Dvorci, crkve i stari gradovi

07.08.2018., utorak

Hinko Hinković

Možda ili neki ili čak svi ,pogotovo oni stariji ili oni mlađi nadobudniji sjećaju se filma My fair Lady sa Audrey Hepburn ili sa Julie Andrews pod nazivom i Pigmalion, u kojem ostarjeli profesor za okladu želi preobraziti seljanku,curu sa ceste u otmjenu damu,te ju uči što čistom govoru,a što ponašanju.
U tom filmu i postoji onaj dio : d rreejn in Spejn.koji ona mora izgovoriti čisto bez naglaska.No,ona po nekoj klasičnoj priči zastane na pola puta i u njoj,premda se zaljubivši u profesora i nastoji mu ugoditi,ostaje ona jednostavna cura.Dobivši okladu i premda i on prema njoj počinje osjećati nešto,ogrezao u sebičnosti vječnog neženje,počinje ju ignorirati i ona odlazi.Shvativši da je u njemu izazvala osjećaje,on je traži i vraća kući i tu kao i u svakoj melodrami oni žive sretno do kraja života.
No,možda je malo poznato ili nepoznato da smo i mi imali jednog takvog profesora,koji je samo želio uživati u životu,bez brige i osjećaja u ono doba,kad je brak bio svetinja,kad su konvencionalnosti i klasne predrasude bile važnije od osjećaja i ljudskosti,polovicom i krajem 19 stoljeća.Ispraznost salona ,bez osjećaja konverziralo se na najtuplji mogući način ,sa tračevima i ogovaranjima,ali sa vrlo malo pokazivanja bilo kakve empatije prema drugome.Industrijalizacija jača,sve je spremno da buržoazija preuzme vodeću ulogu i da stara carstva odu u ropotarnicu prašne ladice,sa hrpom svjedoka povijesti.Još se pleše,pogotovo onaj nemoralni ples valcer,koji partnere toliko zbližava da je to upravo sablažnjivo i kod kojeg dame padaju u nesvijest,a stari oronuli oficiri,uz potajno virkanje na dame,okreću glave desno – lijevo u prevrtljivom negodovanju.

Vrijeme i prilike se mijenjaju posebno nakon francuske revolucije,kad zamah bogatih i radnika najavljuje novo vrijeme republika.U tim našim prilikama,taj valcer naprosto doživljava svoje tragedije,a čezne se za starim i narodnim kolima,i po otmjenim salonima.Tako kod jedne redute upada u dvoranu,baš pri samom plesu,dio građana i rastjeruje plesače i muzičare sa povikom „Odstup valc“ .No,vrijeme i ljude i napredak nitko ne može zaustaviti.Pod lažnom krinkom bogobojaznosti i pretjeranog morala,sam car u Beču ljubuje sa glumicom Schratt,ali isto tako izdaje zapovijed o etici i pridržavanju starih konvencija po kojima se jednoj dami ne smiju vidjeti niti gležnjevi.
Takvo je to vrijeme bilo.Tone stara navika carske kuće,još malo pa će i rat.Sve se buni uokolo,prijeti rušenju stare vlasti,pa polovicom 19 stoljeća ustaju Mađari,Hrvati,budi se nacionalni ponos i interes.Biva sve to skupa ugušeno u krvi,tako da u Mađarskoj padaju i slavne glave krune sv.Stjepana,a Austrija u tom svemu previranju može računati na Hrvate i šalje svog vojnika,baruna Jelačića da sredi stvari preko i oko Drave.On naravno protjeruje Mađare,premda su strašno jaki u našoj zemlji i dalje.Približavamo se ipak 20 stoljeću koji svojom prvom polovinom nekako ocrtava cijelo to stoljeće.Ratovi,ali i posebni likovi koji se stvaraju,kao da predskazuju potpuno novo doba.1914 je,rat je na pomolu,srpska „crna ruka“ sa nekakvim Gavrilom Principom ubija u Sarajevu Nadvojvodu i tu kreću sve strahote 20 stoljeća.
Ja se vračam na početak priče

