Dvorci, crkve i stari gradovi

27.10.2018., subota

Kaptolska kurija

Vrijeme se stislo,magle se vuku,oblaci objesili nad gradom,sunce skromno proviruje ispod sivila zime.Hladno je vani,očekuje se snijeg,tako barem najavljuju.Stisnula je i depra vremena,ljudi pogureni,sa crtama indignacije na licu,dosta je ,hoćemo proljeće.Vozači nervozni žure kućama ili su tek počeli dan poslom.Ujutro se dići ,upaliti grijanje,popiti kavu,propada dan već u samom svom početku.Sjediti doma nije rješenje,lakše je otići nekuda,pa se možda i taj natmureni dan popravi,kao u onoj dječjoj priči,kad je iznenada ljeto navalilo u grad i razveselilo sve,pa su odjednom svi počeli pjevušiti,a djeca se radovala,jer je radi iznenadne vrućine prekinuta i nastava,pa su pušteni da uživaju u danu neočekivanog ljeta.Noćas je bio mraz,pa se to vidi i to cesti,lagano zaleđenoj i granama,a i po crvenim nosevima prolaznika.Sjesti u auto bar malo se provozati bez obaveza,a usput i pogledati nešto što sam zaboravio ili kao i uvijek blizu je ,pa se ima vremena.Informacije kratke na internetu,šture,čista obavijest ,kao na zidu,izgubila se mačka ili pas ili traži se to i to.Najbolje se sam uvjeriti kako je i što se događa tu na rubu grada,na istočnom njegovom dijelu,gdje se sakrilo puno toga,dosta nepoznato,a opet jako blizu.Samo pola sata vožnje,ipak je jutro i gužve su,krije se ruka onog raširenog Kaptola na sve strane lijepe naše,a kako je sve skupa ipak povezano sa Kaptolom u centru,onda su gradili na svim svojim posjedima,jer pastva treba molitvu i utjehu,a crkva lovu.Kurije i dvorci u propadanju,mada love ne manjka,ali i oni su se više orijentirali svjetovnom nego duhovnom,pa i oni imaju vremena,glavno da katastar vodi brigu,što je moje,a što još nije.
Kao da je zaboravljena u svome osobnom parku,naprosto posađenom neuredno,ne planski,nego kako je tko došao ovdje tako je piknuo nešto u zemlju,čistam da teren ne bude prazan.
Sam taj Sesvetski Kraljevec spominje se davne 1275 godine,kada ga je Bela poklonio Gradecu,a onda ga je kralj Žigmund predao Kaptolu i ostaje u njihovom vlasništvu do danas.Nisu baš bili dobri gospodari svojim kmetovima,čak niti poslije one famozne 1850 godine kad je ukinuto kmetstvo,kada su kmetovi i dalje ostali skoro pa kmetovi,odslužujući nadnicu za preuzvišeni Kaptol.Bio je tu davno i kaštel nekakav o kojem nema stvarnog opisa stanja,samo da je bio okružen drvenim palisadama,rekli bi zidovima,no nova stoljeća koja dolaze,19 stoljeće,industrija i novi raspored arhitekture i gradnje,ruši kaštel i na tom mjestu gradi kuriju,koja bi i dalje predstavljala znak moći.
Sama ta kurija jednokatna je iz godine 1828 po projektu Juraja Eithera.Unutrašnjost je ustvari skromna sa nekoliko detalja ranog klasicizma.Ima podrum,valjda za vino i potrepštine i to bi bilo uglavnom to .Bez velike je pompe danas,čak ostavljena da propada,premda je pofarbana izvana,a vjerojatno i iznutra malo doređena,da se ipak do kraja ne zaboravi što su činili svojim podčinjenima.
Kako su Turci u 16 stoljeću spalili kaštel Zrinskih Božjakovinu,Nikola je želio preseliti ,namamiti što veći broj kmetova,kako bi se dobro diglo i to upravo iz Sesvetskog Kraljevca,ali Kaptol nije htio niti čuti zato,nego je uvjetovao plaćanjem svih poreza godinu dana unapred,što je dovelo do bune kmetstva.Sve skupa možete si misliti kako je završilo.Pogubljenima i osvetama Kaptola nad kmetovima.No bile su još dvije bune isto tako neslavno završile za sirote glave,a u kojima je Kaptol tražio spas od kraljevske vojske koja je ne samo naudila kmetovima,nego i spalila Kraljevec.
Vremena su to bila čudna i grda i kao da se stalno u nekom svom promijenjem slijedu ponavljaju i kao da se zaboravlja ona bivša,kao da se priče ne šire,nego su ljudi ostali samo na toj zimskoj cesti sa pognutim glavama i dalje u svojoj depresiji.I ja se vraćam ipak doma,možda ima nešto na televiziji,a tu kuriju ostavljam namjerniku ili zaljubljeniku da poslika i da se zainteresira za prošlost ovih prostora.

