Dvorci, crkve i stari gradovi

08.07.2022., petak

Narodni preporod u Istri

Kada se danas gleda na neke stvari ,tipa nacionalnoj pripadnosti ,stremljenjima slobodi i blagostanju, kao da se svijet izokrenuo naopačke i da zaista se povijest ovih naših krajeva nije niti dogodila. Neću i ne želim se referirati na dane od 1945 do 1990 ,nego ranije ,danas dva stoljeća prije ovog svega danas.
Možemo reći ipak da se nekako stara Austrija brinula više za nas nego mi sami i nitko drugi, no niti jedan strani vladar nije osjećao za nas niti je to želio ,a od svih koji su prošli ovim teritorijem , vrlo važnim za povijest ne samo Balkana ili Europe ,nego i svijeta, najmanje brige, a najviše koristi pokušali su izvući susjedi, Talijani. Od senjskih i ličkih i gorskokotarskih šuma koje su nemilice sjekli, rezali uništavali, danas to činimo sami , da bi izgradili kraljicu mora Veneciju, koja tone, ,drvo se raspada, bit će valjda Božja volja, do naprosto maltretiranja stanovništva. Najviše smo im ustvari poslije stoljeća borbi i ugnjetavanja upravo pomogli mi sami, Rafalskim sporazumom. Jedan čovjek ,jedan jedini sa svojom idejom, a stranac u ovoj zemlji, premda se zvao domaćim imenom, uništio je sva povijesna hrvatska nastojanja da Istra ostane i postane pravi hrvatski teritorij. Ante Pavelić pokosio je kompletnu ideju hrvatstva. I danas svi oni koji su se borili za domaće ča u Istri iznevjerili su svoje pretke i govore jezikom onih koji su ih maltretirali , oduzimali im prava i naprosto uništavali. Pitaju li se katkad da li se njihovi davni možda okreću u grobovima ,a na nebu umjesto mira, plaču.Hrvatski narod u Istri,za kojeg se nisu brinuli ni njemački grofovi, ni talijanski providuri(provediteri) i koji je uslijed toga ,uz raznorazne bolesti i slabe ljetine, naprosto osiromašio i bio je zamro,pa i zbog toga što je u tom 19 stoljeću ne samo njih nego i druge hrvatske pokrajine tištio kruti apsolutiznam bečkog dvora.
Dogadjaji u Francuskoj ,revolucija, Napoleon ,a pogotovo Ilirizam koji se budio ,kao i Madžarska revolucija 1848 godine probudila je i narod Istre. Želja za domaćim ognjištem i domaćim jezikom prenula je iz sna ovaj dio Hrvatske. U središtu Istre u Pazinu pjevalo se hrvatske pjesme ,pjevala se dapače ona budnica „Još Horvacka ni propala „ .Nesnosni apsolutizam izmedju 1849 i 1860 godine bio je pritisnuo narode, pa se radilo na tome da se narod osvijesti, izobrazi ,postavi , koliko god je najviše moguće na svoje noge. Čitavi predjeli Istre,a među njima i Lovran tražili su sjedinjenje sa Hrvatskom. Buđenje nacionalne svijest i i ovdje je dobio svoj zamah.
Jedan takav pojedinac zaslužan za takvo buđenje bio je dr. Juraj Dobrila, biskup Poprečko-Pulski 1857-1875 godine,a Tršćansko-Koperski od 1875-1882 godine. Rodjen je 1812 godine u Ježenju, općini Tinjan od seljačkih roditelja. Izučiv škole u Pazinu, Karlovcu, Goroci i Beču, službovao je u Trstu ,te postavši Porečko-Pulskim biskupom znao je sam propovjedati kao obični dušebrižnik u crkvi Majke Božje u Poreču.Propovjedao je posvuda gdje je trebalo,a kao biskup svuda kuda je dijelo svetu krizmu. Tako je živom rječi budio narod, na kojeg su biskupove riječi djelovale u vjerskom i narodnom duh. Tim više ,što je prošlo godina i godina, a da biskupi nisu propovijedali hrvatskom narodu hrvatskim jezikom. Poticao je isto tako i svoje svećenike da to čine, slao ih kao prave misionare kako bi probudili nacionalnu svijest. Isprva su to rijetko činili javni službenici , profesori, a kasnije se ipak ta svijest i briga za narodni jezik i samu pripadnost raširila, pa su mnogi radili na tome da se budi narodna svijest. Mnogi inteligentniji seljaci puno su učinili propagirajuću svijest po selima.
Izravno na osvješćivanju naroda radilo se puno posvuda, Lindar, pa čak i na istočnim dijelovima Istre u Kastvu , bolje rečeno ispod njega na brežuljku sv.Mihovila sabralo se tisuću ljudi iz Kastavske ,Volosko-Opatijske, Lovranske Mošćeničke Veprinačke općine. U Lindaru isto tako sa svih strana sjetio se narod kojeg se učilo potrebi domaćeg jezika. Došli su i Slovenci. Na tim su taborima pod vedrim nebom domoljubi govorili o pravima naroda za uporabu domaćeg jezika u crkvama ,školama, uredima, javnom životu. Na tim su govorima stvarane rezolucije koje su se slale Parlament i vladi. Nisu bile ispunjenje,ali je bit bila u tome da se narod osvješćavao. Otvarane su čitaonice u kojima se sastajalo .čitalo i izmjenjivalo misli.Priređivalo se i zabave na kojima su se pjevale narodne pjesme i budnice, govorilo, deklariralo, glumilo i plesalo domaća kola. Često se davalo zabave i u raznorazne dobre svrhe, za siromašne, gladne postradale od potresa i za siromašne đake i učenike.
U lovranu ustraja čitaonica „Lovor“ kao stjecište narodnih ljudi, najviše pomorskih kapetana. Nisu zaostajale ni Moščenice, pa je i tamo osnovana čitaonica zaslugom župnika Antuna Puža. U Brseću,rodnom mjestu „Jenija Sisolskoga“ – Eugena Kumičića,požrtvovnošću župnika Rajmunda Jelušića isto tako jedna bila otvorena.
Da ne nabrajam sva mjesta u kojima se budio i radilo na buđenju narodnog duha i na otocima su se budile takve čitaonice, kao na Krku u mjestu Vrbnik, rodnom mjestu više biskupa, kanonika, drugih svećenika, odvjetnika. Oko 1870 godine bila je u Puli ustrojena jedna takva čitaonica u kojoj bijahu prvi članovi i neki Nijemci i Talijani, koji su kasnije upravo žestoko nastupali protiv.
Buđenje naroda i svijest o narodnom jeziku uzimalo je sve više maha, narod se budio, radio na domaćoj stvari , pjevao i plesao po domaću. Opismenjavao se, čitao i polako kretao prema novom duhu vremena, biti svoj. Onda je došao 1 svjetski rat i godine truda bile su izgubljene. Poslije 2 svjetskog rata taj duh bio je živ da bi danas bila skoro pa sramota u Istri govoriti hrvatski. Olako dajemo svoje strancu , i izgleda da kroz povijest ništa naučili nismo, a za to smo sami krivi i nitko više.

