Dvorci, crkve i stari gradovi
28.02.2023., utorak
Vlaška 72
|
I hodam gradom. Nekako ga ne prepoznajem I buni me koliko se stvari zaista I promijenilo u samo nekoliko godina,a da ne govorim I o djetinjstvu. Dugo nisam tako prošao pješke Zagreb. Uvijek sam putovao naprijed I naprijed ,a Zagreb se mijenjao dok me nije bilo. Ostaju sjećanja , ali onaj poznati osjećaj nestaje polako. Starimo I grad I ja. Prošao sam Ilicom u nekoliko etapa , ne mogu sve odjednom , što zbog vremena , što zbog posla a I još ponečega. Sada je došao drugi kraj, starom Vlaškom I to ne od početka ,nego od novice, od Iblerovog trga , gdje sam u garaži parkirao ,a onda izašao na ulicu. Jedna je od najstarijih , nekada je bilo selo podno Kaptola ,ako krenemo od početka , ostaci građevina, baroka , masonerije ,a onda se širi prema nekadašnjim krajevima grada koji su danas divlje izgrađeni. Ovaj put samo do Kvatrića I vraćam se natrag. Nema neke vrijedne arhitekture na tom potezu, socijalizam je narušio grad , brutalizam gradnje za što više radničke klase, tu I tamo pokoji ukras, Badelova zgrada danas u druge namjene, umjesto da je možda otvoren kakav muzej alkohola , muzej proizvodnje pića, piva I svega ostaloga što smo uspjeli polokati kroz stoljeća I to bi vjerojatno mamilo ljude I goste u naš grad. Ovako je od nekada industrije , ostao samo mirogojček (onaj badelov pijani konjak ) jeftine kategorije ,koji ja volim popiti, iskreno govoreći. Stajem ipak kod jedne ljepotice , koja nas vraća u povijest. Zaštićena, stoji tamo prkoseći vremenu, mada je čuvana I štićena. Stisnuta iz nekog drugog vremena između divova koji su oko nje I promatra mijenu vremena kroz stoljeća. Broji korake , I mode I ljeta I zime I sva godišnja doba. Ostaje vjerna gradu. Na broju 72 stoji jednokatnica onog hvalevrijednog biskupa, čovjeka sa manama, kockara, kažu ženskara, ali to mu se opravdava zaslugama za grad , ali I za hrvatsku, za hrvatsku riječ I opstojnost. “ Ali neka ne zaborave, da smo žliberum regnum da nam je kraljevstvo starije od njihova. Nije Hrvatska kćerka maloljetna Ugarskoj, već je njezina sestra njezina družica. Ako oni hoće da imaju svoj jezik, e, pa dobro pa ćemo im opet odbrusiti, kao ono pokojni biskup Vrhovac, da i mi svoj jezik imamo, koji se malo dalje razumije i govori, nego njihov.” – piše nam Gjalski. Hrvatski politički svijet protivnik je revolucije i njezinih ideja, ali duh vremena djeluje postepeno. Grof Oršić, koji je u svojima zapiscima najprije sasvim lakonički kao uzgredice pribilježio najvažnije francuske dogadjaje, početkom novoga stoljeća mora konstatirati neke promjene; spominje kako je naročito mladje svećenstvo sad slobodnije od predrasuda, pa tako djeluje i na priprosti puk, ali kod obojih ima još puno toga što treba popraviti. Na svećenstvo djeluje svakako biskup Maksimilijan Vrhovac, nekadašnji konjanički kapetan, koji je doduše kao zamjenik banske časti jedan od stožera službene protufran-cuske propagande, ali kojemu lično mnoge nove ideje nijesu sasvim strane, koji nada sve ima osjećaj za narodne kulturne vrednote, smatrajući ih srži narodnosti; on prvi daje u konti-nentalnoj Hrvatskoj poticaj za sabiranje jezičnog blaga pučkih pjesama, starih knjiga. Isto tako ostaje nam I knjižica o zdravlju koju je napisao 1796 godine Praeserva tiva remedia contra pestem ( preventivne mjere protiv kuge) . Isto tako, srećemo ga diljem zamlje, pa kada se Topusko oslobodi Turske vlasti, dobije Vrhovac odštetu 1802 godine za oduzeto, ali I dalje nosi naslov opata topuskog, iz te priče od starina ostao je samo portal veličanstvene crkve Bl.D Marije. Možda sam otišao predaleko, ali nikako se ne mogu otrgnuti od ove kuće ,a da se ne sjetim onoga za koga je građena. Građena je tako oko 1790 godine, prema projektu bečkog arhitekta Josepha Reymunda za biskupa Maksimilijana Vrhovca. Primjer je kasnobarokno- klasicističke gradnje, sa grbom ,a do 1926 godine bili su prigrađeni I staklenici. Vrhovac je pravi hrvatski domoljub, mecena ,dobrotvor ,podupire književnike, poglavito one koji pišu hrvatski. ILirac ,narodnjak. 