Dvorci, crkve i stari gradovi

18.05.2021., utorak

Ledenice

Ljeto je, plaže pune,vrisak djece ,pjeni more, kamen gori.Ostaviti to sve za sobom i krenuti negdje gore visoko, među divlje konje,starom razrovanom cestom,punom smeća ,nažalost. Tamo nas čeka stara razvalina velikog grada. Njegov kamen gori, bole ga staračka leđa, trpi zaborav ljudi, samo ga zmije čuvaju da ne ostane totalno sam.Gleda on na more,još uvijek staračkim očima pazi ovaj kraj, kako je navikao od svojih početaka,jer protiv navika se ne može, Ispod njega groblje, groblje ljudi,ali i groblje uspomena i samo je ono razvalina. Nema tu više ukopa, sve je prepušteno modernom. Neki prolaznik ili namjernik svrne okom,poslika, a onda se ipak u modernom duhu vremena popne malo više, grad je grad,ali pogled je fantastičan. Povijest ljudskog uma ne pazi na suze tog starca. Poza i slika je sve ono što oni, ljudi od njega traže.Nitko od njih ne misli, da nije njegovog „djetinjstva“,njegovog mladenačkog borbenog žara i junaštva ,da istom danas ne bi bilo niti tog pogleda,a možda niti nas samih na ovom kraju. Trenutak užarenog sunca i bol.
Selo je malo,modernizira se ,premda spava onim seoskim napuštenim snom,sa nekom crkvom, s obzirom na povijest ,dosta mladom, tek iz 1827 godine i posvećena je kao velika većina i ovdje opet zagovoru BDM. Župni je dvor iz 1826 za vrijeme župnika Đure Rukavine.
Iznad sela, na oštru kamenu stoji ta ruševina ,ograđena još jedva vidljivim tvrdim zidima.Sam taj grad stajao je na uzvisini ,na najvišoj točki, radi pregleda svega ono što može prijetiti i branio ulaz u Vinodol,a nije bio sam. U sredini je bila jaka četverouglasta kula, a naokolo zid sa dvije polukružne kule na vanjskoj strani ,koje su ujedno bile uglovi gradskih utvrda. Ulaz u grad bio je od strane sela,a do njega se pružio jak bastion.
Pretpostavlja se da je grad ovdje još od rimskog doba i na tim rimskim zidinama podignut. Onuda je svakako prolazila rimska cesta s Tarsatice k Senju i prema Dalmacije, pa je naravno da je tamo trebala biti kakva stacija. U to „hrvatsko“ vrijeme pripadao je taj kraj,ledenički, staroj hrvatskoj knežiji (comitatus) vinodolskoj, te je u njoj bila posebna općina. Godine 1225 dobiva knez krčki Gvido (Vid) od kralja Andrije II ovaj posjed, i tada već vjerojatno stoji ovaj grad,a u njemu Frankopani smještaju svog satnika.
Kad su se u Senju 14 lipnja 1248 godine mirili Senjani s Dubrovčanima zbog nekih otimačina na moru, spominje se među nazočnima i Stjepan iz Ledenica.
Pod kraj 13 stoljeća imale su Ledenice dva svećenika i satnika i to Ratka i popa Radoslava te satnika Dobroša. Ovu trojicu isto tako nalazimo i 1288 godine na zboru Vinodolaca u Vinodolu, gdje zastupaju svoju općinu kod stvaranja „Vinodolskog zakonika“.
I tako stoljećima Frankopani rješavaju nesuglasice između općina,kao pravi vladari ovog područja. Možda je zanimljiv podatak, a radi se naravno o imenima i posjedima, da je knez Dujam Frankopan često boravio u Ledenicama i tako je ondje 17 5 1477 god.izdao pismo Đuri Riječaninu (Rezanin de Richa) kojim je potvrdio dar svoga brata Martina (posjed imanja Mrkoplja). Isto tako je knez Dujam u Ledenicama pobirao i carinu i nije štedio niti zagrebačke trgovce koji su onuda prolazili s robom prema Senju. Kako su zagrebački trgovci po svojim povlasticama bili oslobođeni od plaćanja „trgovine“ požale se oni kralju,našto kraljevski sud u Zagrebu 1481 godine zabrani knezu pobiranje carine.
God 1530 ponovni pohod Turaka na Ledenice.Taj su put Turci poslali glasnika kaštelanu Pflegeru ,htjevši ga pridobiti za sebe,kako pucanjem ne bi odao njihov dolazak, kako bi što skrivenije i tajnije ušli u Vinodol,ali je on to odbio ,te javio Jakobu Reinachu,kapetanu u Preinu.
No i kasnije borio se ovaj grad za slobodu.Za jakih turskih provala u Hrvatsku 1575-1582 snašla je Ledenice strašna nevolja.Iz Like provale Turci u jakim skupinama u Primorje te se 8.12.1577 godine našli pod Ledenicama.Bilo ih je oko 500.Popale mjesto i odvedu 20 žena i djece u ropstvo. Ubrzo se skupi narod te kamenjem potjera Turkei tako bude spriječena još veća šteta.
1612 godine navodi se da je grad bio ruševan,zbog slabog održavanja,odnosno nije bilo dovoljno novaca,a i političke prilike i svađe pogodovale su tome.Mlečani,Turci Uskoci vječna borba ovaj krajeva protiv stranaca, a nebriga Austrije pojačavala je cijelu situaciju. Kada je Lika oslobođena od Turaka i Uskoci napuštaju Ledenice počinje njihovo propadanje.
U gradu je romanička crkvica Sv.Stjepana. Ne zna se datum izgradnje.
Ledenice ,kao i svi ti naši gradovi ,kao pravi starci traže našu pažnju, malo njege u te stare kosti,pa kad ste gore,pomilujte ih.To starci vole.

Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, Hrvatska

- 09:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2021., ponedjeljak

Badanj

Stari grad Badanj zaštitnik,još jedan u nizu,Vinodola,rano je uništio i porušio potres u 14 stoljeću i takav stoji ovdje sa golemim zidinama,još tek nešto se propinje prema nebu,no,ovom starcu nema više spasa.
Po svom položaju,a i načinu gradnje očito je Badanj bio impresivna gradina i vrlo jak grad i svakako čvrsti branič ovog kraja,jer je gospodovao prostorom što se pruža od mora prema srcu Vinodola.Unutarnji grad,glavna utvrda,bila je jajolikog oblika,te sve skupa izgledalo je kao jedna omašna kula.Između kule i grada bila su vrata na mjestu gdje je taj ulaz,predvorje zidano debelim obrambenim zidom.
Tko je i kada sagradio taj grad ne može se točno utvrditi,no,vjeruje se da ovdje stoji od ranog srednjeg vijeka.Nijedan spis ili dokument ga ne spominje i nažalost se o njemu vrlo malo zna.Pretpostavlja se da je stariji od Grižana,čim ga već u 14 stoljeću zatičemo ruševinom. Govori se o njemu,pretpostavkom još u rimsko –grčko doba i Kukuljević drži da ga svrstaju među 7 rimskih tvrđava stare Liburnije.Isto tako,Ivan plemeniti Kukuljević- historičar,zabilježio je u 19 stoljeću,da su mu ljudi pričali,narod,kako je malo ispod grada bilo nekoliko stupova o koje su se vezali brodovi,jer je ,do tuda,sezalo more.Stupovi su imali na sebe,navodno,gvozdene ručke,kolobare za vezanje brodova.
Da li se Badanj možda nekada davno zvao drugačije,to su sada nagađanja,ali postoje neke sumnje ili opet nagađanje da se nekada zvao Kotor,koji je 1449 godine na modruškoj diobi braće,pripao Martinu Frankopanu zajedno s Bribirom,Bakrom, Novim i Trsatom. I pop Grgur kapelan istog kneza nabrajujući gradove svoga gospodara spominje i Kotor.
Već u 15 stoljeću svakako je napušten,ali je po obliku svoje omašne kule,dobio naziv badanj- bačva.

Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, Primorje

- 07:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.05.2021., nedjelja

Grižane

Nekada se samo mjesto zvalo Griže I Grižane I jedino je takvog imena u nas.Naziv jednak ovome nalazimo spomenutog u istarskom razrodu 1275 god. Našli su Grižane selo s ruševinom starog grada.
Kamene stijene koje okružuju selo Vinodolci zovu Griže,a po tome je to mjesto dobilo ime,kao I samo stari grad.
Župna crkva je tipična primorska građevina,sami gotički izvorni slog je stradao,na krstionici je glagolski natpis,koji ćemo često naći u Istri I Primorju, I na otocima. Taj isti glagolski natpis govori nam o tome da je crkvu podigao pop Barić Franić 1579.godine. U crkvi se nalazi I grobnica Ivana Benkovića iz 1601 godine. Ima nekoliko lijepih komada posuđa ,ali oni pripadaju 18 stoljeću,nikako ranije. Titular ovdje je sv.Martin. Znatno je preuređena 1906 godine I tada dobiva elemente historicizma.
Kamene stijene skrivaju dragulj ovog mjesta,utvrdu I stari grad građenog u četverokut,s okruglim kulama na krajevima,što se danas jedva I vidi.Glavna je stambena zgrada bila između kula okrenutih prema cesti I sjedište je bilo kapetanata frankopanskih dobara.PO unutarnjim su zidovima bili obrambeni trijemovi,a uokolo dvorišta.Kao I uvijek I ovdje narod voli pričati o svojim starinama,mada je to sve rjeđe I rjeđe,pa ćemo kao spomen naći zadnjeg vladara ovog grada,Adama,darežljivog I dobrog čovjeka,koji je često narod darovao srebrnim talirima.Njegov pouzdanik bio je neki Crnulić,koji je dobivao plaću 30 forinti na godinu. Sami taj grad htio je kupiti grof Ivan Drašković,no , općina je tražila preveliku svotu. S gradine se pruža I pogled na Velebit,a ispod na Vinodolski kraj.
Legende kazuju da su Grižane sagradili Grci I Rimljani ,a ako ta legenda I ne stoji,svejedno je svakako lijepo svjedočanstvo o starosti toga grada I mjesta. Pretpostavlja se da je svakako starije nego se spominje. S vinodolskom županijom došle su I Grižane pod vlast kneževa Frankopan 1225 godine,kad su Vinodolci popisivali svoje pravne običaje. Na tom zboru Grižane su zastupali popovi LJuban I Petar,satnik Domjan, te Dunat,Dragoljub I Vidomir Vučić. 1323 god strašan potres znatno je oštetio stari grad ,pa se piše da su se “gradi razvalivali”. Grižane ostaju u rukama Frankopana kroz stoljeća I susrećemo ih na svakom zboru Vinodola. Na kraju 15 stoljeća I 16 stoljeće vlada ovdje ban Nikola knez Krčki,a poslije njegove smrti 1432 godine vladaju Vinodolom njegovi sinovi koji god 1449 na Modrušu podijele imanja između sebe,a Nikola Frankopan dobiva uz ostale I Grižane koje kasnije daje svojoj kćeri Margareti ,opatici u Zadru,a od koje ih otkupljuje Martin Frankopan 1455 godine.Kroz stoljeća I ovdje se smjenjuju dvije obitelji Frankopana I Zrinskih ,a poslije njihove propasti sve skupa ustvari počinje propadati.Kada je poginuo zadnji Zrinski grof Adam 1691 godine pala su konačno sva imanja moćnih obitelji ,te isto tako I ove u mađarske ruke,a potom u ruke austrijske komore,odreknućem 1692 godine udovice Zrinske.
Moram isto tako napomenuti da je ovdje I kuća velikog Julija Klovića,koju možete sa svime ostalime obići.

Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, grižane

- 09:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.05.2021., subota

Novi Vinodolski

Krenuli smo rano ujutro iz Rijeke prema Fužinama,tamo ćemo I ručati,jer nam se natrag nekako I ne žuri,a krasan je zimski dan,koji već pomalo miriše na proljeće.Cesta je mirna,nema gužve niti puno auta,jer Hrvatska radi.Najradije biram radne dane za svoja putovanja,jer ona je I lakše slikati,a isto tako I prošetati u miru.Udahnuti zrak Gorskog kotare,koji miriše I na sol s mora.
Toliko toga je vrijedno vidjeti u ovom kraju,ali se nekako prepuštam odmoru I trenutno me ne zanima niti povijest niti povijest umjetnosti,nego samo šetnja uz jezero,vožnja kočijom I opušteno uživati u prirodi.Tamo preko puta tog restorana –hotela Bitoraj na vratima neka glava.Odmah naravno automatski nekako počinje I moja znatiželja ipak.Od profi deformacije ipak ne mogu samo tako pobjeći,kad me goni ta znatiželja.No,ovaj puta ću to preskočiti I krenuti možda s time kad se vratim s mora kontinentu I krenem prema unutrašnjosti.
Dan koliko je kraći još uvijek ipak I diktira vrijeme,a povratak ne može proći da ipak nešto I ne vidim.Ipak se nakon šetnje opet I ogladni.Gore po brdima I šumama ljudi beru šparoge valjda,pa je uz cestu parkirano I nekoliko automobila,a mi se žurimo prema Novom.Dugo nisam bio u tom Novom Vinodolskom,pa se eto nakon nekog vremena,uz sjećanje na ljeto I turizam,sjetim one Vinodolski dolče da si zdravo.Nekako su mi moja doma to stalno ponavljali,kao da su željeli da to dobro upamtim.Od mojih mladih dana,djetinjstva ću bolje reći,ipak se taj Novi promijenio.Naoružao se turizmom,kafićima,fast foodovima,hotelima,marinom I svime onime što bi moglo nekoga nagovoriti da ovdje okupa svoje tijelo,da potroši novac ili se samo zabavi.
Cesta me je dovela I tu sam već pred kućom u kojoj je neko vrijeme boravio I August Šenoa 1874 godine.A zamalo do nje je I ostatak grada ,onog Frankopanskog kaštela iz 13 stoljeća.kula Kvadrac.

Ovako nekako opisuje Kukuljević-Sakcinski Novi Vinodolski

Za četvrt ure vožnje dodjoh sretno u Novi i odjedoh kod tadašnjega predstojnika crkve senjske, kanonika Agrikole Kargačina, koj me sa svojim otcem, starcem od . 83 godine, veoma prijazno primi, ali oba posljednji krat u svom životu, jer za malo godina zatim umroše oba. Prvi moj hod bijaše u crkvu sbornu, koja je u XIII. ili XIV. vieku sagradjena u romanskom slogu. Ima ti i broda, od kojih je srednji višji od drugih dvajuh.
Od ovih dieli srednji šest obi ili lukova, počivajućih na konzolih ili glavicah od četverouglastih stupova. Iznad lukova ili arkada stoje sa svake strane tri podugačka odozgo obla poluprozora, a u pobočnih prozorih ima. isto toliko
četverokutnih prozora, koji bijahu njegda, po svoj prilici, takodjer obli. Sveti-lišće dieli od sriednjega broda obli luk sa rebri, a prima svjetlost kroz tri obla prozora. Svod je tu okrugao poput kube, dočim je srednji brod ravnim
štukom (Sturzboden) pokriven, pobočni pako brodovi svodjcni su na oblo. U sakristanu vode dvoja vrata, jedna iz svetilišća, druga iz desnoga broda crkve.
Pročelje crkveno ima troja vrata, srednja velika na oblo svodjena, a uz bok dvoja četverokutna, valjda kasnije načinjena. Do srednjih vode visoke kame-nite stube. Crkva je posvećena sv. Filipu i Jakovu, te ima na glavnom oltaru liepu sliku otilr svetaca iz mletačke škole. Liep je umotvor takodjer oltarna slika sv. Ivana Nep. Pred velikim oltarom stoji grobna kamenita ploča sa izvajanim likom modruškoga biskupa Krstofora, koj g. 1493 pred Turci ovamo pobježe i za njekoliko godina umre. Njegov nećak, Feliks Plianko Dubrovča-nin, stavi mu na istoj ploči god. 1517. sliedeći napis;

NTOHIORO EPISCOPO MODRVSIENSI FELIX
PLIANCVS DE RAGUSIO PATRVO F. OB AMOREM
PIENTISSIME POSVIT. MDXVII.