Oznake: narodni preporod, putovanje, Istra

- 07:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.07.2022., četvrtak

Metel Ožegovič

Madzarske pretenzije na teritorij Hrvatske nikad nisu prestale I neće ,dokle god nemamo volje zaista jednom zaustaviti tu ideju. U novije vrijeme afere pokazuju ustvari koliko smo mi kao narod slabi ili više volimo stranca nego domaćeg sina. Borbe s Madžarima traju odavna I to zaista odavna , toliko dugo da smo čak branili I Austriju od njihovih pretenzija. Kako je Marija Terezija pokleknula ,a trebao joj je novac za ratove, tako je dala I dio Hrvatske pod upravu, “riječka krpica” ,a I naš sabor odgovarao je saboru u Požunu , gdje se kriju isto tako I papiri hrvatske povijesti. U moru borbi , zalaganja za domaću riječ I protiv Madžarske vlasti , ustali su mnogi ,ali su se izgubili u moru istom takvom onih koji su uvijek radi svojih osobnih interesa plivali nizvodno. Između onih, koji su slabo znani povijesti I širem puku, odnosno hrvatskom čovjeku, jer je ipak 50 godina tako odgajan da sluša samo revolucionarne one tekovine slavne borbe ,a svoje nije pazio. Tek rijetki su pazili I dalje na domovinu Hrvatsku. Tu nije riječ o politici, niti o pokretu niti o vlasti ,nego pojedincima koji su se borili za pravo na slobodu I riječ ove zemlje.
U 19 stoljeću počinje borba za narodno pravo I narodni jezik I tu nailazimo nekoliko osoba, ličnosti ,koje su se zalagale. MOramo shvatiti ipak da je narod mali, nepismen u to doba širom, ali je stvar bila I počivala na onima koji su bili školovani jer su si to mogli priuštiti. Ban Jelačić je za Austriju smirio Madžare, borio se za I pravo Hrvata na svoje ,ali u okvirima MOnarhije austrijske. Ostale sada neću spominjati, dovoljno je već rečeno o njima.
Jedan od onih koji su se borili za domaće pripadnik je stare obitelji , koja je krenula na put svojeg probitka iz Križevačke županije I dala svoj obol Hrvatskoj. Dobri ili loši , ljudi su. U tom 19 stoljeću kad se svijet I pogled na svijet polako mijenja u žaru hrvatskog narodnog preporoda javlja se jedno lice, nepravedno zapostavljeno. Metel barun Ožegović , od njega I kreće taj barunski dio obitelji sve do danas, mada su danas taj naslov izgubili,ali ostalo im je ono plemeniti. Rođen 4 . svibnja 1814 u Zagrebu bori se za pravicu protiv madžarskog jakog utjecaja, pa nam ostaje I njegov govor 12 rujna 1844 godine kao hrvatskog zastupnika na ugarskom saboru :
Ovako se je naročito razvila književnost jezika kojim govori naš narod u sdruženih kraljevinah I na jugu, poznat pod imenom ilirskim. Tako mogahu narodi slavenski , pod žezlom Nj.Veličanstva živući, u svojoj narodnosti znatno napredovati, što njim pruža novi razlog podaničke odanosti za toliku otčinsku brižljivost, koja štiti njihovo najsvetije blago, te se baš time učvršćuje neuzkolebiva vjernost naroda prema svom kralju I gospodaru, kao pšto I ljubav domovine u kojoj se narodom slavenskim duševni život ne samo neuzkraćuje već sve to krešćije razvija. …..
Naravno da Madžarima taj govor nikako nije pasao , niti išao na ruku, jer su u to vrijeme upravo baš stiskali svoj jzik I kulturu na ovom području. Zato je borba I sve jača. O izdajnicima ne želim sada, bilo ih je previse, a to je najgora stvar, nesloga naroda. Kukolj u žitu. Kao I danas . Ipak se vrijeme uvijek okreće.