Profesor Hinko Hinković
Cijeli svoj ,doživljajima bogat život,dr.Hinko Hinković posvetio je eksperimentima.Proučavao je i istraživao parapsihološke fenomene u doba kad se njima u nas nitko nije bavio,pronicljivo ispitivao reakcije i ponašanje političara i bio oduševljeni pobornik svake nove ideje ,ali s time i najveći kritičar ujedno. Danas naprosto zaboravljen,ali je bio izuzetno zanimljiva ličnost starog Zagreba.
Davno je na Tv-u bila i dramska emisija o njegovom životu,a glavnog lika,Hinka,glumio je Božidar Alić i tu je bila jedna pjesmica :ja imam samo jednu strast,kobase i svinjsku mast.....
Bijaše subota,25 srpnja i brzi vlak s bečkog južnog kolodvora pošao je navrijeme prema Zagrebu.U od jednom od kupea sjedila su dvojica muškaraca u laganim ljetnjim odijelima,sa svilenim kravatama pritegnutim na dobro uškrobljenim bijelim košuljama i s putnim kapicama na glavama.Raspravljali su o politici satima,sve dok vlak nije u ponoć stao na jednoj mračnoj stanici.Stariji od te dvojice muškaraca predložio je da siđu i da se okrijepe vrućim čajem u kolodvorskoj restauraciji,ionako će taj vlak na toj stanici – Gyekensu,stajati pola sata.
No,tek kako su sišli sa vlaka on krene.Stariji se uhvatio za glavu,priznajući da je pogriješio stanicu. I što sada! Sva prtljaga,dokumenti svi pokloni bili su u tom vlaku.Nabrzaka se dogovoriše i obojica jurnuše u noć ,trapavo preskačući tračnice,trnje,s praga na prag,za vlakom,izbjegavajući oštar željezničarski šljunak.
To je vjerojatno bila smiješna slika,kako dva velika hrvatska intelektualca,među njih 10 najpoznatijih osoba u Zagrebu,bježe za tim vlakom,te 1914 godine.Spoticali su se,padali,raskrvavili se na kamenju,izgubili su kapice,strgnuli kravate da lakše dišu,a trnje pored pruge u koje su upadali,razderalo im je odjeću.U pravi Gyekenes stigli su začudo na vrijeme.Uskočili su bez daha,gotovo pa skoro bez svijesti u svoj kupe i nisu imali čak niti snage odgovoriti na pitanje konduktera : A čujte,gosponi,kaj im se pripetilo?...
Sama ta anegdota time je smiješnija kad se zna da su ta dva gospodina bili prof.Ferdo Šišić povjesničar i zagrebački sveučilišni profesor i najčuveniji zagrebački advokat dr.Hinko Hinković.

No ovo nije jedina anegdota vezana za Hinka,ima toga puno,kao ona kad se jednog dana ispred zagrebačke katedrala istovarila velika hrpa drva za loženje.Pronio se glas Zagrebom da se to sprema lomača za našeg Hinka i za sva njegova djela,a očevici su se kleli da je sam nadbiskup krišom donio jednu cjepanicu moleći se da lomača doista plane i stare u prah Hinkovića koji je stalno oštro napadao kler koji zaglupljuje narod.
Nije samo na domaćem planu on bio aktivan,bio je i u međunarodnom,pogotovo je htio srušiti staru Austro-Ugarsku monarhiju,zagovarajući savez i stvaranje države SHS,ali i tome prethodi jedna priča.Za vrijeme 1 svjetskog rata Hinković,Masaryk i Ignacy Pederewski pozvani su k američkom predsjedniku,tada Wilsonu.Trebali su mu objasniti borbu slavenskih naroda za samostalnošću i Hinković je to učinio tako dobro,da je baš na osnovu njegovih Wilson u ime SAD navijestio rat,pa su američki vojnici pomogli slomiti austrougarske sile.Hinković je postao tada i osobni Wilsonov prijatelj,te mu govorio ti.Zahvaljujući baš i upravo Hinku američka je vlada priznala kraljevsku Jugoslaviju.
Anegdota dalje ide da su svi starojugoslavenski i srpski poslanici čekali po nekoliko tjedana na audijenciju kod Wilsona,a naš Hinko ulazio je preko reda i kada god je to htio.Isto tako kažu da je Vesnić,poslanik srpske misije,zanijemio kod Wilsona,kad se Hinković ovome obratio sa ti,smatrajući da će ih sada pohapsiti i prognati.Nije imao pojma da su Hinko i Wilson prijateli.Iako je Hinko bio jedan od prvih političara koji je zajedno s Franom Supilom otišao u emigraciju kako bi rušio izvana carevinu i zagovarao stvaranje Kraljevine Jugoslavije 1918 godine,već dvije godine kasnije 1920 bio je upravo njezin najveći kritičar.Shvatio je što se i kako zakuhalo u kraljevsko-pašićkom loncu.
Ovo je samo dio priča o poznatom zagrebačkom advokatu.Malo njih zna da je 1901 godine počeo izdavati list „ Novo sunce“ mjesečnik za istraživanje i proučavanje psihičkih fenomena,odnosno ono što bismo danas smatrali parapsiholoških fenomena.U „Novom suncu“ ne samo da je pisao i prevodio,nego je oštro napadao i šarlatane,lažne okultiste,i samozvane iscjelitelje.Isto je tako zajedno sa dr.Gustavom Gajom,nećakom Ljudevita,osnovao nešto kasnije i „Tajanstveni svijet „ a rezultate tih istraživanja vrijedi i danas pročitati,jer nisu izgubili na aktualnosti.

