Tour de Strahinjščica - ovaj put bez kisika

13.05.2018.

Nakon što smo u prošlom zapisu malo raspravili o teoretskim postavkama planinarenja i (uglavnom) u komentar sekciji zaključili da nam je za planinarenje, kao i za sve ostalo što nas raduje u životu, potrebna neka vrsta ljubavi, to jest pozitivnog unutarnjeg osjećaja, moramo hitro nastaviti sa izvještajima s terena kojih, na Vaše veliko zadovoljstvo, nikad ne nedostaje! Iako već kroz ranije zapise predstavljena kao izuzetno mjesto u srcu Zagorja, Strahinjščicu Vam danas donosim kao nikad dosad. Ako izuzmemo Sekolje (739 mnv), Nikola i ja smo obišli ovo zanimljivo brdo uzduž i poprijeko, a kako smo se točno proveli, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Put prema Slonu kroz prašumu Strahinjščice - nalazimo se u oblaku

Prije spomenuti pozitivni unutarnji osjećaj se kod različitih ljudi različito manifestira. Kod nekih je to razmišljanje o planini već na početku tjedna, a kod drugih je to razmišljanje prisutno uvijek. A onda postoje i oni treći koji osjećaju takvu privučenost k planinama da nije bitno što su prošlu noć dobili samo dva i pol sata sna. Generalno se teško probuditi, ali ukoliko krenete nastavit ćete se gibati u željenom smjeru. Planinarska disciplina dolazi s vremenom, ali bitno je krenuti. Pokupljam Nikolu malo nakon 6:00 i krećemo prema Krapini, to jest Podgori Krapinskoj. Prolazivši kroz Gornje Jesenje, vrijeme je još bilo lijepo i sunčano, a nebo je krasio pokoji oblačak. Ništa ni blizu najavama i prognozama, ali nismo se bunili. Ipak, zaobišavši Strahinjščicu i došavši na njezinu južnu stranu, oblaci su bili prilično nisko i nije bilo jasno što se to sprema iznad naših glava. Kako smo naučili od velikog Messnera, neustrašivost je vrlina planinara te tako hrabro krećemo s naše početne točke.
Na trenutak otvara se pogled prema Brezovici

Plan se rodio već u mojoj sobi kad sam pola sata stajao nad kartom Hrvatskog Zagorja i proučavao ljepoticu Strahinjščicu. Začudili bi se koliko vremena provodim proučavajući planinarske karte i koliko uživam u tome. Plan je uključivao odlazak na vidikovac Slon s kojeg se lijepo i na dlanu vidi Brezovica, a onda penjanje po Gorjaku i osvajanje Goleša (678 mnv). Široj publici to vjerojatno nije poznato, ali baš ovdje je mjesto gdje je Nikola počeo rasti u planinarskom smislu. Kako on sam često kaže: "Ne mogu vjerovati kako sam 'pao'." Pasti u ovom smislu znači morati stati, odmoriti se i možda se nasloniti malo na obližnje drvo dok tvoji suputnici žustro nastavljaju dalje. Ne zvuči tako dramatično, zar ne? No, bitno je osvijestiti svoje granice jer tako spoznajemo na čemu moramo raditi i kako napredovati. Ne moram ni reći da je Nikola danas ojačao do neprepoznatljivosti, a takvu odlučnost i snagu uma korištenu u planinarske svrhe rijetko viđam.
Pogled sa Slona prema Brezovici par trenutaka prije nego nas je progutao oblak

Zagorski Messner i Habeler

Pogled prema Maceljskom gorju

A i sam Gorjak sa svojim Golešom se smanjio do neprepoznatljivosti te smo ga Nikola i ja naprosto pregazili. Simbolično sam samo stao kod onog istog drva gdje je Nikola "pao" te smo sve to popratili salvama smijeha. Prekrasne su planine! Dalje nastavljamo prema planinarskoj kući Strahinjščica za koju smo se nadali da će biti otvorena. Oko 9:30 dolazimo do planinarske kuće i veselje je poraslo kad smo vidjeli parkiranu Ladu. Planinarska kuća Strahinjščica me se već prvi put dojmila i mogu slobodno reći da mi je jedna od naljepših u našem kraju. S balkona se pruža pogled prema dalekoj Medvednici. Nikola i ja se krijepimo pivom, a dobri domaćini nam daju i dvije čašice rakije. Upisujemo se u knjigu posjetitelja te proučavamo kartu i već planiramo kud ćemo sljedeće.
Gorjak je osvojen

Na ovom mjestu znate da ste kod planinarske kuće Strahinjščica - u pozadini se izdiže Dedek

Tumačenje planinarske karte uvijek ide bolje uz pivo

U blizini planinarske kuće je vidikovac Dedek o kojem neću puno govoriti već ću Vam pustiti da dojmove steknete kroz slike i video koji smo snimili.
Trenuci zbog kojih se Dedek itekako isplati...

Vidi se i planinarska kuća Strahinjščica

"It is not the mountain that we conquer but ourselves."



Nakon Dedeka krećemo se prema Sušecu (846 mnv), najvišem vrhu Strahinjščice. Nikola osvaja još jedan vrh, a uskoro sam i ja na nepoznatom terenu kad nastavljamo dalje prema Prevoju. Šume Strahinjščice su naprosto fascinantne te često stajemo i samo promatramo prirodu koja nas okružuje. No, žustri korak je potpisni znak ekipe Sokol-Kezele te tako ubrzo dolazimo pred samo velebno Sekolje. Odlučili smo sam vrh, koji se čini prekriven šumom kao i Sušec, ostaviti za drugi put te tako počinjemo spust prema Platu. Tu negdje sreli smo grupu ljudi, ujedno prvih planinara koje smo vidjeli na samom putu, pred kojima je bila teška kalvarija penjanja prema Sušecu s jugoistočne strane. Jasno mi je postalo da su patiti možda i htjeli kad smo vidjeli da neki od njih drže krunice u rukama i mole "Zdravo Marijo". Pokora će im definitivno biti velebna.
Najviši vrh Strahinjščice - Sušec

Čarobne šume Strahinjščice

Tu smo negdje počeli malo vrludati i zbog mnoštva staza i skretanja više nisam bio siguran krećemo li se baš po onom putu kojeg sam prvotno zamislio. Tada nam je počela padati i motivacija, a na to je utjecala i brzorastuća temperatura i zrake Sunca od kojih nas je šuma nastavila štititi još jedno vrijeme. Počeli smo prolaziti pokraj čudnih ograđenih zdanja koje su očito stanice za vodu, ali svugdje su bili znakovi upozorenja. Sljedećih šest kilometara je vijuganje šumskom putu koji je uskoro postao asfaltna cesta te smo imali podosta asfaltnog tabananja. Omela nas je i zbunila jedna karta postavljena uz put koja je tvrdila da smo tek ispod Sušeca i da imamo još puno do Podgore Krapinske. Čini se da je to ipak bila dezinformacija jer smo brzo napredovali do naše početne točke. Sve staze su lijepo markirane te bi netko mogao do planinarske kuće Strahinjščica doći i ovim putem, a na obližnjoj tabli ćete biti obaviješteni da Vam do pl. kuće treba samo četrdeset i pet minuta. Sudeći po minutaži, rekao bih da vas u tom slučaju čeka priličan uspon.
Brezovica u daljini, ali se, prateći južnu stranu Strahinjščice, približavamo našoj početnoj točci

Strahinjščica kod Varaždinaca nije toliko popularna kao Ivanščica, ali definitivno ima svoje čari i prostor za istraživanje postoji. Prilaza je napretek te bi tako mogli učiniti mnogo izleta i još uvijek ne bi iscrpili sve mogućnosti. U blizini je također i Brezovica koju vrijedi posjetiti, ali bez prevelikih očekivanja pogleda s vrha. Iza ugla je i Kunagora, a ako ste stvarno avanturistički raspoloženi postoji i opcija odlaska sve do izvora rijeke Sutle.
GPS trag današnje ture po Strahinjščici (16.5 km)

Nadam se da ste vikend proveli aktivno i u prirodi, a razmotrite da sljedeći možda baš odete na Strahinjščicu i sami se uvjerite u njezine ljepote. Vidimo se na planini!

p.s. Nikola i ja pripremamo kratak prilog i dojmove s Dinare i njegovom usponu na Sinjal - vrh Hrvatske. Ukoliko ste zainteresirani svakako budite u toku!


Oznake: planinarenje, Strahinjščica, slon, Gorjak, gole, Dedek, Sušec, tour de Strahinjščica

Tko je to planinar?

10.05.2018.

Budući da me zanima sve u svezi planinarenja koje smatram načinom života, sretan sam kad čitam postove drugih blogera-planinara, ali i bilo kakve tekstove koji se tiču planinarskih pohoda, ruta i avantura u planini. Inspiriran sam takvim tekstovima pa ih zato i sam uporno pišem. No, česti izleti u planine i pisani izvještaji koji ih moraju pratiti ostavljaju malo vremena za teoretsko promišljanje o filozofiji planinarenja i samom planinarenju. To je, naravno, velika šteta budući da ću svoj život provesti teoretizirajući kada već to vrijeme neće biti iskorišteno za poučavanje drugih.


Postoji mnogo knjiga koje možete čitati o planinarenju i prirodi – neke svoje poruke prenose sasvim bjelodano dok druge zahtijevaju malo kopanja i koriste se prenesenim značenjima. Planinar ili ljubitelj prirode tako može zadovoljiti svoj gorući interes čitajući o Velebitu iz pera gospodina Krunoslava Raca ili Ede Popovića, ali može u ruke uzeti i Nietzscheovu „Tako je govorio Zaratustra“. Internet, izdanak modernog i sad već pomalo i uobičajenog doba, nudi pregršt članaka koji mogu biti inspiracija za odlazak u prirodu.

Naletio sam tako, preko FB-ovog newsfeeda, na članak koji nosi naziv „Planinarska etika – kako prepoznati pravog planinara?“. Uz skromno iskustvo iz novinarskog svijeta, dalo se prepoznati da pomalo bombastičan naslov želi privući uglavnom nezainteresiranu publiku koja plovi beskrajnim morima međumrežja i klikće za svoju dozu kratkotrajne sreće. A koga će pogotovo ovaj naslov privući nego onog koji propitkuje sebe i svijet oko sebe pitajući: „Tko je planinar?“


Preporučio bih ovaj članak svima koji tek ulaze u svijet planinarenja i intenzivnog odlaska u prirodu, ali također bih preporučio oprez. Definiranje planinarske etike dobro je u smislu davanja generalnih smjernica i onoga što bi čovjek na planini smio ili ne smio raditi, ali na kraju se sve svodi na savjest pojedinca koji će ili implementirati te upute ili neće. Svijet u kojem živimo i sustav (neoliberalni kapitalizam) kojem većinski pripadamo može od svega učiniti biznis. Planinarenje se u tom smislu također može gledati kao biznis iako je to samoj definiciji (a svaki ima svoju vlastitu, dakako, iako postoji, kao i u svemu jer inače zajednički život ne bi bio moguć, prešutni koncenzus mišljenja i/ili barem „osjećaj“ je li nešto ispravno ili nije i pripada li ovdje ili ne pripada) planinarenja strano – gužve u banci su uobičajeni prizori, ali gužve na planini baš i ne. S planinarskom etikom slična je situacija kao i s novinarskom etikom samo što novinari utječu mnogo više na našu percepciju stvarnosti nego planinari. Nepromišljenim pisanjem o određenoj temi, jedan novinar može uzrokovati mnogo veću štetu i pomutnju nego planinar koji svojom etikom samo želi, u konačnici, poručiti da je planina i priroda općenito naše blago koje moramo čuvati ukoliko želimo u njoj nastaviti uživati mi sami, ali i oni koji dolaze poslije nas.

„Planinari su izrazito društveni, ali nenametljivi i solidarni te se međusobno uvažavaju.“



Prilikom čitanja planinarske etike moramo biti svjesni da neka od pravila imaju iznimke te tako kad vam netko savjetuje da budete uglavnom tihi prolazeći planinom, to je upravo suprotno od onog što bi trebali činiti u pojedinim krajevima. Planinarite li npr. Risnjakom gdje ima medvjeda, savjetovat će vam se upravo suprotno te vas povremena glasnoća i buka može spasiti od nepoželjnih susreta s divljim zvijerima. Postotak napada na ljude je kod nas, koliko znam, malen, ali svejedno treba biti oprezan. U pjevanje na planini neću ulaziti, ali pouzdano znam da neki smatraju kako pravi planinari moraju tu i tamo zajedno pjevati.


No, ono što je najproblematičnije u cijeloj priči je distinkcija na „prave“ i „krive“ (ili lažne?) planinare. Kako se i u samom članku navodi, članska iskaznica planinarskog društva je stvarno najmanji i ništavni uvjet da bi se netko smatrao planinarom. Također, odjeća i oprema služe da bi se sigurno kretali planinom, a ne da se pokazujete drugima – Zaratustra bi danas to rekao nekako ovako: „Ostavite taštinu i statusne simbole u dolini!“ Priznat ću da svaki put kad krenem pisati o ovakvim temama (upravo mi Nikola šalje službeni poziv na Sjeverni Velebit lokalne udruge mladih, a u kojem je najbitnija stavka to što će se jesti i kako, a ne koja oprema treba onima koji odluče ići. Priložit ću citat: „...kud god idu, dovezu ih do ceste i onda piju, jedu i fotografiraju vrhove.“) dolazim u podvojenost između vlastite želje da budem prijazan i poticajan i racionalne strane koja mi šapuće svašta u uho i uporno pritišće gumb za alarm. Teško je definirati „poštovanje prema planini“ i svatko to mora učiniti sam, ali priznajem da ga stvarno malo vidim u ovakvim stvarima. Možemo se jedino nadati da će takva iskustva potaknuti sudionike da dođu do zrelosti pa da uvide da jedenje pečenog mesa podno ili na planini nije okidač za osjećaj koji je inspirirao tolike pjesnike i pisce.


Planinarska etika je, dakle, tu za izletnike jer planinaru ona naprosto ne treba. Planinar ih nosi u srcu i pounutrio ih je, a zapravo su sva ta pravila samo pravila lijepog ponašanja temeljenog na poštovanju i međusobnom uvažavanju – kako prirode, tako i drugih ljudi. Dovoljno je alarmantno da se to mora stalno dodatno naglašavati te ljude na to upućivati.


Ne postoji pravi ili krivi planinar – postoje planinari i postoje udolinari koji konzumerizam, zabavu te svoju ispraznost i nepodnošljivu dosadu donose na planine. Tko može reći što je planinarenje, a što nije? Je li sama činjenica bivanja u planinama planinarenje? Na mikro razini, smatra li se uspon na Ivanščicu ili bilo koju drugu planinu, automobilom ili autobusom jednakovrijednim kao i onaj učinjen vlastitim snagama? Što je pravo, a što je krivo? To su pitanja koja će uvijek barem jednu stranu povrijediti i stvarati konflikt. No, to još uvijek ne znači da ih se ne bi trebalo postavljati. Protiv istinoljubivosti se teško može ići. Postoje putevi do planinarske zrelosti i svatko ih može dostići i njima kročiti (to je, takoreći, prirodna sposobnost svakog čovjeka), ali isto tako su za umnost govorili i Rousseau pa za njim i Kant (koji je u svojoj radnoj sobi iz poštovanja imao Rousseauovu sliku). No, danas vidimo da većina ljudi još nije shvatila i dotaknula bit onoga što su ti veliki mislioci govorili. Situacija s planinarenjem je gotovo pa identična.



Oznake: planinarenje, planinari

Pusto Čevo

20.04.2018.

Tokom zime ponekad klimam glavom dok moji suplaninari govore kako je lijepo ići u planinu po snijegu, blatu, hladnijim temperaturama... Zapravo samo sanjarim o dolasku proljeća i ljeta i općenito vremena kad ću moći u kratkim hlačama izvan kuće. Svi uvijek prigovaraju na vrućinu i nepodnošljivost, ali dijete ljeta to nikako ne može shvatiti. Kamenjar ne, ali ove naše šume sjeverne Hrvatske su kao stvorene za šetnju pod zaštitnički raspoloženim krošnjama. Danas je jedan od tih prekrasnih proljetnih dana i vrijeme je za planinarenje!

