Dvorci, crkve i stari gradovi

13.07.2022., srijeda

Istra bajka - kraljević i ptić golubić

Bio kralj . Imao tri sina. Rekao njima:
- Sini moji,koji mi najde perje od ptića golubića, vrći ću ga za kralja.
Dvojica starijih sinova pošla iskati perje u gustu šumu. Tražili ptića i ne našli ništa. Došli pred još gušću šumu, ali se ne usudiše unići u mračninu. Vrnu se doma.
Nigdje nismo mogli naći tega perja – rekoše braća sva žalosna.
Oče –ja grem! – reče mići kraljević.
Dođe i on pred onu mračnu šumu. I ne bojaše se unići u nju.Zađe u gustiš. I hodeći tako u gustome mraku nazre neko svjetlo. Dođe bliže,a to žena. Majka Božja. Balžena djevica Marija stajaše na proplanku. Upita maloga:
Sinko, što išteš tako u gustom?
Tražim perje od ptića golubića!
Majka Božja prekine granu nad glavom. Rekla malomu:
Pogledaj, to ti je perje od ptića golubića!
Uzme on granu i veselo se uputi doma. Putem ožedni i naiše na lokvu. Klekne i napije se,pa utaživši žeđ,veselo viknu:
Našao sam perje od ptića golubića!- vikaše da duši dade oduška.
Braća njegova pošla u lov i tu viku čula. Došli oni i hitili ga u lokvu. Onda su pošli doma s tom granom. Dali je ocu:
Oče, evo smo našli perje od ptića.
A neki mali došao na lokvu. Sjekao piskovinu za pisak. Učini pisak i njime zasvira.
Začuje zatim kako pod vodom netko pjeva
Mene su braća hitila sred kalića,
Za malo perja od ptića golubića.
Lokva se namreška.Ispliva kraljević. Zazvao ga pisak.
Kraljević dođe doma.Okupi ih kralj svu trojicu. Reče svojim sinovima:
Sini, umjesto da mi donesete perje od ptića, donijeli ste mi ovu granu.
Najmlađi kraljević uzme onu granu.Pretvori se ona u perje u njegovim rukama. I najmlađi kraljević ispripovijedi kako su ga braća hitila u lokvu.
Sinko, tebe ću vrći za mladoga kralja – kralj će kraljeviću.
Starije sinove razbaštini i istjera ih iz kraljevstva.
Mladomu kralju nađe još i lijepu kraljevnu.
Istra

