Dvorci, crkve i stari gradovi
23.02.2023., četvrtak
Ilica
|
I u ono davno ,kao i sada , vrijeme, Zagreb se širio. Gornji Grad- Gradec i Kaptol postali su prenapučeni za sve one koji su iz tko zna kojeg razloga dolazili u tadanji grad , i tu počinje priča o nekada najdužoj ulici Zagreba – Ilici. Uz svu vrevu u koju se krajem 19 stoljeća ,a pogotovo u 20 stoljeću uključio i automobil, kako bi napravio još veći nered u gradu. Možda nećete vjerovati da se ja još sjećam parkiranih auta na ondašnjem trgu Republike. Nestalo je auta, danas je to zatvorena pješačka zona u koju samo ulaze oni koji održavaju grad živim , čistim i prometnim. Ipak koliko god da grad raste, on u meni gubi sjaj duha onog grada ,onih mirisa ljeta i zima, laganog ili malo jačeg vjetra koji nosi snijeg dajući zraku onaj poseban čar između južine i hladnoće koja stiže. U noćima kad je zapuhao vjetar kroz ulice, noseći smeće , zakašnjele ili kasne šetaće , zaljubljene parove, i pokoji poljubac , da nitko ne vidi, nosio je grad upravo onako da mi danas fali taj osjećaj mirisa i nekog spokoja, neke male iznenadne sreće. Nostalgija. Sreo sam onaj fini , dobro odgojeni grad upravo u samoći šetnje jednog jutra, sa tužnim prepuštenim vremenu fasadama, ukrasima, zabatima, u doba kad samo se žuri nekom svojem cilju, gdje ti auti ostavljaju bolne rane nebrige ljudske spram baštine i povijesti, spram sjećanja onih starih zagrepčana koji isto tako u vremenu borbe za opstanak i nekih novih ideja nemaju volje sagledati svu onu prošlost onog mirisa grada svojeg djetinjstva. Kao da se skrivam od tog mog grada.Novi ljudi, nove navade bacaju me u kut one moje sjete. Šetam, stanem, ipak ne mogu kao onda dijete više brzo, danas mi , premda nisam tako star, spancirštok pomaže u hodanju. I Zagreb i ja starimo, i fasada nam se mijenja , tu i tamo se malo pofarbamo, ali osjećaj ostaje. Poslije onog potresa velikog 1880 godine, kada se grad brzo obnavljao, premda su ljudi uvijek nekako isti, jer je i onda iz grada pobjeglo preko 600 ljudi, premda je i onda došla pomoć sa strane kako bi se grad što brže sredio i vratio u život,danas uz svu tehnologiju i pomoć nikako naprijed. Zgrade se urušavaju, fasade padaju, prozori zjape prazni, negdje je pvc zamijenio original u neimanju boljeg rješenja snalaženja nad starinom. Dućani u nekad prometnom dijelu, u strogom možemo reći centru,tek nekoliko koraka dalje od glavnog gradskog trga, u prašini ,smeću, zaostalim opomenama i vodom vape za budućnost. Ostavljene nekad divot kreacije, haljine drugog vremena, stolci i uredi ,stolovi bez ruku, škare bez materijala. To je tek nekoliko trenutaka hoda od Britanskog –Iličkog ili Malog placa ( nekada i Pejačevićog). Ilicu nećemo nažalost nigdje vidjeti spomenutu povijesnim izrekom ,nego samo kao činjenicu da postoji neka ulica. Znamo nešto šturo i kratko da je Ilica dobila ime po potoku u 15 stoljeću, iz kojeg se vadila keramika ,pa su na tom području Donjeg grada živjeli lončari. Upravo po tim lončarima dobila je i ime, koje se drži sve do 18 stoljeća, kada Ilica polako dobiva svoj današnji izgled. Ipak , najviše se širi i raste , obasjana suncem prema zapadu cijelim svojih tijekom. Premda nije najduža više, duga je oko 5,5 km, sve do kraja grada, a na tom kraju nekadašnjem davno nekad plaćao se i ulaz u grad – maltarina, za sve trgovce. Tko je želio biti na kakvom sajmu ili prodati nešto svoje , nekada je trg Jelačićev služio kao stočni sajam i kao tržnica, mada niti danas kada pogledamo nije se puno promijenilo. Glavni trg služi i dan danas kao sajmište, po meni ,mogu reći slobodno, jako loš. Ima i tamnih dijelova ulice između zgrada, koje čuvaju glave raznorazne , one pomalo historicističke a pomalo i secesijske. Tu i tamo ostali su inicijali onoga koji je to darovao gradu, da bi bi bio ljepši,bogatiji i raznovrsniji, ne znajući da će sve polako odlaziti nebrigom u zaborav i on i ime i zgrada,a i grad. Nekada beli Zagreb grad postaje grad suza, grad pale žbuke i grad želja i nada. No ,nije sve ipak tako crno. Svoje tekstove pišem privatno, osobno, za sve koji to žele čitati, a moja nada nekako se uvijek iznova probudi. Vidjevši da sam stao sa štapom, prišle su mi dvije gospođe i ponudile pomoć. Ipak još Zagreb ima dobrih ljudi i u njih vjerujem dok hodam. Vjerujem u te dobre da će grad ostati uz ono malo mirisa jutra kave ,ono malo jutra mirisa zraka , toplog , sparnog ili maglovitog hladnog u rukama koje će mu se uvijek vratiti i pomoći mu da ostane upravo onakav Zagreb kojeg sanjam. Vjerojatno i mnogi od Vas. Šetam kroz stoljeća ulice, osvrćem se – pratim ,gledam, lovim ,igram se ....Zagreb u suzama , ja u trapericama, sanjamo zajedno. Povijest se čudno isprepleće u zajedničkoj želji....  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
