Dvorci, crkve i stari gradovi
28.04.2017., petak
malleus maleficarum
25.04.2017., utorak
kosinj
|
Aoj Sinac,Lešće.Otočac i Brinje mala moja dont forget mi... Kako opisati onaj osjećaj veselja,uzbuđenja i radosti kad kreneš na put onako iznenada,neplanirano,ali unapred znaš kuda ćeš,samo ne znaš kuda će te ta cesta Dalmatina,Jozefina,Lujza ili Terezijana odvesti ili dovesti.Uvijek u glavi imam neke podatke ili smjernice kuda i kako,ali na samom terenu svi ti moji planovi se rasplinu i ostaneš sam na toj jednoj cesti i ustvari se pustaš da ona tebe sama odvede kuda ona želi,što ti ona hoće pokazati i što namjerava od tebe ili bilo koga zaštiti.A svaka ta dama,kao i svaka druga žena prevrtljivo se igra tobom,dok se ti pokušavaš istrgnuti iz njenih zavodljivih ruku pa i nogu.Jer sve te ceste ja zamišljam kao duge ženske noge,vesele,širom otvorene,ali i zatvorene kad one to žele,pa se najednom nađeš na raskrižju kao Doroti u Ozu i nemaš kuda,nego prst u usta i prati vjetar.Ne vozim ja uvijek,imam ja svog vozača,koji me tu i tamo pogleda zašto ja šutim tako dugo i buljim van,a ja niti njemu niti ikome drugome ne mogu opisati svoje stanje sreće i samom sebi gruntam u glavi,samo tu i tamo onako šoto voće i povrće zapjevam,koja cura ne zna kukunješće ,aj ne smije se udati u Liješće....Te stare šume,drumski putevi,hladovina i povijest koje se isprepleću,pjev ptica u proljeće,pokoji snježni mali ,lagani pokrivač,jer smo u Lici,surovoj,kršnoj,ali opet toploj i spremnoj da ti uza sve što je prošla pruži lončić domaćeg mlijeka uz obavezne ličke pole,pa izvoli,istrpi malo lošeg puta,malo vjetra koji se igra,malo hladnoće,malo nas ,malo naše sure povijesti,a onda ću te zaogrnuti u bajku koju nikada nećeš više zaboraviti.Takva je ta moja Lika!Žena,majka,baka i kraljica.Srce Hrvatske! Nabrojati silne građevine,spomenike ,crkve ove i one ne bi bilo lako,niti je to meni u interesu,ja samo želim prenijeti dio onoga što ja proživljavam i proživim na tom svom putu od razmišljanja,straha,čudenja,veselja i uvijek i stalno, sjete.Svi ti naši napušteni,razrušeni gradovi traže za sebe dijelić sreće koju žele podijeliti s nekim,ispričati neku svoju priču,malo ogovarati onog drugog isto kao braća međusobno,ali jedan drugome uvijek drži stranu.Tako da oni brane jedan drugoga,plaču s njim,vesele se s njim i dali bi zadnju kap krvi da spase svoje.Tako su isti ti gradovi branili svoje od pamtivijeka,neki ranije neki kasnije,ali svi su oni starija ili mlađa braća. Pa daj,lijepi je ili ružni dan,sija sunce pada kiša ili snijeg,kreni na put,ponesi sa sobom kofer svojih želja i nadanja,strahova i ljubavi i podijeli ih tamo s njima i vidjet ćeš kako te tješe,ohrabruju,tapšu po ramenima i pružaju ti svoje staro koljeno da nasloniš glavu,zaboraviš sve brige i pustiš mašti na volju. Kažu da iza svakog muškarca stoji žena i ta ista žena mene vodi do svojeg ljepotana i tamo me ostavlja u ugodnom razgovoru dok se opet ne vratim pod njene skute. S autoputa mašem Modrušu,ljubim fontanu,tamo negdje iza brijega me čeka Vratnik i Senj,ali ja nastavljam dalje,tim brzim putem ,pored svih onih rimljana,austrijanaca i jugića i žurim se ka Perušiću. Ne znaš što je ljepše,tajnovitije ili bolje u tom kraju,starigradovi,kule,mostovi ili sama priroda,koje čiste i peru rijeke Lika i