Čevo iz Podevčeva - početno ogledavanje s planinom

Danas sam bio u društvu mojeg dugogodišnjeg prijatelja iz školskih klupa, Vedrana Lazara koji je poznat po ranojutarnjim nedjeljnim usponima na Ivanščicu - naviku koju mu je usadio njegov otac. Mislim da sam u njihovom društvu bio i najranije ikad na vrhu Ivanščice (bilo je jedva 7:00). Inače petkom znamo otići na skvoš, ali sada je stvarno previše lijepo vrijeme da ga tratimo na dvorane i zagušljivi zrak. Trebamo brzi uspon, a dok dođe do toga, Čevo je idealni odabir. Mnogo zapisa na ovom blogu posvetio sam upravo Čevu te ga uvijek reklamiram i preporučam kao kondicijski uspon.
Osvojeno Malo Čevo - ne znam koliko sam puta već ovdje bio i razmišljao kako bi bilo odlično imati pivo i uz pogled prema Varaždinu u daljini gucnuti koju kap. To je postala neka vrsta kratkotrajnog cilja kojeg smo, moram s veseljem priznati, danas konačno ostvarili. Pasalo je, probajte!

Pogled prema Varaždinu u daljini

13. siječnja su ovdje bili naši prijatelji iz Marofa - General Usis i David koji su se izgleda isto dobro zabavljali na Malom Čevu (zašto blog editor okreće neke fotografije uporno naopačke, stvarno ne znam

Lazar otkriva pjesnika u sebi i izmišlja haiku. Zapravo smo na Malom Čevu ostavili poruku u obliku jedne pjesme svim planinarkama pa se popnite pogledajte. Ukoliko se nekoj svidi, kasnije ću staviti Vedranov broj ovdje :)

No, svi koji planinare sa mnom, znaju da nikad ne može biti tako lako te da se planirana ruta često nekako magično produži... Tako sam danas dobio ideju da nakon Čeva samo nastavimo prema Pustoj Beli. Ipak, Vedran je morao obaviti još neke obiteljske stvari pa smo odlučili da obiđemo Pustu Belu jedan drugi put. Na Pustoj Beli sam bio dva puta i moram priznati da je to jedno od ljepših mjesta u našoj blizini (ako ne računamo utvrde južne Ivanščice). Prići se Pustoj Beli može i sa ceste u Belskom dolu, a za malo veće avanturiste preporučamo stazu koja vodi od Čeva. No, kad već predlažem - imate na istom mjestu i put za Grebengrad, ali to je stvarno, barem se meni tako čini, za one dobre kondicije ili barem čvrste volje.
Karta je uvijek s nama i pokazujem Lazaru gdje je Pusta Bela u odnosu na Čevo. Ne izgleda mu toliko daleko, ali ga je kasnije tabla na kojoj piše: Pusta Bela 1,5h ipak odgovorila od tog pothvata

Što se tiče Puste Bele, bilo bi definitivno bolje i korisnije da pročitate blog Krešimira Stančića o njegovoj ljubavi prema spomenutom burgu. To možete učiniti na:

ovoj poveznici!

Svakako pronjuškajte po ostatku sadržaja na ovom vrijednom blogu koji vam može dati mnogo ideja za izlete u prirodi, ali i otkriti vam kakve se sve vrijednosti skrivaju oko nas, a mi o tome nemamo pojma.
Klasični pogled s Balkona (Veliko Čevo) prema Ivanščici. Svašta se zapravo vidi na ovoj fotografiji i često svojim suplaninarima objašnjavam što je gdje i gdje bi vrijedilo poći... Mislim da ipak nikad neću prestati gunđati u svezi nakaradne sjenice koju su nedavno izgradili na Balkonu i tako uništili pogled prema Ivanščici. Čevo je rekorder po broju klupa i stolova što se tiče vrhova koji nemaju pl. kuću ni dom. Utjeha mi je jedino činjenica da ti svi silni ljudi željni gozbe moraju svoju hranu i piće prvo sami donijeti do vrha, a onda tek zamastiti brkove.

Uživajte u vikendu i iskoristite lijepo vrijeme!

Oznake: Malo Čevo, balkon, teži put, planinarenje, snovi o Pustoj Beli

Pasarićevi podstanari

26.12.2017.

Postali smo česti gosti Ivanščice pa ponekad ne prođu ni dva dana, a mi joj se već vraćamo. Stvara li se to neka nepoznata i zloćudna ovisnost ili je to samo zdravo pretjerivanje? Na Badnjak smo Nikola i ja osvojili put po struji (pročitajte post ispod, a možete ga i naći pod sekcijom fotobloga na naslovnici blog.hr-a). Božić je rezerviran za obiteljsko vrijeme i ritualno prežderavanje - tko još na taj svetak prati unos kalorija? Možda bolje da ni ne pratimo jer bi većinom vidjeli kako naš dugotrajni trud svakojakih mršavljenja, dijeta i ostalih danas popularnih stvari pada u vodu (bolje reći: utapa se u masti). No, nas uglavnom ne opsjedaju kalorije nego više visine, usponi i osjećaj bivanja u prirodi. Danas je Stipanjdan, kod nas popularnije Štefanje gdje se Štefi, ali i svi ostali uglavnom napiju vina i ostalih tekućina. Razlog za slavlje može biti bilo što, zar ne? Čak i onda kad ne znamo čiji je to dan i tko je zapravo bio Sveti Stjepan Prvomučenik. Nekima nije dovoljan Božić! Kod nas su apetiti doista veliki.

Ekipa na početnoj točci

Ivana, Maja, Igor, Nikola i ja smo bili članovi današnje Medokozove postave, a već smo jučer, uz pokoju kriglu domaćeg božićnog piva, odlučili da je Pionir naš odabir za uspon. Mrzljak više nije toliko zanimljiv, a Nikola već gunđa na sve što je označeno i "prelagano". Čini se da su Jelenko i njegov prijatelj Gubec-beg bili u pravu kada su već prije kojih godinu (ili više? Vrijeme uistinu leti!) dana počeli pričati kako su označeni putevi pomalo dosadnjikavi i navodili nas na nepoznato i divlje. Sve ide k tome da te označene staze, napučene ostalim planinarima, napuštamo i tražimo što teže, što ekstremnije puteljke. Osjećam se ponekad stvarno kao Nietzscheov Zaratustra - planina djeluje smirujuće, samoća je ugodna i poziva. Ovaj blog je ekvivalent baklji, plamenu kojeg Zaratustra nosi u nizine među puk koji ne zna što skrivaju visine i samoća. Osjećate li poziv planine kad čitate ove retke?
Svladavanje prvog dijela Pionira

Medokozovi plaćenici

Vjetar je danas nad Ivanščicom htio rastrgati sve što mu je stalo na put. Na udaru smo se našli i mi koji smo se usudili prkositi planini preko Pionira. Maju je zanosilo, a meni su u jednom trenutku odletjele sunčane naočale (ne brinem se za njih, prošle su one i gore stvari poput lude vožnje na krovu automobila prilikom spuštanja prema Ivancu iz Prigorca). Igor je izgledao kao terorist i tako zamotan u krpe hrabro je nastavljao dalje. Ivana je sve bolja po Pioniru, a i dobro joj je ovaj put došlo što nije nikog (hladetinu - interna šala) trebala čekati. Nikola već jedno vrijeme silovito napreduje u planinarskom smislu (kako bi majstor Yoda rekao: "We are what they grow beyond.") te je tako zauzeo čelo naše male kolone prema vrhu. Trebalo nam je sat i petnaest do vrha i moram priznati da sam jako zadovoljan s našom malom planinarskom družinom jer nikom uopće nije bilo teško. Na GPS tragu (kojeg možete naći na kraju zapisa) sam s brojem jedan markirao vrh Sv. Rok (cca 910 mnv) koji je jedna od rijetkih označenih stvari ovog predjela na planinarskim kartama Ivanščice. U prošlom postu sam spomenuo manjkavosti GSS-ove karte, ali pogledavši jučer kartu majstora Smerkea vidio sam da ni on nema bogzna što više ucrtanog na području između Konja i Pionira. Ostaje nam tako jedan neimenovani vrh koji je svojevrsni checkpoint na putu po struji. Istraživanju ćemo se vratiti jednom drugom prilikom.
Vjetar savija grane drveća

Pogled prema našem cilju

Svake godine planinari okite jedan od borova na hrptu Ivanščice

Na vrhu je na mjestima koja nisu direktno pod udarom sunca još uvijek snježno

KLIK na fotografiju da bi vidjeli GIF

Jaki vjetar onemogućio je sjedenje za drvenim stolovima pred Pasarićem pa su se svi posjetioci pokušali nagurati unutra. Priznajem da nikad, ali stvarno nikad nisam vidio ovakvu katastrofu u Pasarićevom planinarskom domu. Čak je i mali hodnik kroz koji prolazite kad ulazite bio natrpan ljudima. Zrak u domu bio je bolesnjikav i težak te je bilo ugodnije vani na orkanskom vjetru. Kućica pokraj Pasarića je također bila puna, a neki od hrabrijih planinara su svoje napitke i hranu jeli vani. Bigl je zavijao od muke koliko je tu bilo ljudi. Ono što me posebno zapanjilo je činjenica da je vlasnik ostavio psa zavezanog u mračnom Francekovom skloništu dok se on zabavljao u dupkom punom Pasarićevom domu koji je danas više podsjećao na nekakvu tržnicu nego na mjesto na kojem planinari traže malo odmora prije nego nastave dalje. Da ne bi baš sve ostalo na riječima, prilažem video koji će vas provesti kroz prenatrpano Pasarićevo svratište:



Gazda se vrlo vjerojatno ludo zabavlja

Popili smo malo kuhanog vina i pojeli što smo donijeli sa sobom na stepenicama u predvorju Pasarića. Nikoli je bilo mučno od silne gužve (ni Kasačko nije pomoglo), a priznajem da se ni sam nisam baš najbolje osjećao. Složili smo se da je najbolje da odemo te smo se spakirali i izašli natrag na friški zrak. Želio bih samo napomenuti da se divim osoblju Pasarićevog doma koji su uvijek prijazni i strpljivi makar moraju trpjeti svakakve ne-planinarske stvari i ponašanja od kojekakvih kreatura koje automobilima, motorima, kvadovima, vlakićima i ostalim cirkusantskim sredstvima dolaze na vrh planine. Citirat ću gospodina Krunoslava Raca i reći: "Moj model je ruksak na leđima i hodanje. Nikakve žičare, vlakići i ostale perverzije modernog doba, po meni, ne bi trebale dolaziti u obzir. Njima je mjesto u lunaparku, a ne u prirodi."
Radost spuštanja po Konju

Vjetar je malo popustio. Igor i ja smo se smijali kao hijene prilikom izlaska iz Pasarića, a on se uspio zagrcnuti vodom kad sam ja htio slikati neke mlade djevojke kako fino jedu ("Gle kak ove pucike fino papaju"). Nastavili smo u veselom tonu cupkati po Konju, a samo u početku su se javile dvojbe je li to najbolji odabir budući da je pri vrhu bilo snijega i skliskog, ugaženog blata. Ubrzo staza postaje suha te se munjevito spuštamo prema početnoj točci. Negdje malo nakon Velikog Konja nailazimo na grupu Slovenaca koji nam nude špricer iliti gemišt, a jednu kupicu bi bilo nepristojno odbiti. To su članovi kolesarskog kluba, ali budući da sad ne mogu jahati na biciklima onda planinare. Nude nam još svojeg vina razrijeđenog gaziranom vodom, ali mi pristojno odbijamo i nastavljamo dalje. Serpentinasti početak Konja prekriven je lišćem pa je nužan oprez!
Veseli Slovenci i mobilna točiona

GPS trag puta

2017. godina je za nas bila definitivno bogata u planinarskom smislu. Moja ljubav prema planinama gori žarko i izuzetno mi je drago da te, za mene jedne od najljepših trenutaka, mogu podijeliti sa svojim najbližim prijateljima. Okrunit ćemo ovu godinu s noćnim usponom na Ravnu goru i proslavom Nove godine u Velikom domu (Filićev pl. dom). Uživajte u prirodi i planinama!


Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, Pasarićev dom, konj

Ivanščica pod naponom

24.12.2017.

Sunce je već na zalasku u trenutku kada se vraćam u Varaždin. Prolazim nadvožnjakom i u daljini se vidi silueta Ivanščice, a mladenački vid me još toliko služi da vidim i repetitor na vrhu. Predivna je Ivanščica, a cijelom doživljaju dodaje plamteće nebo nad njom i oko nje. Zalazi još jedan dan i to samo kakav! Struja života sad struji našim tijelima više nego ikad.

Tu još traje ona "nije to ništ" faza

Kada Maja ne želi ići na planinu s nama, imam već za Nikolu i sebe spremne nekonvencionalne i ekstremne rute uspona. Najviše poznajem Ivanščicu, a ona nam je i najbliže pa se tako većinom radi o njoj. Tako smo krajem rujna ove godine pošli u istraživanje Tamnog dola koji slovi kao jedan od najtežih uspona na vrh Ivanščice sa sjeverne strane (detaljni izvještaj možete pročitati OVDJE). Iako smo malo skrenuli s puta (malo previše istočno pa izbili negdje na Pionir), uspjeli smo iskusiti kako taj notorni Tamni dol izgleda. Ostao je tu onda još put "po struji" ili samo "struja" koji prati stupove dalekovoda od podnožja u Prigorcu (pratiti stupove koji idu u početku gotovo paralelno serpentinastom usponu po Konju) pa sve do Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Da, u pravu ste, danas je bio taj dan.
Paranoično traženje gustih izohipsi

Baš sam naišao na jedan, očito, zastarjeli forum o Ivanščici i njezinim stazama gdje planinar pod nadimkom Ursus Actor pita za stazu "po struji", ali poruka ostaje neodgovorena od veljače 2015. godine. Ne želim biti prekritičan, ali čini se da sa dosta informacija o planinarenju na Ivanščici tako stvar stoji. Naime, ovaj blog postoji kao neka vrsta svjetionika u mraku i ažurira podatke o stazama koje prođemo na našim pustolovinama. Gospodina Ursusa je zanimalo je li staza zarasla i može li se njome proći? Iako odgovor dolazi skoro 3 godine prekasno (nadamo se da je gospodin dosad otkrio i sam u kojem je stanju "struja"), bilo kakav odgovor bolji je od nikakvog odgovora. Na dijelovima "struje" nalazi se porušeno drveće koje morate zaobilaziti i tako raditi malo obilaznice oko onog što bi se moglo nazvati "glavnom" stazom iako takvo što ne postoji u istraživačkom planinarenju po neoznačenim stazama - cilj je doći do vrha, a po putu si otežati koliko god je to moguće (pogoditi put gdje su izohipse najgušće znači upravo to - naći najteži uspon do određenog vrha).

Možda se ovo nameće samo od sebe, ali "struja" definitivno nije za planinare koji žele imati ugodan dan u prirodi, malo prošetati te s vrha imati prekrasne poglede i daleke vidike. "Struja" u početku daje nadu (repetitor izgleda stvarno na dohvat gojzerica kad krećete), a pred kraj testira vašu planinarsku volju do krajnjih granica. Štapovi su apsolutna nužnost, a pogotovo sad u zimskoj sezoni kada ima snijega (trenutno su samo ostaci, ali očekuje se još bijelog pokrivača uskoro - na planini je to uvijek češće i žešće nego u nizinama) i sraslog lišća koje skriva tlo. Na trenutke više nismo bili bipedalni nego smo se cilju morali primicati na sve četiri. Jedan vrh* se po putu ističe, a u GSS-ovoj karti Ivanščice ovaj dio nažalost nije detaljno prikazan pa ne mogu dokučiti kako se točno zove. No, nalazi se na 820 mnv i na GPS tragu koji ću priložiti na kraju zapisa označen je brojkom jedan. Tu uspon ne završava, a odahnuti možete tek negdje na 1003 mnv kad vaš pogled pada na jedan od zadnjih stupova prije male trafostanice kod Pasarićevog doma.Spasonosni trenutak malo iznad 1000 mnv

Uspon je (s uračunatim pauzama - oko 15 minuta) trajao sat i pedeset. Izbili smo direktno pod sjeverni vidikovac i repetitor. Moram priznati da smo Nikola i ja bili dosta zbunjeni kad smo se Pasariću prišuljali sa strane suprotne od one koju smo očekivali. U prvi mah Nikola nije vidio repetitor zbog grana iznad nas, a onda dok ga je ugledao njegovo čuđenje bilo je iskonsko i iskreno - "Pa kak? Gde smo to mi?" Uistinu prekrasan moment, a umjesto da pokušavam bilo što objasniti (jer sam i sam, na kraju krajeva, bio iznenađen) uživao sam u trenutku. Ne moram ni reći da je pogled na prehodano i savladano bio fenomenalan. To je znači ta "struja"! Nikola podno sjevernog vidikovca

U Pasarićevom domu nema gužve. Naručujemo sir s vrhnjem i lukom te litru crnog kuhanog vina. Pokraj nas sjedi grupa muškaraca koja radi topli bambus - miješa coca colu zero sa crnim kuhanim vinom. Bolje da to sve skupa iz hedonističkog kuta ne komentiramo. Nećemo ni iz razloga što smo se na kraju s gospodom iz Međimurja sprijateljili na piramidi te smo ih čak i poučili gdje se nalazi Čevo, gdje je Strahinjščica, gdje je Ravna gora i slično. Nikola postaje majstor u snalaženju, a ja dalekozorom gledam kamene divove prekrivene ledom i snijegom. Srce kuca sve jače. Prostiru se u smjeru Slovenije, točnije u smjeru sjeverozapada u dalekoj daljini. Jesu li to Julijske Alpe? Bistri pogled pruža se u svim smjerovima. Naprosto je savršen dan za nadgledanje i daljnje planiranje pohoda.
Što finog Pasarić nudi?
Dio južne Ivanščice i pogled prema Strahinjščici (ako netko zna zašto se rotiraju ovako fotografije, neka mi pomogne)

Panorama (za iskriviti vrat, da)

GPS trag puta "po struji"

Usporedba "struje" i Tamnog dola od kraja rujna

Nadam se da i vi ovih dana uživate u prirodi i planinama! Sretni vam blagdani i imajte na umu da spalite sve te silne kilokalorije koje će ovih dana neminovno postati dio vas!


