Zanimljivi su ljudi koji drže do dostojanstva svog zanata, ponašaju se kao da žive u normalnom društvu, a ne govnarskom sa surovim pravilima igre. Ako ostaneš bez patenta na jakni, a jakna već ima iks godina jasno da mi se ne daje sto kuna za novi patent ili osamdeset koliko bi mi uzela krojačka legenda o kojoj sam već pisao na blogu. Šokirao sam ga pitanjem, jel bi možda jeftinija bila stvar s drukerima, pa čovječe, ne ide to. Znam da ne ide jbga, al nekad bi bilo dobro kako tako se zakopčati, za sto i kusur kuna već nađem jaknu u raznim lidlima.
Mlađi krojač je stavio drukere za 30 kuna, dao i garanciju. Najdonji je odmah otpao, al nije bitan za grijanje jer je jakna relativno dugačka pa mi se možda neće ni dati reklamirati. Logično.
Danas mi baš nije legao riblji dan iako je tuna bila dobro pečena. Ne mogu vjerovati koliko Jin voli ribu, inače nam se ukusi poklapaju. E sad, meni je jasno da psi trebaju izbjegavati začinjena jela, no nije mi jasno u kolikoj mjeri se sol smatra začinom.

ma nema veze
ti pak i šetaš svuda
još smo i živi...

Jučer nam se u bodegi pridružile frizerke iz susjednog salona. Ova s fotke i sama lijepo ofarbana se zanimala za detalje drugaričinog farbanja, svidjele su joj se boje na dotičnoj glavi i to je bio povod zanimljivom razgovoru. Jedna je naime gošća htjela doduše jeftiniju verziju boje koja se proslavila na glavi poznate face ekskluzivnog salona, naučio sam da i kod njih postoje podjele, obični smrtnici od frizera ne mogu doći niti do boja niti ih upoznaju s najnovijim tehnikama, sve je to rezervirano za pet zagrebačkih "in" mjesta s "out" cijenama.
Meni su takvi razgovori zanimljivi poput onih kad mi feministica tumači Nietzschea, cijenim spoznaje iz novih kuteva, mnogo mi je zanimljivije od razgovora kad me netko npr. pokušava uvjeriti da je Tomac nekad bio oke, kao da sam ja zalud trošio sve te godine hodanja dolinom suza.
Godišnjica je smrti polovice roditeljskog para, one polovice koja mi nedostaje, pa ajde, da je pribilježim, imam širok krug posjetitelja bloga, neki koji je znaju ponekad i navrate pa eto, ako slučajno nalete...

Zanimljivi su mi oni koji se modno ne predaju za ovih monotonih radnih tjedana, siguran sam, a jedna anketa je prije par godina pokazala, a može biti samo gore, da je postotak onih koje svakodnevni rad ispunjava zadovoljstvom jako nizak. Zato fotkama barem podržavam te koji prkose dosadnoj svakodnevici modnim detaljima.
Inače za još veće početnike od mene u fotografiranju po pravilima struke dvije pouke: nikad prema suncu, te ako želiš napraviti fotku jednom rukom, fotku, koja ti se čini da bi mogla biti pun pogodak, ne smiješ istovremeno držati lajnu s psom u drugoj ruci, jer kako se tebi, tako se i njemu ukaže s vremena na vrijeme mačka.

Jučer nas je nakon nedjeljnog ručka bura na Molu Longu propisno propuhala, svojom ledinom odnijela malodušnost iz glave i privremeno dodijelila snage za početak tjedna pa koliko potraje.
Koliko god Riječani žalili za starim dobrim lučkim vremenima, meni malo nedostaju one kurve zadnje kategorije koje su na obali lovile mušterije, dalo se s njima fino popričati, lukobran im je bio uvijek zabranjena zona i otvaranje te šetnice je izuzetan dobitak za kvalitetu gradskog života.
Ovaj tjedan će biti jako napet za naš kućni kolektiv, zavidim ljudima koji dosadno žive. Nama ostalima ostaju lukobrani za slaganje razbijenih ostataka samih sebe.