Gacka,podjednako vesele ,lijepe i vrckave,pa se nadmeću koja je bolja,čistija ili ljepša,a nagledale su se i one svega i svačega,ali svoj duh izgubile nisu,premda se u njihovom sjajnom ogledalu ogledaju danas starci,a sjećaju se one kad se nosio kamen,dizao toranj ili orila molitva.Sve oko njih stari ,samo one ostaju uvijek iste i mlade,ali bit će to zbog vodenih vila,koje peru svoje velove pa taj njihov prah zauvijek ostaje u tim rijekama. U Perušiću stoji turska kule iznad crkve koju čuva strašan šar planinac,star nekoliko mjeseci,koji mirno sjedi na kamenu i promatra što ove dvije budale rade i skakuću po dvorištu pred župnim dvorom,zar se to oni mene boje.Pogled zapanjenog ,ali totalno mirnog psa,dok moj Vedran trči do zvona,ogledava se da li će ga ovaj ogromni mališan napasti ,utrčava zapuhan u auto,treba doživjeti,jer je malome očito strašno zabavno gledati scenu ispred njegovih očiju! Ovi su zagrepčani totalno ludi,ili je to neki novi gradski sport! Sama kula je nešto i obnovljena,ali dok polako počinje kišica,a i zapuhalo je bogme podosta,idemo dalje. Kosinj  Ono što sam najviše i želio vidjeti jest taj most koji krasi rijeku Liku i u njoj se ogledava i dotjeruje,dok se ona svojim valima mazi o njegove čvrste noge.Spaja on tako više od 70 godina Donji i Gornji Kosinj i premda je začet u 19.stoljeću,rođen je tek 1936 godine. Izlazim iz auta,udišem zrak,puštam da se Lika igra sa mnom,svojim djetinjim vrpcama i tada i sam postajem ponovo dijete..... Alaj volim pa ne znam kukunješće da igram........ |
13.04.2017., četvrtak
uskrs
|
Ono što mene uvijek muči u vreme tih nekih blagdana jest : ustati ranije,popiti kavu,zapaliti koju kutiju cigareta i baciti se već negdje oko 5 ujutro u cik zore na kuhanje i prekuhavanje,da se to sve skupa ohladi i smiri,kako bi se moglo u miru večerati. I tako ja po protokolu ovisno o blagdanu koji slijedi već unaprijed dobivam napade panike i teškog sloma živaca,što pripremiti ,a što već nisam kuhao,tako da jedno ,brat bratu,dva mjeseca unaprijed pregledavam kuharice,bacam se po netu ili naprosto upijam od dobronamjernih savjeta.Došao je taj dan kad je dan D i ja se bacam na posao,osim ako sve ne pobacam kroz prozor,ali se to uredno nikad ne desi,premda se uvijek prijetim da ću to i napraviti.Naravno da sam navečer pri samom činu jela toliko umoran,da bih najradije otišao spavati. Eto slijedi još jedan blagdan jedna moja draga draga prijateljica mi je preko telefona a u razgovoru o svemu,napomenula i kuhanje šunke (nisam još kupio) farbanje jajca (niti jednog doma),šunku u kruhu ( histerija ide prema vrhu polako,niti opet šunke ,a i brašno mi je nekak pobeglo kroz ruke),pa onda ide majoneza ,pa francuska salata,pa mladi luk,pa sir i tako tome i tako tome.Taman sam se počeo opuštati lijepo lijeno ležeći na kauču,kad sam naglo osjetio potrebu dignuti se ,otići po papir i olovku i zapisati kaj mi sve treba prije nego me uzme filozofija o duhovnosti . U mojoj se kući uvek držalo do te tradicije pa je sve to skupa počinjalo ranije nego je sami blagdan opće bil označen na kalendaru,tako da smo već za Božić razgovarali kaj se bu kuhalo za Uskrs,pa je u i meni ostala ta vječna briga i dilema,a kako sam sklon tradiciji i običajima,nema majci da manem,a da nešto slučajno usfali. Obično su ti moji kućni pripravci u