Njegovo otkriće bila je djevojka Antonija Š. Kasnije znana kao Tonica ili medij T. Bila je jedan od naših najvećih parapsiholoških fenomena i svojim je sposobnostima bila jednaka mnogo slavnijoj tada Eusapiji Palladino o kojoj i danas kolaju legende.Hinković je neumorno otkrivao varalice i kvazi iscjeljitelje,a kad je shvatio nemogućnost te borbe,povukao se i bio jedan od osnivača teozofskog društva.No i dalje se borio protiv prevaranata koji su samo uzimali novac od naivnih ljudi.
Idemo kraju priče
Hinković se stalno priklanjao novim idejama, te u svojoj biografiji,danas malo poznatoj ili nepoznatoj redao niz događaja i anegdota.Sve njih ispričati trebalo bi danima.Naime ide priča koja je odjeknula svijetom,a svoju priču doživjela je u leipziškoj reviji „Psychische Studien“,izuzetno autoritativnoj u ono vrijeme.Za vrijeme jedne seanse sa medijem T.,uspio je i fenomen materijalizacije.Slika crtana olovkom s motivom ribara stvorila se niotkuda na stolu pred očima zaprepaštenog društva.Slika se sačuvala do današnji dana i koliko je poznato jedna je od rijetkih pojava telekineze na svijetu.Ma koliko god ovi retci zvučali fantastično to se zaista i zbilo.U jednom malom Zagrebu,skoro pa nepoznatom u svijetu,malo se i zna da su se parapsihologijom bavili uz Hinka i pjesnik Vladimir Vidrić i poznati Bella Csikos Sessia.Oko Hinkovića povijest grada i tadanjih prilika sami su se stvarali.U svojim zapisima spominju ga i Krleža i Krešimir Kovačić i rijetki povjesničari,nadasve oni koji se bave stvaranjem 1918 godine i Kraljevine Jugoslavije.
Hinko je uvijek dalje iznenađivao uokolo sebe,tako da je pred kraj života,a nakon smrti supruge,čak se i pokrstio ,što zaista od njega nitko nije očekivao,te je time šok i veći.Naravno je da je time napustio i svoja stajališta.Oni koji su bili upućeniji u život Hinka pričali su da ga je na taj čin nagovorila prijateljica njegove žene ,dramska glumica Milica Mihičić.No,ona o tome nije rekla niti riječ.Možda je ta tajna zauvijek izgubila i neka razjašnjena oko tog kontroverznog lika našeg grada.Odgovor na to pitanje bacilo bi možda i novo svjetlo na Hinka Hinkovića kojeg su u povodu njegove smrti 1929 godine nazvali „nestorom hrvatskog odvjetništva“.Taj časni naslov dao mu je još jedan naš vrli odvjetnik dr.Ivan Politeo.

Ovo je bila ustvari kratka crtica o čovjeku koji je prijateljevao sa tada najpoznatijim osobama ili ličnostima svijeta kao Set Watson,Steedom , Evansom i još mnogim mnogim drugima.





Oznake: stari Zagreb


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.