Ja na tržnicu i s tržnice, popričao o nešpricanim bračkim mandarinama, limunima i papričicama, saslušao filozofiju o domaćem maslinovom ulju serijski proizvedenom s etiketama na bocama, razmišljao o Vrhovniku kojeg sam sreo hodajući gradom, kojeg nitko u gradu ne voli iako je moćan i bogat, a pas mu je westie kao i moj Jin, razmišljao kako iz daljine pomoći onima u daljini koji upravo osnivaju moju organizaciju, a jedan mlad dečko pun ideja i volje sve komplicira i preispituje, svašta sam ja tako preturao po glavi i izbacivao iz glave, barem dobrih pola sata je prošlo, a na Korzu na istom mjestu usredotočeno se pijucka kava, ko nekad u neka davna davna vremena, u usporenoj Bosni, u Sarajevu.

bijesan
rušim zidove
da sam znao
da je tako jednostavno
odavno bih odselio
u daleke krajeve
kraćim putem.

p.s.
Idem van, ništa se ne ne odvija kako bi trebalo, sve samo očekivano.

Jučer sam cijeli dan bio vani, eto nisam uspio ni zgotoviti minimalan post i jako me pogodila činjenica da sam već oko osam navečer polako postajao kvaritelj društva, umor me savladavao i sve teže sam sudjelovao u raspravi. Šteta, jer ne sreće se često odabrana ekipa.
Stvari na koje ne mogu uticati manje me pogađaju. Pisao sam o korupciji u školstvu koja je ugrađena u sustav i prije nego što je zadnje dvije godine osjećam na svojoj koži, skretali smo pozornost gdje se vrti lova u siromašnom obrazovanju no to nikog ne zanima, ne živcira me jer sam nešto pokušao. Maloprije čitam na portalu, nacionalizam potiskuje liberalnu demokraciju u školstvu, na fejsu se svi zgražaju, kao da je liberalna demokracija nešto pozitivno. U Srbiji gdje je kao i kod nas liberalna demokracija na djelu ministar najavljuje zakon o prisilnom radu za ljude s burze. I u Mađarskoj je demokracija gdje te kažnjavaju za fotografiranje na javnom mjestu, i u Turskoj gdje bi vlastodržac zabranio internet kad bi to bilo malo jednostavnije, no ne sekiram se jer sam i o tome pisao.
Na Rabu zbog desetogodišnjaka, sina samohrane majke, ne puštaju roditelji djecu u školu već tri dana u školu, ne znam za taj slučaj, znam za jedan drugi o kojem sam pisao kad je u stvari dijete trpilo nesposobnost odraslih, i ovdje i tamo se svašta blebetalo ali nitko nije potezao odgovornost tih ravnateljica, kod nas je izgleda uvriježeno mišljenje da je njihov posao samo zgrtati lovu, malo za školu od zajednice, malo više za sebe od pojedinaca u situacijama kad donose odluke diskrecionim pravom, ali pisao sam o takvim slučajevima i javno ih spominjao, pa nije briga društvo, nije briga mene.
No ne moći sjediti s ekipom jer su me preko dana potrošile za kvalitetan život idiotarije na koje ionako ne mogu uticati, e to je već neoprostivo, to je već grijeh i rastužuje me. Ne mogu izbjeći da će me sustav koji ne priznajem kad tad dokrajčiti, postoje tehnike ignoriranja istog i treba ih upražnjavati. To iz lijenosti zanemarujem.
Sutra je u Mannheimu je osnivačka sjednica udruge čiji sam član, uspjeli smo usprkos preprekama izglasati par dobrih stvari, nejasno je svejedno kako će se stvari odvijati, te oaze progresivnih promišljanja, iako ne pomažu u praktičnom životu, su mi mnogo zanimljivije od toga tko Bandiću čisti klozete i ostalih pitanja koja se zbilja tiču svih nas.
I o tome sam pisao.

