Jin i ja smo jučer bili na jednodnevnom izletu gosti kolektiva nekad jedne povijesno poznate gimnazije bogate tradicije. Putovanje je od početka išlo neobično i vrijedno mu je posvetiti poseban post, a i da nije, glupo je na ovom servisu vikendom stavljati na ovaj blog autoru zanimljivije zagrebačke fotografije, naime jučer je blog dosegao povijesno dno s 50 posjeta, to su cifre iz dobrih davnih 2004. i 2005. godina. Osim toga danas ću možda izuzetno staviti i fotografije s jednog od dva aktualna riječka međunarodna događanja, karnevala ili izložbe pasa, zagrebačke ljepotice mogu čekati.
Vrlo brzo su nas maknuli s auto ceste, razlog ne znamo ali naslućujemo, bura je noću divljala, vidili smo tipa kako puši u kabini skliznulog kamiona uz staru cestu i čeka, tko zna od kad, valjda pomoć vučne službe, znači puhalo je. Nas je uz put cestom uz koju se pokazivalo, kako mali bus ima loše amortizere, pratio snijeg, vjetra, koji je slovio kao razlog zatvaranja magistrale, osjetili nismo, no službe su kod nas uvijek spore i oprezne. Ta vožnja za dobro jutro nije baš legla na želudac, kao ni javljanje u Klovićeve dvore da ćemo dosta kasniti. Na pauzi koju smo jedva dočekali Jin je guštao na snijegu, ja baš ne.
Na povratku iz Zagreba smo isto brzo skrenuli, ovaj put namjerno, s autoceste. Naime išli smo prema Ozlju, gdje je navodno rezerviran ručak, ispostavilo se naime da smo drugarica i ja u slobodnih zagrebačkih pola sata napravili odličan potez, proveli smo ih na tržnici Dolac i jako povoljno kupili odličan dimljeni sir, koji sam ja odmah zamezio, pokazalo se to dalekovidno i mudro. Do Ozlja, uz koji sam ja povezivao samo Zrinske i Frankovane, možda čak nijednom nismo fulali put. Išlo se prvo u obilazak muzeja, vani je bilo divno sunčano vrijeme, i Jin i ja smo usprkos nagovaranju, odbili se micati iz parka okupanog suncem. Tome je doprinijelo i to što sam odlično procijenio da je mladi kustos koji je i vodio obilazak, izuzetno nabrijan na svoje područje.
Obilazak je potrajao, pitao sam mladog profesora koji se prije vremena pojavio neuko, o kojoj se rijeci radi, pa Kupa, pogledao je začuđeno i odmah uzvratio kontrapitanjem, što mislim da idem uz Kupu, do kamo bih stigao. Tu sam slučajno pogodio, sjetio sam se Severina na Kupi, gdje se nekad dobro jelo.
Već smo bili svi dobro gladni, kad smo se okupili oko busa, raspolagao sam dezinformacijom da je mjesto za ručak udaljeno osam kilometara od dvorca. Nije bilo točno, em je bilo duže, em smo se nalutali, višekratno griješili i navozali po izuzetno lošim cestama. Pozitivno je što smo stalno vozili uz slovensku granicu i izbliza vidili kako izgleda idiotska ideja bolesnih mozgova, slovenska žilet žica, neću s njom ružiti ovaj blog. Kad čitaš o tome il vidiš fotografiju ne osjetiš smrad te besmislene ljudske gluposti, u izgradnju koje je dosta ljudi ipak uložilo vremena i truda.
Pozitivno je i što sam vidio jednu divnu verandu ili balkon s širokim pogledom, usljed te divljine, na jednoj fotki je, podsjetilo me na jedno mjesto koje pamtim iz davnih vremena, mislim da se zove Lividraga il tako nešto, dok su kolege raftingovale po istoj Kupi, nas dvojica, pokojni profesor Hadžić, legenda, i ja, smo gore na uzvisini imali rekreaciju uz kašetu piva i diskusiju o ljepoti i smislu života.
Već se počeo spuštati mrak kad smo našli to famozno obiteljsko gospodarstvo Frlan i njihovu gostionicu "Vivodina".
Za razliku od ostalih i tu ću biti kvaritelj igre, čuvene krvavice su prezačinjene preko svake mjere, kobasice doduše odlične, al kupus i sve skupa domaćinski preslano, do Rijeke nas je pratila žeđ, a problem je bio i zadržavati podrigivanje. Moram ipak navesti da se većini jako svidila domaća hrana.
Odličan izlet, puno se naučilo.
p.s.
Iz osobnih razloga do daljnjeg izbjegavam, ako nije nužno, kategoriju "fotografija" i kategorije navodim, samo zato što se drukčije ne može objaviti post.