Dani su podnošljivi ali su noći sve napornije. Lijepo je kad opet dočekaš sunce. Jučer poslan zahtjev središnjici mog sindikata da podrži promjenu radnog ugovora svog povjerenika, takva procedura, društveni predstavnici traže da svi podrže nasilje koje trpe. Danas u podne Marin Miočić Stošić prosvjeduje ispred radio Rijeke za radnike INE, obavijestio me i pozvao, v.d. dužnosti obnovitelja piratske stranke čiji sam još član podržao prosvjede, ako stignemo svratimo Jin i ja, popodne imam razlikovne ispite i roditeljski sastanak, al za akcije solidarnosti sam uvijek, robovi se trebaju držati zajedno.
Zakašnjelo objavljujem nekoliko nedjeljnih fotki, juice i torta su bili na akciji, akcije amo, jer utjehe nema u ležanju.
Već sam se spremao da ću na bus i uz šetnju s Jinom otpratiti još jedan nevoljeni ponedjeljak kad se sjetih da nisam nijedan snimak napravio. Doduše imam neobjavljene fotke od jučer, nedjelje su po pravilu lijepe, al opet nije fora. Dao sam si deset minuta i dokumentacija je skupljena. Usput sam naletio na bivšeg učenika koji samo što nije diplomirao povijest, profesorski smjer, počastio me sladoledom, bio sam blag i rekao da u školstvu nije ništa bitno lošije nego u društvu. Zanima ga kako uspijem naći toliko komada za blog, kažem mu istinu, moj fotić ima moć skoro svaku ženu i curu učiniti privlačnom, samo ukoliko mu se da, uostalom sam je primjetio da fotić snima neovisno o meni i onome na drugoj strani čime se u trenutku okidanja zanimam 
Premalo imam vremena za ispravljanje grešaka, preskakanje u lektiri vodiča za autostopere kroz galaksiju kao obavezne lektire je očito bila jedna, nedavno tako tako nisam prepoznao dupinski pozdrav uz postživotni oproštaj, a sad sam se još neoprezno brukao, ne prepoznavši izvorni poticaj jedne zapravo pohvalne inicijative. Naime nakon što je šezdesetak pirata izašlo iz berlinskog ogranka piratske stranke preostali su odlučili nastaviti politički rad inicijativom "srce od zlata" koja predviđa zajedničko programsko djelovanje neovisno o tome je li netko član stranke ili ne. Mi u Rijeci smo uvijek tako nastupali, tko bi čekao da ti neki tamo administrativni apartčik u Zagrebu primi ljude u stranku i ja sam na prvu naravno inicijativu pozdravio, ali sam stavio primjedbu onako usput, da mi je naslov, bez obzira što je to naslov jedne lijepe pjesme Neila Younga, ipak malo kičast. Ispostavilo se da je i to refleksija na dio iz Vodiča. Shit.
Sad sam suzdržan jer je samo jedan od "mojih ljudi" tamo. Ljudi su uvijek iznad stranaka.
p.s.
Neki postovi izgleda počinju služiti najviše kao podsjetnik mom virtualnom razgovoru sa samim sobom. Nadam se da fotografije, uvijek svježe, nastavljaju služiti kao poticaj za dijalog 
p.p.s.
Možda se netko pita što je posebno na junakinji dvije fotografije. Pa šeta gore dole pol sata koliko sam čekao bus glavnom ulicom uz autobusni kolodvor, kao da se ne usuđuje uputiti imalo dalje.
Moje nervoze su potencijalno opasne po Jina. Raspoloženje prelazi na njega. Izgleda da je jedino rješenje u šetnji ga čvrsto držati na lajni dok ponovo vježbom ne dođem u stanje opuštenosti.