Težak dan, jedna sahrana pa komemoracija, pobjegao s druženja poslije u usamljeničku šetnju, obišao konačno izložbu Giovanni Morbina, nije me impresionirala osim zašiljene tanke strelice koja strši iz zida, na koju se, površni neoprezni posjetitelj, lako nabode. Nametnulo mi se danas jedno pitanje, kako to da nikom ne smeta toliko Mussolinija na jednom mjestu, mislim svakom obrazovanom je jasno da je ovo antifašistička izložba, ali mi živimo u društvu u kojem se i većina obrazovanih pravi budalama. Kad bi se toliko Chea ili Lenjina našlo na jednom mjestu, svejedno što god da je umjetnik želio reći, selektor bi bio raspet.
Šetajući gradom nabasao sam na grupu nizozemskih nogometnih navijača, opasnih na prvi pogled, napravio sam u prolazu samo dvije brzinske fotke, subkulturno ih izuzetno lako svrstati, uvijek zaboravim da i ja brijem glavu, nosim tregere i da postoje i redskinsi, raskalašili su se izbrijani u jeftinom hotelu, zastava, doduše na prvi pogled simpa i bez vidljivih nepoželjnih simbola, preko cijelog zida, znaju da su ovdje dobrodošli turisti i da mogu galamiti što žele.
Poslije sam po Korzu vidio kruženja trojki specijalaca pod punom opremom, Japanci su trljali rukama i držali fotiće na gotovs no bliski susreti se očekuju tek sutra, a kako će se stvari razvijati ovisi o ishodu nogometne utakmice.
Sutra šaljem dokumente na još jedan namješten natječaj, ako tko sumnja, primam oklade, znam tko pobjeđuje.

Počeo me danas na twitteru pratiti srpski novinar koji živi i radi u Berlinu. Zadnje vrijeme stalno srećem ljude kojima malo zavidim na ostvarenju životnih snova. Pošteno rečeno možda bih i ja neki ostvario kad bih ih imao. I ovo ljeto u Berlinu me zateklo pitanje koje me prati, što bih volio raditi kad bih mogao birati, a da se od tog može preživiti.
Ne da mi se više maštati kad ne mogu birati, a od onog što volim ne može se preživiti.
I u slobodnim školama učenici nose uniforme, ova generacija malo ispred i uz pomoć moje sjebala je valjda sve što se dalo sjebati. Svaki dan uživati do neizvjesnog sutra, bez primisli o prekosutra, ne mislite tako, ne bojte se, doći ćete i vi na red. Idu mi na živce novinari što se šprdaju s budućnošću Bandićeveg psa.

Drugarica ih je primjetila u starom gradu, ja sam samo fotkao. Lijepo je pored toliko besmislenih puteva neki i zorno prikazati. Umjetnici i arheolozi se igraju, u gradu su ruševine, u modi poderotine "in".

Nakon patke šetnja Korzom i poslije online sastanak, ništa vezano za egzistenciju, jutros previše vremena protratio neuspješno se baveći layoutom samouk kao i uvijek, nužno kad nemaš strpljenja nizakog ni povjerenja niukog.

U Opatiji gradu konkurentu Veneciji za umiranje radi trenutno jedini doktor kojem vjerujemo. U blizini Fužina je živio moj najdraži nonić, imali smo kuću, zemlje, bolest mog starog je učinila svoje, banda mu je sve pokrala. Moji su pokopani u Rijeci, ja sam odavno rekao da mi je gore idealno mjesto za pokopat se, nitko od rodbine nam ne svraća niti mi imamo više rodbine tamo.
Bitoraj nam odavno nije zanimljiv, išli smo isprobati kobasice u Volti. U svakom slučaju dobre kobasice zanimljivo pripremljene, jedan par u umaku od vina, drugi umak nešto složeniji, ima i vrhnja i češnjaka ak sam dobro čuo, na način kuće, uz seljački krumpir koji sam ja pobrkao s polama i pekarskim odlično bilo.