kojima su pokojna baka i mama ( još nazočna)zaboravile oko 14 sati popodne najvažniju stvar,a to je mladi luk i to baš u ono doba kad je plac delal po 12 i kad se slavilo ipak drugačije i kad dućani nisu radili kao danas trgovački centri.Najveći domet genijalnosti bio je baš za sami taj dan,konkrento Uskrs,kad se obično netko setil da bi mogla biti i zelena šalata i to upravo u trenu kad je sve bilo spremno i kad se nervoza mogla rezati škaricama za nokte iz maminog manikirca,a upravo tu šalatu nismo kupili.Suze,molitve uz obavezno oprosti mi Bože i mea klupa ,mea klupa nisu pomogle nimalo nego se lepo gostima i domaćima servirala zimnica koja je skoro bila na izmaku svojih snaga.Moja mama se obično tada setila ,onako užasno i strogo kažnjena od vrhovnika samog i to lično i personalno,pa je ko Madonna molila i sklapala ruke i ispričavala se gostima Poklem su me prikovali zlizane za ove daski......  Ne bum sad išel u struku niti objašnjavati značenja bilo kakva,bilo alegorijska ili bilo kakva druga niti ću napraviti traktat o vjeri na 80 stranica A 4 formata,nego si ja ovako nekako mislim. Taj mali,sinek,rodio se da nama da Nadu u bolje sutra,kad je siroček onak nastradal ,ljudi ko ljudi,dao je svoj život za nas i u trenu najveće agonije i boli rekao je samo ovo : Oprosti im oče ,jer ne znaju što čine.Ta bi misao trebala ipak označiti nas kao ljude,ne da klečimo pred oltarom i dajemo velike novce institucijama ,nego da zaista u nama bude poštenja,pravde ,ljubavi i uzajamnog poštovanja prema svima ,prema svemu što je živo i što nas okružuje i tek tada će dragi Bog reći o nama svoj zadnji sud. A on je ipak zadnji koji mora odlučiti što će i kako će i kamo će s nama.Sve drugo samo je bajka i pisana riječ.Samo nas djela koja činimo,naravno dobra,dovode pred njegovo lice i ništa drugo.Svi smo pred Njim isti.... Ja si sad idem nekaj popiti....... Oznake: Putovanja |
07.04.2017., petak
perna
|
Definitivno sam odlučio na svekoliku radost i veselje ostati još malo na Kordunu,jer sam ipak za taj kraj jako vezan. Uz moje osobne simpatije ,skoro pa najljepše razdoblje života sam proveo upravo ovde,premda me nekako taj isti Kordun,barem ja mislim ,koštao lijepog i otmjenog hoda ,koji mi je urođen. Sami naslov trebao bi glasati,kako si sjebati nogu,a ne ispasti Indica Jones!Ili tko previše čita,otpala mu kita . Sad sam prost i premda mi je taj vrući dan ostao zaista u lijepom druženju i sjećanju,ipak sam kasnije platio cijenu koju eto nakon tri godine i dan danas bolujem.Ovo je sad redaljka mog kukanja i žalopojki,tako da me netko može zaposliti kao službenu narikaču,ako mu zatreba! Vrući je dan,rano i opet popijena kava,sunce prži,ja pljugam na terasi,kad velim ja svom jaranu,skoro pa po krvi,ajmo mi potražiti taj vražji grad koji tražim već stoljećima,znam da sam čital o njemu ,ali je fakat vreme da nakon 20 godina to i nađem.I tako obučem ja šiplhozice,kratku majicu,uparadim se ko da ću na misu i krenemo mi polako cestom,dok ptičice pjevaju,cvijeće je u cvatu,proljeće u svom punom zamahu. Ja sav razdragan,jer sam nagovorio svog brata da se gene konačno odozdoma i tako maštam o toj ,kažu,najvećoj fotifikaciji Europe.Zadnjoj crti obrane,prije nego netko od stranih zavojevača ugrozi tekovine naše preslavne carevine austrijske,pa čak i Londonere i Francuzere,jer proći Beč,značilo bi da pada Europa i da bi se kraljevi i kraljice jako ušvicali ( oznojili) u svojim ložnicama. Nikada svoje riječi i stava nismo imali za sebe,ali smo strance uporno branili,pri tom izlažući svoja tijela mecima ili topovskim kuglama,braneći svoje,ali više misleći na druge i ta nam se povijest i ponašanje stalno vraća kao bumerang. I nikako da dođemo sebi i da se pobrinemo za svoje i za sami sebe.Hoćemo mene za predcednika!!  