U zadnje vrijeme se lijepo igra s jednom mladom boxericom. Ona je sinoć bila u društvu isto tako mladog pitbulla inače stranca u kvartu. U polumraku ga nisam vidio, a i da jesam vjerojatno ne bih ništa napravio. Cura je pojurila prema Jinu, on prema njoj, da bi je u sekundi zaobišao, zarežao i napao na veće pseto. U sekundi zlo, ne mogu prići od dvojice gazda oko njih, psi vrište i grizu, ovaj diže svog psa, Jin bijesan skače i ne dopušta uzmak, ja psujem i probijam se, kad zagalamim van sebe ubit ću te, ovaj liježe na pod, sve četiri ispružene, predaje se. Vežem ga, ispričavam se ljudima koji pregledavaju drugog psa i jurimo doma.
Jutros ponovo pomireni šetamo, on vezan, puštam ga da vodi, on tamo kamo rijetko idemo, kvart pun crnih mačaka.
Sujevjeran sam, kod škole ih isto ima puno, znao sam dolaziti knap jer sam ih zaobilazio sporednim ulicama. Jednom sam jednu ujutro sreo ispred kuće kako me promatra, nešto kasnije su mi javili za jednu smrt, poslije se nisam igrao s raznim znakovljem.
Zanimljivo, danas prolazimo mirno, nitko nikog ne dira, u momentu kad sam ga ipak odvezao nailazi drugi pas kojeg žena panično doziva, ide ravno na njega, Jin se jednostavno neobjašnjivo elegantno miče u stranu, pomislih s odobravanjem, tako to rade pravi revolveraši.
p.s.
Jučer nije bilo šansi za zajedničko jedenje, tako da sam ja brzinski improvizirao jednu od mojih omiljenih nezdravih kombinacija.
Nisam ga poznavao, vidim oproštaje na fejs stranicama bivših pirata. Pionir digitalne tehnologije kažu, opaki freak vidim po fotkama. Piše da je volio da ga zovu guruom (učiteljem),a veli, da je sve, sve u svemu, bio jedan dosta zanimljiv osobni eksperiment. Zanimljivi su ti koji očito vrlo ozbiljno tragaju za smislom. R.I.P.
Na mene je posebni dojam ostavila ta eto post festum zahvala na ribi. Stvorio sam si sliku roštilja negdje uz jezero jer većina zemalja mora nema i to je to, mada ja ribu ne preferiram. Nasuprot tome razumijem gušte i te kako.
Mi nekarizmatici se trudimo i u ovo neizvjesno vrijeme ispitujući nove trikove borbe održati neki red.
Dobio sam obavijest da sam primljen u jednu zatvorenu njemačku udrugu u kojoj su već moji idejni suborci. Otvorimo još jednu stranicu, dok igra traje.
Puno hodam i promatram već odavno. Devedesetih sam primjećivao u kontejnerima smeća uz maršalove fotke i partizanske spomenice, jednu s čitljivim imenom i prezimenom, u sekundi sam otklonio ideju da bi mi bilo zanimljivo za post. Onda sam ignorirao očito namjerno uz smeće ostavljeno priznanje junaku ovog rata kojeg čak poznam iz viđenja. Još sedamdesetih sam raskrstio s idolima, osamdesetih apsolvirao "No more heroes".
Ne patim od prošlosti i žala za dobrim starim vremenima i ne znam zašto me ganuo ovaj pehar uz smeće, dame, prvakinje Hrvatske 2003. u elektroničkom pikadu. Pehari u ova cinička vremena jednostavno ne spadaju. Najveća greška je pohvaliti se nekim rezultatom, s većim guštom će ti se dobitničke barabe podsmjehnuti.
Lijep štand s kaktusima na sajmu cvijeća.
Zanemarih hranu zadnjih dana na blogu, svakodnevna druženja i ostale stvari koje neće promijeniti svijet. Stare ljudi, mijenjaju se, prilagođavaju se sustavu, svak misli uglavnom na sebe.
Već sam na blogu hvalio odnos Mercatora prema lokalnoj zajednici, jučer smo uživo s livade s psima pratili Konzumovo preuzimanje, ja sam prvo pomislio na još neokupiranu livadu, a žena komentira, sad će se širiti na dječje igralište. Pitanje Konzum ili Mercator uglavnom irelevantno, osim za grupicu ljudi koja likuje i slavi, jutros u 8.35 sam prošao, išao do DM-a po nešto za Jina, supermarket novih K oznaka još zatvoren, početak baš poslovan.