Pokojni roditelj je dok nije doktorirao kao rudarski inženjer selio po cijeloj toj pokojnoj državi. Tako me srednja škola zatekla u bosanskom gradiću Varešu idealnom za upoznavanje sa svim životnim porocima. Ipak bilo je pored gadova i dobre ekipe tamo, štoviše nigdje bolje. Sad su pokojni ili svugdje po svijetu razasuti. Kad su me na fejsu otkrili vrlo brzo sam imao preko sto prijatelja, od toga manje od deset žive u tom rudarskom mjestašcu. Rat je ljude masovno rastjerao.
Školski mi vozi kamione ko iz filmova ala Lynch, jezdi s njima Amerikom, a evo sad profilne iz birtije u kojoj je pio Doc Holliday. Generacija kojoj je bilo suđeno ući u romane i filmove svog djetinjstva, generacija kojoj nisu dopušteni divni normalni dosadni životi.
Igram se jutros sa sepiom, nedavno sam je otkrio, zanimljivo, oživljava fotke koje sam svrstao u smeće.
p.s.
Školski mi ima jako stroge uvjete dijeljenja fotografija, ima i malo zajedničkih prijatelja, vjerojatno ima neke razloge pa neću objavljivati fotke koje su me vratile u neka vremena kad smo ono od srca iskreno navijali vjerojatno za pogrešne "dobre dečke".

A što reći o današnjem danu? Naporan je bio. Nije bilo ni zajedničkog ručka, kad si spremam sam zadnje vrijeme sam standardan, samo je pitanje koje kobasice. Jučer nas je sve iznenadilo kako Jin skače na papaline, morali smo ih par očistiti i slasno je pojeo, danas nema vidljivih posljedica, inače dok mi ručamo on disciplinirano jede svoju konzervu. Stigla mi je obavijest da sam dodan na prestižnu listu blogera čitanih u Njemačkoj, mislio sam da je najjednostavnije naći se na twitteru newmediaeurope, al sam ipak odustao od provjere.
Čuj naporan dan, ljudi su.

Usprkos svim peripetijama i uobičajenom neizvjesnošću upravo se u Rijeci odvija još jedan sajam knjiga "Kičma". Uz izložbeni prostor u HKD-u i na Korzu svakodnevna su gostovanja autora na brodu hotelu Marina, književnom kafiću "Dnevni boravak" i još par mjesta. Budući da organizatori između ostalog prate moj blog gosti književnici se ove godine hrane u meksičkoj bodegi, mom standardnom izlazištu.
Jučer je jedna od gošći bila Milana Vuković Runjić i to u kafiću Hotela Neboder. Iako je ulaz psima kao i na našem najjačem sajmu knjiga u Puli dopušten, koliko znam nije, od bitnijih, na zagrebačkom, na velesajamskom blatu, organizator ne može garantirati za prostore u kojima se odvija program, pa Jin i ja nismo ni pokušali ući slušati književnicu koju dugo ne pratim, u prvoj fazi mi se nije sviđala jer je preveliku važnost pridavala seksu, kažu da je jučer bilo zanimljivo.

Oznake: sajam knjiga Kičma Rijeka

U sekundi sam primjetio nasmijanu šareno odjevenu curu kako juri te simboličnog leptira u pozadini, toliko munjevito za pripremiti fotku nisam uspio sa svojim fotićem odreagirati, upravo sam počeo meditirati o mogućnosti slobode u ovakvom društvu, kad žena par koraka od mene komentira :"Vidi ovu, izgleda potpuno prolupala.", a druga potvrđuje : "Da, jadna, sve je više takvih."
Odmjerih ih, nikad ih ne bih primjetio, bezlične, totalni prosjek prosjeka, nije mi se dalo dizati fotić, a ova šarena neuhvatljiva, juri li juri...