Oznake: Ivančica, planinarenje, put "po struji", struja, predivni vidici

Papuk - priče o trailerima i planinarima

25.11.2017.

Nekako sam sve bliže tome da objavim jedan čisti, ali baš pravi pravcati foto blog post u kojem ne bih napisao ni riječi nego samo pustio Vama da uživate u fotografijama i tumačite ih kako god želite. No, naravno da bi se na taj način izgubile sve moguće dimenzije koje daje izgovorena ili u ovom slučaju pisana riječ. Tako, na sreću, ali i na žalost nekih, moram nastaviti udarati u svoju tipkovnicu i podijeliti s Vama doživljaje današnjeg dana. Slavonija je došla na red hirom našeg Nikole koji je novi u svijetu traila i odlučio se baš na velebno putovanje za svoj trailerski "prvi put".

Pravi se da nije spreman, ali je spreman

Fotografija iznad ovjekovječena je u mjestu koje se zove Velika i nalazi se 12 km sjeverno od grada Požege. Tamo se održava poznati Papuk trail. Nikola zna da u meni ne može naći pravog sutrkača pa je logičan izbor bio naš Marek koji u svijetu trčanja u nogama ima već mnoge utakmice. Maja i ja smo se priključili kao planinarski dio ekipe i plan je bio otići izvidjeti okolne planinarske destinacije dok Nikola i Marek trailaju. Priča s mojim izvidnicama uvijek počinje na jednom mjestu - Hrvatskom planinarskom savezu. Gospođe koje tamo rade me već dobro poznaju te dok me vide odmah pitaju: "Koju kartu trebaš ovaj put?" Ukoliko netko misli da planinarsku kartu nije nužno posjedovati, možda će ga u barem malu sumnju dovesti priča o današnjem susretu kraj crkve Sv. Augustina. Naime, do Maje i mene došao je jedan mladić i zanimao se za obližnje vrhove, specifičnije za vrh Ivačku glavu (913 mnv). Sasvim slučajno je to bio i moj plan za Maju i mene (rađen u noći oko 2-3 jer nisam mogao spavati) te sam mu na planinarskoj karti detaljno pokazao put. Rekli su mi već mnogo puta da fino štreberski obavljam sve što već trebam obaviti, ali mislim da stvarno postajem sve bolji s navigiranjem i snalaženjem na planinarskim kartama, ali i na samoj planini. Mladić si je poslikao komad karte koji ga je interesirao te smo se pozdravili. Kasnije (na samom cilju traila i na završnom druženju kod restorana Čiča Mata) shvatili smo da se poznajemo iz viđenja na fakultetu, a i zahvalio mi je jer ga je "spasila planinarska karta". Naime, svi oni zemljovidi koje su mu nudili i uvalili na samom startu nisu baš previše pomogli. Svaki dobar planinar zna kakav je gospodin Smerke majstor zanata.Medvjed i tetrijeb - nadimci za Nikolu i Mareka u svijetu traila

Ne trailaju samo ljudi...

Maja i ja skrećemo lijevo kod crkve Sv. Augustina, a traileri idu desno i prema Veličkom starom gradu koji se jasno može vidjeti iz Velike. Impozantna je to građevina koju na kraju nismo vidjeli izbliza jer smo vremenski bili ograničeni (naši traileri su dosta rano svoje rute završili), ali izdaleka izgleda kao da bi se mogla mjeriti s Belecgradom. Ima nešto mistično i tajnovito u tim ostacima prošlosti. Možda je to taj neki osjećaj da svako od tih mjesta želi ispričati svoju priču. Eho možda ostaje, ali vremenski jaz je jednostavno prevelik i nepremostiv.


Napušteni "bungalovi" iz nekog prošlog, ali ranijeg razdoblja koji bi se mogli bolje iskoristiti

Prateći točkice uz cestu, uskoro skrećemo u šumu te nakon nekog vremena nailazimo na putokaze

Planinarsko sklonište Mališćak (734 mnv) naša je planirana usputna stanica do Ivačke glave, ali na kraju je ispalo da je Mališćak bio naše konačno odredište. Napravili smo inspekciju skloništa, a kako to izgleda možete vidjeti u snimljenom videu:



Krajolik izgleda pomalo nestvarno

Jedan selfi kad nismo htjeli gnjaviti ljude da nas fotografiraju

Nakon što smo se dobro najeli u skloništu, krenuli smo natrag prema Velikoj. Nisam bio toliko razočaran što nećemo ipak stići do Ivačke glave iako se o tom vrhu piše kao najljepšem na čitavom Papuku, ali i jednom od najatraktivnijih u slavonskom gorju. Treba biti realan u svezi tih stvari te ako vidiš da nemaš vremena da nešto obiđeš (pogotovo na totalno nepoznatom teritoriju), onda to jednostavno ne napraviš. Ipak, šteta donekle jest ta što treba jako dugo iz Varaždina i okolice do ovog mjesta. Nikola je vozio ujutro u 5:00, a ja sam vozio kad smo se vraćali kući. Odlučili smo ne ići autocestom i malo uštediti benzin koji je ionako izgorio kao što gemišt nestane iz kupice pijanca. Očito smo Maja i ja zaboravili avanturu u ljeto 2016. kad je moj bivši bend (sad opet navodno postoji - stvar je dosta komplicirana) imao nastup u Požegi. Tada smo isto štedili na benzinu i došli u Požegu sa sjeverne strane, prevozili cijeli Papuk (zaljubili se u njegove šume pritom) te skoro na kraju izludjeli (najviše naš bassist Luka koji je vozio i još k tome se žurio da sljedeće jutro, nakon nastupa, stigne na autobus prema moru). Čini se da nismo ništa od onda previše naučili, ali ovaj put danas bio je definitivno podnošljiviji. Zamjena za Ivačku glavu bilo je penjanje na usputni Pliš(559 mnv) s kojeg se pruža stvarno lijep pogled na Požešku kotlinu. Područje Pliša je ujedno i arheološko nalazište čiji ostaci spadaju pod stariju fazu kasnijeg brončanog doba.


No, kako su se proveli naši medvjed i tetrijeb? Tetrijeb je to krasno odradio kao i inače, a medvjed je za jednog medvjeda to isto sasvim svjetski obavio (zapravo još uvijek čekaju rezultate ukupnog poretka). Ovo mu je tek uvod pa mu zaželimo svi mnogo sreće na drugim trail pohodima koji ga očekuju. Hrana (vidio sam grah) pričekala je sve natjecatelje kod restorana Čiča Mata. Puštala se prilično glasna glazba, popilo se svašta i upoznalo mnoge nove ljude. Za jednog asocijalnog (ali znantno društveno prilagođenog) planinara to je definitivno previše ljudi na jednom mjestu, a to je, između ostalog, i jedan od razloga zašto mi taj trail nikako ne sjeda. Drugi razlog je što se neću nikud žuriti dok sam u prirodi i na planini. No, dopustit ću mogućnost da postoje ljudi koji energiju upijaju puno brže pa im ne treba polako proučavanje i uživanje nego jurnjava i žurnjava. Agonalni karakter je očito dovoljan za jednog trailera. Zajednička nam je ljubav prema prirodi i možda bolje da ostanemo na sličnostima nego na različitostima :)
GPS trag pohoda

Nadam ste da ste i Vi ovaj vikend uživali u prirodi ili tek hoćete. Vidimo se na planini!

Oznake: planinarenje, trail, Papuk, velika, Mališćak, pliš

Ispitno Čevo

28.10.2017.

Postoji već jedan post na ovom blogu koji nosi naslov: kondicijsko Čevo. Kao što sam i onda spomenuo, povezujem kondicijski trening uz ovaj dio Ivanščice jer uspon ne traje dugo, a možete i birati više strana s kojih prilazite. Tako se tu mogu zadovoljiti trkači, planinari i vikend-izletnici koji traže nešto kratko i slatko, a opet da su na friškom zraku. No, zašto sad ispitno Čevo?

Čevo iz Podevčeva

Maja i ja smo ovaj put na planinarenje poveli njezinu majku. Gospođa Sokol ima veliki interes za šume i prirodu pa je planina samo logičan izbor. Ovo joj je treći put na Čevu, ali prvi put po "težem putu" pa preko Malog Čeva i vrha do popularnog Balkona. Čevo je stoga bila neka vrsta ispita, a sad nakon što je on uspješno položen gospođa Sokol može (možda u društvu još majki) i na vrh Ivanščice! Često stajemo po putu, ali ne zato jer bi se netko morao odmarati nego jer Maja i teta Mirjana komentiraju i pregledavaju razno zelenilo. Svi koji su sa mnom planinarili znaju da dosad nisam pokazivao previše interesa za bilje. Divimo se tako papratima, bobicama, lišću i svemu ostalome što nam priroda nudi na dlanu. Nalukavamo se okolo ne bi li vidjeli koji vrganj, ali naivno je očekivati da će ovdje uz put još biti neki neubrani. Treba nam kojih pola sata do Malog Čeva.
Maja na Malom Čevu

Majke uče djecu kako se pali vatra na Malom Čevu

Još dvadeset i pet minuta te prolazimo pored vrha Čevo (562 mnv) i dolazimo do popularnog Balkona. Uistinu, ako ste iz Varaždina i okolice to je najljepši i najbolji vidikovac. Ravna Gora spava prema sjeverozapadu, a čisto zapadno (jer na kraju krajeva Čevo se nalazi na masivu koji nazivamo Ivanščica) nalazi se vrh Ivanščice.
Klasičan pogled s Čeva

Često je na Balkonu gužva, ali danas posebno jer gradi se sjenica na vidikovcu. Ne odobravamo do kraja taj potez jer je općenito problematično dok netko manje-više na svoju ruku nešto gradi na planini koja u suštini nije ničija. Tako već imamo "kućice" i na Malom Čevu te na spomenutom Balkonu. Jednu smo vidjeli otvorenu i do ključa bi se još i nekako moglo doći, a druga je uvijek zaključana. Čemu sve to, nitko ne zna.
Temelji su tu, a trupci se malo po malo nose na vrh Čeva

Malo se gostimo s orasima i voćem na vrhu te pričamo s jednim od graditelja koji nam priča kako se za bistrih dana može vidjeti sve do Balatona, ali on to osobno nikad nije vidio. Vidi se Varaždinsko jezero, ali pogled nakon toga postaje malo mutan. Ovo očito nije jedan od tih čarobnih dana.
Om nom nom nom je pravi opis ove slike

Na vrh dolazi planinar koji drži kupicu punu gemišta. Vidio sam da neki piju mnogo na vrhovima (tema povezivanja kulture planinarenja i ispijanja alkohola traži poseban post i posebnu studiju za koju će biti vremena jednom drugom prilikom), ali rijetko se viđa da netko pije tokom uspona. Da, možda je to nekad bio slučaj u divljoj mladosti. Ma što ja pričam? Sad je ta divlja mladost, ali očito se nekoj pameti jesmo naučili. Nevezano uz priču s pijenjem, drago mi je da smo odveli tetu Mirjanu na planinu. Ne viđa se često da dijete vodi i potiče svog roditelja u zdravoj aktivnosti kakvo je planinarenje.
Pogled prema Varaždinu

Spuštamo se veselo i brzo te nam treba četrdeset i pet minuta da se vratimo na početnu točku. Predzadnja fotografija koju ću s Vama podijeliti nosi naziv: Buket s Čeva.
Zelenilo ubrano na obroncima Čeva

U tradiciji jednog drugog prijatelja blogera i iskusnog planinara, prilažem fotografiju današnjeg ručka koji je stvarno bio odličan. Ne sjećam se kad sam zadnji put tako dobro, ali stvarno dobro (usput i zdravo!) jeo. Uživajte u prirodi i iskoristite ovo jesensko vrijeme za planinarenje, prije nego nas stisne zima. Onda ćemo svi zajedno uživati u jednom drugom posebnom doživljaju, a to je planinarenje po snijegu. Neka su Vam staze lake i duge!



Oznake: Čevo, Malo Čevo, Ivančica, planinarenje

Trakošćan + Pionir

15.10.2017.

Kako je sada izvjesno da ću radni dio tjedna morati provoditi u zabetoniranoj metropoli, vikendi će morati poslužiti za maksimalno izlaganje prirodi i svježem zraku. Tako se ovog vikenda (subota) ukazala prilika da konačno Maju odvedem na Trakošćan i da prehoda cijeli krug oko jezera (jer nikad dosad nije). Da nedjelja ne bi ostala prazna i da ne bi ispalo da ovog vikenda nismo otišli u planine, odlučili smo se za jutarnji, brzinski i kondicijski uspon na Ivanščicu preko Pionira. Kako je sve to prošlo, pogledajte na fotografijama koje slijede!



Trakošćan se navodi kao jedno od tri mjesta na sjeveru Hrvatske koje svakako morate posjetiti. Ostala dva su Đurđevac (jedina hrvatska pustinja - imaju i prave pravcate deve) te Stubičke Toplice iz kojih, između ostalog što tamo možete raditi ili nekud se zaputiti, možete planinariti po Medvednici (Horvatove stube su topla preporuka - pogledajte stariji post na blogu pod nazivom Tour de Medvednica). Trakošćan je najljepši dvorac u Hrvatskoj, a našao se i na listi dvadeset najljepših na svijetu. Nije to mala stvar! Okružen je perivojem i jezerom kojim možete i zaploviti ako volite pedaline. Obično ljudi rade krug oko jezera te uživaju u prirodnim ljepotama koje ovo mjesto nudi. Informativne table su postavljene oko čitavog jezera, a na svakom koraku možete naći i planinarske oznake (Trakošćan je jedna od kontrolnih točaka Zagorskog planinarskog puta).
Poziv za ambiciozne i hrabre!

Terasa na vodi

Pedaliranje po jezeru

Tipična stazica uz jezero na kojoj su česti drveni mostići

Negdje blizu pola puta nalazi se ribarska kućica koja je preuređena u info točku na kojoj možete uzeti brošure o Trakošćanu, njegovoj flori i fauni, a ima ponešto i o prirodnoj te turističkoj ponudi obližnjeg kraja. Tako sam na polici ugledao i razglednicu koja prikazuje poludragi kamen karakterističan za područje Ivanščice, a koji nosi naziv Ahat. Oni koji me bolje poznaju, možda znaju Majinu i moju ljubavnu priču koja upliće i spomenuti kamen Ahat. O tome jednom drugom prilikom! Draga i simpatična mlada dama koja je radila na info točki spomenula mi je Gaveznicu, kameni vrh koji je geološki spomenik prirode. Još jedna destinacija koju treba obići. Ribarska kućica ima terasu s pogledom na jezero, a tamo postavljene stolice će Vam pomoći da malo odmorite noge od hodanja.


Nastavljamo krug oko jezera te uskoro nakon ribarske kućice dolazimo do jednog panja na kojem smo pronašli zanimljivu pločicu s porukom...

Izgleda da je poruka postavljena relativno nedavno. Razgovarali smo Maja i ja o tome što ta poruka točno znači, ali čini nam se da ovaj citat daje pomalo zloćudnu notu i otprilike objašnjava kako ta zaljubljenost ipak nije potrajala. Najbolnije su često ljubavi koje moraju proći, a mi to ne želimo. Ili one koje se nikad do kraja ne realiziraju što bi ovdje mogao biti slučaj. U svakom slučaju, originalni način izražavanja i nada za romantiku!

Na svakoj info tabli se nalazi i mapa jezera na kojoj možete vidjeti gdje se trenutno nalazite. Dobro smo se zabavili kod table o gljivama, a neke od gljiva nismo vidjeli samo na fotografijama.