Oznake: bajka, Hrvatska, Istra

- 09:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2022., ponedjeljak

Rakalj

Cijela je Istra ukrašena freskama. I kad bi pitali što imamo u Istri, rekli bi naprosto sve I svašta. I brda, I ravnicu, I kamen na kiši I sunce, pa čak I snijeg. Prekrasni vidikovci, vidici, vizure, maleni gradići puni povijesti I preokreta iste kao I svugdje u Hrvatskoj. MIješaju se hrvatski I talijanski vikom, sajmom, prodajom. Sve to naravno izgleda idilično, no povijesno nije bilo uvijek tako, bilo je I tu kao I svugdje u hrvatskoj puno krvi I svađa, podmetanja I podlosti, preuzimanja I borbe. Habsburzi I Venecija nadmudrivali su se za ovo područje, a narod siromašan je patio. MOžda mu je jedinu utjehu pružala sopila koja sviri nad svim ovime opisanim. Reska I tužna melodija , pokoji narodni ples I teške žuljevite ruke seljaka , odnosno robova interesa na ovom području.
U prvom pokušaju crkva, centar , kuća obojana u rozo. Nešto sam zaboravio I nikako se sjetiti ,a na vrh mi je jezika. Tek malo kasnije “puknulo” me je što. Pjesma I stih domovine, ime I sjećanje.
U drugom pokušaju prijatelji su nas odveli tamo gdje smo I namjerili. Od prvog pokušaja, dijelilo nas je samo par metara, ali nekako nisam imao volje valjda ili što, ili mi je bilo svega dosta. Prazno selo, mjesto, nigdje nikoga ,bila je zima, a u drugom pokušaju vrućina , razgledavanje na plus 40.
Puca pogled na raški zaljev, limski kanal , onaj sparan vrući vjetar kao fen suši zrak I usta, ali vredi svake kaplje znoja , popesti se samo malo više od centra Raklja I uživati u pogledu. Od cijele te priče, starog grada ostalo je ustvari pa I ništa. Zid kameni ,bedem do visine 6 metara ,a širokih dva. Kaštel se spominje već u 11 stoljeću ,a pretpostavlja se da je građen na nekim rimskim starinama ,no spominje se 1312 godine I to kao Castelare de Rachir I to u dokumentu kojim gorički grof Henrik Castellare daje Rakalj kao miraz svojoj kćeri Elizabeti I njezinom zaručniku Nikoli Brambergu.
Vladali su ovdje I Habsburzi ,no oni posjed izgubiše od Venecije. Ovdje su rakljani živjeli do 1510 godine kada je kaštel razvaljen, spaljen I uništen. Tada se gradi Novi Rakalj , podno ovog starog.
Ostala je samo skromna crkvica sv.Agneze Agnije s ulaznim portalom kasne gotike I preslicom.
Postoji, dakle, vjerojatnost da je i u Barbanu prije kraja XIV stoljeća postojao neki, makar, i mali, komunski arhiv. Njegov kasniji opstanak dovode u pitanje nemiri i borbe u Istri što su ih imali sa Venecijom gospodari Barbana oglejski patrijarsi, gorički grofovi i napokon austrijski vladari, sve tamo do rata na početku XVI stoljeća u kojem je osobito stradao austrijski dio Istre u toku kojeg se je Barban predao Veneciji (1516. godine).
Zbog založnog prava što su ga imali Talcsisi nad Barbanom i Rakljem još od 1505. godine, za zajam dan caru Masimilijanu, Venecija je Rakalj, a vrlo vjerojatno i Barban, ostavila u posjedu Taksisa sve do 1535. ili 1536. godine, kada ih je isplatila.
Pošto su se za dugotrajnog rata koji je trajao poslije 1508. godine, Barban i Rakalj predavali 1508. i opet kasnije 1516. godine Mlečanima, može se samo nagađati što se dogodilo sa starim barbanskim i rakaljskim arhivom.
Mogli su ih odnijeti Taksisi ili Mlečani, no ne mogu se, iz takvog nagađanja isključiti ni upravitelji i posjednici Pazinske grofovije koji su sudjelovali u tom dugotrajnom ratu.
Interesantno je svakako spomenuti da su u rukopisu Barbanski anali uz datum 10. ožujka 1815. godine zabilježeni neki slučajevi obnašanja knjiga i dokumenata iz barbanskog arhiva. Tako su, navodno, ... nestale knjige i dokumenti u vrijeme pazinskog kapetana Mosconea 1525. godine ili malo prije nego što su Loredani ušli u posjed tog kaštela te da su valjda iz Pazina prešli u Ljubljanu.... Vjerojatno je Josip Batel, pisac tog dijela Anala našao neke podatke o tome u, tada još postojećem, arhivu.
S godinom 1536, kada je Venecija 23. prosinca prodala na dražbi Barban i Rakalj kao cjeloviti feud mletačkim plemićima braći Loredan, započinje u povijesti tih komuna jedno novo razdoblje. Već je ranije, 1516. godine carski suverenitet zamijenjen suverenitetom Prejasne, a 1536. godine Barban i(Rakalj dobili su nove feudalne gospodare. Loredani su već na početku svog upravljanja stali bitno zadirati u stara prava Barbanaca. Koliko se je krozto pogoršao položaj barbanskog komuna i njegovih stanovnika, kako u pravnom tako i u ekonomskom pogledu, pokazano je na drugom mjestu.
Namjeravajući već od početka što jače ekonomski iskorištavati kupljeni feud, Loredani su, jer su smatrali svoje vlasništvo nad Barbanom i Rakijom apsolutnim u smislu rimskog prava, stali organizirati upravu koja je sve više zadirala u sve tokove života, a na čelo iste postavili svojeg službenika kapetana.
Ranije, dok je Barban i Rakalj bio u sastavu pazinskog feuda, u Barban je tek povremeno dolazio pazinski kapetan ili tamošnji ekonomski upravitelj. Sada je u Barbanu stalno zasjedao poseban kapetan. Uz njega se doskora nagomilala i druga administracija: kancelar, voditelj pisarnice, fatur ekonomski upravitelj, pomoćnik kancelara, a samom kapetanu, kao izvršilac presude, stajao je na raspolaganje cavalier, zatim straža od deset Barbanaca sa posebnim zapovjednicima contestabili i još neki.
Ne mogu otići odavde od kad me je kako sam napisao “Puknulo” ,a da ne spomenem Matu Balota ,pravim imenom MIjo MIrković ,rođenog u Raklju 1898 godine.
Na svaken samlju, na svaken piru
nikad su kantale.
Od bogzna kega vika su tako tarankale
po cija dan. Svirači nisu znali miru.