Volim osvajanja i eksploataciju javnih prostora u svrhe koje ne ugrožavaju druge suživotnike. Ne zanimaju me motivi činjenja, samo nek se djeluje i oslobađa od sveprisutnih otrova. Zanimljiva je i neverbalna komunikacija koja ide uz vježbanje neizbježna inače u društvu oslobođenom od prirodnog dijaloga

Ipak svratismo do Krka, iako je bilo sunčano nisam se okupao, Jin je bio nestašan i nisam ga mogao ostavljati samog, maloprije smo se vratili umorni od puzeće vožnje u koloni, nemam ideja za post, već su misli na sranju od sutrašnjeg dana. Eto zato ovaj put dvije foto zagonetke, na jednoj fotki skužim simpa ženu koja nas je u prirodi žurnim hodom pretekla, istina dobro prikrivenu , nešto poslije, fotka poslije, Jin mi je drugi put u par sati nestao, prvi put je bilo opravdano za curom, ovdje kad sam ga skužio u momentu se lukavac skamenio, da nije mog opisa mogli biste trenirati vid koliko hoćete, ništa ne biste primjetili, ipak provjerih, ne samo zbog neobjavljenih fotki iza ovih, vide se i na njima. Idemo dalje, i nedjeljni post je tu.

Ima nekih prednosti hodajući s vremena na vrijeme dići pogled u visine. Dosta ljudi poput profesora iz Walserovog romana "Brandung" (svojevremeno sam bio jedan od kandidata za prijevod, na kraju nije ni preveden) gleda samo ravno ispred svojih nogu.
Tako sam jučer razmišljao šetajući s Jinom u pravcu mog brda iz ravnog središta grada jel sam s pohanim oslićem za ručak u petak odradio pokoru za cenzuru domoljubnih katolika dan prije na stranici koju suuređujem i koji su se trudili sjetiti se što domišljatijih riječi u označavanju svojih "drukčijih" sugrađana poput "istocijevni" i nije im bilo jasno kako nekom adminu u demokratskom društvu to može smetati.
I onda oči ne mogu vjerovati, fotić munjevito reagira, al u pitanju su visine i zoom koji čeka bistrenje, prvo što je moje oko naravno lažno prenijelo mozgu, gola cura se kreće baciti iz potkrovlja visoke zgrade, cura naravno nije bila gola i samo se namještala brižno zapaliti tako da što manje dima ulazi u stan.
Nije uspjela antologijska fotka, e to je bed kad ono zakažeš u tih zbilja minimalan broj stvari na koje možeš osobno uticati u životu.

Ajd malo za promjeno jučer je i psu i meni bilo lijepo u Opatiji. Za početak je pomogla spoznaja od prošli put da kad je drugarica naručena u 17 plaćamo samo dva sata parkiranja i komotno Jin može obaviti sve svoje nužde po gradu jer teoretski auto može biti parkiran kod Ambasadora do jutra. Uz more šetati bez ugroze divljih vozača plus je sam po sebi. Na Slatini na kojoj vlasnicima pasa ogromnim znakom prijete nenormalnom kaznom nije bilo zadnje vrijeme uobičajene bandićevske seljačije, čak štoviše u Kameliji je vani svirao zanimljiv klavijaturist i pjevač tako da smo jedno vrijeme sjeli na obližnju klupu opustiti se, i Jin je zalegao. Na Lidu nije bilo odurnog svjetla kao prošli put. Skoknuli smo pješice i do novootvorenog trgovačkog centra u kojem većinu čine neispunjeni prostori, vece je na trećem katu bez vode na lavabou, ambiciozne cijene parkiranja u praznoj garaži koju sam usput skužio.
Ajd sad kad su uglavnom otjerali turiste i kad se parkiranje navečer plaća, osim u trgovačkom cenru ;)), do 19, može se i prošetati uz more i pozitivnu arhitekturu prošlosti. Wind, jesam li se popravio? :D
p.s.
Na kraju naravno neizbježni legendarni burek "Kod braće" u Rijeci :D