Oznake: Crkva, Zagreb, sesvete


25.10.2018., četvrtak

Zvono za mrtvace

Sve skupa se mijenja pa se čak čini da se kugla na kojoj preživljavamo okreće puno brže nego se okretala prije čak i par godina.I vrijeme brzo prolazi,pa od onoga kad se rodimo plačemo ,što smo na pozornicu budala stupili do samog kraja vrlo je malo vremena ostalo da se proživi svijet baš onako kako bi trebalo.Sreća je varljiva ,pa ju možda poneki put i treba povući za rep ili joj staviti soli,kako bi se dostojanstveno provozali u teško stečeni ,ako nemaš obiteljski,jednosobni stan.Nekoga s nogama napred i glavom nazad,a nekoga lepo vrate u prah iz kojeg se pretvorio,stave ga u vazu umesto cveća i lepo postave za trajni ukras u neku malu izbicu koja se zove urno mesto.Dobro da nije urinarno,jer ionako ima svega i svačega.Pa čak i sotonista koji se šetaju po groblju u neko gluho doba noći i rade razne čudne pokrete rukama,a malo si i zaplešu pa to sve skupa zgleda ko malo bolje karmine.
Svakako se žaluje,netko trlja ruke jer bu nekaj erbal ( nasljedil) neko se rešil zla od doma,nešče se plače,a nešče se i napije tak jako,da zna i sam upasti od silne tuge i žalosti u jamu vječnog života.
No,i u samom činu pokapanja ima razlike,netko ima hrpu ljudi,hrpu skupog cvijeća sa obaveznim inventarom moljaca,ako je zima i hladnije,jer se zvleče iz ormara sav pelc koji se godinama skupljao,a zna se da se naftalan mora malo proluftati,a di ćeš bolje nego na sprovodu.Ima tu bijesnih auta,skupocjenih satova i narukvica,šmuka rekli bi svakojakog,a nekoga sirotoga tek malo pogledaju,prekriže se,otprate ga na kad ti grobar preko riti i to je to.Kasnije se ode kod slavnog „Veselog mrtvaca“ dole ispod na kakvo piće,da se to pošteno zalije,danas se to zove Mirogojski mir ili tako nekako i nema te više nikada,da s njima popiješ,pa meni osobno uvijek padne neka tužna gde si sad moj prijatelj?!
U davna vremena je isto tako bilo svašta,konji su siroti vukli preminuloga,pa su se ne rijetko preplašili nečega ,tako, da je sirota obitelj ,naravno ožalošćena pretrčala sprint ,brže neg Luis ( Lewis) do groba.Naravno je i logika da je to sve skupa jako tragično,ali kao što se rodimo tako i umiremo,pa se to najbolje može shvatiti kao obrt materije,jer i crvi moraju nekaj jesti,a iz praha se roditi neko novo malo čudo.Ali se čini da ljudi uvijek plaču i kad se rode i kad umiru.A kak nam sve skupa izgleda i kam ovaj svijet u propast odlazi,postaje sve logičnije i svrsishodnije.
Napisati neki lijepi epitaf nije lako,jer je toliko toga napisano,da ispada da svaka sirota piše o svojoj tuzi,koliko bi bilo poezije na svijetu,a i naravski teško ti padne sam događaj.Oprostiš se od pokojnika,pustiš suzu,kako tko i kakvu i to je to.Oproštaj! Ali život ide dalje i vrti se nesmetano,pa s njim moramo i mi.Jer nemremo živi u grob,mada ima i toga,pa da se nadovežem u ona davna vremena,i prije samog gradskog groblja Mirogoj,na ondašnjim grobljima bilo je