Već dugo među europskim članovima piratskih stranaka postoji sukob između dvije temeljne struje tkz. socijalliberalne, koja se negdje naziva i fundamentalističkom, i progresivne. Negdje prevladavaju jedni, negdje drugi, a bivša predsjednica svjetske piratske internacionale Lola Voronina mi je potvrdila ovo ljeto u Pragu da je isti sukob potresao i ruske pirate. Problem je što tamo gdje se fundamentalisti nametnu nema ni govora o izravnoj demokraciji unutar stranke kao što je to bilo kod nas, a kao što je od nedavno slučaj i u Njemačkoj.
Svi se slažemo, tu nema nesporazuma, da patentna prava treba temeljito reformirati, znanje treba biti dostupno svima, svi smo protiv ugrožavanja privatnosti i prisluškivanja i špijunirana pojedinca te za neutralnost i slobodu interneta. Tu na tim i sličnim fundamentima piratskog pokreta takozvani liberali, a u praksi kako to često biva konzervativci zastaju, smatraju se kompetentnošću u tim pitanjima poželjnim partnerima za eventualne koalicije i ne žele se "ideološki svrstavati", ograđuju se čak i od u Njemačkoj uobičajenih blokada neonacističkih marševa.
Progresivnu struju čini raznoliko društvo, svi u stranci pokušavaju zastupati područja u kojima su zainteresirani za političko djelovanje, a liberali ih odbacuju kao nepiratska. Tu su feministice, antifašisti, socijalisti, borci za ljudska prava, aktivisti za prava životinja, ne bih nabrajao dalje, uglavnom zaokružen i logičan progresivni svjetonazor koji je okrenut budućnosti ali istovremeno preuzima "progresivne" stvari iz ideologija prošlosti.
Anne Helm mi se tu pokazala kao borac za ljudska prava najbližom. Ljudska prava su temeljna kategorija stečenih prava samih rođenjem, svakodnevno mase progonjenih ljudi bježe u tkz. slobodni svijet. Europa opet prividno forsira jačanje građanskih prava zatvarajući svoje granice za one koji su iza tog zida gdje prestaje sloboda. Oko onih koji se ipak probiju skrbe rubni politički aktivisti (ona je članica skupštine jednog gradskog okruga) poput Anne Helm, pirata iz berlinske skupštine Fabia Reinhardta i sličnih. Znači nakon temeljnog prava na život i borbe za postizanje osnovnih građanskih prava, slijedi borba za ispunjenje temeljnih životnih potreba za svakog pojedinca. Tu su progresivci u suradnji s dijelom liberala ugurali u piratski program bezuvjetni temeljni dohodak za svakog pojedinca, novo vodstvo ga uglavnom, kao i druga slična pitanja ignorira ili ne smatra važnim. Feministice i bivše članice stranke poput Anke Domscheit Berg i Julie Schramm naglašavaju da žensko pitanje u današnjem društvu nipošto nije riješeno niti se može ignorirati stavom o "postgender" društvu sada dominantnih liberala.
Mi smo ovo ljeto bili gosti uglavnom progresivnih pirata u Berlinu, velika većina ih je zadnjih dana napustila piratsku stranku. Nakon izbora ovog novog vodstva nekolicina njih se organizirala u vanstranačku udrugu s za razliku od pirata strogim pravilima primanja i nastupanja u javnosti, progresivnu platformu o čijem se internom radu malo zna.
Tijek događaja ih je eto natjerao da istupe i iz piratske stranke koju, opet neki, u Berlinu još uvijek u parlamentu uspješno zastupaju. Uredi im ostaju na ulici, među građanima. Odvratno je gledati kako njihovi dojučerašnji kolege likuju zbog njihovog odlaska. Ljudski, odveć ljudski.
p.s.