"Svaki čovjek prije ili kasnije smisli neku priču koju onda smatra svojim životom."
Max Frisch

Jutros sam se što kažu nemalo iznenadio kad su mi se na fejsu ukazale u novostima kod prijatelja fotke s jednog vojnog portala, čak sam osjetio stanovitu neugodnost. Gledam o kojem prijatelju se radi, ne prepoznajem po slici profila.
Idem istraživati, bivši učenik koji me pronašao prije koju godinu, američki vojnik, kako mi je tad na chatu rekao ako se dobro sjećam, ove godine nakon 20 godina službe po cijelom svijetu ide u mirovinu. Mislim si koja si budala, te pirat, te sad prvi hrvatski član transnacionalne progresivne platforme, mislim je dečko oke bio, al ipak...
Idem po prvi put pogledati njegovu stranicu, simpa žena (inače u razredu je bio zaljubljen naravno neuspješno u najveću školsku facu koja sad životari negdje u Lici), simpa bebač i gle, većinu statusa, ako izuzmemo pravopis, iako bismo trebali biti nepomirljivi ideološki protivnici, bih mu mogao lajkati.
Simpatizira poput mene Kurde, pogotovo Kurdinje u uniformi, žestoko ga je pogodio slučaj za koji ja i nisam znao, druge žene dragog nam izvođača Ede Maajke, na koju su se kao i na Edu mediji okomili jer je židovka, pročitao polemiku na frendovom zidu, izvrsno argumentira, neću više o tome.
Nedavno nam se obratila njemačka piratica koja je vetom iznutra spriječena u primanju za tu moju platformu, kao veto je jer ona živi u vezi s poznatim liberalom, mene to uvijek ogorči kad se nekog procjenjuje u odnosu na partnera, međutim provjerio sam, nije imala potrebna tri jamca koji garantiraju za nju unutar platforme.
Ufuramo se tako u životne uloge i zaboravimo da je osnovna podjela na dobre i loše ljude i da to važi gotovo na svim stranama. Uvijek se sjetim i političkog primjera kad je Šuvar napomirljivom protivniku tad u nemilosti Budiši, našao posao.
Hrana, jučer jeli zajedno kozice, danas sam brinuo za sebe. Inače čudne igre se igraju oko fejs portala na kojima sam admin no ni ne zanima me tko stoji eventualno iza toga.
p.s.
Selfić je iskušavanje 3D fora.

Vidim moji drugari u Njemačkoj žestoko prosvjeduju i ogorčeno twittaju protiv još jednog neumitnog masakra. Neumitan je jer nikom od moćnika nije u interesu spriječiti ga, nešto kao što se svojevremeno događalo na ovim prostorima. Oke, o neumitnostima je neplodno pisati, prve crne zastave su u gradu. U kurdskom gradu Kobaneu dogodit će se pokolj.
Sartre je definirao slobodu kao mogućnost pravljenja izbora. Arin Mirkan se raznijela u samoubilačkom napadu i sa sobom u smrt odvela nekoliko desetina islamskih fanatika koji osvajaju njen kurdski grad Kobane. Oni će u raj, ona neće jer nije čak ni vjernica, bila je pripadnica revolucionarnog krila kurdskih pobunjenika, još jednog naroda bez svoje države.
Postavlja se pitanje je li ona bila slobodna. Imala je izbor, herojski umrijeti kao što je napravila ili čekati da je siluju i masakriraju indoktrinirani luđaci koji uopće ne kuže da nisu ljudi nego igračke.
Herojstvo i sloboda za mene odavno nisu odgovarajući izgovori za uspješan život mada eto i ja dami radim reklamu za pravednu borbu.