10 srpnja 1811 godine položio je kamen temeljac za gradnju Maksimilijanovih kupališta, danas znane kao stubičke. Ima toliko izuzetnih podataka koje bih mogao napisati no vrijeme me gura naprijed sve dalje I dalje, istražiti grad iz kojeg sam krenuo I kojem se opet vraćam.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
26.02.2023., nedjelja
Vlaškom do placa
|
Drobni kafici jedu kavane drugo je vrijeme, druga je moda nove su drage obale Save al' ostala ista je voda Iste su ptice, drukciji ljudi s okusom soli, s mirisom bora ali, za navek tak isto stoji zagrebacka ti gora zagrebacka ti gora I ja se smijem kak da im velim ne mijenja Zagreb barku ni jedra Ne tjeraj ga da mijenja lice i primit' ce te na njedra i primit' ce te na njedra Sjeverac prsti s kristalom juga vodoskok vjetar Zrinjevcem svija tek ne znam da li to place voda il' mozda korijenje klija Radicevom krenem ka Gricu na Kamenitim jos gore svijece i u Jurjevskoj osjetim opet zagrebacko proljece zagrebacko proljece Zastanem tako 'sred stare ceste i dok ja stojim, vrijeme koraca i pored Senoe u setnji krenem Vlaskom, dalje do Placa Vlaskom, dalje do Placa  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
25.02.2023., subota
Najstariji zanati
|
Najstariji zanati , osim onih naravno koji su nas hranili, su nekako ipak ,jer je odkad je ljudskog vijeka pa do njegovog kraja, kurveraj i lopovluk. Žene lahkog morala su nekada bile dobrodošle , imale svoje mjesto u društvu i na njih se pazilo, naravno , medicinski, pa im se isto tako dozvoljavalo da sagrade kuće za užitak, ali su bile i porezne platiše. Danas imaju svoje salone ili stanove, ali poreza malo,a čini se želje za sexom sve više i to raznoraznim. Lopovi su bili uvijek prikriveni, na marginama onim donjim naravno društva i uvijek su nekako uhvaćeni, a možda i nisu, na djelu. Danas se sve promijenilo. Kraljice noći se hvataju, a lopovi spavaju mirnim snom pravednika i još su elita. Nekada nije bilo tako. Mogel si se sexati po zakonu, a posuditi nekaj od nekoga na trajno nisi baš, jer su ti odrezali noge, ruke i slično tome. Današnje novine bilježe svako uplitanje u zakon na krivi način, ali iz starih vremena doznajemo samo ono, što su nam ondašnji kroničari ostavili, odnosno zapisali za sva vremena. Hvala Bogu te je to u arhivima, a rijetki mogu do toga i tko bi to i čital, kad ima i pametnijih stvari od povijesti. Iz godine 1703. dolazi nam vijest, danas bi rekli novinski članak, kako se Zagreb naš našao u strašnoj pogibelji od razbojnika. Te godine pronio se glas da se po cijeloj Hrvatskoj skiću nepoznati razbojnici koji plijene i robe gdje god mogu i stignu. S toga je na skupštini gradskoj 24.decembra o tom podrobno raspravljano,jer je sve bilo zabrinuto za varoš zagrebačku, crkve i njezine samostane, te gradjane. „pervo, da Nova vrata, Male Dverce, unaprijed ostanu zatvorena. Ostala dvoja vrata ,naime Kamenita i Mesnička otvaraju se sad u 7 ujutro ,a kad dan poraste u 6,a zatvaraju kad zamrači svečera“ „Zatim mala vratašca na Kamenitim vratima imadu ostati poluzatvorena do osme ure ,a poslije osme ure, imadu se i ova vrata zatvoriti i ključevi imaju se donijeti k.g. gradskom