Planirao sam više pisati o bivšim piraticama Anne Helm i Julii Schramm s kojima sam se ljetos nadiskutirao, dijelimo promišljanja o radikalnoj demokraciji npr., zatim i o još jednoj meni dragoj feministici kodnog imena antiprodukt, al eto potreba objašnjenja osnovnih pojmova i događanja učinila je svoje. Anne Helm je javnosti poznata po kontroverznoj akciji u stilu skupine femen, prosvjeda golih grudi u Dresdenu, guglanjem je lako skinete, priznala je da to nije bilo baš pametno, ali pritisak koji je uslijedio, prijetnje i javni linč kojem je bila izložena i nedostatak ljudske piratske solidarnosti pred nacističkim prijetnjama koje su uslijedile upalio je alarm u glavama onih poput mene koji su dobili još jednu potvrdu u kako bolesnom društvu žive.
Oznake: Anne Helm, pirati, progressive Plattform
Ne znam, nisam ja više neki igrač, dojam je da sam nadigran mada sudionici tvrde da dobivam partiju, natjeran sam na rizik s obrazloženjem da bez rizika sigurno gubim i uvjeravanjem da riskiram ako ne riskiram.
Evo relaksiram se malo, pop art i kič efekti, idealno za fotke koje inače ne bih objavljivao, ubi me taj novi racionalizam koji ne znam usvojiti.
Iznenađujuće lijep dan, potpuno iskorišten na suncu. Nije moglo bolje s obzirom koja me debilana sutra očekuje, najavljeni razgovori u kojima bih se trebao braniti i opravdavati. Bio je jutros pripremljen drugi blog post, no eto nije bio završen i prekinuo sam ga u lovu za suncem, kad sam se vratio još je mojih berlinskih piratskih suboraca napustilo stranku i osvrću se na prošlo vrijeme na blogu pa ću osvrt, kojeg sažetak na njemačkom naravno ide njima, napraviti nakon što sve pročitam.
Trebao bih inače biti pametan sutra, a baš mi se ne da.
Evo na kraju i par odlomaka budući da vraćam uglavnom dosadnu knjigu, koju sigurno nećete čitati, predebela je, a neke stvari treba znati...
Sumoran dan nakon jadnog tjedna, iskoristili smo kratko pojavljivanje sunca ne bismo li malo napunili baterije mićom picom bauštelkom i pogledom s Gradine. Doma me zatekla vijest o istina ne neočekivanom izlasku poznate piratice, s kojom smo se lijepo družili u Berlinu i koja zaslužuje poseban post, Anne Helm iz stranke. Nije neočekivano serijsko rušenje svih mojih kula od karata, nastavak slijedi u ponedjeljak.
Zanimljivo, fotkam samo što mi upadne u oči, i nekako mi sad izgledaju današnje nenamjerno depresivno osim jela. Poznat je moj radikalni antifašizam, al evo sad čitam opet jednu knjigu o nacionalsocijalizmu, socijalna prava za Nijemce su zbilja bila uzorna, neusporedivo veća od onih koja su uživali za vrijeme npr. socijaldemokratskih vlada, samo usput primjećujem što naravno zločince nimalo ne amnestira od zločina, vidim i u Njemačkoj uspon krajnje desnice i pitanje što zasad vidjeh jedan postavi, tko bi i zašto da bude stani pani branio ovakav demokratski sustav.
Svi tvrde da žele pomoći i rade pozitivne stvari, meni se čini da mi većina želi zlo, nažalost vidjet ćemo tko je bio u pravu.
I šef berlinskih pirata i parlamentarac je napustio stranku, njemački mediji su to zabilježili, komentari u nekad ozbiljnim medijima nemaju veze s razlozima opisanom u njegovom internom obraćanju stranci koje sam zanimljivo ja našao preko twittera, novinari nisu. Koliko vidim i u njemačkim ozbiljnim medijima je spala knjiga na jedno slovo, ne znam kako će se nove generacije nositi s tim majstorima manipulacije.
Vidjeh danas u jednom trenu u pauzi tipkanja na mobitel gole noge, snimih, onda čuh jezik, naravno njemačke srednjoškolke, naši su dobro zakopčani.