Sa svake strane velikoga oltara stoje mramorne grobne ploče senjskih biskupa Kabalina i Ježića. Zatim s desna starinska biskupova stolica iz lipova drva umno rezana i grbom, kako kažu biskupa Krstofora, urešena. S vana na svetilišću urezana je godina I5XX, a glagolski (1520), kad je sveti-lišćc popravljeno. Na pročelju crkve diže se iznad srednjih vrata liepi zvonik u visini na dva poda. Ima tri obla tanka prozora, poduprt je sa strane pobočnimi zidovi, pokriven šiljastim krovom.

U sakristani čuva se veoma ukusno u gotičkom slogu tankimi žicampločicami izradjena srebrna i dobro pozlaćena monstranca, donesena ovamo koncem XV. vieka iz Modruša po biskupu Krstoforu. Isto tako ima još od njegovih vremena moći sv. Uršule, dvic srebrne glave s moćmi njekih svetaca, srebrni krst s komadićem drveta od Isusova križa i stupalom sv. Jakova. Barem se tako od starine pripovieda, pa tko će u 19. vieku da posumnja o
čistoj istini toga pripoviedanja!

Osim sborne crkve ima Novi još tri stare crkvene sgrade u gotičkom slogu. Prva je kapela sv. Trojstva. Njezino pročelje naliči običnim našim primorskim crkvam, s malim probušenim zvonikom, u kojem zvonovi prosto vise, i s oblim prozorom u slici deteljina lista. Vrata ima šiljasta, a u jedinom brodu dva prozora, takodjer šiljasta. Apsis dieli od broda šiljasti luk, a svod je na oblo sveden, bez ikakovili rebara.

Druga je zapuštena crkva u Novom razvaljenoga sada monastira pavlin-skoga. Njezino pročelje sa probušenim šiljastim zvonikom naliči kapeli sv.Trojstva, samo što su na ovoj crkvi četverouglasta vrata i odozgo tri četverouglasta prozora. Nad vratili stoji frankapanski grb. S nutra je crkva dosta prostrana, premda ima samo jedan brod. Svodjena je na krst, a rebra od svoda poči-vaju na osam polupilova, kojih glavice urešene su lišćem i figurami. U svetilišću vide se s obiju strana iznad velike oble uložnice dva sliepa šiljasta prozora, koje dieli zidni polustup, urešen na šiljku lavskom glavom. U brodu ima šest četverokuta ili prozora, koji su valjda, kao i oni na pročelju, zajedno s vratami, prilikom popravljanja, mjesto šiljastih načinjeni, budući da neod-govaraju ni vremenu gradjenja (XV. viek), ni slogu crkve. Čitava crkva zajedno s kapelom, koja je s južne strane prizidana, bijaše njegda urešena slikarijom na ljepu, ali se sada vide samo tragovi. Sa sjeverne strane crkve pružao se njegda veliki samostan pavlinski. Usred njegovih porušenih zidova stoji sada novljansko groblje. Medju novijimi zapamtio sam grob otca Mažu-ranića, koj umre 1844. u 72. godini.

Treća gotička crkvica SS. Fabijana i Sevastijana sagradjena je godine
1511, kako njezin glagolski napis svjedoči. Budući da bijaše zatvorena, nemogoh ju razgledati.

Rečeni glagolski napis glasi ovako:

˝Va ime božje amen. Ljet gospodnjih č. f, a. i (1511.) va vrjeme presvetoga oca i gospodina, gospodina Julja pape b. (II.) ljeto nega z. (S). I biše tada naš gospodin vzveličeni knez Brnadin, i biše tada plovan gospodin Andrij. Tada bi učinena ova crkv s. Fabjana i Šestjan (Šebastjana).