Ukoliko ne žurite previše, oko samog jezera ćete proći za otprilike sat i pol. Vikendima, naravno, zna biti gužva, ali imajte na umu da je ovo ipak područje na kojem je najljepši hrvatski dvorac.
Stvarnost i odraz ribarske kućice

Okružen sam samim umjetnicama - Maja iza fotoaparata i priroda ispred

Po fotografskim pravilima, dvorac je na ovoj fotografiji "spaljen", ali stavio sam ovu sliku jer se u lijevom dijelu fotografije u pozadini može vidjeti još jedna destinacija (ovaj put stvarno planinarska) koju valja obići. To je, dakako, naša Ravna gora. Jedan od mogućih prijedloga za obilazak i rutu pronađite OVDJE.

S ovom slikom počinje promjena perspektive, datuma i mjesta događaja. Sada je već nedjelja ujutro i nalazimo se u podnožju Ivanščice, na parkiralištu ispod staza Konj i Pionir. Na slici možete vidjeti obris i početak zloćudnog puta "po struji". Ivana, Maja i ja (Igor spava nakon burne noći) danas se odlučujemo za Pionir.

Po putu nam se otvara dobar pogled prema našem cilju - vrhu Ivanščice. Tu i tamo moj pogled bježi udesno te se prisjećam ponora Tamnog dola i Bežđa.



Dočepali smo se hrpta Ivanščice te tu postaju stvari mnogo lakše. Ovdje negdje možete reći da ste prejahali dobrog starog Pionira.

Ivana i Maja idu neustrašivo naprijed. Iako je to najmanje bitno nama uživateljima u prirodi, tempo nam je bio dobar. Na vrhu smo bili za kojih sat i petnaest.

Pogled u daljinu

Kod Pasarića je veselo kao i obično, ali čini se da je "prva smjena" brojnija nego što smo mislili. "Druga smjena" je pojam koji planinarski pripravnik Nikola koristi kada se spuštamo i vidimo nekog da se penje. Ti koji se penju su "druga smjena", aludirajući time da smo mi prva. Tokom ljetnog vremena "prva smjena" su oni entuzijasti koji se bude prije prvih zraka sunca (indijski Brahmamuhurthi - doslovni prijevod na hrvatski jezik bio bi: Stvarateljevo razdoblje; vrijeme izuzetno pogodno za duhovnu praksu. Poslovica koja je porijeklom nama bliža, a govori o istoj ili sličnoj stvari je Aurora musis amica) te već oko 4:00 kreću da dotaknu Ivanščicu i nebo. Uz one regularne dvonožne, mnogo četveronožnih planinara danas se našlo kod Pasarića.

Ekipa je šarolika, a svi su ovdje kako bi uživali u prirodi. Posebno je popularno sunčanje na klupicama i pijuckanje piva.

Susret druge vrste

Ivana i Maja kod Pasarića

Nadamo se da ste i Vi uživali u ovom predivnom vikendu te ste napunili baterije za tjedan koji nam slijedi. Za kraj bih samo želio ostaviti crtežnu poruku za one koji kombiniraju dvije stvarnosti (znati će oni koji su!). Osim prirode i kretanja, imate još jedan razlog više da dođete na vrh Ivanščice...

Crtež je preuzet ovdje te pripada KidScribblesu od Deviantarta.


Oznake: trakoščan, Ivančica, planinarenje, Pionir, Pasarićev dom

Tour de Medvednica

25.09.2017.

Iako sam prije imao par susreta s Medvednicom kad sam se s kolegama zaputio na Sljeme, nikad to nije bilo ništa ozbiljno. Izleti u prirodu da malo razbiju monotoniju zagrebačkog asfalta i betona. Nedavno kupivši HGSS-ovu planinarsku kartu Medvednice, najavio sam joj svoj skori dolazak. Naravno, ove manje rute se uvijek dogovaraju u zadnji čas pa nikad ne znam do samog kraja gdje ćemo završiti za vikend. No, ovaj vikend je dao jaki impuls za Medvednicu - toliko ljudi je bilo zainteresirano da bi napunili dva automobila. Nošen burom inspiracije, izradio sam nam plan puta u nepoznato.

Tabla na parkiralištu kod ribnjaka u selu Pila

Radilo se o osvajanju Medvednice sa sjeverne strane i prolazak kroz teritorij na kojem još nikad nismo planinarili. Trebalo je automobilom doći do sela Pila koje se nalazi jugoistočno od Stubičkih Toplica koje su poznato mjesto u Hrvatskom Zagorju. Planinare koji su tek na početku svoje planinarske priče često možete čuti kako bi išli ovamo i onamo, a onda kada se treba za vikend, najčešće nedjelju što je po mnogima najgori dan za takvo što, rano ustati i krenuti prema početnim točkama nekako svi odjednom odustaju. Mladi su i žele se zabavljati pa im opraštamo. Tako smo mi na kraju napunili ipak samo jedan auto, a ja sam se još jednom uvjerio tko je od mojih suputnika najhrabriji: Ivan za volanom, Nikola na suvozačkom mjestu, a Damira, Maja i ja na zadnjem sjedištu. Pohvale odmah Damiri i Ivanu kojima je ovo bila svojevrsna inauguracija u duže planinarenje, a nisu ispustili ni zvuka žaljenja, stenjanja ili nešto drugo što smo mogli čuti i vidjeti na svim silnim pohodima na kojima smo se našli.
Područje Medvednice bogato je sadržajem zanimljivim svim ljubiteljima prirode

Oko 7:00 smo krenuli iz Donjeg Kneginca prema Stubičkim Toplicama i Pili. Google maps kaže da treba oko sat i dvadeset do odredišta, ali uz malo lutanja nakon Stubičkih Toplica, planinariti smo počeli tek oko 9:10. Slijedili smo pl. put 39 koji u početku prati tzv. Zagrebački planinarski put. Navodno su ovdje stare babice nosile povrće, voće, mlijeko i sir na plac u Zagreb grad. Ostale zanimljive informacije možete pročitati na stranicama Planinarskog društva STUBAKI, iako nisam siguran je li stranica još uvijek aktivno ažurirana. Iako je lako to sad reći nakon što smo jednom prošli cijeli put, naći parkiralište u Pili je jednostavno! Treba samo slijediti glavnu cestu, a u blizini parkirališta su i planinarske oznake pa je šansa da se tu izgubite stvarno mala.
Ekipa Medvedi na našoj početnoj točki; ulazak na planinarski put dobro je markiran

Prvi dio staze 39 vodi po traktorskom putu, a koliko su samo duboko zagrezli svojim konstantnim prolaskom ovim putem možete zaključiti po tome što se po sredini puta vidi cijev za vodu. Čak i uz veliki oprez, planinarske patike i gojzerice će vam biti dosta prljave - tu nema pomoći. Ovdje se čuje krasno žuborenje potoka Bistra. Prvo raskrižje na koje nailazimo je planinarsko sklonište kod Križa gdje radimo malu stanku prije nastavka puta. Tu negdje smo kroz grane počeli osjećati kapljice kiše, ali još uvijek je bilo prihvatljivo. Ništa što kapuljače ne bi mogle podnijeti. Nastavljamo se probijati kroz šumu te skrećemo lijevo za popularne Horvatove stube, a desno se može skrenuti za Markov Travnik/Oštricu. Ubrzo dolazimo do izletišta Srnec na kojem se opet možete odlučiti hoćete li za Horvatove stube ili desno na put za Puntijarku. Sve je jako dobro označeno i ako iole znate kamo želite ići, šanse da se izgubite su minimalne. Preporučamo da uvijek imate sa sobom planinarsku kartu područja na kojem planinarite! Oprez je ipak potreban jer kad ste prvi put na nepoznatom području čak i uz detaljno proučavanje karata i informacija na internetu, možete zalutati. Tako smo se mi malo dvoumili trebamo li kod Srneca lijevo ili desno, ali na kraju smo odlučili ispravno i ubrzo počeli uspon po Horvatovim stubama. Malo nakon početka stuba, prolazi se kroz ulaz u špilju Medvednicu - na kraju ovog zapisa pogledajte video snimljen kod ulaza u špilju Medvednicu.
Početni dio puta; traktorski i blatno; Nikola kod križa; sklonište kod Križa; vesela ekipa kod putokaza; Horvatovi studenti u njegovom skloništu na Srnecu; oznaka za početak Horvatovih stuba i špilje Medvednice

Gospodinu Vladimiru Horvatutrebalo jesedam godina (1946. do 1953.g.) da izgradi svojih 500 stuba. Kada vidite fascinantan izgled tih stuba, bit će vam jasno da je to i relativno malo vremena za ovaj grandiozni pothvat inspiriran čistom ljubavlju prema planini i prirodi. Znači, gospodin Horvat koristio je samo materijal koji je mogao naći u neposrednoj blizini. Nikakav cement, nikakve civilizacijske izmišljotine, samo snaga prirode i ljudske volje. Sve to na otprilike 650+ mnv! Sa stuba se pruža i pogled na Hrvatsko Zagorje, ali mi smo bili prekriti maglom i oblacima. Prolazimo pokraj Tisinog ponora, pored neobično nagnute stijene koju je gospodin Horvat nazvao Moj naklon, a kod petstote stube nalazi se Patuljkova špiljica. Nutra se nalazi jedan mali patuljak, ali ga je netko vandalizirao te su ostale samo noge.

Mjesta za vidjeti uz Horvatove stube

"Vladimir Horvat vlastitim je rukama 7 godina gradio 500 stepenica. Svaki slobodni trenutak odlazio bi u planinu i tamo boravio cijeli dan u potpunoj samoći, radeći na izgradnji stuba."


Da. Mislim da sam našao još jednog čovjeka kojeg bih mogao staviti na listu ličnosti koje me inspiriraju. Kakav pothvat, a sve da bi čim više ljudi moglo uživati u ovom krajoliku gdje raste rijetka šumska zajednica tise i lipe!

Iz sanjarenja i razmišljanja o gospodinu Horvatu probudila me stvarnost u kojoj smo mokri do kože. Naime, kiša nas je prala svom silinom. Tu smo sreli par starijih planinara s kišobranima koji su nas uputili prema planinarskom domu Hunjka. Ne bi ovaj naš put bio to što je bio da nismo malo zalutali. Pokušavajući čim prije dovesti svoju ekipu pod zaklon, previdio sam oznaku za Hunjku nakon jedne male livadice te smo skrenuli ulijevo po stazi 40, tzv. Mlekarskom putu koji vodi na Sljeme (1033 mnv) - najviši vrh Medvednice. Trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da idemo krivo, ali put je bio "šetnjica" pa nismo izgubili mnogo snage. Vraćamo se natrag na pravi put, a uskoro uz put primijećujemo bodljikavu žicu koja postaje sve češća kako se penjemo prema Hunjki. Zar se i ovdje boje imigranata? Na trenutke težak uspon i dolazimo na još jednu veću livadu. Tu se Nikola ponadao da smo došli do Hunjke, ali trebalo je još ući i proći jedan komad šume. Konačno smo na pravoj livadi i naziremo ogromnu staru zgradu za koju u početku mislimo da je naše odredište. Ogromno zdanje je zatvoreno, a još jedan relikt u obliku starijeg čovjeka, koji se hvalio da je došao brže od nas, objasnio nam je da ovdje nema ničega već godinama. Pokazao nam je prstom na manju kućicu (izgled kao kafić) te rekao da je to ono što tražimo. Njuškali smo malo oko velike napuštene zgradurine te se uputili prema neuglednijem zdanju.
Kišni jahač po ženskim sedlima; znak za Hunjku koju smo previdjeli i lutali po Mlekarskom putu; stara Hunjka; putokazi; livada Hunjka na kojoj je zasigurno lijepo bivati tokom ljepšeg vremena

U domu se ne smije jesti i piti vlastita hrana i piće. Osjetio sam malo razočaranje što neću jesti svoje domaće planinarske sendviče i jesti crne masline. No, ušavši unutra, shvatio sam da ništa ne bih ni propustio. Nije nas se baš dojmila ta Hunjka, a cijeli dojam je pokvarila i činjenica da imaju ogromni kamin koji, zamislite, nije grijao. Da ne bi bili nepošteni, zaposlenice su bile jako uslužne i pristojne te su se čak interesirale otkud dolazimo tako opremljeni do zuba. Jednu od njih pitao sam kako da sad nastavimo do Puntijarke i lijepo mi je objasnila. Popili smo Laško i Velebitsko, a Maja čaj.
Nikola piše planinarske memoare; kompas uvijek pokazuje u smjeru...; kul bokserska njuška pred Hunjkom

Put je dobro markiran pa odlučno krećemo prema planinarskom domu Ivan Pačkovski, popularnijem pod nazivom Puntijarka. Prolazimo po livadi Mijatovac koja izgleda idealno za piknik, a ubrzo počinje neka čudna buka koja se ne može često čuti na planini. Koliko god mi je bilo teško što će Nikola sad misliti svašta o Puntijarki (mjesto na kojem smo moji kolege i ja prije u miru pili Tomislave i pričali o filozofiji), bilo mi je drago što će svi moji suputnici vidjeti pravu paradu i drugo lice planinarenja koje je, štogod sad vi mislili, vrijedno prezira. Autobusi, automobili, freze... ništa pogonjeno ljudskom snagom i milijuni ljudskih bića koja plešu, jedu piju i urliču. Osjetio sam kako se gospodin Horvat okreće u grobu. Živa muzika. Na licima mojih suputnika zbunjenost. Probio sam se u unutrašnjost doma i brzo pronašao štambilje da ih udarim u svoje planinarske dnevnike. Plan nam je bio popiti jednu rakiju za zagrijavanje nakon kiše i hladnoće, no te rakije bi tako krivo sjele, a i čekanje cijelu vječnost da nam ih potoče uz gigantske redove drugih koji žele piti i jesti nam nije trenutno odgovaralo.
Prema Puntijarki; livada Mijatovac; neprirodna kolona automobila na planini, autobus; planinarska parada, ples i živa muzika kod Puntijarke

Nastavljamo prema Sljemenu dok se užasna seoska glazba postupno gubi u krošnjama drveća. Nakon onečišćenosti ljudskim stvarima, ušli smo opet u oblake i tišina je zavladala cestom. Prolazimo pokraj Snježne kraljice gdje je privezan jedan mali krasni tornjak. Put nas dalje vodi pokraj Kapelice Majke Božje Sljemenske (Kraljice Hrvata). Čudim se da nisam znao da imamo kraljicu. Kako god bilo, arhitektura same kapelice je impozantna, a oslanja se na oblike crkvene umjetnosti iz doba prvih hrvatskih vladara. Kapelica je izgrađena od sljemenskog zelenog kamena te se dobro uklapa u šumski, planinski ambijent.
Asfalt, ali magla i mir; mali tornjak kod Snježne kraljice; Nikola je fasciniran s tornjevima i želi si ga uzeti za doma; Kapelica Majke Božje Sljemenske; trenutak prije eksplozije smijeha unutar kapelice

Slijedi nam Činovnička livada na kojoj se nalazi i planinarska kuća Junac (968 mnv). Ulazim unutra, a tamo nalazim par ljudi koji gledaju Nedjeljom u 2 i gunđaju u znak neodobravanja gradonačelnika Bandića. Ah, ni na planini se ne mogu osloboditi tih dolinskih i nizinskih gluposti. Udaram štambilj u planinarski dnevnik, zahvaljujem i izlazim. Tu, na Činovničkoj livadi, je okinuta jedna fotografija koja mi je draga srcu, ali je ne smijem objaviti ovdje jer bi neki mogli dobiti otkaz.
Mir i spokoj na Činovničkoj livadi

Imamo još maksimalno deset minuta do vrha te nakon što je Nikola proučio ogromni TV toranj, ulazimo u kafić/restoran koji se nalazi na Sljemenu. Opet, ništa spektakularno i nikako planinarski, vidi se da je ovo mjesto na koje Zagrepčani pomoću svojih automobila cestom dolaze na nedjeljni ručak. Po odjeći gostiju mogli smo neke stvari zaključiti, a našli smo se u situaciji u kojoj smo mi najprljaviji od svih. Čudno da na vrhu planine nađete tako uređene ljude - naravno, bez predrasuda, ali indikativno je. Većina ne razumije što zapravo planine i planinarenje predstavljaju, a koga i kriviti kad na upit kako se sad vratiti po Mlekarskom putu, vlasnik (vjerojatno) i konobari sliježu ramenima. Ne znam. Možda sam bezobrazan i radikalan, ali čim vidim te ljude na vrhu planine, a nemaju pojma kako se najbliža planinarska staza zove, znam koliko je sati. Ovaj put smo svi naručili pivo, a Nikola i ja smo popili svaki po jednog Tomislava da proslavimo osvajanje Sljemena.