Ova dva dana sam se uglavnom muvao oko te dvije ustanove. Bio sam dovoljno pametan pa sam na netu prije odlaska na sud našao kako izgleda potvrda o nekažnjavanju i spremio papirić s OIB-om u džep, usput sam pročitao ali i zaboravio da mogu tražiti više potvrda, imam problem s pamćenjem besmislenih stvari. Upalo mi u oči kako se većina jednostavno ružno odijeva, dresscode i to, prisila da budeš uredan i ono bruka od kombinacija, jedino, istina, uglavnom ugodni i skupi materijali.
Zatvor kao i sud, loša procjena fotićem, kad sam alergičan na prostore jednostavno ne ide. Želio sam uloviti natpis da se vidi da se radi o zatvoru, na kraju nisam uspio, a djevojci koja je cmizdrila na donjim stepenicama odrezao glavu. Na pamet mi na prvu padaju tri poznanika koji su odgulili zadnje vrijeme zatvor, oni koji bi trebali biti unutra iživljavaju se vani. I slika mi pred očima od onog dana kad sam imao piratski sastanak, mladi dečko zatvorenik u donjem rublju čisti pred ulazom u zatvor, dvojica čuvara ga paze, sadizam unutra, sadizam vani, sve su tanje razlike.

Ajd barem su lijepi dani za šetnju. Još da se mjesec opet nije počeo drsko zaokruživati manje bih bio kritičan prema budalaštinama kojima sam okružen.
Tamo negdje na granicama Europe je još gore, Turci čekaju da IS teroristi zauzmu gradić Kobane, pobiju tamošnje Kurde, pa će nakon toga oni pobiti te islamske fanatike, tek toliko nek se zna tko je glavni.
Stari Kohl, bivši kancelar, govori da se Merkelica ne zna služiti vilicom ni nožem i da je glupa.
Jadne utjehe starih i nemoćnih.

Sve jadnici i barabe
lom mi krila glasno slave
dupelisci, jadne babe
padu kliču prazne glave.

A ja padam naopačke
tužan zbog tih guzimira
glave im pak teške mračke
duša škripi od nemira.

Moje rane paze dvoje
tu su naši vjerni vrači
druzi se ti njih ne boje
jadnik samo bije, tlači.

Kad padnem već sam u zraku
gaziš neuk tu u prazno
zloba ti već kopa raku
mene orli slave mazno.

I zgažen sam opet veći
od poslušnih moćnih mrava
hrabre dobrota liječi
hulje žuć kadtad uspava.

