Dvorci, crkve i stari gradovi
04.08.2017., petak
moje loparsko djetinjstvo
|
Poneki put znam zaista biti izgubljen i ono što gledam očima volio bih prenijeti ,ali nema tog fotoaparata koji može uhvatiti taj moj trenutak u koji gledam.Pogledam kroz prozor,šuma,ptice,grane se njišu od laganog vjetrića i sva sila emocija ,sva sila misli koje naviru a opisati ih se ne može.To je ona sam sa sobom i svojim ja.Ja sam uvijek bio prozan čak i u pjesmama.Nikada nisam volio one srcedrapateljne stvari,poput čaše lomim,ruke mi krvave,više sam volio one stvarne činjenice,kroz koje svi mi svaki dan prolazimo,smijemo se ili plačemo,osmjehnemo ili zasuzimo,onaj trenutak kad nam jedna obična sitnica popravi ili pokvari dan i progoni nas dugo u vremenu. Od silnih sjećanja i prolazaka kroz mozak,kroz one vijuge ostaje samo taj tren doživljaja koji ostane negde duboko uklesan u nama.Nekako mi uvijek u ovo ljetno sparno i vruće doba,dođe na pamet u mojoj nekoj privatnoj sjeti jedan stih,opet si godinu dana starija Marija....u zraku žali te zrelo ljeto...... Takva su i ta moja ljeta,kad u noći cvrči cvrčak,sve se stisne,a opet neki dašak doleti kao nada i ti sjediš ,a misli mrtve,tupe,a opet žive.Sjene prošlosti u mojem ja. Kako opisati čvrste povijesne činjenice,na koje smo navikli u školi ,a ne dati sebe ,ne dati ono kako ti na to gledaš ,a da ne zabrazdiš u neku svoju frustraciju.Ja volim dati sebe u svim situacijama do kraja,a takav je i moj tekst ,mada mi znaju prigovoriti,ali zaista se ne želim žaliti,nego samo hoću dati dio svoje privatne povijesti na vlastiti način. Kaže neka priča ili čak legenda,da je dragi Bog gore visoko na nebu želio sebi napraviti mali komadić raja na zemlji i napravi Rab,tu si je on mislil,tu će mi biti lijepo,odmorit ću se od svih molitava,zapomaganja,kukanja i kletvi,ali kako to uvijek biva,da i nad Bogom ima Bog,vrag da mu napakosti napravi Lopar.tu malu jedinicu na svijetu,divlju,ali opet dovoljno pitomu da vali peru stari mol.  Svašta je od te moje privatluke bilo i to je toliko živo,da kada stisnem ili zatvorim oči one su predamnom,te sjete djetinjstva,loših i dobrih stvari,igre,nestali ljudi u mojem sjećanju,sva ona djeca i svi oni ljudi dobri ili loši.Pakiramo se doma u neko davno doba,kad najedamput čuješ strašan udar....Svi se slete,pa kaj je bilo sused? Joj,pa to je trajekt udaril u mol u rivu,nije mogel zaokrenuti od silnog juga i odvuklo ga je u plićak,došel je do stare pošte kak bi se brže javil ženi...... Bura od Senja,vražji i coprijićji tanac,kanat stvarne divlje prirode koji urla,ukrcavaju trajekt,mada mi se ,još kao djetetu čini,da je stari kapetan nekako zabrinut,ali zna on da će nas sretno dovesti do luke one Senjske u stare,čvrste ruke uskoka ....13 je sati umjesto 2 trajala ta plovidba...more huči,baca stari američki trajekt koji je Tito dobio od Amera,a posle napada na Normandiju..ne da se taj,žilav je i bori se s morem......Grgur ,u daljini Goli,prvić,Krčka vrata,velo more......baca,dođem ti opet moj Lopar...Baki i tati je zlo,dok se mama i ja smijemo i puštamo da nas more pere.......Vidi more,drš se kraja..... Ovo je samo moja opservacija u toplo ljeto u Zagrebu doma,dok na tv gledam razdragana lica u moru.Nije zavist ,nije jal,nego samo trenutak te neke male tuge u krajevima moga srca.O samom Loparu nemam baš bogznakaj pametno napisati i nećete ništa puno naučiti od mene,osim da su tu davno bili neki Grci koji si i digli tu malu danas općinu,da postoje prekrasne pješčane dine,da je Lopar malo mjesto na otoku Rabu,da smo par puta našli auto na klocnama,da su u neko davno doba,prije nego su postali pokondirene tikve seljanke ovijene u crno ruho nosile po kućama povrće i nosile tračeve tim zagrepčanima.49 godina mojeg Raba i mojeg Loparik(ć)a.To se ne da tako lako napisati jer se k i meko ć izgovaraju zajedno,pa ako imate volje recito to sami sebi na glas.To je onaj bodulski ć u k ili k u ć i tu nema neke velike rasprave. Ali osim tih mojih razgovara samog sa sobom,postoji i mala crkvica koja se slavi na dan Male Gospe,kad procesija prolazi od 13 km udaljenog Raba prema Loparu,a sve u molitvi i traženju Majke Božje da grad i otok spasi od strašne kuge u 14 stoljeću.Pričaju stare žene,kojih je malo danas,da su tu crkvicu , u kojoj i pomorci ostavljaju svoje zahvale,gradili ljudi danju i noću,no nekako su je te šumske loparske vile ili sami vrazi rušili i Loparani bi je ujutro našli srušenu.Kako bi ipak podigli tu crkvu morali su žrtvovati nekoliko djece pa su njihove male duše zazidane u tom malo zidiću oko crkve. Nema više niti one strašne bure posle Vele Gospe koja kreće od Senja,kad se ruše stabla,kad more pjeni u plićaku,nema više niti lanca probijanca,niti lovice,niti skrivača......samo ja u Zagrebu sanjam svoj Lopar...... Hvala Vam |
