bu mi vetar odnesel svilenu kikljicu ( šos,suknju)“. Ali idemo se vratiti natrag,proći konačan izlaz na asfalt u Jezeranama ,vratiti se na drumsku cestu,i stati opet kraj fontane koja vječno gleda u svojeg ljubavnika kojeg miluje samo pogledom i pruža mu vrč vode,svojeg Modruša.I ja dan danas a i onda kao dijete obično sam prvo izlazeći iz auta pozdravio upravo njega i mahnuo mu...eto mene opet...idem na moree..... Modruš Ma nisu bitne godine gradnje niti su bitne vojske niti su bitna imena slavnih i onih malo manje slavnih,nisu bitni niti krv,niti suze niti smijeh,ni žalost niti tuga,bitno je samo jedno,voljeti tu starinu koja svojim oronulim očima gleda na tu cestu,doziva ljude da se vrate,miluje i on svoju dragu s brda,oštro pazeći da neki suparnik ne bi došao preblizu ,jer je ona samo njegova. Umjesto da u nedogled nabrajam sve slavno i prošlo skupa sa stoljećima ponosa i borbi,vojevanja i ratovanja,ja sam odlučio ispričati legendu kako je grad dobio ime... Nedaleko te naše starine postoji Carevo polje,na kojem su se utaborili Turci pri rušenju i napadu na sam taj grad,porušili ga,porušili i ljude ,hrabre vojake i njihove generale i zapovjednike,ali negdje tamo ispod tih leševa zadnjim dahom digla se starica,dopuzala do napuštenog nekog topa i ispalila zadnjim svojim sapom kuglu ravno u najsvjetliji šator i tako ubila turskog cara.U znak sjećanja svaki je vojnik morao donijeti u vreći komadić turske zemlje i tamo je prosuti,pa se tako polje nazvalo i Carevim poljem.U čast hrabre i požrtvovne starice Mudruše,grad koji se do tada zvao Trojan ili Širin,dobiva ime Mudruš odnosno Modruš po kojem ga i danas znamo. Kada idete tim putem prema moru,stanite kod fontane slikajte se ,mahnite gradu,ali i popijte bistru hladnu vodu koja tamo teče od pamtivijeka i vjerujte mi na riječ,nikada Like zaboraviti nećete i uvijek će vas nekako vratiti ta voda opet na tu staru cestu. |