sucu. Treće. Za ove ključeve,najme Mesničkih vrata brinut će se obzirni Blaž Herendić,Kamenitih pako Andrija Koren;neka vrata otvaraju i zatvaraju u goreodredjeno vrijeme ,a ključeve na večer neka donose g. Sucu koji će i u noći ,ako ustreba vrata otvarati i na to imati grigu i stražiti će ih,ovima će se dodijeliti gradjani kojima su sad na brizi vrata. Napravljeno je sve radi predostrožnosti kako bi se grad očuvao, da li su opaki razbojnici ipak ušli u grad nije poznato, ali da su bili na domak ili imali u planu prevariti straže svakako jesu. NO tu lopovima nije kraj, jer nam iz godine 1754 dolazi zapis o krivotvorenju novca, koji se raspačavao posvuda po Hrvatskoj tako i našem gradu iz Kostajnice. Tamošnja dva srebrenara ,jedan pravoslavni, jedan katolik, Petar Srimac i Ivan Mogul dodaše se na krivotvorenje srebrenoga novca. Kakove je vrijednosti bio taj novac ne znamo, čini se ali , da su to bili „križevače“ i sitniji novac. Njih dvojica imali su i svoje jatake, pogotovo Mogul imao je u Zagrebu prijatelja nekog Gligu koji je po njemu u Zagrebu donašani novac raspačavao. Osim Glige, bili su njegovi pomagači Mato Ćorić, kovač i mesar, katolik, Laza Ivančević, krojač, pravoslavni, i Toma Katanović,katolik, sva trojica kostajničani. Ovu svu trojicu uapsio je u Zagrebu gradski kastelan,zatekavši ih kod raspačavanja. Ostaje nam i zapisnik izjava u gradskom magistratu, no sad ga neću donijeti pred vas,dovoljno je da uvidite da se vrijeme za neke ljude nikad ne mijenja i da će ih uvijek i zauvijek ostati među nama.  Oznake: povijest, Zagreb, Zagreb beli grad |
24.02.2023., petak
Javljao se mrtvi pandur
|
Javljao se mrtvi pandur Moglo je biti oko 1930 godine,a u Zagrebu su bile demonstracije,ljudi su se kod Gradske kavane ,tukli s pandurima. I jedan je Zagrepčanin ciglom pogodil pandura na konju. Ovaj se srušil,ubil ga je. Pandur je ostal mrtav,a nije se doznalo ko ga je pogodil između toliko naroda. Ali ovaj Zagrepčanin uvek je vidil toga pandura kak da je živ,uvek je bil pred njim. Jednom je rekel sinu: -Jel ga vidiš? Ali ovaj ni videl niš. To se amon njemu prikazal jer je ubil čoveka. I sad je to star čovek,bolestan, I njega dolazi nekaj dušiti. I taj Zagrepčanin htel je svoju ćer dati toj krivoj duši kaj ga je dušila,nek ide k njoj, njega da pusti. I došla ta kriva duša I dušila je ćer osam dana u dvanajst sati u noći. Terala ju je da se utopi pa je u košulji bežala s postelje. Ali majka ju je držala I vikala da ona svoju ćer ne da , da je kćer njezina.. I svaku večer je molila očenaše Majki Nožjoj Kamenitoj,nek joj ćer sačuva. I sada je ćer pustila na mira ta kriva duša,a čovek je još živ, samo svaki čas čekaju njegovu smrt. Tekst je bez imena kazivača ostao zapisan.  Oznake: priče, legende, Zagreb beli grad |
POjava duše iz čistilišta na Ilici
|
NIje ILica samo obična ulica kojom prođemo,pogledamo izloge. U njoj se isto tako I dan danas sreću čudni, neobični I vrlo živopisni ljudi, kao I prije stoljeće ili dva. Tako nam iz davnine dolazi priča, koju bih možda trebao ispričati za laku noć, kao dječju bajku, ali eto, nekako kad sam hodam tom ulicom, sjetim se I pročitane strave koja se dešavala. Navodno pojavljivanje duše iz čistilišta – kako nam je ispričao Krčelić Plemić Aleksandar Jelačić ima zidanu kuću u podgrađu na Harmici kod kapelice sv.Spasitelja. Njegova je prva žena bila rođena Malenić, koja mu je rodila više sinova I jednu kćer Konstanciju, koja je umrla vrlo rano, još kao mlada djevojka. Govorilo se po tadanjem gradu da se često vidi ta pokojnica kako šeta po hodnicima I gleda kroz prozor I da se čuje kako u podrumu podiže buku. U toj je