Dvorci, crkve i stari gradovi
17.05.2019., petak
Zeleni kadar
|
Prvi svjetski rat,nazvan Veliki rat,započeo je 1914 godine pucnjem u Sarajevu na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i ženu Sofiju.Tri godine kasnije sa mnogo žrtava naslućivao se kraj Monarhije.Mnoge bolesti,slaba motiviranost,glad,beznađe koje je vladalo posvuda učinilo je da su mnogi ratnici,hrvatski domobrani dezertirali sve više i više sa ratišta i haračili hrvatskom.Kao nekada hajduci haračili su zemljom pljačkajući ,silujući,spaljujući.Tako su stradali mnogi naši dvorovi, a stanovništvo pogotovo bogatije bilo je svakodnevno u strahu od pljačke i ubojstava.Zvali su se se „Zeleni kadar“. Nekako je najbolje ili najbliže Krleža opisao ta događanja.Jedan od najpoznatijih pripadnika,a bilo ih je mnogo bio je onaj slavni slavonski Čaruga. Već prvih dana vlade posljednjeg Habzburgovca cara i kralja Karla Prvog i Četvrtog (odmah poslije smrti cara Franje Josipa I. u novembru 1916) javljali su se u našim krajevima mnogobrojni i raznovrsni simptomi objektivne revolucionarne situacije. Sve su bolnice vrvjele maroderima i simulantima ("Baraka pet Be", "Smrt Franje Kadavera"), svi su vozovi ličili na onaj iz "Hrvatske rapsodije", a po kasarnama javljalo se očito, glasno defetističko raspoloženje, koje je često poprimalo oblike krvavih, dramatskih sukoba ("U logoru", "Tri domobrana" etc.). Po uredima zijevalo je činovništvo gladno i bezvoljno, po redakcijama bunila se omladina (Horvat iz "Vučjaka", Kraljević iz "Velikog Meštra sviju hulja" itd.), po ratištima i u pozadini sve se češće javljao pučkosarkastičan napjev: "Care Karlo i Carice Zita, / što ratuješ kada nemaš žita?" Pojedine vojne jedinice javljale su sve više bjegunaca, i ta masa dezertera lutala je bezglavo po šumama, po bolnicama, po provincijalnim malim garnizonama, zrela da se javi kao protest i pobuna najširih gomila, kojima se besmisao posljednjeg habzburškog rata objasnio potpuno. Da ih povede, nije bilo nikoga. O čitavoj toj složenoj političko-moralnoj problematici zelenokaderaškog mentaliteta govori se u ovoj knjizi na mnogo mjesta. (...) Zeleni kader, jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na čitavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksističkom smislu ove riječi) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjećao se kod nas potpun nedostatak politički inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburških zakona bez odrenenog smjera, bez vođa i bez inteligencije. Mnoga i mnoga rečenica u "Plamenu" nosila je akcenat upravo na toj tužnoj konstataciji, da je jadno (književno) živjeti u nekim pseudociviliziranim, malograđanskim, bijednim i zaostalim prilikama i djelovati književno menu malograđanskim slojevima, koji sami ne znaju što hoće. (...) Zeleni kader je u buntovničkom, negativnom smislu pojava koja se podudara s historijskim pojmom "jacquerie". Kao što je ta davno već zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i Šampanji prohujala kao vjetar nad garištima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i "Zeleni kader" kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i plemenitaške dvorce, katastre, kotarske i općinske arhive, da nestane kao olujna prijetnja u obliku političkih jalovih seljačkih nemira koji su po čitavoj zemlji trajali još do devet stotina dvadesete - dvadeset i druge. Zelenokaderaški štimung javljao se još sve do izbora Jeftićevih (1935) i Stojadinovićevih (1938) u raznim političkim budnicama, od kojih se jedna pjevala na poznati domobranski carski i kraljevski napjev: "Marširala, marširala dvadeset i peta", a druga na staromodnu srbijančicu: "Kraljica Natalija kolo vodila..." Seljačka stranka je na zelenokaderaškom, anarhoidnom ratnom i poratnom (u austrijskom smislu protudržavnom) raspoloženju seljačkih masa postigla svoje najveće političke uspjehe. Djelujući mehanički, seljački zelenokaderaški mentalitet polagano se pretvarao iz buntovne, defetističke negacije austrijske kasarne u sve konzervativniju negaciju eshaezijskog nasilja i tako se našao u državnopravnim, legitimističkim zamkama kraljevskog jugoslavenskog pseudoparlamentarizma, koji je svojim spasonosnim "sporazumaškim" i portfeljskim formulama taj ogromni politički potencijal potpuno razvodnio i sveo ga na ulogu seljačkog špalira pred kneževskim političkim povorkama i na pratnju folklornih muzičkih festivala i proštenja. Ova domobranska knjiga napisana je na zelenokaderaške motive i svi su njeni junaci u duši zelenokaderaši, i onda kada ginu u bitkama i kada zvekeću protezama ili jadikuju po triperšpitalima. (...)  dvorac Šaulovec krajem studenog 1918 godine Oznake: 1. svjetski rat |
24.04.2019., srijeda
Anka grofica Jelačić
|
Svi ratovi dođu i prođu.Poslije ratova dolaze neki čudni ljudi koji premda se prije boreći protiv starog režima,nastoje ga oponašati,iako nikad više ništa nije isto. Od 1850 godine ,nakon ukinuća kmetstva,plemstvo propada,dolazi industrija,nove ideje u stari svijet i tu se sve pokreće.Već krajem 19 stoljeća osjeća se u zraku rat,neprijateljstvo je sve veće,sile teže podijeli svijeta,a poglavito na području stare Austrije koja je vladala Europom. Austrijski carevi umiru u čudnim okolnostima,carice bivaju ubijene,šire se razne bolesti i sve skupa odlazi u bestrag. Pucanj u Sarajevu od strane „crne ruke“ iz Srbije počinje rat ,prvi svjetski ,koji odnosi toliko žrtava,da im se danas još ustvari ne zna točnog broja.Glad,siromaštvo,kao i poslije svakog rata,dovodi seljake,a pogotovo dezertere u položaj krađe i spaljivanja baštine.Glad ljude tjera na mržnju i tu se ruši hrvatska povijest.Narodi žele biti svoji na svome,no,opet u hrvatskoj od ranije javlja se ideja preko biskupa Štrosmajera o panslavenstvu i tu počinje neka druga priča,o kraljevini SHS koja nije dugo trajala. No,nakon 1 svjetskog rata,hrvatsko plemstvo koje još ima nešto zaliha,premda i ono nosi mnogo umrlih na bojištima,otvara udruge za pomoć siromašnima.Poglavito se to odražava na Dalmaciji,mada se i Slavonija inače bogata, bori sa bolestima i neimaštinom.Nije samo rat oduzeo živote,javlja se Španjolka,bolest koja kosi sve pred sobom.Sirotišta su puna napuštene djece. Jednu od zaklada za pomoć siromašnoj djeci uspostavlja i grofica Anka Jelačić,premda je dobar dio posjeda Novih Dvora već eksproriiran i podijeljen seljacima.Agrarna reforma ostavlja nekad velike posjede u stvari bijedi,jer seljaci nisu sami naučili još gospodariti,premda su tu zemlju stoljećima obrađivali.Anka grofica Jelačić,nećakinja umrlog bana Josipa,1919 godine osniva zakladu na ime pokojnog bana,a kasnije i na Đuru sa svrhom pomaganja hrvatskih sveučilištaraca. Grofica Anka umire 1934 godine.  Oznake: 1. svjetski rat |
