Dvorci, crkve i stari gradovi
03.03.2023., petak
Ivan Krstitelj Tkalčić
|
Uče nas od djetinjstva da je povijest učiteljica života, no, kako stisnuti veliku povijest u malo redaka knjige i reći baš sve ,a da se ne ode predaleko, da ne pobjegne misao i da se pri tome ostane i objektivan u pisanju ili kazivanju ,a da se to kasnije ne prostre u krčma savjetima i igranja gluhog telefona, kada učiteljica života ustvari postane izmišljotina ili što jest najgore, pretvori se u trač ili izmišljotinu pola načutu negdje usput u kakvoj pijanoj glavi. S time se bore svi povjesničari koji žele zorno i stvarno prikazati povijest upravo onako kako se je desila ili samo sa kratkom mišlju kako se ona ustvari mogla dogoditi ako je samo malo prevedemo subjektivno. Ima grešaka slučajnih, ali ima jako puno namjernih. U tim namjernim mi živimo danas, a to nikako nije dobro, jer gubimo osnove postojanja i osnove ponosa ovom našom surovom, po tko zna koji put , pišem ili kažem , krvavom. Ako bi autor povijesne kakve knjige krenuo u stvarnu , onu zapisanu povijest bez svoje ideologije ,poštujući materijal, upravo mu se desi da u jednom trenu stane i sam sebe zapita, gdje je kraj ili početak ili da li smo sve već sve rekli o zbivanjima u prošlosti na način da ona ostane i čvrsta, postojana i da uči. Nećemo se to pitati, ali svakako trebamo povijest učiti dobro otvorenih očiju ili ušiju da bi ona i doprla upravo onakva stvarna kakva bi i trebala biti . Sada dok ovo pišem, razmišljam kako ustvari napisati ovaj tekst, a poslije jedne kratke šetnje po Novoj Vesi, onoj koja ja oduvijek tu , oduvijek zagrebačka. Ustvari ves-selo, bila je selo koje je pripadalo zagrebačkom Kaptolu, a onda kako se grad širio, postala je ulica, još jedna poveznica između kvartova. O njoj neću sada, vratit ću se ,mada dosta toga i znamo. Na jednoj kući dočekao me spomen na onoga koji se upravo od svoje rane mladosti borio sa poviješću. Već prije navršene 21 godine života,a završio je bogosloviju Ivan Krstitelj Tkalčić imao je dovršen rukopis prvog udžbenika iz povijesti Hrvatska povjestnica. Bilo je to 1861 godine, vrijeme buđenja hrvatske političke scene, onaj zanos hrvatske mladosti , građanstva koje je povjerovalo da slabljenje centralne Austrijske vlasti znači istom i otvaranje puta Hrvatskom kraljevstvu i s time naravno i autonomiji. Između borbi i raskoraka u političkoj reali i radikalnih težnji rađala se i hrvatska histiografija. Tkalčić se rodio u Zagrebu i bio za njega doživotno vezan. 1862 godine se zaredio za svećenika da bi godine 1867 bio kapelan u Sisku,nakon čega se vraća u Zagreb i kao kaptolski prebendar obnaša razne crkvene funkcije. Povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić pišući svoju radnju 0 stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah ocrtavši stanje sjemenišnih, samostanskih i grad-skih škola ovako nastavlja: Ali od svih spomenutih sredovječnih redovah, samo jedan je shvatio svoju dužnost, koju je imao prema ovoj zemlji, koja ga je u svoje krilo pozvala i čiji su ga sinovi obilato posjedom nagradili, a to je bio red pavlinski. Dok je tako životarila zagrebačka sjemenišna škola i omeđašena bila samo na izobrazbu klera: da se ovo veliko pomanjkanje višeg naobraženja odstrani, a otvori novo vrelo pouke, pristupno i svjetskoj mladeži, zamisli i ponukom ljepoglavskogapriora Marka rodom iz Dubrave, koji bijaše pietate, eruditione, zelo et industria conspicuus, otvori se u pitomom Zagorju u samostanu ljepoglavskom oko godine 1503. prva javna gimnazija i za svjetsku mladež, koju su polazili sinovi mnogobrojnih plemića iz brdovitog Zagorja i ravne Podravine. Ova Ijepoglavska gimnazija, tim se je mogla sjajnije razvijati, jer je u izobilju bilo učiteljskih