kući stanovala neka građanka, udovica Kristina. U noći 24 ožujka,uoči Blagovijesti, dok je spavala u krevetu ,a vrata su, kako kaže, bila zaključana, ona osjeti neku vruću ruku kako je dodiruje.Naglo s okrene I poče vikati kako neka druga žena spava s njom u krevetu. Činilo joj se da je to pokojna KOnstancija I da joj govori neka se ne boji, nego neka kaže njzinom ocu da ispuni zavjete koje je ona bila napravila, naime da pohodi crkve Bl. Djevice u Mariazellu I u Kostanjevici. Nakon toga je iščezla. Ostatak noći provede Kristina s nekom drugaricom bdeći uza svijeću. Kad je svanuo dan, pođe žurno do kapucina, te se ispovijedi I pričesti. Svom ispovjedniku ispriča ovaj događaj.Kad se vratila kući I zbog kućnih poslova mijenjala haljinu, neki dječak koji je počeo istom učiti osnove latinskog , upozori je da joj se na oplećku vidi znak ruke otisnuti paljevinom. Ona skine oplećak, sama ga pregleda I opazi sasvim jasan otisak ruke. To povjeri najprije mojoj sestri, gospođici Hadrović, a onaj dječak ispriča sve u školi , tako da su istoga dana svi govorili o tom priviđenju. Gradski magistrate izašalje više iz radoznalosti tri senator da vide što je na stvari. Spomenuti oplećak bi donijet I meni I sasvim sam jasno vidio otisak ženske ruke sa pet prstiju sa žilama I živcima.Došao sam do zaključka da to nikako nije učinio neki bakrotisac jer se ovdje u to nitko ne razumije, a drugo jer je otisak bio pripaljen.Taj dio oplećka bio je trošan I da se radilo o prevari, spomenutog umijeća tiska, taj bio se dio bio raspao ili zapalio. Pokušao sam I isprati taj otisak no on je bio bio još crnji. Kako sam na potvrdu gradskog magistrate doznao da je Kristina poštena žena , savjetovao sam joj da o cijeloj toj stvari šuti. Osim u slučaju da joj to naredi biskup ili vikar . Kapucini ipak uzeđe taj oplećak kako bi ga pregledao njihov provincijal koji je baš stigao u grad dan prije. Nakon njegovog odlaska pošalju oni taj oplećak s pismom gospodinu Jelačiću.Ovaj pošalje na ispunjenje zavjeta samu tu ženu Kristinu s njezinim rođakom Matačićem. Najprije odoše u Kostanjevicu , gdje su dali milostinju ,a nakon proštenja kojem su prisustvovali dade im fratar cistercit pismeno svjedočanstvo da je Konstancija duša nakon mise uzletjela u nebo. Tako biva I u Mariazellu. Kada prođete trgom a onda krenete prema Ilici, zagledaje se na lijevu stranu, jer je kuća Jelačić prema podacima bila na uglu Margaretske ulice I Ilice.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, priče |
23.02.2023., četvrtak
Ilica
|
I u ono davno ,kao i sada , vrijeme, Zagreb se širio. Gornji Grad- Gradec i Kaptol postali su prenapučeni za sve one koji su iz tko zna kojeg razloga dolazili u tadanji grad , i tu počinje priča o nekada najdužoj ulici Zagreba – Ilici. Uz svu vrevu u koju se krajem 19 stoljeća ,a pogotovo u 20 stoljeću uključio i automobil, kako bi napravio još veći nered u gradu. Možda nećete vjerovati da se ja još sjećam parkiranih auta na ondašnjem trgu Republike. Nestalo je auta, danas je to zatvorena pješačka zona u koju samo ulaze oni koji održavaju grad živim , čistim i prometnim. Ipak koliko god da grad raste, on u meni gubi sjaj duha onog grada ,onih mirisa ljeta i zima, laganog ili malo jačeg vjetra koji nosi snijeg dajući zraku onaj poseban čar između južine i hladnoće koja stiže. U noćima kad je zapuhao vjetar kroz ulice, noseći smeće , zakašnjele ili kasne šetaće , zaljubljene parove, i pokoji poljubac , da nitko ne vidi, nosio je grad upravo onako da mi danas fali taj osjećaj mirisa i nekog spokoja, neke male iznenadne sreće. Nostalgija. Sreo sam onaj fini , dobro odgojeni