Znamenit je u Novom stari polurazoreni grad frankapanski, jer je on upravo zametak čitavomu mjestu, kojemu ime poda. Bijaše sagradjen na
četiri ugla u dva poda. Na iztočnom kutu nalazilo se branišće sa visokom
četverouglastom kulom. Odtuda prolazilo se na poveći okrugli prostor, gdje bijaše drugo veće branišće, ogradjeno debelim zidom s puškaricami. Zapadna i sjeverna strana grada, gdje stojaše njegda kapela, od koje se vidi još jedan gotički prozor, porušena je skoro sasvim. Južna i iztočna strana grada saču-vana je još i priredjena za stanove i pisarne ureda tridesetnice i obćine. Tu je takodjer obćinska učiona. Prije bijahu manje skaline sa zapadne strane, a velike sa juga, koje vodjahu u velike dvorane. Sada stoje male skaline s iztočne strane. U sredini grada bijaše prostrano dvorišće. S nutra imao je grad sa sjevera i iztoka četverouglaste visoke tornjeve, od kojih je iztočni jošte sačuvan i gustim, bujnim bršljanom obrašćen. U taj toranj zatvarahu njegda prestupnike i sužnje. Na iztočno-južnom uglu, kod glavnoga ulaza, stoji visoki okruglu toranj, od zdola širji, od zgora užji, dobro sačuvan. Okolo grada bijaše brana ili platno, utvrdjeno na sve četiri strane malimi okruglimi tornjići. Prema jugu bijaše izlazak na more.

Oznake: Novi Vinodolski, Hrvatska

- 08:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Lič

Poneki se puta zaista nađem totalno odvojen od svijeta I sve mi izgleda kao scenografija filma,a kostime daje ono što vidim pred sobom,crkvicu,zavjetnu, I brda. Ostalo je nešto snijega ,ali proljeće navaljuje svom snagom,premda je šuma još gola I nije se zavila u zelenilo. Još samo kratko I onda će prolistati,ali mene onda neće biti tu, pa hvatam I zrak I sliku,a onda možda jednom vratim se opet u neko drugo vrijeme. Sad sam tu. Uska cesta dovela me,no,ovaj put nije sama, nego sam je tražio namjerno,kao ,ali ,da me nešto vuklo. Prazno je ,nema ljudi ,samo ova mala građevina čeka ljude. Malo je to mjesto,selo u polju koju čuvaju planine,a griju je I maze suze onih koji su došli Majci Božjoj po utjehu,nadu ili pomoć u teškim vremenima. Potok što teče LIčanka daje život,ali I čar. Selo stoji na 126 nm I tu je ta mala skladna kapelica BDM . Nedaleko na brdu postojao je I grad I papiri kažu tako da je sagrađen 1605 godine,no nema ga više. Župa u selu utemeljena je 1807 godine,dok je tu od konca 18 stoljeća bila kapelanija ,koja je pripadala pod župu Hreljin. Prvi kapelan spominje se Mato Miloš rodom iz Hreljina.
Narod se I ovdje ponosi, pričom I legendama o gospodarima Zrinskim ,pa I o turskim provalama I nekadašnjim slavnim bitkama protiv istih. Stoji priča staraca, neki Tomljanović ,da su Ličani došli iz Hercegovine kao “Vlasi”,otkud su pobjegli pred Turcima,koji su ganjali katolike,no to svakako treba uzeti sa rezervom. Nekako samo pisma I dokumenti govore o tim davnim vremenima,jer je ipak sve progutalo I vrijeme I ljudska ruka,pa ni one stare curie Zrinskih ovdje više nema,barem fizički.
Lič je svakako bio naseljen u 15 stoljeću,a pripadao je županiji zagrebačkoj.Tu postoji još I selo Maševo koje je 1477 godine knez Martin Frankopan darovao Mikulici,sinu Mamjana,Momjana iz Drozgometa.Mjeseca svibnja,kažu knjige arhiva,1603 godine, došla su dva vlaška kneza iz Turske karlovačkom general Vidu Kiselu I zatražili da se žele preseliti s obiteljima iz Turske. General Kisel bio je sklon toj molbi,pa je preporučio Nadvojvodi Ferdinandu da bi se ovi Uskoci mogli naseliti u LIč.Ti doseljenici mogli bi biti čvrst zid obrane. Za ove doseljenike počeo se zanimati Julio Čikulin ,gubernator primorskih imanja kneževa Zrinskih, da ih naseli u pusti Lič,a oni bi štitili Vinodol. Dopuštenjem Nikole Zrinskog tako I bi.
O samoj kapeli postoji legenda
1733 godine krenulo se u obnovu neke starije kapele sv. Ivana Krstitelja, no kako su je oni podizali tako se preko noći kapela stalno urušavala I nikako je podignuti. No, desi se čudo usred vrućeg ljeta, baš kako I legende trebaju biti, ili je to istina te padne 5 koloviza strašan snijeg ,te je sva kapelica bila zaogrnuta bijelim plaštom snježnim. U kapelici seljane je očekivalo čudo, ukazala se Majka Božja, I upravo njoj odlučiše oni preimenovati ovu kapelu te je posvetiti zagovoru Majke Božje Snježne.

