Dvorci, crkve i stari gradovi
25.10.2018., četvrtak
Zvono za mrtvace
|
Sve skupa se mijenja pa se čak čini da se kugla na kojoj preživljavamo okreće puno brže nego se okretala prije čak i par godina.I vrijeme brzo prolazi,pa od onoga kad se rodimo plačemo ,što smo na pozornicu budala stupili do samog kraja vrlo je malo vremena ostalo da se proživi svijet baš onako kako bi trebalo.Sreća je varljiva ,pa ju možda poneki put i treba povući za rep ili joj staviti soli,kako bi se dostojanstveno provozali u teško stečeni ,ako nemaš obiteljski,jednosobni stan.Nekoga s nogama napred i glavom nazad,a nekoga lepo vrate u prah iz kojeg se pretvorio,stave ga u vazu umesto cveća i lepo postave za trajni ukras u neku malu izbicu koja se zove urno mesto.Dobro da nije urinarno,jer ionako ima svega i svačega.Pa čak i sotonista koji se šetaju po groblju u neko gluho doba noći i rade razne čudne pokrete rukama,a malo si i zaplešu pa to sve skupa zgleda ko malo bolje karmine. Svakako se žaluje,netko trlja ruke jer bu nekaj erbal ( nasljedil) neko se rešil zla od doma,nešče se plače,a nešče se i napije tak jako,da zna i sam upasti od silne tuge i žalosti u jamu vječnog života. No,i u samom činu pokapanja ima razlike,netko ima hrpu ljudi,hrpu skupog cvijeća sa obaveznim inventarom moljaca,ako je zima i hladnije,jer se zvleče iz ormara sav pelc koji se godinama skupljao,a zna se da se naftalan mora malo proluftati,a di ćeš bolje nego na sprovodu.Ima tu bijesnih auta,skupocjenih satova i narukvica,šmuka rekli bi svakojakog,a nekoga sirotoga tek malo pogledaju,prekriže se,otprate ga na kad ti grobar preko riti i to je to.Kasnije se ode kod slavnog „Veselog mrtvaca“ dole ispod na kakvo piće,da se to pošteno zalije,danas se to zove Mirogojski mir ili tako nekako i nema te više nikada,da s njima popiješ,pa meni osobno uvijek padne neka tužna gde si sad moj prijatelj?! U davna vremena je isto tako bilo svašta,konji su siroti vukli preminuloga,pa su se ne rijetko preplašili nečega ,tako, da je sirota obitelj ,naravno ožalošćena pretrčala sprint ,brže neg Luis ( Lewis) do groba.Naravno je i logika da je to sve skupa jako tragično,ali kao što se rodimo tako i umiremo,pa se to najbolje može shvatiti kao obrt materije,jer i crvi moraju nekaj jesti,a iz praha se roditi neko novo malo čudo.Ali se čini da ljudi uvijek plaču i kad se rode i kad umiru.A kak nam sve skupa izgleda i kam ovaj svijet u propast odlazi,postaje sve logičnije i svrsishodnije. Napisati neki lijepi epitaf nije lako,jer je toliko toga napisano,da ispada da svaka sirota piše o svojoj tuzi,koliko bi bilo poezije na svijetu,a i naravski teško ti padne sam događaj.Oprostiš se od pokojnika,pustiš suzu,kako tko i kakvu i to je to.Oproštaj! Ali život ide dalje i vrti se nesmetano,pa s njim moramo i mi.Jer nemremo živi u grob,mada ima i toga,pa da se nadovežem u ona davna vremena,i prije samog gradskog groblja Mirogoj,na ondašnjim grobljima bilo je svašta,da su se čak mrtvaci sami dizali iz mrtvačnice i lepo došli doma na svoje osobne karmine,pa je isto tako i nemalo puta zabilježeno da nekoga pogodi i strefi kap,kad na vratima ugleda svojeg milog ,kojeg je maloprije pokopal.Zagreb je brujio od takvih događaja sve od onog groblja na Jurjevskoj pa do današnjih dana,slažući svakojake priče i pričice.Moram reći na to da i ja imam jednu iz prve ruke,ali ne bum išel predaleko o tome,jer sam tu osobu ipak jako volio.Bilo je priča o tome,kako su se iz groba čuli zvuci,grebanje,zapomaganje,pa se nemalo puta moralo sastati gradsko poglavarstvo da se dogovori oko iskopa preminuloga,kako bi se uvjerili da je mrtvac zaista i mrtav. Kako bi se riješile mnoge zabune,zablude i obmane,te se spriječile stravične priče iz zagrobnog života i kako bi se točno znalo jeli mrtvac i mrtav,gradsko je poglavarstvo dalo nalog da se napravi zvono za mrtvace,ukoliko bi netko bio krivo proglašen mrtvim. Kako su umrli ležali na odru kod kuće,a znalo se desiti i po nekoliko dana,te se smrad raspadujećeg tijela širio cijelim dijelom ili ulicom,počelo se govoriti i o potrebi otvaranja mrtvačnice,koja bi se gradila iz „dohodakah Mirogojske zaklade ukoliko ova bude raspolagala potrebnom svotom“.Naravno da je kao i uvijek bilo i onih koji su bili protiv,jer je svakako ljepše ležati kod kuće svoje i zakaj bi mertvaci ležali na zajedničkom odru,ako mogu doma bolje i ljepše,naravno ako su si to mogli ostali ukućani priuštiti. Nakon sile dogovaranja i prepiranja,sa nedostastatkom novca u zakladi,tražio se kredit od 30000 forinti.1884 godine konačno se počelo sa gradnjom,ali se prevarilo u računu i radovi su koštali duplo skuplje,upravo 63.783 forinte i 5 novčića.Glavni je graditelj bio Mato Tassoti.Zastupnici raspravljaju i o ukrašavanju prostora i ta čast i zadaća pripala je slikaru Draganu Melkusu koji mora naslikati sliku „Isus na križu“. 5.travnja 1886 godine mrtvačnica je dovršena ,ali tu nisu prestali problemi sa mrtvacima,a nikako sa pričama o čudnim zbivanjima u noćima,kad se razlegao jauk pokojeg pokojnika krivo zakopanog.I tu dolazi zvono koje će svaki puta zazvoniti kad se „pokojnik“ probudi iz zamrlosti.U Mrtvačnicu je ugrađeno i to zakačeno na prst ama baš svakog pokojnika i to spojeno sa „stanovah čuvara“,tako da ga i najmanji pokret (mrtvačev) u tečaj stavi!Nekoliko je to strašno zvono zvonilo na uzbunu rastrčao se cijeli Zagreb,poglavarstvo,medicinari,sva sila građana kako bi prisustvovali radosnom trenutku ili onom zastrašujećem u najgorim pričama i noćnim morama kad bi mrtvac se digao iz lijesa i opet oživio.Obitelj bi bila sva unezvjerana očekujući najmilijeg,no ništa.Mrtvac je i dalje bio mrtav kakvog su i ostavili.Naime je slučaj kod smrti da se tijelo steže i rasteže pa bi svaki takav trzaj probudio i zvono.1913 godine kad se nitko do tada nije više vraćao kući,zvono je zauvijek spremljeno u ropotarnicu povijesti. No i to nisu svi događaji........  Oznake: groblje mirogoj, Zagreb, Hrvatska |