Došavši na kraj sela,udri starom kaldrmom,nađem se pred ogradom,kuda sada mili bože,pa nemrem sad ljude buditi u to gluho doba jutra,rano jutro pola 10,ali nema druge,traži gđu Nadu.Otvara Nada,viče s balkona,samo napred,dobrodošli.Ljubazan kao i uvijek kažem,oprostite draga gospođo,negdje tu se nalazi stari grad Perna,ali nisam siguran i ne mogu ga naći,kad odgovara meni ta zaista draga gospođa,ma nema problema,samo vi prođite kroz naše dvorište i eto ga tamo poslije potoka u šumi,ugledat ćete ruševine. Prođem ja starom livadom,pazeći da ne ugazim u kakvu prijateljicu od koje su kožne cipele i slični asesoris najbolje,hrabro kao Mara preskočim potočić,samo nisam digao suknjicu kao dotična na Savi,jer sam ipak dečko i imam hlačice i nađem se u svijetu proljeća koje je počelo zaogrtati i nježno grliti šume koje skrivaju taj vrijedan dragulj naše baštine.O gradu neću puno ići u neke detalje,osim da je ruševan,devastiran,jer se mora kuća sazidati nova za neke nove ljude,tako da stoje samo zidi nad provalijom još od 13 stoljeća,točnije od 1225.god kada postaje slobodnom kraljevskim gradom ,a ulogu je odigrao najveću za vrijeme , a nakon bitke na Mohaču, štiteći starog prijatelja Cetin-gradinu, a isto tako i za napada Osmanskog carstva na ove krajeve ,jer je po tadanjoj topografiji i položaju,kao i Petrinja spadao u najjužnije dijelove granice kraljevine Slavonije prema Hrvatskoj. Popeti se gore lako, jer se držiš za slabašne grančice,a kako natrag,jer te iste grančice vise prema dole ,pa lijevo,desno i konačno eto kraja puta.Pogledam još jednom gore,da li mi se na tren to učinio kakav ratnik,ili se to sunce ,magla i šuma igraju sjenama? Slobodno probudite Nadu i njenog muža,oni će vam uz kavu i toplu dobrodošlicu ispričati sve što oni znaju o ovom gradu.Ili samo naprosto dođite u Topusko i otkrijte važnost tog Korduna kroz te stare gradine tijesno sljubljene uz Bosnu i zajedničku storiju. Oznake: kordun topusko |
05.04.2017., srijeda
Lika
|
Znate vi onu moju, Haj Lika dala devet generala,a heroja ne zna im se broja.... Nisam zaboravio Liku ,moj je pokojni deda uvek govoril da je Lika naša srce Hrvatske pa je to ostalo u meni duboko zakopano za sva vremena,jer moj je deda sve znao,vjerojatno kao i Vaš. Opisati puteve ili epizode kojih je na toj avanturi prema moru bilo izuzetno puno,a svih njih se i setiti,zaista treba i vremena ,a koštaju svakako previše osjećaja. Cijeli taj, danas pomalo zaboravljeni put ,odnosno našu Jozefinu prema Senju, pratila je gusta šuma,u ono vrijeme jačanja turizma 80-tih godina šoder cesta,pjev ptica i obavezno stajanje da dete,odnosno ja,povraćam, ili da se usput obavi laboratorijska pretraga mokraće,pazeći da te koja kača ne bi ugrizla za krivo mesto,koje se ne spomjine u lahkoj konverzaciji finoga društva,ako si išao obaviti nešto više, od popijene ranojutarnje