Vajk su naši dani teški bili,
prazni žepi i žuljavi dlani,
mučan nan je bija kruh naš svakidanji,
ko ga je bilo. Ko ne, smo postili.
Kašu su jili naši stari i brmeč brstili,
stariće ovsa prodavali, da kupe malo soli,
ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta:
"Rodila loza grozda dva."
Velike sopele svire već miljare lit,
kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine,
kamogod se krenemo oni gredu s nami,
glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.

Oznake: Istra, Istra-Adventure, Hrvatska, povijest

- 09:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.07.2022., nedjelja

Volosko

U Kratkom posjetu Volovskom – Voloskom, jer se ovo v ili ne izgovara ili ne čuje, pa se uvriježilo kao Volosko, pojeli smo pizzu , jako dobru i jako hvaljenu, restoranu- pizzerii se ne sjećam više imena, morao bih provjeriti , no to sada i nije bitno. Nedaleko na samoj obali, koliko se sjećam rodna kuća Andrije Mohorovičića zatvara šetnicu, odnosno uži cestu, Na samoj je kući i spomen ploča.
Kako je red da se jelo malo slegne ,a i potroše kalorije – mješavina pizze i pive , prošetali smo ,odnosno popeli se stepenicama više od obale. Centar klasičan , primorski ,uski red kuća spojenih jedna uz drugu. No, postoji ovdje i niz vila koje su poslije 1945 godine nacionalizirane , konfiscirane i u njima uređeni stanovi za pregaoce tekovina revolucije. Industrijaci, grofovi , baruni strani ili domaći gradili su ovdje vile za odmor , sa ograđenim dvorištima , daleko od običnog puka. Struktura je kasnobarokna klasicistička ili sve to skupa neo. Istu arhitekturu naći ćemo posvuda po Primorju , Istri ili Dalmaciji. Kapetanske vile, diče se još svojom ljepotom, mada sada teško zapuštene. Prolazimo pored jedne Villa Teresina iz kraja 19 stoljeća ,nažalost nisam saznao podatke o njoj ,a i iskreno nisam se raspitivao. Malo dalje iznad ceste velebna građevina – crkva sv.Ane iz 1850 godine , neobaroka. Dva visoka zvonika i kovana ograda, ulazni portal skromnog rješenja , no nekog izrazitog stila i nema, barem ne baroknog. Unutrašnjost je bogatija ,pogotovo od kad su nađene skrivene freske , koje je pokrivao sloj ili slojevi boje 50tak godina. Resturarine su. Oltar je mramorni, novi – Rendić je htio ukrasiti svojim djelom ovu crkvu. Volosko je pomorski gradić ,kažu da je stariji od mnogih,ali to još treba dokazati. Zvona milo zvone – kako nam to kaže vječiti lutalica Matko Laginja ,a isto tako nam govori da je liturgija domaća, hrvatska, premda je ovdje talijanski jak kao jezik, jer se nekako oduvijek upravo tim jezikom služilo za preživljavanje.
Možda se mnogi stariji sjećaju i pjesmice :
Predrago Volosko,lip moj dijamante,
U tebi se goje tri vile gailante
Nekada su na glasu bile ženske pećarice koje su nosile na Rieku, slavne volovske hljebce i kolače, koje su vrijedne žene rano zorom pekle kako bi na Rijeku – u Rijeku došli svježi. Nekada je u Voloskom postojao i sajam na svetog Roka (16 kolovoza) i tu se sastajalo, dogovaralo, prodavalo. Bila je popularna taščica – srce od sladora – šećera ukrašeno umjetnim cvijećem i u sredini bio je komadić papira, na kojem je stajao jedan klasičan stih stare „Kranjske šprahe“
Al me maš rada,al ne
Men to vse eno je

