Marketing
Ogrtači i pušenja
Zanimljivo jučer srećem onako lud, nezadovoljan u sebi što ne mogu ostati hladan na igre lokalnih mićih moćnika, što im je eto dano da odlučuju o sudbinama, srećem dakle poznanika koji se zaustavlja pozdraviti i usput ono, zbilja izgledajući iskreno veli, dobro izgledaš. Nisam još potpuno propao, parafraziram Dostojevskog, pitam za klinca, njegova me žena zbilja ne zanima, i produžujem dalje.
Misli mi se neželjeno vraćaju na četvrtak ujutro kad sam hitao na radno mjesto i sreo u Križanićevoj starog neobrijanog neuglednog lika, gore nešto nalik na piđamu, dolje kratke šarene gaćice, ne zagledam se baš, mogle bi biti i donje rublje. Pogled mutan rastrojen, ne prepoznaje me, ja nažalost prepoznajem nekad između ostalog velikog gradskog kroničara. Pizda je već bio tamo negdje oko dvijetisućedesete kad smo se zadnji put u birtiji sreli, gubio je već osjećaj za realnost, kačio se bez veze s novim mladim snagama još uvijek vjerujući da je intelektualno nadmoćan svima. Godinu znam otprilike jer je poslije napisao jednu zanimljivu kritiku, koju sam danas uspio ponovo izguglati, da bi nakon nje nestao iz javnosti. Djelovao mi je prekjučer kao ono što kažu, kako malo mali Perica zamišlja nekog tko je pobjegao iz ludnice. Pomislio sam još, vjerojatno mu ni mama s kojom je živio nije više u životu ili je potpuno nemoćna.
Poslije sam drugaricu pratio u Opatiju na terapiju, ni tamo me nije puštala živčanost, skoro cijeli jebeni dan se nisam uspio iskulirati zbog idiota koji robotski samo igraju zadane životne uloge i uglavnom imaju djecu koju trebaju prehraniti.
Opatija se inače jučer i sinoć nije pretvarala, totalno seljačka fešta izuzetno glasnog razglasa na Slatini, pretjerano jako svjetla iznad klupa na šetnici, to valjda ako navečer uz more netko želi čitati, Lido u predvečerje kojim se vlasnik hvali u novinama me bilo sram fotkati, al eto, bio je dobar potez doći u Opatiju, otkloniti si misli od realnog ludila, ovo je bila nadrealna seljačija.
U tamošnjem Krašu još uvijek imaju izvrsnog mladog konobara koji je Jina odmah bez pitanja poslužio vodom i najbolji sladoled u okolici. Ulovio sam objektivom, istina bezvoljno, al hladna kamera tu bezvoljnost ne zarezuje, par zanimljivih turistica, ne treba meni puno toga u životu, a ludilo, ako se desi, desi...
Post je objavljen 04.10.2014. u 13:07 sati.