Ajd neki drugi dan ćemo o korupciji, danas igrom slučaja Opatija bila tema prije odlaska u staru damu. Prije se naravno dobro jelo, dok se još može, svaki put umjesto molitve fotkam. Virio sam na jednu izložbu, nema doduše istaknute zabrane za pse, al ne da mi se uopće trošiti riječi na ljude, iako bi bilo zanimljivo da li bi nas pustili, umjetnik se koliko razumijem ruga zabranama. Postao sam e-građanin uglavnom zbog prijave na e-burzu rada, ne ide drukčije, ne djeluje mi naročito osmišljeno, recimo nemam se gdje hvaliti npr. nekim sporednim djelatnostima, npr. učenjem šaha, pa još kao mladac sam imao učenicu na prvenstvu Jugoslavije, netko bi možda jeftino podučavao gitaru, al dobro, recimo da se tu nešto napravilo. Završit ću blogokonfuziju s mojom omiljenom srpskom twitericom Brankom Vooković koja je večeras napisala :
"Za razliku od vlasti, ja smatram da je bolje što je javni sektor neefikasan. Sranje nastaje kada rade."
Gledam ženu koja je uvjerena da nju fotkam dok okidam, prati moj pogled, a ne kamo je uperen fotić, zbunjuje me ta površnost zbog koje sam u stvari i izložen riziku. Na drugoj strani se ljute na mene što sam nedovoljno zainteresiran i nedovoljno surađujem, a eto svi mi kao žele pomoći.
Država je zabavna, u Elektroprimorju su me u 11.25 dočekala zaključana vrata, rade do 11.15, koji li se genij tog sjetio, s razumjevanjem sam slušao lika koji mi je kroz staklena vrata pokazivao, pogledajte, upravo ide moj broj, a ne mogu unutra.
Ne mogu uvjerljivo glumiti sudjelovanje u svim tim farsama, gubim životne igre na izuzetno dosadan način.
Napravio sam danas onaj besmisleni administrativni posao od detaljnih planova kao da ću raditi nekadašnje radno vrijeme, sad se igram bojama, otkrio sam neke nove fore.
Jučer u Večernjem akcija prikupljanja pomoći za moju kolegicu koja je prošle godine otišla u mirovinu. Povlačenje mora zove se oseka.
Treba leći, a eto, nemam post ovog uglavnom jadnog dana. Uspavljujem se twitterom, tamo sam malo ozbiljniji, ja osobno mislim da će Ameri i Britanci dopustiti još odrubljivanja glava prije likvidacije tog prkosnog ubojice, u cilju kompromitiranja ideje selektivnog terora koji je svojevremeno doveo Njemačku na rub histerije koju je razriješila likvidirajući gerilce u zatvoru, s tim da su žrtve germanskih gerilaca bile simbolične iz viših društvenih slojeva, bankari, suci, bivši nacisti... Ovdje je bitno samo da se radi o zapadnjacima ali dovoljno da se proda priča, vidite svaki teror je besmislen osim onog legalnog državnog. Laku noć!
Eto recimo malo osvježen se vratih s otoka. Može novi rat protiv primitivizma. Mogu novi kontakti sa šupljoglavim birokratima. Mogu nova premišljanja kako preživiti. Mogu nova očajavanja kako nitko od onih što nešto mogu napraviti ništa neće napraviti jer ništa ne razumiju. Može još par dana zajebancije dok me još drži sarkazam odmorenog čovjeka.
p.s.
Jutarnje šetnje s Jinom na otoku u postsezoni su pune nadrealnih prizora, ljudi koriste spavanje moraloljubaca za kratkotrajna osvajanja slobode.