Povratak počinjemo malo drukčijim putem, ali se uskoro spajamo na livadu kod Hunjke pa većinu povratka idemo istim putem. Najteži (i pri povratku najdosadniji) dio puta je definitivno bio onaj prvi (to jest zadnji) blatni. Aktivno smo se planinom kretali šest sati i prošli blizu dvadeset kilometara. Sveukupno provedeno vremena u prirodi: devet sati. Vidjeli smo tako neka klasična mjesta Medvednice, no mnoga još ostaju za istraživanje. Za kraj GPS trag koji prikazuje rutu te pogledajte još jedan video snimljen prilikom spusta i prolaska kroz ulaz u špilju Medvednicu. Uživajte u prirodi i vidimo se na planini!





Oznake: planinarenje, Medvednica, Zagrebački put, staza broj 39, Horvatove stube, špilja Medvednica, Hunjka, Puntijarka, Sljeme

Veliki kalnički Zubatac

10.09.2017.

Dvjema destinacijama se uvijek rado vraćamo. To su Ravna gora i Kalnik koji sa svojih sedam zuba uvijek iznova iznenađuje te ne dopušta dosadi da okupira planinarske umove. Danas smo odlučili još jednom postati ortodonti i provjeriti kako se zubalo starog Kalnika drži.

Službeno vozilo zubolovaca napunjeno i spremno

Oko 7:30 krenuli smo iz Varaždina Laz3r, Grozdek, Vinko i ja prema Knegincu gdje smo se našli s Majom i Nikolom. Zadana početna točka bila nam je kapelica sv. Barbare u Kalničkom Ljublju. To je u biti jedini put kojim inače idemo na Kalnik (ako se ne računa ono jednom kad smo počinili herezu i dovezli se automobilom do pl. doma na Kalniku ili kad nas je moj prijatelj Bubač vodio po neoznačenim putevima za divljač).

Laz3r, Vinko, Nikola, Maja i Grozdek kod početne točke

Kako već dugo nismo bili na Kalniku, pomalo mi je bio mutan taj cijeli put. Nemam sreće s Kalnikom jer smo prošle godine početkom listopada pri povrtaku do kapelice sv. Barbare dobrano zalutali i produžili si povratak. Nije bitno koliko puta svoju ekipu uspješno dovedete do zadanog cilja, trebate samo jednom zalutati da bi oni to zauvijek zapamtili. Nažalost, opet smo malo zalutali, ali ništa ni slično onom od prošle godine. Vratili smo se na pravi put te moguće sve produžili za jedno dvadeset minuta što je prihvatljivo. U biti, pratili smo cijelo vrijeme planinarski put broj 3 označen na karti Kalničkog gorja.

Nebo nad Kalnikom

Nakon otprilike sat i pol hodanja dolazimo do poučne staze Kalnik koja se nalazi na sjevernim padinama kalničkih sedam zuba. Table na samoj stazi potaknule su nas na razgovor o engleskim i hrvatskim nazivima biljaka. Engleski zvuče rpg kul, a hrvatski su naprosto smiješni. Obična bahornica zvuči tako obično naspram Enchanter's nightshade. Wolfsbane je žuti jedić? Red deadnettle je velika mrtva kopriva? Molim vas...

[Sve fotogalerije i zasebne fotografije možete povećati klikom na njih]

Odlučili smo obići sve zube i ovaj put prvi put ići od prvog pa do sedmog - inače se uvijek spuštamo od sedmog prema prvom. Ako krenete od prvog do sedmog, na kraju imate i nagradu u obliku lijepog pogleda s Vranilca.

Ekipa kod prvog zuba

Plezanje na drugi zub

Pogled prema Starom gradu Veliki Kalnik

Planinsko zadovoljstvo

Ovaj dio puta je relativno lagan, a negdje kod trećeg-četvrtog zuba dolazi do dijela koji iziskuje malo inovativnosti i snalažljivosti u penjanju. No, ništa što ne bi bilo izvedivo za one koji vole biti u bliskom kontaktu sa starim stijenama.


Slijedi malo penjanja pa spuštanja, ali nakon svakog osvojenog zuba osjećate se nekako ovako:


Dolazimo do zanimljivog dijela koji nije za one klaustrofobične. Uski prolaz kroz koji se penjete na mjestima nema pogodnih uporišta za noge pa je potrebno malo razmisliti i smisliti plan prije nego što krenete.



Vinko prvi put s nama planinari i odmah je nabasao na Kalnik i njegove zube. No, iako se u početku malo umarao kad smo hodali kroz šumu (prehodali smo oko 4.5 kilometara prije nego smo uopće počeli osvajati zube), pokazao se kao izvrstan penjač. Planinarenje nije bilo u planu pa Vinko nije uzeo planinarske patike (nisam siguran ima li ih uopće). Ipak, to ga očito nije zaustavilo i prošao je svih sedam zuba u nečem što mi ponekad nazivamo disko cipele (obuća za izlazak). Na kraju se ispostavilo da je to bio bolji odabir od recimo Laz3rovih gojzerica koje su odlične za hodanje po kamenju i oštrijem terenu, ali ne dopuštaju toliku okretnost u penjanju.

Disko cipele koje se pokazuju dobre za penjanje i (ne)prigodne čarape

Iskeziti zube Kalniku kad si na njegovim zubima

Retrospektiva kod koje se već jasno nazire Kalnikova kralježnica (kralježnica kamenog zmaja)

Napredujemo prilično brzo te nam uskoro ostaju samo još šesti i sedmi zub. Uz par kritičnih mjesta na kojima treba malo umijeća i stiskanja sa stijenama, zapravo dio koji iziskuje najviše hrabrosti dolazi tek na kraju. Kod silaska sa sedmog zuba dolje prema Vranilcu, možete izabrati želite li ići težim ili lakšim putem. Postoje neke dvojbe o tome zašto se ovaj drugi zove lakši kad u biti nema sajle i teško je za vidjeti kud staviti nogu kad silazite na iza. No, teži silazak je viši i sajla na zadnjem dijelu ide gotovo okomito. Maja, Laz3r, Vinko i Grozdek odlučuju se za teži, a Nikola i ja silazimo niz lakši (treba još malo štediti operiranu ruku i ne se previše naprezati - Triglav će ionako biti dovoljno opterećenje).

Opasno približavanje Vranilcu

U daljini Ivanščica

Zub za zubom - proteza

Spuštanje sa sedmog zuba, teži put

Sišli smo i popeli se do vrha Vranilac (643 mnv) na kojem je bilo nešto gužve. Nisu ondje bili samo ljudi nego i leteći mravi i mušice koje su se iz nekog razloga neuobičajeno jako razmnožile.

Maja na Vranilcu

Ukoliko pogledate fotografiju pažljivije, vidjet ćete nebo puno insekata

Ortodonti nakon obavljenog posla

A sad malo novotarija na blogu kad trendovi pokazuju da se ljudima sve manje da čitati. Izvolite (edukativni) video nastao na Vranilcu:



Silazimo najbržim i najlakšim putem (sada južni dio zubatog dijela Kalnika) do pl. doma jer smo već pomalo gladni i žedni. Razgovaramo kako je zanimljivo da je pl. dom na Kalniku jedini za koji znamo da se unutra ne smije ulaziti u gojzericama. Nije nam do kraja jasno bi li onda ljudi trebali nositi rezervne patike ili? To je možda prihvatljivo onima koji dolaze automobilom do samog doma (iako mi takve ne smatramo pravim planinarima), ali pravim hodočasnicima i poštovateljima planine i nije. Sjedamo za slobodni stol kod pl. doma, a uskoro Nikola dolazi s pivskom novotarijom - Velebitsko nefiltrirano mutno svijetlo pivo. Ukoliko netko nije pozorno pratio ovaj blog: Nikola je majstor pivar i bavi se proizvodnjom domaćeg piva. Ima dosta uspjeha i uskoro šalje svoj pitki stout (tzv. policijsko pivo) na natjecanje majstora pivara u Sloveniji. U svakom slučaju, Velebitsko nefiltrirano je odlično, a dosta podsjeća na Vukovarsko. Dio ekipe naručio je grah koji je stvarno odličan i to nema veze s tim da su sve stvari na planini finije i ukusnije.

Pronalazak dobrog, novog piva veliko je veselje za pivoljupce

Kalnički planinarski grah i domaći kruh

Naša posljednja postaja prije povratka do kapelice sv. Barbare je Stari grad Veliki Kalnik. Mjesto koje je ugodno baš svima: planinarima, penjačima, turistima, povjesničarima, itd. Tamo smo se malo zadržali, uživali u pogledu i odmorili te krenuli natrag prema našoj polazišnoj točki.

Penjači u akciji

Pogled prema pl. domu na Kalniku

Majstori planinari na vrhu Velikog Kalnika

Na zidinama Starog Kalnika

Pri povratku je nastalo i umjetničko djelo pod nazivom: Rađanje čovjeka iz drvene vagine

A za kraj još jedan video u kojem ćete od naših planinara osobno čuti kako im je bilo na Kalniku i na zubima te ćete dobiti i jedan koristan savjet ukoliko se spremate planinariti na Kalnik :)




Oznake: planinarenje, Kalničko gorje, 7 zuba, Vranilac, Stari grad Veliki Kalnik

Oštrcgrad - pl. kuća Majer - vrh Ivanščice ili priča o čovjeku s kutijom

23.07.2017.

Naravno, proslava rođendana na planini je nešto što je izvedeno već mnogo puta (o jednom od njih možete pročitati OVDJE - iako za to imate još malo vremena budući da se stranica vakuum.space, za koju sam često pisao o planinarenju i svemu ostalome, uskoro gasi). Za takvo što se odlučuju ljudi kojima je dosta uobičajenih (zapravo razlika između dječjih i odraslih ima jako malo) proslava u kojima prijatelji slavljenika dolaze do njegove kuće (ili gdje već slavi) i on ih ugošćuje s neprirodnim količinama hrane i pića te se to proteže najčešće dugo u noć, a često i do jutra drugog dana. Moram priznati, ja sam jedan od takvih ljudi.

Moja reakcija na uobičajene proslave rođendana

Istina, morate biti okruženi ljudima koji su voljni znojiti se i provesti par sati u prirodi, često pod teškim fizičkim naporom. Tko se, pobogu, na taj način zabavlja? Imam sreću da nisam trebao koristiti nikakve eksterne motivacije i kolačiće za svinje da bih našao četvero ljudi koji bi htjeli poći na rođendansko planinarenje sa mnom. Maja i Nikola su moji uobičajeni suputnici na fizičkom i spiritualnom putovanju po planinama. Maja i ja već dugo gazimo vrhunce zajedno i mislim da kroz to rastemo za-jedno. Nikola je poseban fenomen koji je u kratkom vremenu postao jedan od najvećih zaljubljenika u prirodu i planine koje ja poznajem. Iako učimo jedan od drugog, moglo bi se reći da je on neka vrsta mojeg naučnika za planinu - uz Maju, jedina osoba na koju se mogu 100% pouzdati da neće reći NE mojim ludim idejama za rute. No, tempom kojim napreduje uskoro bi učenik mogao postati mnogo iskusniji od učitelja, što, nadam se, znači da radim dobar posao kao motivator. Igor (publici poznatiji kao Buć) i ja dijelimo neke od prvih pohoda na planinu dok smo još pohađali srednju školu. Čevo, Ravna gora, Ivanščica - naši davni usponi na te vrhove i planine su začetak moje ljubavi prema planinarenju. Igorova bolja polovica Ivana (slavljenica na najmasivnijem rođendanu na planini - pogledaj poveznicu iznad) se, sad već više puta, pokazala kao dostojna bilo kojeg uspona i pohoda za koji ja znam. Nikola je baš danas izrekao jednu lijepu rečenicu koja ukratko opisuje tim koji sam izabrao za današnji pohod:

"Slon nas je sve spojio." - Gospodar Čeva
Za referenciju pogledaj: Slonovska surla Strahinjščice

Ivana, Maja, Igor, Borna, Nikola

Naša skupina od pet planinara ima i šestog člana. Nisam bio siguran hoćemo li se i ovaj puta promašiti na planini ili nećemo, ali dok sam, tamo negdje već u blizini Oštrcgrada, dobio poruku, znao sam da je danas baš taj dan. Pričam već dugo o svom prijatelju planinaru i mudrom poznavatelju buddhizma i Istoka. Zapravo, pričam o njemu već toliko dugo da su neki, uz nedostatak njegove fizičke prisutnosti i pojave, počeli sumnjati da on uopće postoji. Možda je Borna konačno skrenuo pa sad umišlja da ima neke savjetnike ruta i prijatelje online. Pomutio mu se um. Vrag mu šapće na uho. No, Jelenko je stvaran i sad za to imam svjedoke.
Obratite pozornost na lijevi dio slike - živ je, smije se i skriva se na Oštrcgradu

Nakon kratkog razmišljanja i odbacivanja ideje da skupinu vodim od Lujčekove hiže preko Male Ivanščice na vrh Ivanščice, došla je ideja za Oštrcgrad te planinarsku kuću Majer. Nitko iz ekipe tamo nije bio pa se ta opcija odmah učinila i edukativnom. Ručak je bio planiran kod gospodina Pasarića na vrhu Ivanščice pa je tako trebalo nakon obilaska Oštrcgrada i Majera doći do vrha. Budući da dolazimo iz Varaždina i bliže okolice, automobilom smo se dovezli do Žganog Vina te krenuli po Mrzljaku gore. Kod groba neznanog junaka kratko se skreće na put Luke Baretina (tzv. magistralu Ivanščice po kojoj prevaranti idu automobilima do vrha) te se prati oznaka za Oštrcgrad i Majer. Da bi ovaj dio priče imao smisla, moram napomenuti da sam se odlučio nositi točno 47 klipića u nečemu što se naziva multi-box kako moji suputnici ne bi ostali gladni do ručka koji nas je čekao na vrhu. Bio je to neuobičajen prizor koji je potaknuo Buća da izmisli novu planinarsku titulu: piknik-vehabija. Nedavno sam bio i podvrgnut operaciji ruke (unazad povučena metakarpalna kost na četvrtom prstu lijeve ruke) te još uvijek nosim povez. Trebao mi je i štap da smanjim šanse da padnem. Kako vam ne bih dalje golicao maštu, slika će pomoći. Doktore, ako slučajno ovo gledate, nisam držao štap s lijevom rukom - ovo je bilo samo za potrebe slikanja!
Piknik-vehabija

Uglavnom, kod groba neznanog junaka smo sreli jednog čovjeka čiji je fenotip neki mix Balaševića i Bućevog susjeda Žeca. Ja sam stavio multi-box na stol i rekao dobrim ljudima neka se ponude i na taj način mi pomognu da ne teglim toliko do Oštrcgrada. Nasmijali su se, ali apsolutno nitko nije uzeo klipić. Gospodin Žec Balašević je rekao da ne može jesti po putu jer će si pokvariti tempo. Sportaši ne žele ugljikohidrate već samo proteine te je tako prvo pitao ne nosim li ja to u kutiji pohance. Ne, iako tako ne izgledam, ja sam vegetarijanac cijeli svoj život. Uskoro zatim otišao je prema Majeru, ali preko grebena. U tom trenutku nitko od nas nije znao što mu to znači i koji je to put. Svi su otišli, a na našem odlasku je do ovog mjesta došla jedna mlađa djevojka koja se čudila kako se svi na planini pozdravljaju s "bok". Rekla mi je 'bok', a ja sam se, stavivši ruksak na leđa, nasmijao i rekao 'ajde bok'. Kad smo se probili do ceste za Oštrcgrad i Majer, trebalo nam je kojih 40 minuta hodanja do Oštrcgrada (3.7 km).
Naš prijatelj Žec Balašević na odlasku i odbijanju klipića te gužva kod groba neznanog junaka

Popeli smo se na utvrdu. Buć i Nikola su bili prvi i čuo sam neke glasove te vidio da si netko suši majicu. "Gde ste vikinzi?" - mislim da je to bilo prvo što je Jelenko rekao. Znoj je curio u potocima dok sam došao do centralnog dijela utvrde te pružio svom blog prijatelju ruku kako bismo se upoznali, službeno barem kad se ovako znamo već dugo. Ne znam, ne želim sad ulaziti u filozofije online prijateljstava i odnosa, ali, uz normalnu nelagodu dok nekog upoznaješ, osjećao sam da poznajem tog čovjeka kojem pružam ruku. Je li to planinarsko prepoznavanje ili neko drugo, nije bitno. Prva tema je (a što bi drugo bilo?!?) bila kako doći do vrha. Jelenko je pričao o nekom koritu (zaboravio sam prokleto ime, bio je ovo dugi dan) i kako ga to privlači. To je to. Nisam trebao dalje tražiti znakove - ovo je definitivno planinar. Privlače ga vražje šipražje, bijesna korita i teški usponi. Ubrzo smo došli do zaključka da bi bilo bolje da idemo samo po grebenu, preko Beliga, gore prema vrhu. Jelenko je počeo pričati o planovima za pohode, a Nikola je bio oboren s nogu dok je čuo da se ide preko 2000 metara. Naime, Nikola misli da će se na tim visinama nešto posebno dogoditi. Možda i hoće, tko zna?
Utvrda Oštrcgrad

Bube su nas htjele pojesti te smo krenuli prema Majeru do kojeg od Oštrcgrada ima najviše petnaest minuta (sa istočne strane utvrde Oštrcgrad pažljivi promatrač može vidjeti krov pl. kuće Majer). U Majeru radi Ivanina frendica iz osnovne škole, a tamo je bio i gospodin Žec Balašević kojemu sam rekao da ovaj put stvarno mora uzeti barem jedan klipić jer ga pratim okolo po planini kako bi se to konačno i dogodilo. Nasmijao se i uzeo par klipića. Naručili smo pivo, ali neke su bile tople, a neke ohlađene. Srećom, uzeo sam ohlađenu. Jelenko je proučavao kartu Ivanščice te mi pokazao kud moramo ići do vrha. Nakon što smo popili pivo, Jelenko je rekao da danas neće ići do vrha te smo se pozdravili i dogovorili da ćemo se čuti u svezi budućih pohoda.
Ekipa kod pl. kuće Majer, Jelenko se sprema za tumačenje karte

"Da, ali nakon te rampe gdje ti je oznaka za vrh, moraš paziti da ne bi samo nastavio misleći da ideš po dobrom putu. Postoji skretanje na greben i to je vaš put."