svašta,da su se čak mrtvaci sami dizali iz mrtvačnice i lepo došli doma na svoje osobne karmine,pa je isto tako i nemalo puta zabilježeno da nekoga pogodi i strefi kap,kad na vratima ugleda svojeg milog ,kojeg je maloprije pokopal.Zagreb je brujio od takvih događaja sve od onog groblja na Jurjevskoj pa do današnjih dana,slažući svakojake priče i pričice.Moram reći na to da i ja imam jednu iz prve ruke,ali ne bum išel predaleko o tome,jer sam tu osobu ipak jako volio.Bilo je priča o tome,kako su se iz groba čuli zvuci,grebanje,zapomaganje,pa se nemalo puta moralo sastati gradsko poglavarstvo da se dogovori oko iskopa preminuloga,kako bi se uvjerili da je mrtvac zaista i mrtav.
Kako bi se riješile mnoge zabune,zablude i obmane,te se spriječile stravične priče iz zagrobnog života i kako bi se točno znalo jeli mrtvac i mrtav,gradsko je poglavarstvo dalo nalog da se napravi zvono za mrtvace,ukoliko bi netko bio krivo proglašen mrtvim.
Kako su umrli ležali na odru kod kuće,a znalo se desiti i po nekoliko dana,te se smrad raspadujećeg tijela širio cijelim dijelom ili ulicom,počelo se govoriti i o potrebi otvaranja mrtvačnice,koja bi se gradila iz „dohodakah Mirogojske zaklade ukoliko ova bude raspolagala potrebnom svotom“.Naravno da je kao i uvijek bilo i onih koji su bili protiv,jer je svakako ljepše ležati kod kuće svoje i zakaj bi mertvaci ležali na zajedničkom odru,ako mogu doma bolje i ljepše,naravno ako su si to mogli ostali ukućani priuštiti.
Nakon sile dogovaranja i prepiranja,sa nedostastatkom novca u zakladi,tražio se kredit od 30000 forinti.1884 godine konačno se počelo sa gradnjom,ali se prevarilo u računu i radovi su koštali duplo skuplje,upravo 63.783 forinte i 5 novčića.Glavni je graditelj bio Mato Tassoti.Zastupnici raspravljaju i o ukrašavanju prostora i ta čast i zadaća pripala je slikaru Draganu Melkusu koji mora naslikati sliku „Isus na križu“.
5.travnja 1886 godine mrtvačnica je dovršena ,ali tu nisu prestali problemi sa mrtvacima,a nikako sa pričama o čudnim zbivanjima u noćima,kad se razlegao jauk pokojeg pokojnika krivo zakopanog.I tu dolazi zvono koje će svaki puta zazvoniti kad se „pokojnik“ probudi iz zamrlosti.U Mrtvačnicu je ugrađeno i to zakačeno na prst ama baš svakog pokojnika i to spojeno sa „stanovah čuvara“,tako da ga i najmanji pokret (mrtvačev) u tečaj stavi!Nekoliko je to strašno zvono zvonilo na uzbunu rastrčao se cijeli Zagreb,poglavarstvo,medicinari,sva sila građana kako bi prisustvovali radosnom trenutku ili onom zastrašujećem u najgorim pričama i noćnim morama kad bi mrtvac se digao iz lijesa i opet oživio.Obitelj bi bila sva unezvjerana očekujući najmilijeg,no ništa.Mrtvac je i dalje bio mrtav kakvog su i ostavili.Naime je slučaj kod smrti da se tijelo steže i rasteže pa bi svaki takav trzaj probudio i zvono.1913 godine kad se nitko do tada nije više vraćao kući,zvono je zauvijek spremljeno u ropotarnicu povijesti.
No i to nisu svi događaji........