Dogovora sa Madžarima nikad nije bilo. Žestoko se on protivio I savezu odnosno Ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868. Istam tako zajedno s Jelačićem zagovarao je pripojenje Vojne krajine banskoj Hrvatskoj, kao I Dalmacije. Želio je pošten savez s Madžarima protiv Austrijske kuće Habsburga,ali nakon što je na podao način ipak Savez sklopljen,a ne štetu Hrvatske, povukao se iz javnog života. Obnašao je niz velikih dužnosti u Kraljevini I Carevini. U rodnom Zagrebu završio je klasičnu gimnaziju ,a u Pešti pravo. Nakon završetka školovanja desio se u Varaždinu gjde ga je grof Erdoedy postavio za honorarnog podbilježnika.
Tijekom cijelog svog života zalagao se hrvatski jezik, za hrvatsku domovinu I nikako ne smije biti zapostavljen u povijesti Hrvatske. Nažalost se u školama on baš I ne spominje, nego samo nekolicima, čak I onih koji nisu zaslužili u novije vrijeme. Valjda smo takav narod.
Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu - Družtva Narodnoga - prve narodne čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s radom. Kao intelektualac bio je među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj.
Barun Metel Ožegović Barlabaševački I Belski kupuje dvoi I imanje Bela I I Bela II od niza vlasnika te sve skupa ujedinjuje u jednu cjelinu, tako da možemo reći da je imanje Bela bilo jedno od najvećih u kopnenom dijelu Hrvatske. God. 1858. kupio je Metel barun Ožegović-Barlabaše-vački i Belski dijelove od Josipovića i Lovinčića, a 1879. dio obitelji Barabaš te si time sastavio lijepo većinom šumsko imanje, s oba stara belska dvora. Ovom zgodom ne mogu propustiti, a da ne posvetim nekoliko redaka sjajnoj pojavi ilrskog doba Metelu barunu Ožegoviću. Veoma je on zaslužan za svoj narod, koji je uz oca si pronotara Stjepana Ožegovića i strica Mirka Ožego-vica, biskupa senjskog odličan pobornik hrvatskih prava.
Uman muž, koji je bio posvema upućen u državno pravo, izabran bi po hrvatskom saboru uz Hermana pl. Bužana u svaku važniju deputaciju, a isto tako i na tadanji zajednički sabor u Požunu, 1842. i 1847. god. Početkom šezdesetih godina prijašnjeg stoljeća nakon listopadske diplome 1860. god., vršio je nekoliko godina čast kancelara, tada ustrojene hrvatske dvorske kancelarije u Beču. Metel barun Ožegović oženio se 1839. god. s Ivanom groficom Sermage od Susjedgrada i Medvedgrada. Iz ovog braka rodio se je sin Ljudevit oženjen s Olgom groficom Erdodv i kći Ida udala se za Alfreda baruna pl. Moscona, vlastelina u Pišecu u Štajerskoj.
Danas je vlasnik vlastelinstva Bela Ivan barun Ožegović, odličan gospodar te veoma ljubljen i štovan od svojih se* ljačkih susjeda, koji ga visoko cijene kao svog svjetovatelja u narodno gospodarskim i imovinskim odnosima. Kod takovih odnošaja među vlastelinom i susjednim se1jacima nije niti agrarnom reformom današnjem vlastelinu belskom oduzet niti pedalj zemlje, jer su sami seljaci, kad je tamo stiglo agrarno povjerenstvo, jednodušno i odlučnoprosvjedovali, da se njihovom vlastelinu išta oduzme, te ma kome u zakup dade, ostaje nam za povijest.
MOžda je ovo prekratko za jedan ljudski život, ali je sasvim dovoljno da Vas pokrene na misao I razmišljanje o svima onima koji su dali “život” za ovu zemlju,a malo im je spomena.
Metle barun Ožegović umire u Beču, ne moram naglasiti , kao I mnogi ,razočaran.