Gledam jutros kako se jedna mlada, ispijena, namrgođena, očito dosadna djevojka ili žena, to je danas teško razlikovati, kakvu sam je upoznao kad su se prvi put sreli njena kujica i moj pas polako pretvara u živo ljudsko biće. Kaže, koliko god nas dvoje žurili ili nemali vremena njih dvoje se trebaju pozdraviti. A njih dvoje jutros kao nezainteresirani, kao da se ne poznaju, Jin otkrio travku nekog izuzetno zanimljivog mirisa kojeg obični smrtnici ne mogu pojmiti, ova nezainteresirano stala i bulji u daljinu. I onda repići počinju raditi, ubrzavati se, pogotovo Jinov, oni se ovlaš dodiruju njuškama i okreću na svoje strane, oni odlaze doma, a Jin je opet osjetio nešto zanimljivo i njuška li njuška. Otprilike tri minute, toliko da vidim tu djevojku ili ženu kako pješice žuri na posao. Kad sam ja po svakom vremenu tako pješačio nije nas bilo puno, sad se broj jako povećava, zarazno izgleda, poput modnih fora.
Nakon što sam Jina odveo doma jutarnji dućan, treba čekati, svi otvaraju u osam. Idem s popisom, zanimljivo, žvakalice za zube i govedina (Jin), dva integralna peciva, dvije kajzerice i sladoled (mi). Danas ne stignemo u meksički, seminar, nastava i to, nakon toliko vremena priuštit ću si kranjske doma. Već dva dana je Jin pješice samnom išao iz grada doma, jedan dan sunce, drugi dan kiša, nije baš pri kondiciji, al eto imao sam vremena za tu dugu šetnju.
Imao sam jučer i razgovor s novinarkom Novog lista, pročitala je post na blogu, danas sam uzalud nakon duuugog vremena kupio novine, ništa, ili sam nešto već standardno "pogrešno" rekao ili se što manje vjerujem sprema serozan članak o tematici koju sam načeo.
Ne tražite na fotkama vlasnicu pasa, nema je, kao ni Jina za šetnje, zadnjih dana mi vađenje fotića osim prije jela umjesto molitve nije prioritet.
Školstvo je nešto manje prožeto korupcijom nego ostala područja života u Hrvatskoj jednostavno zato što se u njemu vrti manje novca nego drugdje no ima je. Novac se vrtio oko udžbenika, prijevoza, upisa i zapošljavanja pa su da bi prevenirali zloupotrebe i zaštitili djelatnike ministri i sindikati ugradili barem neke zaštitne mehanizme u kolektivne ugovore, između ostalog o prednosti pri zapošljavanju djelatnika zaposlenog u sustavu na neodređeno vrijeme koji promjenom obrazovne politike ili smanjenjem broja učenika ostanu bez posla. Pri realizaciji tog prava posreduju uredi za državnu upravu i u njihovom okrilju komisije za tehnološke viškove u kojima su i predstavnici većinskog sindikata u sustavu.
Upućen sam tako na dogovor u hotelsko turističku školu iz Opatije.
Nešto kasnije su odluku o prednosti blagoslovili i predstavnici većinskog sindikata, usput sam saznao da u sustavu ne postoji niti jedan drugi kandidat.
Malo me sumnjičavim činila činjenica da se opatijska ravnateljica ne javlja na službeni telefon, no istovremeno ju je pokušavao dobiti nekoliko puta bezuspješno ravnatelj moje matične škole. Uputio sam se autom u Opatiju i na putu sam neslužbeno saznao da ravnateljica ima "svoju" osobu za predviđeno mjesto. U par riječi razmjenjenih s ravnateljicom saznao sam da je ta osoba već više puta zamjenjivala djelatnike na toj školi i da će je ona uvesti s tih devet sati, koje će dobiti njenom odlukom na neodređeno vrijeme, u sustav. Uspio sam dobiti potvrdu da sam se javio na radno mjesto na koje sam poslan, time bi u nekoj drukčijoj državi stvari bile zaokružene i čiste.
Kod nas kolektivni ugovori obvezuju samo budale, državu, odnosno poreske obveznike kad treba isplatiti neka novčana prava potpisana u njima i djelatnike kojima se regulira kao zadnjim ugovorom oduzimanje nekih njihovih prava. Ravnatelji tvrde da nigdje zakonski nije precizno opisano kako se vrši prijem novih djelatnika i da su oni tu "odgovorni".
