Dvorci, crkve i stari gradovi
18.04.2021., nedjelja
Dragutin pl.Domjanić Donjozelinski
|
Ko dete sam bil fest živahan,ne bumo rekli zločest,nego onako živo dete,jako znatiželjno i svugde me je bilo,što me ne pušta niti do danas.Sva sila rođaka koje sam kao dijete znao,poznavao i danas ih se sjećam,a poglavito one s bakine strane kojih je bilo mnogo i koje smo redovno obilazili ,jer je pokojna baka imala veliki broj rođaka svih vrsta,vrtila su glavom,muškarci strogo politični,ostarjeli s prstom uperenim,a dame složenih ruku u krilo,na koga se je to dete vrglo da je tak živo.Moja je baka odgovarala naravno sva crvena u licu,jer se mali nije nikak smirival,nego je stalno :teta, a kaj vam je ovo,a teta kaj vam je ono,uredno odgovarala verojatno na ove Austrijance,jer na moju nije. Kako sam ipak više rasao sa bakom i dedom,onda sam od njih pokupio stotinu „starih“ priča starog Zagreba i okolice,što osobnih,što povijesnih i to me prati do danas.Mnoge od njih zaboravljam,blijede mi i sjećanja i lica,ali nekako mi uvijek sve to skupa dođe ,vrati se natrag,baš onda kad to ne trebam.Najčešće na Mirogoju.Pa imam običaje svih vrsta od paljenja cigarete kod pokojne tete Barče,pa do naklona glave,a ima tu i red smijeha,red plača,i naravno kako je red u obitelji i red svađe.Premda sam rođen u socijalizmu i dosta kasnije od cijele priče,ipak sam uredno kao dete pozdravljao sa Ljubim ruke,jer se to naprosto moralo starijoj gospodi i damama,koji su još uvijek živjeli u onom finom,malom gradu Zagrebu,po nekim ustaljenim konvencijama i kurtoazijama davno nestalih imanja i dobro odgojenih salona u kojem je prosta reč bila eventualno daj se geni i odi spat.To je ono što me muči iz dana u dan i to je ono što je tako nestalo u ovom novom vremenu nove „elite“ nadrogiranih poza.Nestao je grad kojeg sam volio.Taj grad izgubio je onaj dobri duh i taj je grad kao i ja zaprepašten navalom onih koji njegovu povijest i njegove ljude ne vole niti će ih ikada prihvatiti kao dio jednog otmjenog vremena,promijenivši njegovu finoću u zastrašujući tijek rurala.Ne idem često u centar,jer nemam po što ići,ali poneki put kad se sretnem u oči s gradom koji se promijenio,na tren doživim Zagreb,ali se okrenem i vratim doma. Za taj odgoj i za ta sjećanja danas mogu samo reći : Za svaku dobru reč kaj reći si mi znala Za svaki pogled tvoj FALA! 12.09. rođeni su i Karlo i moja baka (rođena Domjanić) i to je poveznica između rođaka,kao da je nešto bilo predodređeno za neki i moj put,jer je moja baka sjajno crtala,samo to nije smela,jer se nije dolikovalo jednoj dami crtati javno.Radila je to skrivečki onako za sebe ili za mog brata,kad je trebalo za školu.Mene je po toj liniji život odvlekel na stranu neke povijesti ili neke umjetnosti,premda su ostatak obitelji vrtili glavom,dete buš gladan.Moram pri tome napomenuti da druga baka ,sjajno je baratala puškom,što meni ne ide,ali je voljela pse,pogotovo šarplanince,pa mi je možda to ostalo i od te turske strane,jer je moja baka,s tatine strane bila Anadolka. Dragutina Milivoja nisam nikada upoznao jer je umro 1933 godine,ali sam slušao priče o njemu,a poglavito se u mojoj kući za imendana i rođendana izvodila Fala kao obavezan dodatak kućnoj fiesti i u toj pjesmi kao da su svi najednom bili preneseni iz Zagreba u onaj pitomi prigorski kraj Donje Zeline,gdje i danas leži dvorac Domjanića.Tiho i onako sa sjetom pjevala se ta pjesma u svim prigodama,pa i kao jedina želja moje bake da joj se to otpjeva na sprovodu.Kraj jedne epohe i puno suza. Dosta strog,pragmatičan,a ipak romantik Dragutin pl.Domjanić Donjozelinski rođen je u Krču pored Adamovca 1875 godine.Po nekim pričama obitelj ga nije priznavala u prvo vrijeme,pa je živio u nekoj staroj trošnoj drvenoj kuriji,čak sa glasima ili tračevima da nije pravi Domjanić,da bi ipak nekako se to sve smirilo i da se on ipak našao u okruženju kojeg je rodom i zaslužio.Obitelj je posjedovala imanja u Varaždinskoj ,Koprivničkoj Zagrebačkoj županiji i samom gradu Zagrebu,te je stoga mladi Dragec pohađao visoki plemićki konvikt.Nakon diplome obavljao je niz časti kao sudac Banskog stola,kao istražni sudac,viječnik u gradu,ali je u duši ostao vječni pjesnik i pisao je i za vreme školovanja.Njegova prva pjesma objavljena je 1892 godine „Ljubav k Domovini“ ,ali pod pseudonimom Milivoj Seljan. Toliko toga se još može napisati o velikanu kajkavske reči,ali za to bi trebalo jako puno vremena,a ja samo želim kratko se osvrnuti na male epizode čovjeka,koji je mogu slobodno reči proslavio svojim pjesmama dragi naš kaj i čija pjesma nas vodi ukrug po jednom i trgovačkom centru,a predstavlja dušu jednog već pomalo zaboravljenog dijalekta,poglavito u glavnom gradu,čiji se poneki stanovnici sa tugom sjećaju svojeg rodnog jezika Vre tičeki spiju A šume mučiju, Naj moja popevka zvoni Po dolu i gaju, Po dragomu kraju, Od kojeg mi lepšega ni. Tu brat mi je vsaki, Tu doma sem taki, Pogodit bi mogel i speć, Poznati su puti, Tu vsigde je čuti, Ljubljenu domaću mi reč. I srce mi greje I z menom se smeje I v žalosti plače takaj. Em nikaj ni slajše, Ne čuje se rajše Neg dobri i dragi naš kaj! I sama ta kratka pjesmica vuče nas u zelenilo brega,starih priča i legendi ,dobro skrivenih samo pažljivom slušatelju,možda danas nekom malom,kao što sam ja bio.Možda taj mali kad naraste ,kao i ja što sam sada,već polako prelazim i pola stoljeća života utone sa sjećanima u smiraj dana iza starih voćaka. Karlek umire u Zagrebu 07.06.1933. i ostaje samo šapat : …Sve ja sad pusto ni imena nema, Šutnja tek šaptanje spomena sluša. Pusto je, mrtvo, gdje dom je moj bio, Al tamo i sad još sva mi je duša.  Oznake: sv.ivan zelina, Hrvatska, poezija |