sila, a u tom prostranom samostanu nalazila se i obilna knjižnica, kojom se učeća mladež služila, pa i onako držana na okupu i pod stegom mogla se većma posvetiti knjizi. Prior Marko upravljao je ovim školskim zavodom sedam godina, kada se puno zaslužan za narod prestavio godine 1510. -Petnaest samo godina nakon njegove smrti mogahu vrijedni njegovi nasljednici neprekidno nastavljati njim zasnovano djelo, ali tada, uslijed poraza na mohačkom polju i dugotrajnih borba među Ferdinandom, nadvojvodom austrijskim, i Ivanom Zapoljom, vojvodom erdeljskim, te odatle nastavših i velikih turskih vojna, u kojih je Hrvatska izgubila zapadnu Slavoniju, Ijepoglavska se gimna-zija zatvoriti morala. Ovo bijaše ne samo ogroman udarac po prosvjetu u Hrvatskoj, već s njega je zaprijetila opasnost i samoj katoličkoj vjeri, jer, kako opaža Pavlin Josip Bedeković, počeo se protestantizam u drugoj polovici 16. vijeka uvlačiti u Hrvatsku tim, što se djeca siromašnih domaćih plemića pošiljala u protestantske njemačke i ugarske gimnazije i akademije, a školovala troškom stališa protestantskih ili podporom bogatih sljedbenika ove nove vjere. Sr. Ivan Krstitelj Tkalčić, o stanju više nastave u Hrvatskoj prije ,a osobito za Pavlinah, Zagreb 1888. Izvornik na pergameni sa zelenkasto-crvenom svilenom vrpcom i ostatcima visećeg pečata bio je prije uHrvatskom državnom arhivu u Acta monasterii Lepoglava, sv. I. br. 19, a sada je u Ugarskom državnom arhivu D. L. 34. 760. Orisavši Ivan Krstitelj Tkalčić loše stanje javne nastave u Hrvatskoj, u koju je nadro protestantizam, nastavlja: Da se tomu zlu doskoči i da se domaća najviša naobrazba i za svjetsku mladež uzpostavi, pritekao joj je u pomoć red pavlinski. U tom redu živjela je jošta bila uspomena na prvu ljepoglavsku gimnaziju, te plemstvo, zalazeće rado u mirne zidove ljepoglavske željelo je, da se opet ondje nastavi obuka za mladu plemčad. Ovoj plemenitoj želji bje doskora i zadovoljeno, jer učeni i pobožni Pavlin Stjepan Trnavljanin (rođen je bio u Trnavi u župi sv. Simunskoj kod Zagreba), pošto bi sa časti ljepoglavskog vikara, koju je već godine 1569. obnašao, izabaran bio godine 1576. generalom pavlinskim, da u svojoj domovini i za nju uspješnije djelovati može, prenese odmah prve godine generalsko sijelo iz budimskog samostana sv. Lovre u Liepuglavu. Znanstveni i književni rad Ivana Krst. Tkalčića 1844.—1905. ticao se i crkvene i svjetovne povijesti hrvatske. U prvom pogledu prikazuje nam on povijest zagrebačke biskupije, članova kaptola, stolne crkve i njezina obreda, zatim povijest slavenskoga bogo-služja i napokon povijest hrvatskih samostana. U drugom pogledu bavi se on poglavito Zagrebom i njegovom poviješću, a onda hrvatskom povjesnicom uopće. U Obzoru, pisao je Tkalčić o zagrebačkoj katedrali. Tako je g. 1895. opisao Riznicu prvostolne crkve zagrebačke., a g. 1901. (br. 153.) Sredovječne utvrde oko zagrebačke prvostolne crkve., Zastava grada Zagreba. (Obzor., 1902. br. 101). Jedanaest svezaka povjesnih spomenika grada Zagreba, koje je on uredio, neiscrpivo su vrelo ne samo za povijest grada Zagreba i njegove biskupije, nego i za povi-jest hrvatsku uopće. Tkalčić se bavio i općom hrvat-skom povijesti, napisao je kratku Hrvatsku povijes-nicu. (u Zagrebu 1861.), u kojoj se rišu dogadjaji HrvaLa od najstarijega doba pa sve do g. I851. Nakon odlaska zloglasnog Kheuna – bana hrvatske, novi zagrebački gradonačelnik Milan Amruš dao je suglasnost da se Ivana Krstitelja Tkalčića proglasi počasnim građaninom. Sama ceremonija bila je dogovorena za 11 svibanj 1905 godine u znak proslave njegova 65 rođendana, ali je Tkalčić preminuo toga jutra ne primivši priznanje.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, Obrazovanje |