Uzalud, prijatelju moj! Na našem putu do vrha, promašili smo naglo skretanje za greben i nastavili po nečemu što stvarno izgleda kao dobar put. No, nema planinarskih oznaka. Mislim da smo baš u tom trenutku Nikola i ja raspravljali kako se najbolje uči kada zalutaš... da, to je bila neka vrsta self-fulfilling prophecy-a. Došli smo do dijela na kojem nije bilo moguće nastaviti, drva razbacana na sve strane, staza naglo prestaje. Uskoro smo uočili da već jedno vrijeme oznaka boga planine nema. Vratili smo se istim putem i ovaj put uočili naglo skretanje na greben. Zapravo je vrlo lako zalutati jer se na tu stazu praktički morate popesti (pomoći si rukama). Predlažem markacistima da se to bolje označi. Nikola i ja smo baš onda i pričali o tome kako se na internetu ne može naći fotografija jedne lovačke kuće koja se nalazi na trasi Lujčekova hiža-Milengrad. Treba poslikati tu kuću i staviti je na internet! Korisnici su ti koji potpomažu stvaranju sadržaja. Tražilice su samo mašine, kontejneri za hrpu podataka, ali mi smo ti koji podatke unose. Na tom tragu razmišljanja, prilažem ovdje kartu koja sadrži GPS trag cijelog današnjeg pohoda i close-up skretanja na greben tako da budući pohoditelji ne zalutaju :)


Greben je uvjerljivo najteži dio našeg današnjeg pohoda. Cijelo vrijeme praktički hodate gore dolje te to dovodi do priličnog umaranja. Dijelovi su strmi pa se preporuča i korištenje štapova. Od početka grebena do vrha Belige (974 mnv) ima 1.6 km te smo mi to prevalili za 40 minuta. Od Beliga do vrha ima... hm, oko 1.6 km i trebalo nam je 30 minuta. Jelenko mi uvijek govori kako mi zapravo dosta brzo hodamo, a ja sam uvijek skeptičan. No, možda ima nešto u tome. Danas mi se činilo da je cijela skupina držala brzi i postojani tempo hodanja. Mislim da smo negdje oko 13:00 bili kod Pasarića, a količina posjetitelja je bila relativno prihvatljiva. Naručili smo hranu i piće te se najeli. Klipiće smo konačno pojeli pa sam do podnožja mogao bezbrižno nositi prazan multi-box bez straha da će se nešto prosipati.
Momenti s grebena: Buć - piknik vehabija/Maja si počiva/pinklec s klipićima/otkrivenje i prosvjetljenje na Beligama/Umor kod Pasarića i ekipa za stolom 18

Želio bih zahvaliti svojim prijateljima koji su išli sa mnom i hrabro prošli rutu koja se na kraju i nije ispostavila tako laganom. Želio bih također zahvaliti Jelenku na navigaciji i stalnoj podršci - nije ovo prvi put da ga u nevolji zovem mobitelom na planini gdje imaš sreće ako uloviš signal. Sveukupno smo prošli oko 16 kilometara i obišli jednu staru utvrdu Ivanščice, pl. kuću i pl. dom. Nije loše, zar ne?

Uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: planinarenje, Ivančica, Žgano Vino, Mrzljak, grob neznanog junaka, Oštrcgrad. pl. kuća Majer, greben, Belige, vrh Ivanščice, Pasarićev dom

Klitoris sv. Lucije

04.12.2016.

Prošlo je malo više od pet tjedana otkako nismo otišli u prirodu, u planine. Već predugo izbivamo kako je rekao moj prijatelj Mario. Nakon što sam ovih dana pročitao knjigu Ede Popovića: Priručnik za hodače, postalo je jednostavno nepodnošljivo. Morao sam uskoro opet u divljinu.

Put Luke Baretina

Negdje u petak kasnije navečer odlučio sam koja će biti ruta. Već jedno vrijeme mi na mailu stoje koordinate špilje sv. Lucije koju su nedavno posjetili Jelenko i njegova planinarsko-lutalačka ekipa. Oni Ivanščicu drže u malom prstu pa se zelembaću poput mene pametno držati kraj takvih i njihovog znanja. Kako je Jelenko pisao, špilja sv. Lucije je najveća (zasad otkrivena) špilja na Ivanščici. Čak i da nisam vidio slike na njegovom blogu, rekao bih da je to definitivno destinacija od interesa i nešto što bi svaki ljubitelj i poznavatelj Ivanščice trebao barem jednom vidjeti.
Mario putem hvata detalje

Maja i Mario su bili ti koji su opet pristali na „jednu od Borninih ludosti“ – Mario valjda jer je i sam bio očajan za dozom planine nakon dugo vremena, a Maja i ja se pratimo po planinskim putevima već jedno vrijeme. Napravili smo već hrpu planinskih uspomena, a one se samo množe iz pothvata u pothvat. Otkad sam nabavio kartu Ivanščice od gospodina Smerkea, koristim je aktivno i samo je trebalo pratiti Jelenkove upute i pomoći si s koordinatama da otprilike znam kud idemo. Zvučalo je dovoljno lagano, a u planinu se uvijek kreće entuzijastično.
Negdje u šumi

Početna točka je Žgano vino te se krećemo tri kilometra po magistralnoj cesti (službeni naziv: put Luke Baretina) za vrh Ivanščice. Tu se nalazi skretanje za Vilinsku stazu koju su neki prije popularnosti i planinskog hipsteraja zvali Sjeverni prolaz. Slijedeći tu mitsku stazu, nakon ni pet minuta dolazite do lovačkog objekta. Do tud sam Jelenkove upute pratio toliko školski da sam pomislio da mi je planinarski ruksak zapravo školska torba.
Skretanje za Vilinsku stazu

Poziranje u planinarskom imidžu

Avantura ili drugim riječima problemi počinju baš tu negdje gdje i mi napuštamo Vilinsku stazu te prelazimo na jug. Pišući ovo, upravo jako dobro opisujem ono za što mislim da je svrha (putopisnog) bloga: pomoći si opisima drugih da bi se došlo do nekog mjesta. Tražimo stalno neke stijene, a uskoro ih i nalazimo. Raspršujemo se svaki na svoju stranu te ja, sad barem to znam, krećem u krivom smjeru. Mario je na dobrom tragu, ali istražuje krive stijene. Ja se vraćam, a Maja ide još dalje od Marija i približavamo se većoj nakupini stijena.
Strmi dio gdje se Mario spušta po guzici jer je tako lakše

Problematično je što ovim putem konstantno idete paralelno s prilično strmom padinom što nije baš praktično, a nije ni ugodno za gležnjeve koji su pod velikim naporom. Na žalost i moje veliko razočaranje, ogromne stijene nisu skrivale ono što smo tražili. Počinje pritisak okoline te ja posežem za tehnologijom: vadim mobitel iz džepa i „okrećem“ Jelenkov broj. U prvi mah nema signala, ne zvoni. Pokušavam nakon pet minuta ponovno i javlja mi se neki tip. Pitam ga dal zna tko zove, smijem se i predstavljam se. Čovjeka sam doveo u neugodnu situaciju – želi mi pomoći, ali ne zna kako. Uskoro i sam shvaćam da mi nema pomoći. Slušamo savjet te se spuštamo do samog dna.
Mobitel na planini - velika hereza, ali ovo je bila skoro pa idealna prilika da se javim prijatelju

Već pomalo izmučeni od strme padine i razočarani što nismo našli špilju, krećemo natrag prema lovačkom objektu. Skalovka mi se naprosto smije. Osjećam „poraz“ kako mi se šulja iza leđa, a Maja ponovno priča o mojim užasnim navigacijskim sposobnostima. Regrupiramo se kod spomenutog lovačkog objekta. Vadim kartu i pokušavam sve posložiti u glavi. Odlučujem da ćemo se vratiti i „još jednom zadnji put pokušati“ naći sv. Luciju.
Konzultiranje karte

Uskoro napuštamo uređeni dio staze (koja možda vodi do izvora Koprivnjak, a naknadno te mnogo dalje i do Pustog Lobora? Da, to je opet pitanje za Jelenka jer mi se već sad formira u glavi novi pothvat), a Maji se ne sviđa što ih vodim po praznom koritu punom lišća. Moji suputnici u jednom trenutku staju, a ja s jednim kupljenim i jednim prirodnim štapom nastavljam dalje. Opet počinje ta prokleta strmina po kojoj napredujem paralelno i sporo. Prolazim stijenu za stijenom, mojih suputnika već jedno vrijeme nema na vidiku. No, to je mozak u planinarsko-istraživačkom modu! Još samo jedno skretanje, još samo jedna stijena, još samo malo boli i skorog pada u provaliju.
Sve polako klizi - strmina se do samog kraja ne predaje lako

A onda u daljini vidim nekakav znak na stijeni, ali ne vidim nikakav ulaz, nikakvu rupu u zemlji. Ipak, već onda sam znao da sam došao! Došao sam! Protiv svih prognoza, protiv svih tamnih komentara, osjećao sam je da tamo stoji. Stoji tamo već milijunima godina, a sad je mene dozvala.

Kondicijsko Čevo

30.10.2016.

Nekad sam mislio da ću cijeli život koordinirati male do veće skupine ljudi kako bih ih uspješno doveo do nekog vrha, popularizirao i propagirao planinarenje, a onda sam shvatio koliko mi energije troše svi ti dogovori. I dalje preporučam svima planinarenje kao zdravu aktivnost u prirodi od koje možete imati samo dobrobiti.

Šetnja ulicama Podevčeva
Poziranje i plašenje lokalnog stanovništva
Obrijal se i već tu skoro zalutal - njemu brada daje snagu orijentacije
Kroz šumu

Počeo sam ovo pisati jer se plan za današnje planinarenje uspio promijeniti par sati prije polaska pa do samog jutra nisam znao idemo li uopće ili ne idemo. Onda se još i promijenio sat pa nisam više bio siguran koliko je sati. Ipak, našli smo si jednu kraću zamjenu za pohod na Belecgrad (plan je bio voziti se iz Varaždina do Beleca i onda tamo ili u Juranšćini ostaviti automobil - to je jedan sat vožnje). Došao je red opet na Čevo koje opasno počinje konkurirati vrhu Ivanščice kao mjesto na kojem smo najviše puta bili. Mnogi misle da je Čevo lagani uspon i to tako predstavljaju, ali za neiskusnije može biti prilično naporno. 560 mnv se nekome može činiti malo, ali prelazi se velika visinska razlika u relativno maloj udaljenosti (do podnožja kod Brka do vrha je maksimalno 1.5 kilometara).
Malo Čevo
Tko ima ključ?
Zastava je poderana, ali 'rvatina je ispod pa i dalje vrijedi!
Pogled na Podevčevo

Po putu do vrha nismo sreli ni žive duše. Došli smo do vrha i opet se čudili kako su doveli ogromnu drvenu klupu do samog vrha. Taj vrh se polako pretvara u prostor za fešte što nama staromodnijim planinarima baš i nije po volji, a dodatno je problematično što nitko nikad ne zna tko posjeduje ključeve od tih svih brvnara i kućica koje možete dosta često naći uz planinske putove. Bilo bi vjerojatno lijepo prespavati u jednoj takvoj kućici. Uskoro više nismo bili sami na vrhu, a unutar pol sata se sjatilo jedno 5-6 planinara od kojih su jedni imali ključeve od dotične kućice. Počeli su se spremati za roštiljanje i ponudili svoje goste s pićem. Ako nekome padne na pamet da tamo gore naprave ugostiteljski objekt, doći ćemo s transparentima!
Carski stol
Poziranje za stolom
Pivo mi pomaže da kvalitetno protumačim kartu

Puhao je hladan vjetar pa smo se odlučili pokupiti po putu koji je na planinarskim tablama obilježen kao "lakši put". On to zasigurno jest, ali uz napadalo lišće i vlagu, prilično je sklisko pa treba paziti na svaki korak. Pri silasku smo sreli neke starije gospođe iz Koprivnice koje su došle planinariti na Čevo. Zaključili smo da je to Čevo stvarno popularno kad čak iz Koprivnice dolaze ovamo. Popularnost ipak malo opada i zbog toga što na vrhu nema planinarske kuće, a puno ljudi voli popiti nešto na kraju puta. Ne možemo reći da se žalimo na pivo (iako mi sve više pijemo samo domaće) nakon planinarenja, ali mislim da ipak pripadamo ekipi "ruksaša" - planinara koji jedu i piju ono što ponesu u ruksacima.
Umjetnici - jedan fotografira, druga crta u moju planinarsku knjigu doživljaja
Pogled prema Ivanščici

Inspirirani špiljom Sv. Lucije koju je sa svojom ekipom posjetio Jelenko, odlučili smo sljedeći put Šećeru pokazati Pisane pećine. Ako ih ne odvedem konačno do Belecgrada ili ako ne dobim malo detaljnije upute do Sv. Lucije pa i sam povedem jednu ekspediciju do tamo ;)

Oznake: planinarenje, Čevo

Dobra volja je najbolja!

16.10.2016.

Nažalost, iz podruma ne možete doživjeti ljepote Ivanščice u njezinoj jesenskoj haljini koja se polako, ali sigurno sprema da prigrli ukrase zime i hladnoće. Pijući domaće craft pivo, nekako smo se sažalili nad svima koji se u tom trenutku nalaze kod kuće i mirno spavaju dok smo mi već obavili svoju nedjeljnu dozu upijanja prirode.



Odabrana ruta za današnji izlet bila je Konj kojeg mnogi zabunom navode kao najteži put do vrha Ivanščice. Zabuna je, doduše, razumljiva jer su razlike male, ali Pionir ipak nosi titulu najteže staze sjeverne strane Ivanščice. Spustili smo se preko Mrzljaka koji je najblaži prema koljenima planinara ako ne računamo cestu. No, put preko ceste vijuga unedogled i tih deset kilometara do Pasarićevog doma se čini kao prava vječnost.

Usporedbe radi: ljudi koji su kod Žganog vina ostavili automobil u isto vrijeme kad i mi te krenuli po cesti, došli su nadomak vrhu u trenutku kad smo se mi počeli spuštati. U tom vremenu smo od Žganog vina došli do parkirališta i početka staze Konj, popeli se gore, prestigli dosta planinara po putu, dahtali i mučili se, slikali razne lijepe prizore, došli do Pasarića, presvukli se, najeli se i napili, poslikali se na piramidi i vidikovcu te krenuli natrag. Hm, da. Nemojte ići pješke po cesti do vrha Ivanščice!

Bespuća Konja

"Treba znati hmreti na Ivanščici!" - Nikola Sokol u komentiranju jednog davnog incidenta s jednim planinarom kojeg smo nosili do vrha

Krenuli smo malo kasnije (uspon smo započeli u 9:45) pa je u Pasariću već bila vesela planinarska ekipa. Koliko god planinari znali biti ugodni, što je previše ni s kruhom nije dobro. Usijana tijela su grijala prostor, mjesta je jedva bilo, a leća od fotoaparata se maglila. Sunce se kasnije pokazalo i obasjalo Ivanščicu baš za slikanje na piramidi. Sjeverna strana se razvedrila, a nad južnom je još bila magla.