Zapjevajmo po domaću na kraju i odlazimo doma , u Rijeku.
Voloscana bella
Ta lipota tvoja!
Tu sei la mia stella
I sva dragost moja

Oznake: Istra, Kvarner, putovanje, povijest, Hrvatska

- 09:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.07.2022., petak

Narodni preporod u Istri

Kada se danas gleda na neke stvari ,tipa nacionalnoj pripadnosti ,stremljenjima slobodi i blagostanju, kao da se svijet izokrenuo naopačke i da zaista se povijest ovih naših krajeva nije niti dogodila. Neću i ne želim se referirati na dane od 1945 do 1990 ,nego ranije ,danas dva stoljeća prije ovog svega danas.
Možemo reći ipak da se nekako stara Austrija brinula više za nas nego mi sami i nitko drugi, no niti jedan strani vladar nije osjećao za nas niti je to želio ,a od svih koji su prošli ovim teritorijem , vrlo važnim za povijest ne samo Balkana ili Europe ,nego i svijeta, najmanje brige, a najviše koristi pokušali su izvući susjedi, Talijani. Od senjskih i ličkih i gorskokotarskih šuma koje su nemilice sjekli, rezali uništavali, danas to činimo sami , da bi izgradili kraljicu mora Veneciju, koja tone, ,drvo se raspada, bit će valjda Božja volja, do naprosto maltretiranja stanovništva. Najviše smo im ustvari poslije stoljeća borbi i ugnjetavanja upravo pomogli mi sami, Rafalskim sporazumom. Jedan čovjek ,jedan jedini sa svojom idejom, a stranac u ovoj zemlji, premda se zvao domaćim imenom, uništio je sva povijesna hrvatska nastojanja da Istra ostane i postane pravi hrvatski teritorij. Ante Pavelić pokosio je kompletnu ideju hrvatstva. I danas svi oni koji su se borili za domaće ča u Istri iznevjerili su svoje pretke i govore jezikom onih koji su ih maltretirali , oduzimali im prava i naprosto uništavali. Pitaju li se katkad da li se njihovi davni možda okreću u grobovima ,a na nebu umjesto mira, plaču.Hrvatski narod u Istri,za kojeg se nisu brinuli ni njemački grofovi, ni talijanski providuri(provediteri) i koji je uslijed toga ,uz raznorazne bolesti i slabe ljetine, naprosto osiromašio i bio je zamro,pa i zbog toga što je u tom 19 stoljeću ne samo njih nego i druge hrvatske pokrajine tištio kruti apsolutiznam bečkog dvora.
Dogadjaji u Francuskoj ,revolucija, Napoleon ,a pogotovo Ilirizam koji se budio ,kao i Madžarska revolucija 1848 godine probudila je i narod Istre. Želja za domaćim ognjištem i domaćim jezikom prenula je iz sna ovaj dio Hrvatske. U središtu Istre u Pazinu pjevalo se hrvatske pjesme ,pjevala se dapače ona budnica „Još Horvacka ni propala „ .Nesnosni apsolutizam izmedju 1849 i 1860 godine bio je pritisnuo narode, pa se radilo na tome da se narod osvijesti, izobrazi ,postavi , koliko god je najviše moguće na svoje noge. Čitavi predjeli Istre,a među njima i Lovran tražili su sjedinjenje sa Hrvatskom. Buđenje nacionalne svijest i i ovdje je dobio svoj zamah.