Sjetivši se nekih nepravilnosti u toj školi o kojima sam godinama kao županijski sindikalni povjerenik slušao išao sam guglati i onako usput našao nešto za što nisam znao, reprezentativno za profilnu sliku (link):
Trampa pri zapošljavanju
Evo jutros mi pada na pamet prijatelj bivši pjesnik i bloger koji dana provodi u zamračenom stanu gledajući filmove. Kažu da je školska psihologica, tek godinu dana u mirovini, kost i koža, rak, prijatelj se hvali da je svoj savladao. Prvo se ostaje bez posla ili se na poslu trpi, standardne sheme neoliberalnog sustava. Onda počinju klasične zamjene teza, on je stradao zbog alkohola, ona je čudna, ne razumije najbolje razvoj svoje znanosti.
Ja pak vidim otkako ne pijem da su problemi sve gori i da dolazi sve teže vrijeme. Imam problema što prije nisam uz pivo imao, jasno, a politički spretno i korektno opisati svakodnevna događanja, izbjegavajući izraze koji se nameću, "uredski dupelizac", "bahata drolja", opisujući ljude koji su na cijeni i orgijaju u svojoj samodopadnosti . Uz piće sam bez problema kontaktirao ljude koji mi trebaju i rješavali bi probleme, sad mi se sve jednostavno gadi.
Tako jutros razmišljam, da li bih se mogao disciplinirati cijeli dan igrati šah protiv programa Shredder, osim naravno nužnih izlazaka za prošetati psa?
p.s.
U Krku je gostovala puhačka glazba iz nekog njemačkog naselja, nije ni općina, s par tisuća stanovnika, zanimljive face otvorene za zabavu i druženje, čak ni ne sviraju loše, promatrao sam ih pažljivo pojedinačno i razmišljao: "Dakle, to je tvoj bijeg."
Marenda i šetnja uz kazalište, zanimljiva parola, tko zna kako će se galeb postaviti. Inače uglavnom bezvezan i besmislen dan, slušao o teroru ravnatelja i korupciji po školama, očekuje se da barem za sebe istjeram stvari na čistac, ma baš mi se da, pogotovo sad kad sam shvatio da na CD-u uz udžbenik nije ono što piše da je, što bi mi malo olakšalo administraciju, svi varaju i baš svakog treba provjeravati.
Umjesto da se grizem zbog luzerske budućnosti koja počinje sutra, umjesto da razmišljam u čemu sam pogriješio da eto nemam više učenika, umjesto da izbjegavam to jebeno nehrvatsko "umjesto da" jer u jeziku je sve što veli jedan veliki autoritet bloga.hr, umjesto da razvijem strategiju borbe protiv jadnih sluga režima koji eto samo vrše svoju dužnost i lokalnih bahatih šerifica koje herojski pred zadivljenim podanicima krše zakon, umjesto da vikend poput drugih žrtvujem za obaviti dio birokracije jer škola počinje tek drugi tjedan u mjesecu i rokovi za najvažnije papire nas sustižu, umjesto svega toga ja sam na otoku osim ponekog druženja i žderanja fotkao gole dame ne znajući zašto i čemu, pa to mi više ne živcira ni najgore puritance kojima blog kao vjerna preslika države obiluje.
p.s.
Ako vam jedna fotografija bez zumiranja nije jasna, tren prije mi se učinilo da mi je nestao pas, tek da se vidi s koje udaljenosti juri
Malo bliže gledano, barem trećina se jedva drži, dodatno mi kvare raspoloženje za početak jednog od onih besmislenih dana. Danas sam samo fotkao odluke i dokumente kao da smo u pravnoj državi i kao da se što da riješiti. Kaže kolegica koja je radila neku drugu još besmisleniju administraciju :"E tako, kad znaš da si sve napravio kako traže i kako spada odmah se osjećaš bolje." Ja ne, mada sam i ja sve odradio kako kažu da bi trebalo.
Ništa, za svršetak posta nasumce jedna od berlinskih fotki, ne znam je li objavljena, jedna iz te serije after partyja nakon marša za legalizaciju trave jest, ne sjećam se koja od desetak iz vremena kad je aparat stalno škljocao, vjerojatno nije ova jer sam imao veliki izbor i uglavnom birao bistrije. Cijeli tjedan mi je budilica bila na 5.45, možda uspijem nešto kasnije malo pobjeći iz grada koji asocira na promašenost.
p.s.