Sve se promijenilo već na Zubima prije dva tjedna, ali sve je jasnije da domaće pivo daje poseban štih planinarenju te je puno bolje od industrijskog. Možda naši okusni pupoljci podivljaju na planinama, ali sve smo bliže pronalasku recepta za savršeni planinarski užitak. Dodajte domaće craft pivo na svoj popis!



Provjera znanja južne Ivanščice: slijeva nadesno idu Hanjžica, Batinska glava, Belige i južnije Babin zub?

Uz sve možebitne dileme, nemojte nikad zaboraviti da Vam za odlazak u prirodu ne treba mnogo. Možda je od svega najvažnija dobra volja, a za kraj donosim jednu pjesmu da to ne zaboravite. Neka Vas to vodi na planinu, ali i kroz život :)




Oznake: planinarenje, Ivančica, konj, Mrzljak, Carft pivo

Planinar izgubljen između dvaju svjetova

13.10.2016.

Zamislite mladog planinara koji se pokušava snaći u svijetu planinarenja. Planinarenje i nije toliko popularno među mladima, barem ne u njegovoj okolini. S jedne strane je okružen planinarima koji koriste sve moguće tehnološke gadgete poput GPS-ova, satova i drugih trackera. S druge strane tu su stariji planinari koji ne vole koristiti nikakve moderne igračke i koriste karte i kompase. Jedni vjeruju u satelit i boga mašine, a drugi vjeruju u mogućnost iskonske povezanosti s prirodom bez ikakvih strojeva. Jedni se drže puteva i oznaka, a drugi vide bit u lutanju i skretanju s puta. Naš protagonist planinar se nalazi negdje između toga te vučen s jedne na drugu stranu, pokušava naći svoj put. Njegovo ime je Borna Kezele i on je planinar izgubljen između dvaju svjetova.


Već jedno vrijeme pokušavam naći tiskanu kartu Ivanščice. Taj, gotovo mitski, predmet nikako da dođe u moje ruke. Danas, nakon što sam prethodnih dana prehodao pola Zagreba, je konačno došao i taj dan. Kako u Varaždinu postoji samo jedan uistinu dobar dućan s planinarskom opremom, pomislio sam da bih više sreće s kartom imao u Zagrebu. Izbor je tamo svakako veći. Otišao sam do jednog planinarskog dućana – ništa. Otišao sam do drugog planinarskog dućana – opet ništa. Zapravo, imaju sve moguće karte, ali im fali Ivanščica i Medvednica (SMAND-ove karte označene s 01, 01a i 02). Nisu to loši dućani i od njihove ponude (“ne spominji Mammut sekciju, ne spominji Mammut sekciju” – moja svojevrsna mantra) osjetite onu pravu radost u planinarskom srcu. No, ako bi se kvaliteta mjerila po zadovoljavanju najizbirljivijeg kupca ili barem onog koji zna TOČNO ŠTO ŽELI i ne treba mu ništa drugo, onda ne znam koliko bi ti dućani u ovom slučaju prošli.

Među velikim i službenim igračima

Uputili su me u Kozarčevu 22, a na njoj se nalazi utvrda svih hrvatskih (službenih) planinara. To je adresa na kojoj možete naći Hrvatski planinarski savez. Došao sam na prvi kat gdje su uredi samog saveza i GSS-a te me jedan od djelatnika uputio da pričekam dok se kolegica iz susjednog ureda ne vrati. Odmah je pogodio da trebam kartu, a kad sam ga pitao kako je znao, rekao je: “A što bi drugo trebali? Obično ljudi dođu ovdje radi toga!” Ne znam, možda sam se došao informirati u svezi planinarske škole ili pridruženja markacističkoj skupini ili sam totalno nadobudan pa pokušavam ući u GSS prije nego navršim trideset godina!?!
Kolegica je uskoro došla – jako ljubazna i simpatična žena koja je odmah počela tražiti kartu Ivanščice. No, pretraživši cijelu zgradu HPS-a, morala me i ona razočarati, zaključivši da čak ni ovdje nema tražene karte. Odmah je počela zvati neke ljude i oni su joj rekli neka pogledam u prije spomenuti planinarski dućan, ni manje ni više nego, u Varaždinu. Preskočit ćemo cijeli dio s razočaranjem i sad se već nalazimo u trgovini u Varaždinu.

"Mi Vam ne držimo karte jer nam se ne isplati. Danas svi koriste GPS-ove pa karte baš nisu tražene."


Na putu do cilja

Polako je počelo ponestajati opcija, ali upućen sam na sam izvor – na kućnu adresu jednog od najboljih, ako ne i najboljeg planinarskog kartografa: gospodina Zlatka Smerkea. Kada sam utipkao njegov broj i počeo zvati, nisam odmah registrirao kakvu čast ću imati. Glas starijeg gospodina mi je rekao kako sam nazvao u pravo vrijeme jer se baš sprema u Čakovec po tek tiskane planinarske karte. Rekao sam mu da sam tražio po Zagrebu njegovu kartu Ivanščice, ali nigdje je nema. Kad je shvatio da sam zapravo iz Varaždina, rekao je da dođem do njegove adrese i da ima kartu koju tražim. Da? DA!

Stajem kod kuće koja ima adresu Varaždinska 92. Vani stoji krumpir na prodaju. Hm, dobar je naš gospodin Smerke kad prodaje i krumpir uz to što radi najbolje i tražene planinarske karte. Prilično veliki njemački ovčar počinje lajati kako se sve više približavam ulazu. Izlazi starija gospođa i pogledava me od glave do pete. Upitala me koga trebam, a ja sam ljubazno (da čim prije otklonim sumnju da sam barbarin koji je došao nešto ukrasti ili, ne daj bože, prodati) objasnio da tražim planinarsku kartu Ivanščice. Gledala me u lice jedno vrijeme kad sam ja počeo tražiti druge riječi kojima bih izrazio jednu te istu stvar: planinarska, karta, Ivanščica, gospodin Smerke… Izgovorila je krivo njegovo prezime, ali nisam se obazirao jer nije čovjek kriv što ima komplicirano i egzotično prezime. Znam ponešto o tome kad ni u rodnom kraju mojeg djeda nisu mogli jasno izgovoriti moje ime ni prezime. Smijući se, gospođa mi objašnjava kako postoji još jedna varaždinska 92! Nisam jedini koji ovako upadne jer im dolazi i puno pošte naslovljeno na gospodina Smerkea.
Kako izgledam u očima ljudi iz Nedeljanca

Nešto se stvarno čudno dogodilo u glavama ljudi koji su odredili da Nedeljanec ima Varaždinsku ulicu 92 koja ide do jednog broja kad ne prestaje te počinje Cargovec koji ima također Varaždinsku ulicu, ali koja počinje opet od broja jedan. Uskoro mi zvoni mobitel (o da, sad se već i zivkam s najvećim facama planinarskog svijeta u Hrvatskoj!) te mi se gospodin Smerke ispričava kako mi je dao krive informacije. Naime, njegova kuća se nalazi na kraju Cargovca. Uskoro dolazim na svoje odredište, a gospodin Smerke me čeka pred kućom.

Stara planinarska škola

Rukujem se sa starijim gospodinom koji nosi iznošenu Mammutovu jaknu. Uskoro počinjemo pričati o planinama i kartama te gospodinu Smerkeu objašnjavam kakvu sam kalvariju trebao proći da bih došao do karte Ivanščice. Čovjek se smije, ali drago mu je da netko traži kartu. Kažem mu kako mi po planinarskim dućanima govore kako svi danas koriste GPS pa im karte ne trebaju. Tada se smije još jače, ali ovaj put ne mislim da je bilo toliko dobronamjerno. Shvaćam što se događa pa se i ja počinjem smijati. Tehnologija zna izdati korisnika, a znanje korištenja karata i kompasa ostaje. On ima GPS, ali ga ne koristi. Pokazujući na svoju glavu, kaže mi kako se on pouzda u svoj GPS. To je baš ono čemu i ja težim, moj dragi gospodine Smerke. No, između mene i Vas je mnogo godina iskustva. Svakako se nadam da ću se jednom moći smijati klincima koji zalutaju na drugi kraj planine ili pizditi kad mi samo banu na dragocjenu livadu zaštićenih orhideja. Ipak, ima nešto i u mladosti-ludosti!

Navodno su sada i zagrebački dućani i HPS naručili svoje primjerke karata koje im fale. Iako je jedan planinar trebao proći dugi put do traženog zemljovida, Vi sada više ne trebate! Sve karte koje trebate možete nabaviti direktno kod gospodina Smerkea. Više informacija možete dobiti na službenoj stranici SMAND-a. No, to neće riješiti vaše probleme izgubljenosti između dvaju planinarskih svjetova. Sateliti ili karte? Tehnofilija ili tehnofobija? Vjerojatno je planinarska istina negdje između.

Oznake: planinarenje, Zemljopisi, izgubljenost između dvaju svjetova

Meko srce planine - Spasitelji nemoćnih

11.09.2016.

Moram biti iskren pa priznati da nisam namjeravao pisati izvještaj s današnjeg pohoda na planinu. Ostavio sam i taktički sat kod kuće te nemam nikakvog pojma o vremenu do vrha, vremenu silaska ili bilo kakvom ritmu hodanja. No, onda su se, pred sam kraj našeg puta, počele događati stvari za koje bih se usudio reći da nisu slučajne. Od našeg ulaska i lutanja južnom stranom Ivanščice je već počelo kreiranje našeg sudbonosnog susreta. Radilo se o životu smrti, a mi ovaj put nismo mogli pogledati ustranu.

Bio je to uobičajen uspon na Ivanščicu preko Konja. Prilično rano je znoj počeo teći niz moje lice. Mrlja oko mog ovratnika na majici je postajala sve veća i veća. Maja se držala puno bolje, ali dan je stvarno bio sparan. Dosta ljudi se kretalo do vrha, a mi smo ih sve redom prolazili osim jedne djevojke (maloljetna gazela) koja je povremeno trčala do vrha i ispuštala neke čudne krikove. Možda su to bili ratni pokliči, tko zna? Umjerenim do brzim tempom smo došli do vrha, a tamo nas je dočekao pas koji je oko vrata imao maramu na kojoj piše: “Ivančica”. Dočekao nas je i puni Pasarićev dom, ali smo našli jednu praznu klupu koju smo odmah zauzeli.

Representin' the hood - Neka Pasarićev dom zna da je VAKUUM uvijek prisutan

Nakon kratkog odmora i službenog zapisa u Zelenu knjigu planinarenja, krenuli smo dalje. Jedno vrijeme sam zurio u dnevnik BPP-a (Belečki planinarski put) i pokušavao iz tamošnjeg opisa shvatiti kako da dođemo do vrha Hanjžica. Pomalo izgubljeni u početku, ubrzo smo se orijentirali i skockali te smo hodali po pravom putu. Pretpostavljam da nam je trebalo kojih petnaest minuta do Hanjžice. Onda ide još maksimalno deset minuta hoda do livade koja se naziva Francova sjenokoša. Hanjžica je vrh obrastao šumom i nema nikakvog pogleda, ali Francova sjenokoša nadoknađuje propušteno! Pruža se nevjerojatan pogled, ali morat ćete sami provjeriti jer sam toliko uživao u pogledu da se nisam sjetio slikati B Opet malo izgubljeni u traženju puta do Črnih mlaka, snašli smo se i priključili se na dobro nam poznati put – Mrzljak.

Hanjžica (994 mnv) je uobičajeni tip vrha južne Ivanščice koji se ne razlikuje mnogo od npr. vrha Belige – šuma blokira pogled

Jurili smo prema dolje zavidnom brzinom i opet prolazili mnoge planinare. Grob neznanog junaka, drveno stubište, spust od koreja, Žgano vino, planinsko ogledalo – sve smo to jako brzo prošli. A onda je došao taj trenutak koji će mi se sigurno urezati duboko u pamćenje. Bezbrižno smo prolazili kraj polja kukuruza i u jednom trenutku je nešto ispustilo zvuk, bolje reći: nešto je zamijukalo. Maja i ja smo se okrenuli prema gustom polju i ugledali crno-bijelu lopticu koja ide prema nama. To je bilo to. Zvuk je bio dovoljan da nas upozori, ali jednom kad smo ga/je ugledali, bilo je gotovo. Mali mačak koji može imati valjda najviše četiri mjeseca. Nismo sigurni u svezi spola, ali nazvali smo ga Korn (nađen u polju kukuruza). Oči su mu bile upaljene i puno je žmirkao. Dozivao je mamu, ali usred polja očito nije bilo nikoga.

U početku nam nije htio prići te smo nakon mnogih pokušaja privlačenja, odlučili samo otići. Ne mogu Vam do kraja opisati osjećaje koji su se u meni komešali. Bilo je to nešto između mržnje prema cijelom svijetu, gađenja prema onima koji su ovo jadno biće ostavili, ali velika odlučnost da se nešto učini po tom pitanju. Već smo pomalo odmaknuli, a niz moje obraze su krenule suze. Čuli smo ga i dalje kako izgubljeno zavija, a uskoro je na mom licu bilo više suza nego znoja. Maja me pogledala i pitala me jesam li dobro. Zagrlio sam je. Osvrtao sam se cijelo vrijeme i vidio kako korača za nama i dalje mijauče. Spuštali su se neki ljudi u automobilu prilično brzo, ali mačak je bio pametan pa se sklonio s ceste. Sad je bilo sasvim jasno da ide s nama.

Konačno se nekako primirio u Majinom naručju. Hodali smo kroz Prigorec i nudili ga svima. Nitko ga, naravno, nije htio. Sve je bilo jasnije da ćemo ga u Hondi odvesti kući. Tako je i bilo te smo ga doveli do Majine šupe gdje mu je pripremila ležaj. Iako je tokom vožnje spavao, prilično je bio aktivan kad smo ga stavili u njegov, nadamo se, privremeni dom. Uskoro je bio na prozoru i htio je biti s nama. Kasnije je jeo, a kad sam ga zadnji put vidio se odmarao. Sad nam je bitno naći mu njegov zauvijek dom.

Odavno snivam snove u kojima spašavam odbačene i nemoćne, one koji se ne mogu sami zaštititi. Ponekad zaboravim na to, ali me ovakve situacije podsjete da nikad ne smijemo zaboraviti suosjećanje i ako je neki osjećaj uz ljubav bitan, onda je to definitivno suosjećanje. Je li ovo pouka planine ili je to jedna od životnih mudrosti koje ću nositi zauvijek u svom srcu? Nije ni bitno. Bitno je imati otvoreno srce i ne dopustiti da hladnoća svijeta zatupi oštricu našeg suosjećanja.

p.s. – nažalost, sliku Korna nemam, ali čim je nabavim, objavit ćemo je. Na FB stranici Udruge Spas Varaždin smo već upitali je li netko zainteresiran da uzme Korna. Ako ste zainteresirani ili znate nekog tko bi mogao biti, pošaljite nam poruku na VAKUUM klub ili se javite na broj: 091 554 6777

Slika malog mačka lutalice preuzeta s: magazin.ba
Slika tužne mačke preuzeta s: buzzfeed.com


Vanity trenutak: upišite u google pojam "južna ivanščica" i stavite pod images. Da, polako preuzimamo tražilicu što se tiče tog pojma ;)



Oznake: planinarenje, Ivančica, Korn, suosječanje, Hanjžica, Francova sjenokoša

Strahinjščica - stazom krapinskog pračovjeka

17.08.2016.

Konačno je na red došla i Strahinjščica koju pikiram već jedno duže vrijeme. Za stanovnike Krapine i obližnjih gradova i sela Strahinjščica je vrlo popularna destinacija za planinarenje. Kako su povezani Ivanec i Ivanščica, tako su povezani Krapina i Strahinjščica. Ona spada pod srednje visoke planine (najviši vrh 846 mnv) i ima izuzetno strme strane koje izgledaju prilično atraktivno i impozantno, pogotovo kad se automobilom približavate Krapini. Na našem pohodu obišli smo planinarsku kuću Strahinjščica (618 mnv), vidikovac Dedek te vrh Sušec. Jelenske pećine smo vidjeli, ali nismo ih uspjeli detaljno istražiti jer se nije najpametnije penjati po stijenama bez kacige i ostale opreme, a pogotovo kad je tlo trusno i nesigurno.

Dio Strahinjščice i vidljive Jelenske pećine (stijene na sredini)

Izlet smo obavili prilično školski. Vožnja automobilom iz Varaždina traje jedan sat. Čini se da su web stranice planinarskog društva “Strahinjčica” redovito ažurirane te smo tamo našli prijedlog staze do planinarske kuće preko Jelenskih pećina. Ta staza je navedena kao najugodnija i uspon traje jedan sat i četrdeset pet minuta. Do planinarske kuće možete i preko Rudnika za što Vam je potrebno petnaest minuta manje. Staza je izvrsno markirana pa su Vam šanse da se izgubite prilično male. Ipak, prije samog početka uspona treba paziti na markacije koje vode kroz livade. Staza vodi nenadano ulijevo, a kojih deset metara naglo skreće naglo udesno i u šumu.