grad upravo u samoći šetnje jednog jutra, sa tužnim prepuštenim vremenu fasadama, ukrasima, zabatima, u doba kad samo se žuri nekom svojem cilju, gdje ti auti ostavljaju bolne rane nebrige ljudske spram baštine i povijesti, spram sjećanja onih starih zagrepčana koji isto tako u vremenu borbe za opstanak i nekih novih ideja nemaju volje sagledati svu onu prošlost onog mirisa grada svojeg djetinjstva. Kao da se skrivam od tog mog grada.Novi ljudi, nove navade bacaju me u kut one moje sjete. Šetam, stanem, ipak ne mogu kao onda dijete više brzo, danas mi , premda nisam tako star, spancirštok pomaže u hodanju. I Zagreb i ja starimo, i fasada nam se mijenja , tu i tamo se malo pofarbamo, ali osjećaj ostaje. Poslije onog potresa velikog 1880 godine, kada se grad brzo obnavljao, premda su ljudi uvijek nekako isti, jer je i onda iz grada pobjeglo preko 600 ljudi, premda je i onda došla pomoć sa strane kako bi se grad što brže sredio i vratio u život,danas uz svu tehnologiju i pomoć nikako naprijed. Zgrade se urušavaju, fasade padaju, prozori zjape prazni, negdje je pvc zamijenio original u neimanju boljeg rješenja snalaženja nad starinom. Dućani u nekad prometnom dijelu, u strogom možemo reći centru,tek nekoliko koraka dalje od glavnog gradskog trga, u prašini ,smeću, zaostalim opomenama i vodom vape za budućnost. Ostavljene nekad divot kreacije, haljine drugog vremena, stolci i uredi ,stolovi bez ruku, škare bez materijala. To je tek nekoliko trenutaka hoda od Britanskog –Iličkog ili Malog placa ( nekada i Pejačevićog). Ilicu nećemo nažalost nigdje vidjeti spomenutu povijesnim izrekom ,nego samo kao činjenicu da postoji neka ulica. Znamo nešto šturo i kratko da je Ilica dobila ime po potoku u 15 stoljeću, iz kojeg se vadila keramika ,pa su na tom području Donjeg grada živjeli lončari. Upravo po tim lončarima dobila je i ime, koje se drži sve do 18 stoljeća, kada Ilica polako dobiva svoj današnji izgled. Ipak , najviše se širi i raste , obasjana suncem prema zapadu cijelim svojih tijekom. Premda nije najduža više, duga je oko 5,5 km, sve do kraja grada, a na tom kraju nekadašnjem davno nekad plaćao se i ulaz u grad – maltarina, za sve trgovce. Tko je želio biti na kakvom sajmu ili prodati nešto svoje , nekada je trg Jelačićev služio kao stočni sajam i kao tržnica, mada niti danas kada pogledamo nije se puno promijenilo. Glavni trg služi i dan danas kao sajmište, po meni ,mogu reći slobodno, jako loš. Ima i tamnih dijelova ulice između zgrada, koje čuvaju glave raznorazne , one pomalo historicističke a pomalo i secesijske. Tu i tamo ostali su inicijali onoga koji je to darovao gradu, da bi bi bio ljepši,bogatiji i raznovrsniji, ne znajući da će sve polako odlaziti nebrigom u zaborav i on i ime i zgrada,a i grad. Nekada beli Zagreb grad postaje grad suza, grad pale žbuke i grad želja i nada. No ,nije sve ipak tako crno. Svoje tekstove pišem privatno, osobno, za sve koji to žele čitati, a moja nada nekako se uvijek iznova probudi. Vidjevši da sam stao sa štapom, prišle su mi dvije gospođe i ponudile pomoć. Ipak još Zagreb ima dobrih ljudi i u njih vjerujem dok hodam. Vjerujem u te dobre da će grad ostati uz ono malo mirisa jutra kave ,ono malo jutra mirisa zraka , toplog , sparnog ili maglovitog hladnog u rukama koje će mu se uvijek vratiti i pomoći mu da ostane upravo onakav Zagreb kojeg sanjam. Vjerojatno i mnogi od Vas. Šetam kroz stoljeća ulice, osvrćem se – pratim ,gledam, lovim ,igram se ....Zagreb u suzama , ja u trapericama, sanjamo zajedno. Povijest se čudno isprepleće u zajedničkoj želji....  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