Jedan takav pojedinac zaslužan za takvo buđenje bio je dr. Juraj Dobrila, biskup Poprečko-Pulski 1857-1875 godine,a Tršćansko-Koperski od 1875-1882 godine. Rodjen je 1812 godine u Ježenju, općini Tinjan od seljačkih roditelja. Izučiv škole u Pazinu, Karlovcu, Goroci i Beču, službovao je u Trstu ,te postavši Porečko-Pulskim biskupom znao je sam propovjedati kao obični dušebrižnik u crkvi Majke Božje u Poreču.Propovjedao je posvuda gdje je trebalo,a kao biskup svuda kuda je dijelo svetu krizmu. Tako je živom rječi budio narod, na kojeg su biskupove riječi djelovale u vjerskom i narodnom duh. Tim više ,što je prošlo godina i godina, a da biskupi nisu propovijedali hrvatskom narodu hrvatskim jezikom. Poticao je isto tako i svoje svećenike da to čine, slao ih kao prave misionare kako bi probudili nacionalnu svijest. Isprva su to rijetko činili javni službenici , profesori, a kasnije se ipak ta svijest i briga za narodni jezik i samu pripadnost raširila, pa su mnogi radili na tome da se budi narodna svijest. Mnogi inteligentniji seljaci puno su učinili propagirajuću svijest po selima.
Izravno na osvješćivanju naroda radilo se puno posvuda, Lindar, pa čak i na istočnim dijelovima Istre u Kastvu , bolje rečeno ispod njega na brežuljku sv.Mihovila sabralo se tisuću ljudi iz Kastavske ,Volosko-Opatijske, Lovranske Mošćeničke Veprinačke općine. U Lindaru isto tako sa svih strana sjetio se narod kojeg se učilo potrebi domaćeg jezika. Došli su i Slovenci. Na tim su taborima pod vedrim nebom domoljubi govorili o pravima naroda za uporabu domaćeg jezika u crkvama ,školama, uredima, javnom životu. Na tim su govorima stvarane rezolucije koje su se slale Parlament i vladi. Nisu bile ispunjenje,ali je bit bila u tome da se narod osvješćavao. Otvarane su čitaonice u kojima se sastajalo .čitalo i izmjenjivalo misli.Priređivalo se i zabave na kojima su se pjevale narodne pjesme i budnice, govorilo, deklariralo, glumilo i plesalo domaća kola. Često se davalo zabave i u raznorazne dobre svrhe, za siromašne, gladne postradale od potresa i za siromašne đake i učenike.
U lovranu ustraja čitaonica „Lovor“ kao stjecište narodnih ljudi, najviše pomorskih kapetana. Nisu zaostajale ni Moščenice, pa je i tamo osnovana čitaonica zaslugom župnika Antuna Puža. U Brseću,rodnom mjestu „Jenija Sisolskoga“ – Eugena Kumičića,požrtvovnošću župnika Rajmunda Jelušića isto tako jedna bila otvorena.
Da ne nabrajam sva mjesta u kojima se budio i radilo na buđenju narodnog duha i na otocima su se budile takve čitaonice, kao na Krku u mjestu Vrbnik, rodnom mjestu više biskupa, kanonika, drugih svećenika, odvjetnika. Oko 1870 godine bila je u Puli ustrojena jedna takva čitaonica u kojoj bijahu prvi članovi i neki Nijemci i Talijani, koji su kasnije upravo žestoko nastupali protiv.
Buđenje naroda i svijest o narodnom jeziku uzimalo je sve više maha, narod se budio, radio na domaćoj stvari , pjevao i plesao po domaću. Opismenjavao se, čitao i polako kretao prema novom duhu vremena, biti svoj. Onda je došao 1 svjetski rat i godine truda bile su izgubljene. Poslije 2 svjetskog rata taj duh bio je živ da bi danas bila skoro pa sramota u Istri govoriti hrvatski. Olako dajemo svoje strancu , i izgleda da kroz povijest ništa naučili nismo, a za to smo sami krivi i nitko više.

