Dvorci, crkve i stari gradovi
16.04.2021., petak
Ivan Kukuljević Sakcinski
|
Uopće početi pisati tekst sa 1001 idejom i misli koje se roje,a nikoga ne dirnuti i ne završiti na ljetovanju negde u nekim toplicama na državni trošak jako je teško,jer me svaki dan izbombardira dalekovidnica sa najnovijim vijestima,a niti jedna od njih ,osim da su neki naši osnovnoškolci dobili drugu nagradu negde u svetu za nešto,koja će već sutra pored raznih pozera ovih i onih biti zaboravljena,nažalost nije dobra.Osim molitava na raznoraznim svetištima,zaista me strah da ću se jednog jutra probuditi u zoni sumraka,a oko mene lomača i neki ljudi u čudnoj garderobi,a iz prikrajka će me gledati Marija Jurić Zagorka. Kako u jednom tekstu sažeti hrvatsku crvotočinu,kako nagovoriti uopće nekoga da čita ove moje,da prostite,pizdarije, u kojima pokušavam dočarati sebe i svoj stav,a ne otići predaleko ili zastraniti nekud u crnu rupu mozga i naprosto reći mozak baj baj. Plejada likova,kao u onoj freski tamo daleko ples mrtvaca kao da se groze što smo napravili od njihove ideje na račun novaca koji je kupio naše misli i želje i ljubavi,zastrašujuć je, i svaki put, duhovi tih lilkova, hodaju uporedo s nama tužni i pognute glave,kako se zaboravljaju njihove misli i borbe,pretvarajući ljudski jad u pare za samo nečije,a ne opće dobro. Da mi kompa bude Mažuranić,frend Stjepan Radić,prijatelj Marulić kao buraz Ante Starčević.... Ponekad onako uz pas mater,pomislim,pa nije Neron bio toliko niti lud kad je spalio Rim,naprosto je čovjek bio razočaran i bijesan i želio poravnati grad grijeha i bluda,grad laži i obmana,kleveta,insinuacija i dokrajčiti sve to zajedno u jednom plamenu. Nepravedno potisnut na marginu povijesti ,zato što je bio malen i ne hvalisav,možda samo zato jer njegova hrvatska prva riječ u saboru onih davnih ilirskih dana, ne znači danas puno,uz toliko engleštine ili kojeg drugog jezika ili narječja,možda njegova arhaika nije dovoljna da uđe među velikane koje svaki put spomenemo ili spomenu po obavezno svakodnevnom razračuvanavanju kojim mi to jezikom govorimo i kome pripadamo,pa možda i zato jer je plemić,a nije jedini u toj plejadi voštanih figura u knjigama osim kratke crtice,ipak Je Ivan Kukuljević Sakcinski,domaći muž i domovine sin,iz Ivanca gdje je stara plemićka obitelj,izuzetno poznata i raširena u Hrvatskoj,sjedinjena sa skoro svim obiteljima koje su tada nešto značile u nas,posjedovala starigrad Tonimir,danas mu nema traga, prvi poviknuo na hrvatskom jeziku 2 svibnja 1843 : "Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi mađarski, njemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu....“. Upozoravajući tako na pogubnost gubljenja domaće reči na račun stranjštine. Kao i sve te neke tragične figure povijesnog gubljenja umire u siromaštvu tamo kraj Stubice u nekoj staroj drvenoj trošnoj kuriji Puhakovec,zaboravljen da je dao veliki obol pismenosti hrvatske,povijesti,prevodilaštva i samoj veličini te hrvatske poneki put stranputice.Ima svoje mjesto,nemojte poluditi,ipak na Mirogoju među slavnima i tamo mu stoji samo sitna ploča,da je bio velikan,da svjedoči vremenu čiji kotač gazi sve pred sobom.Sudbina –kotač....  Oznake: povijest, sabor, Hrvatska |