Zanimljivo jučer srećem onako lud, nezadovoljan u sebi što ne mogu ostati hladan na igre lokalnih mićih moćnika, što im je eto dano da odlučuju o sudbinama, srećem dakle poznanika koji se zaustavlja pozdraviti i usput ono, zbilja izgledajući iskreno veli, dobro izgledaš. Nisam još potpuno propao, parafraziram Dostojevskog, pitam za klinca, njegova me žena zbilja ne zanima, i produžujem dalje.
Misli mi se neželjeno vraćaju na četvrtak ujutro kad sam hitao na radno mjesto i sreo u Križanićevoj starog neobrijanog neuglednog lika, gore nešto nalik na piđamu, dolje kratke šarene gaćice, ne zagledam se baš, mogle bi biti i donje rublje. Pogled mutan rastrojen, ne prepoznaje me, ja nažalost prepoznajem nekad između ostalog velikog gradskog kroničara. Pizda je već bio tamo negdje oko dvijetisućedesete kad smo se zadnji put u birtiji sreli, gubio je već osjećaj za realnost, kačio se bez veze s novim mladim snagama još uvijek vjerujući da je intelektualno nadmoćan svima. Godinu znam otprilike jer je poslije napisao jednu zanimljivu kritiku, koju sam danas uspio ponovo izguglati, da bi nakon nje nestao iz javnosti. Djelovao mi je prekjučer kao ono što kažu, kako malo mali Perica zamišlja nekog tko je pobjegao iz ludnice. Pomislio sam još, vjerojatno mu ni mama s kojom je živio nije više u životu ili je potpuno nemoćna.
Poslije sam drugaricu pratio u Opatiju na terapiju, ni tamo me nije puštala živčanost, skoro cijeli jebeni dan se nisam uspio iskulirati zbog idiota koji robotski samo igraju zadane životne uloge i uglavnom imaju djecu koju trebaju prehraniti.
Opatija se inače jučer i sinoć nije pretvarala, totalno seljačka fešta izuzetno glasnog razglasa na Slatini, pretjerano jako svjetla iznad klupa na šetnici, to valjda ako navečer uz more netko želi čitati, Lido u predvečerje kojim se vlasnik hvali u novinama me bilo sram fotkati, al eto, bio je dobar potez doći u Opatiju, otkloniti si misli od realnog ludila, ovo je bila nadrealna seljačija.
U tamošnjem Krašu još uvijek imaju izvrsnog mladog konobara koji je Jina odmah bez pitanja poslužio vodom i najbolji sladoled u okolici. Ulovio sam objektivom, istina bezvoljno, al hladna kamera tu bezvoljnost ne zarezuje, par zanimljivih turistica, ne treba meni puno toga u životu, a ludilo, ako se desi, desi...

Još jedan natječaj u nizu, logično da je namješten, al eto vidjet ćemo, što reče jedna poznata faca, svi osim par malo onako ljudi su vjerovali da je sustav u DDR nepromjenjiv i podjela države neizbrisiva, a danas se slavi već ne znam koji dan ujedinjenje Njemačke, ne bih se možda ni sjetio praznika, ali eto bloger Euro nema post na blogu.
Idem s ošišanim prijateljem putem grada, oprezan i s grčem u želucu, već pet pasa je zadnje vrijeme, konačno potvrđeno i u Novom listu, otrovano.
Sustav koji ne štiti ni ljude ni pse, ma možete sami dovršiti rečenicu...

Sjećam se kad je prije godinu i pol, možda dvije godine u Beogradu bio gost bivši potpredsjednik piratske internacionale koja je to strka na alternativnoj sceni bila, gurali se ljudi u blizinu, ne bi drukčije bilo ni kod nas. Promijenilo se vrijeme, ja nisam doduše izašao iz stranke, al se više zanimam njemačkom udrugom kojoj sam odnedavno član, a koju većinom čine pioniri piratskog pokreta, uglavnom razočarani u stranke.
Jučer sam ipak tako nekako uklopio susret za vrijeme jednoiposatnog Jinovog šišanja što je ipak bio događaj dana.

Jučer sam potrošio vrijeme na još jednom neuspjelom prosvjedu s još, u jednom trenutku, desetak ljudi. Prosvjed je bio uredno najavljen, mediji pozvani, kratko se pojavio samo snimatelj Novog lista, ne kupujem novine pa ne znam jel snimak kojim čudom objavljen. Nitko nije imao vremena zastati na trenutak čuti o novim otkazima, svi su hrlili u susret svojoj lošijoj budućnosti.
Kad smo odlazili na čašicu razgovora poslije primjetio sam kod mc donaldsa da su sve ipak pratile dvije anarhistice, znam jer se jedna dobrovoljno javila popuniti nam listu za lokalne izbore, shvatio sam u momentu uhvativši poglede, da kad njihovi prosvjedi eventualno jednog dana izbiju, neće biti ni najmanje dobronamjerni, sjetite se samo mojih berlinskih ljetošnjih fotki kordona policije koji su čuvali šačicu fašista od mase ljutitih antifašista.
Netko nevin će vjerojatno stradati, samo ima li takvih?

Oznake: Marin Miočić Stošić, INA, Urinj, prosvjed