Oznake: narodni preporod, putovanje, Istra

- 07:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.04.2021., petak

Momjan

Kad se nađem negdje na terenu,ne razmišljam o podacima,nego me vuče moj osobni doživljaj samog mjesta,okruženja,prirode,klime,trenutne prognoze,ugođaja,susreta sa samim sobom.Obično me povuku osjećaji ili nedostatak istih.Cijela je Istra jedan veliki spomenik,samo ono što mene muči ,kad se nađem bilo gjde u Hrvatskoj je taj rat koji je projurio kroz naše glave.Jedna dilema koja je me zaokuplja jest i ta kako ustvari dobiti ili izgubiti rat sa ili bez oružja,kako prekinuti ili pojasniti,završiti povijesni niz ratovanja,gubitnika ili dobitnika I sve to svesti na raznolikost I suživot.Poneki put sam miran,ali sve više I više me kopka gdje je povijest u nas zakazala toliko uprkos poklicima u boj u boj I gdje je ta prekretnica kad sami sebe lupimo po glavi I u glavu I kad shvatimo da nije to baš tako kako smo si mi zamislili,a politika je I dalje po onoj staroj,samo kurva.
Istra je krasna,Istra je šarolika ,Istra je talijanska I to nema veze sa nikakvim ugovorima ovima I onima ,nema veze sa Trstom poslije II svjetskog rata,ima samo veze u glavama povapmirenih ljudi,koji su naprosto snobovi I zaboravljaju domaću reč I zahvalnost prema onome što ih hrani.I to nije suživot,to nisu političari,to je samo ono ljudsko u nama,što nam ne da da budemo I jedino samo stanovnici sa poštovanjem prema onome što nas hrani.Kada zađeš dublje u Istru I napustiš Kvarner,talijanski je prvi jezik,a još smo uvijek u Hrvatskoj I svi oni Bastijanići sada su uporno Bastiani I sve fameje sada su famiglie,a nisu dugo tako ,nego jedno kratko povijesno vrijeme,premda Istru pamtimo po izrazito hrvatskoj borbi I hrvatskoj pripadnosti.E, to mene baca u polemiku tko je gubitnik u ratu,jer se rat ne dobiva samo oružjem nego I psihom.
Znaju me pitati kako si došao do tog I tog grada ili mjesta,a ja nemam pojma,jer izgleda da ja uvijek dođem iz nekog kontra smjera ,kojeg nema niti na kartama,samo se sećam nekih detalja,kao ceste,kao šume I kao pa dobro di je više! MIslim da smo krivo skrenuli! Ili pa ovo nemreš verovati! Tako nekako sam se našao u malom mjestu,bilo je oblačno,samo to selo skromno,jednostavno,klasično zapušteno ili se meni tako učinilo,a krije jednu staru utvrdu I to ne staru na način od prije 100 godina,nego pravu povijesnu gradinu od davnina.Parkiramo se pored nekog velikog drveta,preko čijeg je puta crkvica,jednostavna,skromna,fasada u vlazi I to je to.
Naravno je da pri samom ulasku već znamo da će biti jezična barijera,jer uz hrvatski piše I talijanski I još se grad nalazi pa skoro na samoj slovenskoj granici,pa ti odluči kojim ćeš jezikom,a politika je napravila svoje zavadi ,pa vladaj I tu je već sami start.Bolje nikoga ne pitati,jer su lica gruba ,barem ovako izvana nego se snađi kako umiješ.
