Marketing
Momjan
Kad se nađem negdje na terenu,ne razmišljam o podacima,nego me vuče moj osobni doživljaj samog mjesta,okruženja,prirode,klime,trenutne prognoze,ugođaja,susreta sa samim sobom.Obično me povuku osjećaji ili nedostatak istih.Cijela je Istra jedan veliki spomenik,samo ono što mene muči ,kad se nađem bilo gjde u Hrvatskoj je taj rat koji je projurio kroz naše glave.Jedna dilema koja je me zaokuplja jest i ta kako ustvari dobiti ili izgubiti rat sa ili bez oružja,kako prekinuti ili pojasniti,završiti povijesni niz ratovanja,gubitnika ili dobitnika I sve to svesti na raznolikost I suživot.Poneki put sam miran,ali sve više I više me kopka gdje je povijest u nas zakazala toliko uprkos poklicima u boj u boj I gdje je ta prekretnica kad sami sebe lupimo po glavi I u glavu I kad shvatimo da nije to baš tako kako smo si mi zamislili,a politika je I dalje po onoj staroj,samo kurva.
Istra je krasna,Istra je šarolika ,Istra je talijanska I to nema veze sa nikakvim ugovorima ovima I onima ,nema veze sa Trstom poslije II svjetskog rata,ima samo veze u glavama povapmirenih ljudi,koji su naprosto snobovi I zaboravljaju domaću reč I zahvalnost prema onome što ih hrani.I to nije suživot,to nisu političari,to je samo ono ljudsko u nama,što nam ne da da budemo I jedino samo stanovnici sa poštovanjem prema onome što nas hrani.Kada zađeš dublje u Istru I napustiš Kvarner,talijanski je prvi jezik,a još smo uvijek u Hrvatskoj I svi oni Bastijanići sada su uporno Bastiani I sve fameje sada su famiglie,a nisu dugo tako ,nego jedno kratko povijesno vrijeme,premda Istru pamtimo po izrazito hrvatskoj borbi I hrvatskoj pripadnosti.E, to mene baca u polemiku tko je gubitnik u ratu,jer se rat ne dobiva samo oružjem nego I psihom.
Znaju me pitati kako si došao do tog I tog grada ili mjesta,a ja nemam pojma,jer izgleda da ja uvijek dođem iz nekog kontra smjera ,kojeg nema niti na kartama,samo se sećam nekih detalja,kao ceste,kao šume I kao pa dobro di je više! MIslim da smo krivo skrenuli! Ili pa ovo nemreš verovati! Tako nekako sam se našao u malom mjestu,bilo je oblačno,samo to selo skromno,jednostavno,klasično zapušteno ili se meni tako učinilo,a krije jednu staru utvrdu I to ne staru na način od prije 100 godina,nego pravu povijesnu gradinu od davnina.Parkiramo se pored nekog velikog drveta,preko čijeg je puta crkvica,jednostavna,skromna,fasada u vlazi I to je to.
Naravno je da pri samom ulasku već znamo da će biti jezična barijera,jer uz hrvatski piše I talijanski I još se grad nalazi pa skoro na samoj slovenskoj granici,pa ti odluči kojim ćeš jezikom,a politika je napravila svoje zavadi ,pa vladaj I tu je već sami start.Bolje nikoga ne pitati,jer su lica gruba ,barem ovako izvana nego se snađi kako umiješ.
Momjan Momiano
Kako ćemo ga nazvati,utvrda,grad ,kaštel ,dvorac? Može biti I sve to skupa isto tako,jer iz stare utvrde pretvara se vremenom u dvorac,a onda u ruševinu koju danas gledamo,premda je do pred kraj 19 stoljeća još stajala čvrsta,a onda se tek 20 tim stoljećem pretvara u ruševinu.Kada gledamo tijek vremena upravo tog 20 stoljeća,pa povučemo paralelu ili crtu razgraničenja,onda dolazimo do toga,čisto bukvalno,da je Istra bila “crvena”,narodna I da nije htjela stare tradicije proistekle iz stranih vlasti,njemačkih,mletačkih,austrijskih I talijanskih,pa je sve zaništila.Pravu istinu ustvari nećemo znati,samo znamo da je hrvatska povijest znatno oštećena I da odumire polako u novim vremenima,koji se vani u inozemstvu,vraćaju pod imenom vintage I cijene se.Možda su naši narodi toliko ratovali poradi te iste povijesti ,da im je dosta svega I samo žele krenuti mirno dalje,ali kada gledamo današnjicu to je teško vjerovati.
Sami taj Momjan-grad dolazi nam iz prethistorije,a onda u ranom srednjem vijeku 1035 godine spominje se kao selo u ispravi njemačkog cara Konrada II.I tu kreće povijesni put toga grada,mijenjanjem vlasnika kroz stoljeća od Weimara u 11 stoljeću koji taj posjed poklanjaju akvilejskoj patrijaršiji .U 13 stoljeću ovdje vladaju oni Duino,samo s predikatom od Momiana .Redaju se vlasnici,zgode I nezgode,pa mu čak zbog rata jednog od vlasnika u 14 stoljeću, Wachspeutela sa Venecijom,prijeti I totalno uništenje,odnosno Albert IV potpisuje kapitulaciju I obavezuje se grad srušiti.NIje poznato koliko je grad razrušen,no njegova povijest ide I dalje.Po Albertovoj smrti I nasljednom pravu ,grad dolazi u ruke Habsburga 1374 godine.
Kroz stoljeća prestaje njegova obrambena važnost I postaje kaštel-dvorac i tu dolazimo do obitelji Rota koja ga kupuje u 16 stoljeću I ostaje ovdje sve do 19 do godine 1835 kada biva napušten ,a obitelj Rota seli u palaču u selu,premda ga drže još u posjedu do 1868 godine.
Kao sve stare građevine,jedna drugoj slične ili kopirane I u ovu se ulazilo drvenim mostom.Grad je čuvala kula,koja se I danas još nekako drži na okupu,a romanika I gotika spajaju se u renesansu koja I jest najkarakterističnija. Od drevnih znamenitosti kaštela s visećim mostom još su vidljivi ostaci zida, kule i portal s lukom i dva veličanstvena kamena polustupa. Svjedočanstva o veličanstvenoj građevini ostavili su važni posjetitelji, među kojima slavni biskup Tommasini koji u XVII. st. opisuje predivni dvorac i grb obitelji grofova Rota s natpisom: «Simeon comes rota eques decori, et comodo» (Vitez Simeone Rota ljubitelj ukrasa i ugode). U dvorcu se u ono vrijeme nalazilo nekoliko topova, bačva od sto i više barila vina i mala obiteljska kapela sv. Stjepana prvomučenika.
Post je objavljen 02.04.2021. u 08:07 sati.