Marketing
Tramvaj broj 13
Na području grada Zagreba bilo je nekoliko groblja,ovisno o statusu ,bolje rečeno novcu.Bogataši su se pokapali na Jurjevskom,a bokci na Rokovom groblju.Pa nije niti čudo da je interes,kao i sami posao grobara i uopće za grobljanske poslove rasao.Tako Drago Panian izrađuje lijesove za ubogare,koje na Mirogoj dopremaju iz Bolnice Milosrdne braće s Jelačićevog trga ili iz drugih zagrebačkih bolnica.Matilda Socias tako kosi travu za 53 forinte godišnje na Bogečkom groblju,ali najpoznatiji od svih je Pilko,koji je ostao zapisan i u pjesmi koju je ispjevao danas već pokojni Zvonko Špišić,pa je postao i opći vic za grobare,tipa kad te ili bu te Pilko pokopal.Kako su onda konji vukli kola,a blato je bilo na sve strane,pa su i kola i konji i putnici,odnosno ožalošćeni koji su pratili lijes padali u blato ,nerijetko su puta nosili lijes s pokojnikom u rukama do mjesta ukopa.On nije bio omiljen u Gradskom zastupstvu,što se može vidjeti iz nekoliko zapisnika.Kad je radi lakše otpreme mrtvaca zatražio da se put iz Ilice do Pantovčaka ,odnosno Rokovog perivoja uredi,odbijaju ga glatko i zaključuju da se taj put naprotiv potpuno zatvori i to nije bio jedini slučaj.Kad je zajedno s N.Šutilom tražio u zakup travu na livadi uz Savsku cestu (za konjsku ispašu) bio je isto tako odbijen,a kasnije je taj zakup proveden na licitaciji.Već godine 1890 zamjenjuje sirotog Pilka Antun Čohan uz iste uvjete.
Ništa lakše nije bilo niti prvom upravitelju Mirogoja Milanu Majcenu,morao je on dokazati da je sposoban i marljiv i to punih 7 godina.Godine 1883,5.travnja na prijedlog zastupnika Šandora Hondla imenovan je definitivnim upraviteljem,a 9 godina kasnije donosi se odluka da mu se sagradi i stan ( današnja uprava Mirogoja).Majcen je upraviteljem ostao do smrti,ali je uspio ostaviti sinekuru i svojoj obitelji,tako da je prezime Majcen isto tako postalo jednim od simbola Mirogoja.
Otvaranjem Mirogoja zatvaraju se stara groblja i sele se i osobe,odnosno umrli ,a i spomenici.Možda je samo usput vrijedno spomenuti kada su zatvarana ta stara groblja :
Jurjevsko – 30.travnja 1876,Rokovo – 2.lipnja 1877.svetog Tome 9 veljače 1879. Dva vojnička groblja 10.rujna 1879 i ostali.
To su samo šturi povijesni podaci koje ne moramo pamtiti,jer je bilo i onih sijaset stvarnih,životnih priča,koje su samo uvod u konačan kraj.Sa našim današnjim gradskim prevozom nikad nije bilo mira,ni onda niti danas,tako da su ondašnji stanovnici pješačili do groblja,a oni bogatiji ili koji su si mogli priuštiti,vlastitim ili iznamljenim fijakerom,tek kasnije dolaze auti.Ondašnja konjska vuča,tramvaj zvan Konjka,nije mogao uz Gajev breg dovesti ljude do Mirogoja,jer sa dvije konjske snage,više bi ga se guralo,nego kaj bi sami konji imali snage izvući cestu,no međutim kad je krenula elektrifikacija i kad je i tramvaj postao električni,rekli bismo strujni,1910 godine,produžena je pruga Bakačevom ulicom,preko Kaptola i Nove Vesi pa gore na Mirogoj.Tako je bilo do 1931 godine,kad je pruga ukinuta i moralo se presjedati na Gupčevoj Zvijezdi.
Tramvaj je vozio na Mirogoj sve do 1954 godine,one godine kad je tu prugu zadesila strašna nesreća i to tramvajem znakovitog broja 13.
Krici razbacana tijela i krv označila su tu godinu,javni prijevoz i grad Zagreb ujutro u 8,30 sati.Zlokobni tramvaj br.13 kretao se od Mirogoja prema Gupčevoj zvijezdi,31.10.1954 godine pred sam blagdan Svih Svetih.U tramvaju je bilo 60 osoba.Vozač je krenuo ne punom snagom prema dole,ulazeći u prvi zavoj pokušao je kočiti no tračna kočnica nije reagirala ,pokušao je još jednom i ništa.Tramvaj je na nizbrdici jurio bez zaustavljanja već 80 km na sat ,tako da je i kočenje ručnom kočnicom bilo nemoguće više izvršiti.Tramvaj je puno brzinom uletio na Gupčevu Zvijezdu,izbačen sa tračnica,udarao je usput u stabla i čelični stup,tijela su ispadala,okrenuo se na bok,razbivši sva stakla pa čak i limariju.Slika prizora bila je jeziva,kako je svjedočio kriminalistički tehničar koji je prvi došao do mjesta nesreće.Život je izgubilo 19 osoba,a 37 ih je što lakše što teže bilo ozlijeđeno.Zagreb je bio na nogama,sva tada raspoloživa koja hitne pomoći jurila su gradom.Svjedoci su ispričali da je za nesreću kriv vozač tramvaja koji je neoprezno krenuo s mjesta polaska.
Ostao je spomen na tu nesreću starijih građana,kao povijesna priča o jednom broju,jednom tramvaju i tragedijom koja je zaprepastila tadanji naš Zagreb.Ostala je i legenda vezana za tu priču:
Ja sam išo iz Gračana.Ja sam tiro konje,a ti si odostrag sedil.Oko pola noći smo išli kasno,tamo radili,večerali i kojne napojili,i malo pili i napili se,a ne previše.A boga ti,mi dojdemo u Gračane,dojdemo u onaj jarak,ti boga,sve bijelo i neko bažurinje pred nas samo se bacilo,bažurinje,ono kolje od graha neko bacil.I svi u bjelini hodiju.
Ljude smo vidili,ali bez glave.
A kad je to bilo:
To je bil drugi ili treći dan posle onog slučaja na Mirogoju,kad se tramvaj zaletil.Sci u beline,s nima smo se sreli ali nismo mogli progovoriti ništa.Konji su poskočili onak.Ja sam teral,on si je odostrag sedil.
Ja joži velim,ti boga,kaj ti,ti nas buju sad pobili.A dotle još idemo mi jedno petsto metara,još jedna grupa.Samo u beline.Bil je i pop.
( Kazivač se obraća svome sugovorniku,Josipu Mitaku,koji se s njim nalazio u kolima i koji je svjedok neobična događaja)
Post je objavljen 09.04.2021. u 08:51 sati.