Oznake: Li, Novi Vinodolski, Bribir, Hrvatska

- 07:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.05.2019., ponedjeljak

Lopar kod Novog Vinodolskog

In unmittelbarer Nhe des Ortes Novi stehen die bedeutenden Ruinen der uralten Burg Lopar, die wahrscheinlich schon von den Rmern erbaut und im Jahre 1598 zerstrt wurde. Hier stand vielleicht die rmische Station Ad Turres. (. U neposrednoj blizini mjesta Novoga stoje znamenite ruševine prastaroga grada Lopara, kojemu su temelja položili po svoj prilici već Rimljani, te koji je razoren god. 1598. Tu je moglo nekoč stajati rimsko mjesto).
Na prekrasnoj plaži Lišanj u Novom Vinodolskom stoje ostaci ,ruine starog antičkog grada Lopara Lopsice, staroga rimskoga grada, koga današnji žitelji zovu Lopar, a možda je to bila štacija od stare Senie u Tarsaticu; zvala se onda Ad Lapores,a krase ga ružičasti I crveni vapnenac od kojega je možda I građen,no malo je podataka ostalo .Spominje se kao rimska utvrda u 3 ili 4 stoljeću ,može biti kao luka ili brodogradilište ili čak skladište za robu koja je dovožena morem,a isto tako I u kasnijim stoljećima bi isto tako bila od izuzetne važnosti za opskrbu,no kako nije do kraja istražena onda se pouzdano niti ne zna.
POslije Rimljana dolazi u ruke Branimira ,kneza Primorske Hrvatske,a onda je tijekom 16 stoljeća dobivaju Frankopani.
Szabo u svojoj knjizi spominje da se ona dobro drži I da je dobro uščuvana još krajem 19 I početkom 20 stoljeća sve do negdje 1935 godine,kad bogatiji građani polako sa ove utvrde uzimaju material I grade vile I kuće,te ju danas zatičemo kao totalnu ruševinu,koju I opet čuva samo bršljan da se totalno ne raspadne.Samoj utvrdi šteti I turizam,jer nije dovoljno eksponirana I čuvana,niti je na koji način zaštićena od daljnjeg vandalizma,te samo ploča kazuje da je ovdje bio grad,a malo onih novih modernih kupača zanima I njena sudbina.One koje bi I zanimalo,nemaju što o njoj saznati.Radovi na samoj utvrdi traju već godinama,kako bi se ona u vremenu datirala I možebitno zaštitila od daljnje propasti.
Szabo nam je I opisuje u stanju u kojem ju je on zatekao :
Diže se dosta dobro uzdržana tik uz more u obliku peterokutnika,komu je šilj okrenut prema cesti,a prednji dio uz more čuva sa svake strane po jedna kula.Poprečni zid dijeli cijelu građevinu u dvoje tako,da je do mora veliko četverostrano dvorište,uz koje se naslanja trokutni dio.Pri sastavu ovih dvaju dijelova vide se ostaci omanjih kula ili doksata na zidu.Prednji dio zida do mora fali,a možda nije nikada niti postojao.Sa svake strane postoje velike kamene stepenice,koje vode na zid,premda nikakvog traga zgradama za stanovanje nema,a taj je zid bio proviđen kruništem.