Oznake: groblje mirogoj, Zagreb, Hrvatska


10.10.2018., srijeda

Turul

Na samom početku stoljeća,kad se svijet mijenja u nekom drugom smjeru i kad sva pravila još malo padaju u vodu,kad onaj dobri stari svijet vrti glavom na sve novitete u čudu,kam ide ovaj svet,nekolicini genijalaca palo je na pamet let balonom i to točno usred Zagreba. Možda si možete isto tako zamisliti i prestrašene i začuđene poglede krčkih seljaka kad im se s neba spustio upravo vanzemljac u njihovim najgorim noćnim morama,upravo obučen onako sa kapicom preko uha do pola čela,sa naočalama,kako su ga i zamišljali.Mnogi su naravno vrtjeli glavom,a žene naravno na koljenima izmolile tri Očenaša i nekoliko Zdravo Marijo! To su ti Zagrepčani i opet smislili neku huncutariju.Još samo nekoliko godina nas dijeli kad ćemo se oprostiti od stare Austrije i doći u neko novo vrijeme u kojem će takvi letovi biti sasvim normalni i umjesto one stare „ nisam tica pa da letim“ ostvarit će se ono da čovjek „prosto zrakom leti“.Valcer se polako miješa sa narodnim kolima,sa nekom novom muzikom,žene već neke,Bože oslobodi,nose i hlače,čak voze i automobile.Taman se svijet navikao na ta čuda,kad gle,čovjek se spušta s neba na zemlju i to ravno na Krk.No,nije tako počelo,pa ću nekako ispočetka...Samo gdje je početak?!
Sama vijest o letačima počinje davno u Zagrebu,još iz 18 stoljeća.U prosincu 1789 godine zamolio je neki Karlo Mazarović iz Boke Kotorske bana Franju Ballasu da smije prirediti dva uzleta zrakoplovom,kakve je već izvršio u Češkoj,Bavarskoj i Austriji.Njegov je zrakoplov bio od papira,a punio se toplim zrakom.Na letalo se mogla priključiti gondola za posadu.Ban je proslijedio molbu gradskom magistratu koji je to i odobrio.Godine 1811 vinuo se još jedan letaču visine,a o tome je pisala sto godina kasnije i novosadska Zastava.2.11.1911 godine piše ovako : Ravno pre sto godina bio je naš krilatić Krašković na glasu.U listu Madžar Kurir od 15.10 1811. Godine leteo u Budimpešti i Požunu u pola 6 sahati po podne i dao vrlo lepa dokaza poznavanja prirodnih nauka i praktičnost.Lećenju u Požunu prisustvovala je mnogobrojna publika iz svih staleža,austrougarske velike vojvode sa ženama itd......Bili su kneževski obdareni.

1825 godine vinuo se u Zagrebu s Rokova brda i Nijemac Wibmperger.
Tako da ustvari i nije bila neka novotarija kad se godine 1905 vinuo u zrak Turul,balon.Prvi let i nije baš prošao sjajno,a sve to dogodilo se iz parka iza današnjeg i nekadašnjeg „sokola“.Balon je bio punjen plinom iz obližnje stare plinare na potezu između Gundulićeve i Trga Maršala Tita.Inicijatori prvog našeg leta bili su Johann Muki Mannsbach i Aleksandar Rudlof Kral.Na samom balonu bilo je 48 vrećica s pijeskom za oslobađanje pri uzletu i podešavanje visine,košara za 4 osobe,klupe za sklapanje,foto aparat,barometar,termometar,knjiga za vodđenje zapisnika i nož za probijanje balona ukoliko bi se moralo intervenirati i probušiti balon,a da ne bi nešto pošlo po zlu i moralo se prisilno spustiti.Balon visok kao trokatnica vinuo se u zrak 2.4.1905 godine.Balon su pokušali pratiti automobilima po razlokanim cestama Franjo Aurel i naravno naš „genije“ Ferdinand Budicki,ali bez uspjeha,Aurel je odustao skoro pa na početku,a Budicki ,sav vražji,stigao je malo dalje ,ali je pao u blato i morao popravljati gumu,odnosno potegnuti pješke do Zagreba ,a onda se vratiti po auto.Auto su izvukli volovi.Turul je letio preko Remeta,Markuševca,Zeline, Koprivnice i spustio se u Madžarskoj, u 16,30 h preletjevši 180 km i dosegnuvši visinu od 3200 m.Već nekoliko dana kasnije poletjeli su opet Mannsbah i Kral,ali ovaj puta u društvu Mirka Bothea i nadšumara Matije Sinkovca.Balon je tada uletio u oluju i poletio prema Zagorju,i prisilno se spustio u Slanom Potoku nedaleko Gornje Stubice.Niti treći let,ponočni nije bio baš sretan,a poletjeli su Mannsbach,Bothe i Budicki.Krenuli su prema Gračanima i Šestinama,a onda ih jak vjetar zanio na jug,pa su cijelu noć lebdjeli iznad Velike Gorice i u 7 ujutro spustili se kod Mraclina.Tom je prilikom došlo do male nezgode,pa su Bothe i Mannsbach iskočili iz košare,pa se balon ,olakšan ponovo vinuo u zrak s Budickim,ali je ipak sve sretno prošlo.
No,naš Budicki,nije imao mira,pa je 1906 godine ponovio let balonom i to sve do Baške na otoku Krku.Tom je prigodom Budicki iz balona bacao razglednice sa svojim imenom od kojih su mnoge stigle na označenu adresu.Te se iste razglednice mogu smatrati isto tako i prvom našom zračnom poštom.

Oznake: let balonom, turul, Hrvatska


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.