Ja najviše volim popreko i to šumama i gorama, bolje nego svakako cestom. Obično sam i toliko uzbuđen da uopće se niti ne potrudim saznati podatke ,primjerice, može li se do grada autom. Do grada autom stigao sam iz trećeg pokušaja. Prva dva bila su potrgaj noge i uživaj.
Nad starim trgovištem ,kako se nekada govorilo , stoji grad po kojem je vjerojatno i samo mjesto dobilo ime. Grad je dobio ime po viniki, vinovoj lozi – Wilde Rebe, koja je ovdje oduvijek dobro uspijevala, a pogotovo od kad su je oplemenili pa rodi sjajnim vinom . Sami taj grad stoji ovdje od stoljeća 13tog. Spisi povijesni nam govore o nešto kasnijem vremenu odnosno 1391 godini kada ovdje gospodari kralj Sigismund ali već 1397 godine vlasnik mu je Hermann Celjski ,a zatim sin Ulrik. Poslije izumrća grofova Celjskih 1456 godine prelazi u ruke Ivana Vitovca ,a zatim Ivana Korvina ,koji ga zajedno sa Trakošćanom poklanja podbanu Ivanu Gylayu. Početkom 16 st dobiva jedan dio grada historičar Nikola pl. Istvanffy odSziiszaszonyfalve, koji je porijeklom Madžar,ali je dugo živio u Hrvatskoj i njoj pisao s ljubavlju. Prvi opis grada dolazi nam 1568 godine : Grad je imao vrlo visoki toranj iznad vanjskih vrata, branište sa zapadne strane te na vrhu kućicu za kupanje. Kod izvanjskih vrata bila je mala kućica koja je služila za čuvanje baruta. U popisu vlastelinstva, kojim je priznana 1767. moć jurae gladii, spominje se dominium Vinica duorum conportionatorum Gyulajano Istvanffyanorum. Od god. 1532. odnosno 1581.sačuvane su isprave Nikole pl. Istvanffya i Stjepana i Vuka pl. Gyulaya, kojima se uređuju odnošaji s njihovim podanicima.
Iza toga reda se niz vlasnika :ban Benko Turoczy pa Keglevići Malakoczy Erdoedy i naposljetku grof Bombelles.
Samo mjesto neću sada opisivati , premda je bogato baštinom, no , većina imanja raspodijeljena je seljacima nakon 1918 godine . Nešto se još nekako drži od starine na kupu, na koju pazi i koliko toliko je čuva svojim starim trošnim pogledom grad Vinica.