Momjan Momiano
Kako ćemo ga nazvati,utvrda,grad ,kaštel ,dvorac? Može biti I sve to skupa isto tako,jer iz stare utvrde pretvara se vremenom u dvorac,a onda u ruševinu koju danas gledamo,premda je do pred kraj 19 stoljeća još stajala čvrsta,a onda se tek 20 tim stoljećem pretvara u ruševinu.Kada gledamo tijek vremena upravo tog 20 stoljeća,pa povučemo paralelu ili crtu razgraničenja,onda dolazimo do toga,čisto bukvalno,da je Istra bila “crvena”,narodna I da nije htjela stare tradicije proistekle iz stranih vlasti,njemačkih,mletačkih,austrijskih I talijanskih,pa je sve zaništila.Pravu istinu ustvari nećemo znati,samo znamo da je hrvatska povijest znatno oštećena I da odumire polako u novim vremenima,koji se vani u inozemstvu,vraćaju pod imenom vintage I cijene se.Možda su naši narodi toliko ratovali poradi te iste povijesti ,da im je dosta svega I samo žele krenuti mirno dalje,ali kada gledamo današnjicu to je teško vjerovati.
Sami taj Momjan-grad dolazi nam iz prethistorije,a onda u ranom srednjem vijeku 1035 godine spominje se kao selo u ispravi njemačkog cara Konrada II.I tu kreće povijesni put toga grada,mijenjanjem vlasnika kroz stoljeća od Weimara u 11 stoljeću koji taj posjed poklanjaju akvilejskoj patrijaršiji .U 13 stoljeću ovdje vladaju oni Duino,samo s predikatom od Momiana .Redaju se vlasnici,zgode I nezgode,pa mu čak zbog rata jednog od vlasnika u 14 stoljeću, Wachspeutela sa Venecijom,prijeti I totalno uništenje,odnosno Albert IV potpisuje kapitulaciju I obavezuje se grad srušiti.NIje poznato koliko je grad razrušen,no njegova povijest ide I dalje.Po Albertovoj smrti I nasljednom pravu ,grad dolazi u ruke Habsburga 1374 godine.
Kroz stoljeća prestaje njegova obrambena važnost I postaje kaštel-dvorac i tu dolazimo do obitelji Rota koja ga kupuje u 16 stoljeću I ostaje ovdje sve do 19 do godine 1835 kada biva napušten ,a obitelj Rota seli u palaču u selu,premda ga drže još u posjedu do 1868 godine.
Kao sve stare građevine,jedna drugoj slične ili kopirane I u ovu se ulazilo drvenim mostom.Grad je čuvala kula,koja se I danas još nekako drži na okupu,a romanika I gotika spajaju se u renesansu koja I jest najkarakterističnija. Od drevnih znamenitosti kaštela s visećim mostom još su vidljivi ostaci zida, kule i portal s lukom i dva veličanstvena kamena polustupa. Svjedočanstva o veličanstvenoj građevini ostavili su važni posjetitelji, među kojima slavni biskup Tommasini koji u XVII. st. opisuje predivni dvorac i grb obitelji grofova Rota s natpisom: «Simeon comes rota eques decori, et comodo» (Vitez Simeone Rota ljubitelj ukrasa i ugode). U dvorcu se u ono vrijeme nalazilo nekoliko topova, bačva od sto i više barila vina i mala obiteljska kapela sv. Stjepana prvomučenika.