Skoro zaboravih marendu, tko se ne bi razveselio, fotka kolača nije bila bila na blogu, ovaj je od danas, nijansama do vrhunskog umijeća.
Imao sam danas potvrdu o prednosti pri zapošljavanju izdanu od ureda za državnu upravu sukladno zakonu o odgoju i obrazovanju. Imao sam ravnateljicu s druge strane. Kraj vica. Naporan dan u napornoj državi. Jedina stanka malo muvanja oko Mrtvog kanala.
Što reče kolega na twitteru, dobra večer usprkos svemu ekipo. Cijeli dan promišljam, žvaćem i ispljujujem polemiku što sam jučer pronašao u arhivi Sueddeutsche Zeitung, totalno glupo i besmisleno, umjesto da se bavim egzistencijalnim pitanjima, da sam koncentriran na dežurstvima mature, da telefoniram od veze do veze ne bi li slučajno koja odvezala nadu za posao, mada je sve znam već prodano i nijedno postojeće pravo radno mjesto nije dano u javnost, poslije će se isfintirati zakonske obveze kad nikom ne bude više važno.
Profesor Negri je bio jedan od onih koji su me oblikovali, poticao je moju ludost i bio jedan od onih što su me uvjerili u dužnost i mogućnost radikalnih promišljanja i promjena. Ostario je i izgubio polemiku s jednim mojim bezobraznim vršnjakom, profesorem filozofije Koreancem u Berlinu, svi argumenti mu stoje, koliko god se ja uvjeravao u suprotno,ovo sranje od površnog sustava nadmoćno je svim argumentima o mogućnosti ne samo revolucije nego i razumnih poboljšanja istog.
Točno je da sustav posjeduje mogućnosti uvjeravanja gubitnika da su oni krivi što su luzeri, a ne sustav, točno je da je žešća pobuna neostvariva jer sustav generira međusobno iscrpljivanje i natjecanje pojedinaca unutar vlastitih firmi,
ma i prihvatljivi kontraargumenti jednog od mojih mladalačkih uzora vrijede možda za Njemačku ili Italiju, za Hrvatsku sigurno ne.
Sat vremena sam proveo u Opatiji, ne znam zašto al samo dvije kupačice su mi skrenule pozornost, nisam ih smetao u moru, a tu je za dopunu i jedna riječka cura iz izloga.
Prije tiskovne šetam oko autobusnog kolodvora i radim tematske fotografije, usput budno pratim, nigdje naše Windice.
Tiskovna kao uvijek posjećena i uspješna, bili smo čujem i na HTV-u, na RiTV prva i najvažnija vijest prije Josipovića s Holy na Krku, čekam, valjda će objaviti na youtube, imaju običaj. Novi list čak na portalu već ima fotografiju:
Zadnja dva dana drugarica i ja jedemo šnicle u različitim kombinacijama i meksičke lazanje. Kod dva od tri deserta sve savršeno osim mojih fotki, jednu i obrisao.
Slabo fotkam, par snimaka jučer danas. Ništa mi nije izazovno, danas po žestokom pljusku testirao starke od deset ojra, položile ispit. Sad već bivši ravnatelj i novi umirovljenik me spomenuo na sjednici u završnom govoru, kao pet nas je ovdje samo iz vremena kad je startao karijeru, nisam siguran da je to točno no nije me baš ni dotaklo. Meni je spasonosna mirovina daleko i realno nedostižna. Dan nevjerojatno dosadan, odvikao sam se od takvih. Ništa, evo prije jučerašnjih ćevapa par neobjavljenih fotki s puta u Berlin i prvih dana tamo.
Sutra sam na tiskovnoj sindikalnoj, vjerojatno osvanemo u nekoj informativnoj emisiji, čisto napominjem ako netko nema pametnija posla nego gledati teve, ja se ni zadnji put nisam vidio osim naknadno na youtube kanalu lokalne dalekovidnice.