kave. Naravno da su u pratnji cijele te seobe naroda, jer se nosilo ama baš sve kaj si doma našel,od posuđa,obavezne garderobe da se dete ili koja ženska ne osramoti ne zrihtana na plaži ili kakvom plesu na terasi hotela,bili i psi,pa smo svi puhali i napuhavali u autu kad bu došlo more.Prvi spas napaćenim turističkim dušama sa obaveznim gepekom na krovu,na kojem su se ponosno vijorili razni stolci stolovi,nameštaj i sve ono kaj nije stalo u auto ,a oveći kamion bi lipsao,bila je fontana posvećena našem Joži ,ali je striček Napoleon popravljal tu cestu da se njegova uvažena žena ne dere u kočiji po lošim i tada hrvatskim putevima.No nije se samo ona derala tuda,mada nema zabilježbe da je ikad napustila rodni Beč i naseljeni Pariz da bi se provezla tuda da se podapere,nego je ova fontana upućena njezinom austrijskom rođaku Joži 2 koji se tuda i proveo. ( Joža II je sin Marije Terezije). Kako je ta naša Lika tvrda,takvi su i Ličani ,koje sam nebrojeno puta spomenuo što po junaštvu što po branjenju domovine u svim pozama na časnom austrijskom dvoru zadovoljavajući i najmanji hir Njenog Apostolskog Veličanstva Marice,takva je i klima,hladna ,pusta ,maglovita,jer na svojim leđima nosi već polako vjetrove s mora. Pa je moja pokojna baka uvijek kliktala kad smo po drugi puta stali, na Vratniku,već domak Senja grada i iz kojeg se vidi već tvrdi zid Nehaja, „ joj deca pak bu mi vetar odnesel svilenu kikljicu ( šos,suknju)“. Ali idemo se vratiti natrag,proći konačan izlaz na asfalt u Jezeranama ,vratiti se na drumsku cestu,i stati opet kraj fontane koja vječno gleda u svojeg ljubavnika kojeg miluje samo pogledom i pruža mu vrč vode,svojeg Modruša.I ja dan danas a i onda kao dijete obično sam prvo izlazeći iz auta pozdravio upravo njega i mahnuo mu...eto mene opet...idem na moree.....  Modruš Ma nisu bitne godine gradnje niti su bitne vojske niti su bitna imena slavnih i onih malo manje slavnih,nisu bitni niti krv,niti suze niti smijeh,ni žalost niti tuga,bitno je samo jedno,voljeti tu starinu koja svojim oronulim očima gleda na tu cestu,doziva ljude da se vrate,miluje i on svoju dragu s brda,oštro pazeći da neki suparnik ne bi došao preblizu ,jer je ona samo njegova. Umjesto da u nedogled nabrajam sve slavno i prošlo skupa sa stoljećima ponosa i borbi,vojevanja i ratovanja,ja sam odlučio ispričati legendu kako je grad dobio ime... Nedaleko te naše starine postoji Carevo polje,na kojem su se utaborili Turci pri rušenju i napadu na sam taj grad,porušili ga,porušili i ljude ,hrabre vojake i njihove generale i zapovjednike,ali negdje tamo ispod tih leševa zadnjim dahom digla se starica,dopuzala do napuštenog nekog topa i ispalila zadnjim svojim sapom kuglu ravno u najsvjetliji šator i tako ubila turskog cara.U znak sjećanja svaki je vojnik morao donijeti u vreći komadić turske zemlje i tamo je prosuti,pa se tako polje nazvalo i Carevim poljem.U čast hrabre i požrtvovne starice Mudruše,grad koji se do tada zvao Trojan ili Širin,dobiva ime Mudruš odnosno Modruš po kojem ga i danas znamo. Kada idete tim putem prema moru,stanite kod fontane slikajte se ,mahnite gradu,ali i popijte bistru hladnu vodu koja tamo teče od pamtivijeka i vjerujte mi na riječ,nikada Like zaboraviti nećete i uvijek će vas nekako vratiti ta voda opet na tu staru cestu. |