Slijedi serpentinasti put kroz šumu, a budući da su strane Strahinjščice strme, to olakšava uspon. Jelenske pećine nalaze se na kojih trideset minuta od početne točke. Nakon što vijugavi put prestane, slijedi lagani, ali uporni uspon sve do planinarske kuće Strahinjščica. Na parkiralištu pred planinarskom kućom čeka Vas raspelo i mnoštvo smjerokaza od kojih je najbliži vidikovac Dedek, a najdalji izvor rijeke Sutle do kojeg je procjena šest i pol sati hoda. Malo smo se odmorili kod planinarske kuće gdje su bile pripreme za nadolazeći roštilj. Dežurni domari su bili vrlo ljubazni i pričljivi. Tko je ikad vidio mrzovoljnog planinara? Ako nekog zanima kako se može “proći” Kajbumščakov put (malo preko dvadeset četiri kilometra) u roku pet minuta, može me osobno pitati.
Kratki dio sa sajlom prije Jelenskih pećina
Smjerokazi kod planinarske kuće Strahinjščica

Prilično strmom stazom krećemo prema vrhu Sušec. No, prije toga dolazimo do vidikovca Dedek koji pruža nevjerojatan pogled prema Medvednici. Mislim da je vidik s Dedeka jedan od onih koji čovjeka zauvijek vežu za planine i planinarenje. Treba nam dvadeset minuta od Dedeka do Sušeca koji je najviši vrh Strahinjščice. U planinarskim priručnicima ćete naići na informaciju da Sušec nije atraktivan jer nema apsolutno nikakav vidik. Potvrđujemo Vam njihova upozorenja, ali je Sušec svejedno točka interesa jer malo tko želi ne obići najviši vrh gorja po kojem planinari.
Pogled s Dedeka (hvala alatu za unos slika koji ne radi pa ne mogu ovdje staviti bolju sliku)
Vrh Sušec

Vraćamo se prema planinarskoj kući i jedemo hranu iz ruksaka te pijemo pivo na planini (namjerno nisam napisao “planinarsko pivo”). Maja i ja se penjemo na toranj koji pruža pogled prema Maceljskom gorju, a iza pogled seže duboko prema Sloveniji (možda i prema Pohorju?). Dan je bio idealan, a kasnije smo sreli više skupina planinara. Pri povratku nismo bili sigurni idemo li do vidikovca Slon pa smo bacili novčić. Nažalost, slučajnost je rekla da ne idemo do Slona pa ćemo to obaviti neki drugi put. Slon navodno također nudi lijepi pogled na okolicu.
Pogled s tornja kod planinarske kuće Strahinjščica
Pokušaj dolaska do Jelenskih pećina pri povratku

Ukupno smo prehodali jedanaest i pol kilometara, a sve je to (aktivno vrijeme, neuračunati duži periodi pauze) trajalo tri sata i četrdeset pet minuta. Toplo preporučamo stazu kojom smo prošli, a lako bi se dao u to uključiti i Slon što bi Vam povećalo vrijeme za kojih trideset minuta. Svakako, dalo bi se Strahinjščicu i mnogo detaljnije istraživati, ali ovo je idealan izlet koji će Vam oduzeti jedno cijelo jutro, no zato će Vam i dati mnogo toga zauzvrat. Naše je mišljenje da planinarska kuća Strahinjščica ulazi u uži izbor za najljepšu planinarsku kuću u našem kraju. No, u to ćete se morati uvjeriti sami!

A za kraj u stilu prijatelja blogera po putu i azimutu, iako daleko od njegovih finih eksperimentiranja sa salatom, malo hrane:
Domaći pomidori i kravlji sir

Oznake: planinarenje, Strahinjščica, Jelenske pećine, pl. kuća Strahinjščica, Dedek, Sušec, VAKUUM MET

Vilinska špica i dedek Deus ex machina

12.08.2016.

Nisam uspio pisanjem pratiti svoje noge i ne znam je li to pohvalno ili nije, ali sad je vrijeme da Vam donesem izvještaj i svojevrsni review još jedne planinarske staze koja vodi iz Lepoglave.
Radi se o planinarsko-rekreativnoj i biciklističkoj stazi "Vilinska špica". Cilj ovog izvještaja je pomoći mladim planinarima, ali i starim koji još nisu prošli ovim stazama da se snađu i odluče je li ova staza vrijedna njihovih koraka. Svakako, lijepo bi bilo proći sve te staze i doživjeti svu dotičnu prirodu osobno. No, ljudi koji nisu iz ovih krajeva i koji bi se trebali voziti automobilom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom relativno dugo, mogli bi cijeniti barem neke podatke o stazi koju će obići i znamenitostima, ako ih uopće ima, koje će moći vidjeti.

Početna tabla i mapa Vilinske špice

Oni koji su čitali prošli zapis znaju da smo tražili rutu kojom bi proveli naše volontere iz međunarodnog kampa. Vilinska staza je radi svoje duljine i vrlo vjerojatne zamornosti otpala. Ostalo nam je da provjerimo Vilinsku špicu te smo tako u utorak (9.8.) krenuli u ekspediciju. Vilinska špica ima deset kontrolnih točaka (KT). Ukupna udaljenost za obilazak cijele staze je nepoznata i na internetu, koliko je meni poznato, nema nikakvih informacija. Nisam dublje kopao po planinarskim forumima, ali postoji mogućnost da bi netko, kad bi dovoljno pozorno isčitavao sve relevantne i nerelevantne postove, naišao i na taj podatak. Mi smo prošli ukupno sedam KT, a preostale tri smo ostavili za neki drugi put. Zašto bi izostavili tri kontrolne točke zadanog puta, saznat ćete u daljnjem tekstu.
Bezbrižno hodanje Lepoglavom do početne točke Vilinske špice
Ekipa VAKUUM MET kod početnih tabli - Marek je vidljivo spreman

Vilinska špica počinje na mjestu gdje počinje i Vilinska staza - Vinogradska ulica u Lepoglavi. Na tabli se nalazi donekle detaljni prikaz rute pa ga je pametno slikati fotoaparatom kao što smo i mi napravili u slučaju da nam zatreba konzultacija po putu što se i dogodilo. Vilinska staza skreće u zapadni dio Lepoglavske Vesi, a Vilinska špica ide ravno u brdo po asfaltiranoj cesti. Kontrolne točke su označene tablama koje Vas prate cijelim putem. Prva zamjerka je početno asfaltno tabananje koje traje kojih kilometar-kilometar i pol te se staza pretvara u makadamski put. Mnogi planinari koji su se našli u našem društvu su rekli da im čak ni takvi makadamski putovi ne pašu, ali nekad treba pregristi jezik i prehodati do ljepšeg dijela staze. No, ova Vilinska špica je prilično uporna u svojem makadamskom dijelu pa ljubitelji uskih, planinarskih i šumskih staza (kakva je staza na Mrzljaku, Pioniru i Konju) neće biti previše očarani. Dakle, slijedeća barem dva kilometra su po makadamskoj, na dijelovima serpentinastoj, cesti. Dosad ste već prošli četiri KT.
Družina ulazi u Moriu - staro spremište obližnjeg kamenoloma

Malo prije pete KT dolazite do dobrih vidikovaca na okolno područje i dosad prijeđenu stazu. Onaj najviši je, naravno, i najbolji. Dočekat će Vas plava vrećica nabijena na štap koja vijori na vjetru. Bilo bi ovo dobro mjesto za nekakvu vilinsku zastavu. Pogled se pruža na Lepoglavu, a u daljini se može vidjeti i Ravna Gora - treniranom oku je lako zapaziti gdje se otprilike nalaze Filićev dom te Pusti Duh. Ovdje nas je preletio i jedan helikopter, nadamo se ne HGSS-a na zadatku. Put dalje vodi na laganu strminu i tek ovdje možete biti sigurni da nećete naići na bilo kakav kamion s trupcima. Jedan dio ceste nastavlja za Vilinsku špicu (vrh i navodna kulminacija Vilinska špice je istoimeni vrh - 726mnv), a drugi prema osmoj KT koja ide u smjeru kamenoloma Očura. Mi skrećemo za Vilinsku špicu (vrh) i tu negdje počinju naši navigacijski problemi.
Epski pogled
Marek u akciji

Nažalost, moram opet reći da je ovo jako veliki promašaj što se tiče markacija. Naša krivica je što nismo neprestano gledali u kartu, ali nečija tuđa je to što nema nikakve jasne oznake da bi se sa glavne staze trebalo skrenuti oštro udesno. Problem je zapravo nastao kad su nas "glavne" markacije nastavile voditi prema vrhu Ivanščice (jer na planinskom masivu koji nazivamo Ivanščica sve markacije vode na vrh). Prošli smo pored livade koja spada pod zaštićeno područje i na kojoj inače rastu orhideje. Tri kilometra smo se kretali u krivom smjeru i uvijek se nadali da će iza ugla biti ta famozna Vilinska špica. Taktički sat je pokazivao krivu nadmorsku visinu i sve je bilo jasnije da smo zalutali. Tu je negdje Kapunu (jednom od mojih hrabrih suputnika) ponestalo vode te nas je i to počelo moriti. Ostati bez vode na planini gdje se znojiš cijelo vrijeme je svojevrsna noćna mora.
Zaštićena livada na kojoj će rasti orhideje
Teški povratak natrag na stazu
Šetnja čarobnom šumom

Počeli smo se vraćati natrag, slomljeni tijelom, ali ne i duhom. Ja sam počeo vrludati s glavne staze i prema obližnjim vrhovima samo da bih vidio okolicu i možda vizualno prepoznao vrh koji nikad nisam vidio. Svugdje je bila šuma, a ja sam bio previše nadobudan. No, instinkt nas je doveo ispred one livade s budućim orhidejama. Onda još nismo znali da smo promašili izvor krasne, hladne vode za kojih sto metara. Dovukao sam se do obližnjeg vrha na kojem, pogađate, opet nije bilo ničeg. Sad je vrijeme da Vam ispričam o jednoj praksi koju imam dok sam na planini. Znam da to nije po planinarskim pravilima i planinari ne smiju bučiti dok su na planini (iako se uvijek pitam što znače svim tim planinarima oni lončići koji ruže i cvokotaju svaki put kad nositelj napravi korak, a radi ih mnogo), ali ustalilo se. Naime, u trenucima veličanstvene pobjede ili trenucima neminovnog poraza, počinjem ispuštati taj ratni poklič zbog kojeg su mi moji suputnici dali nadimak Chewbacca (fanovi Star Warsa, sad je vrijeme kad vi sjajite!). Ako znate kako se taj popularni dlakavac glasa onda Vam je otprilike jasno kako ratni poklič zvuči.
Tu već Kapunu opasno ponestaje vode

Poraženi, spustili smo se na livadu s orhidejama i malo zatim vidjeli da prema nama ide neki dedek. Prve riječi koje je progovorio su bile bezobrazne ("Noge su vam brže radile od mozga jer ste se samo strmoglavili na ovo zaštićeno područje"), ali uskoro se smilovao jer vjerojatno ne vidi često tako mlade i nadobudne planinare. Zapravo, bilo mu je fascinantno kako mi tražimo Vilinsku špicu s krive strane planine. Pokazao nam je put, a Kapun je jedva dočekao da pita ima li neki bunar u blizini. Čovjek se nasmijao i rekao nam da imamo velike sreće te da je bunar u blizini. No, znate što je još rekao? Rekao je da se spustio do livade jer je čuo neku buku iz šume! Ratni poklič je bio zapravo poziv upomoć, a Bog planine je uslišao molitvu svojih najvjernijih podanika.
Još mi malo fali dlaka, ali to je to

Oprostili smo se od spasonosnog dedeka te smo Bogdan, Kapun i ja otišli napuniti boce s vodom. Marek (poznatiji kao neman Ivanščice) je rekao da nas čeka u hladovini. No, kad smo se vratili, više Mareka nije bilo. Nije se odazivao, a mobitel isključen. Ja sam sjeo na prašnjavi put dok su dečki nastavili tragati za Marekom. Onda je došao sms u kojem je napisao da je na vrhu. Pišem ovo samo zato jer mislim da je jedno od prvih pravila: nikad se ne odvajaj od glavne skupine, pogotovo ako si na nepoznatom terenu. Našli smo vraga kod vrha Vilinska špica. Bezbrižno je jeo sendvič, a ja sam već onda počeo naslućivati da vrh i neće biti nešto posebno.
Bezimeni spasonosni izvor
Prvi čovjek na vrhu Vilinska špica - zavodnički pogled za djevojke

Totalno razočaranje koje je došlo u obliku jedne male klupice, table za oznaku šeste KT te puno pčela i muha. Sunce je udaralo kao ludo, a vidika nema jer je sve obraslo drvećem dovoljno da zakrije pogled, ali ne i sunce. Ubrzo smo nastavili dalje prema sedmoj i našoj zadnjoj KT - Generalski stol (644mnv). Od vrha Vilinska špica do Generalskog stola nema puno hodanja. Uskoro smo stigli te smo bili zadovoljni onim što smo imali za vidjeti. Lepoglava je bila na dlanu, a Ravna Gora vidljivija nego prije. Nikakvog posebnog stola nema osim jednog običnog drvenog, ali generali su svejedno za njega sjeli kao da je od zlata. Naša prvotna misija je sad bila obavljena i konačno smo našli mjesto gdje ćemo odvesti volontere.
Hrabro prema Generalskom stolu
Pogled prema Lepoglavi s Generalskog stola
Zaključne misli

Staza Vilinska špica od prve do sedme KT ima malo preko šest kilometara. S povratkom po istom putu bi to bilo oko dvanaest kilometara. Isplati se proći tom rutom radi vidika koje imate nakon serpentinaste ceste, livadice s orhidejama te pogleda s Generalskog stola gdje postoji i mogućnost boravka za veći broj ljudi. Mislim da ipak plusevi na kraju prevladavaju minuse te pozitivno ocijenjujem Vilinsku špicu.

No, što se na kraju dogodilo s vođenjem volontera na planinu? Sva ta lutanja po planini su me dovela do prehodanih dvadeset i dva kilometra što bi s onim nedjeljnim izletom na Vilinskoj stazi činilo četrdeset prehodanih kilometara tokom tri dana. Odlučio sam ostati kod kuće te prepustio kapetansku palicu svojim suputnicima. Nažalost, vrijeme ih nije služilo te je tako u srijedu (10.8.) bilo oblačno i kišno. Detaljni izvještaj bi trebao doći od njih, ali ono što sam čuo je skrivanje u spremištu od kamenoloma za vrijeme proloma oblaka te da se Zrinka morala vraćati s jednom od volonterki jer "je bila u kurcu" (ispričajte me, prenosim ono što čujem). Do vrha nisu došli, ali do Generalskog stola jesu.

Je li misija na kraju uspješno obavljena ili nije? Prosudite sami!




p.s. - morao sam Vas zakinuti za neke od fotografija jer mi alat za unos slika stalno radi probleme. Jednostavno mi izvrće, cijepa i zagušuje boje na slikama te me to ponekad onemogućuje da objavljujem zapise na vrijeme (ovaj stoji već dva dana jer se alat za unos slika nije htio primiriti). Primjera radi: pogledajte zadnju sliku. Kao da prijenos podataka ne uspije do kraja pa se dijelovi izgube i iskrive. Ako netko ima slične probleme, bio bih zahvalan za povratne informacije!

Oznake: planinarenje, Lepoglava, Vilinska špica, VAKUUM MET

Ljudi na Vilinskoj stazi

07.08.2016.

Nakon što smo našoj amaterskoj i piratskoj planinarskoj skupini dodali nastavak MET (Mountain Expedition Team), našao sam se u sasvim čudnoj, ali prigodnoj situaciji. Naime, volonteri iz međunarodnog volonterskog kampa žele provesti dan (pola dana, par sati) u prirodi, točnije: par sati na planini. Ta ideja dolazi s naše strane, naravno. Budući da se ovih dana u Lepoglavi održava Jailhouse Festival, došli smo na ideju da im spojimo prirodu i divlju zabavu za mlade nakon. Hoće li to uopće ići skupa ili neće? Ne znam. Znam samo da je na mene pao zadatak pronalaska rute. Želio bih naglasiti da ovo pišem u čisto informacijske svrhe! Suzdržavat ću se od nevažnih komentara koliko će to biti u mojoj moći. Dakle, glavne riječi posta su: PLANINARENJE U LEPOGLAVI, VILINSKA STAZA - prednosti i mane.

Prikaz staza koje vode iz Lepoglave

Istražujući tako prihvatljive rute koje vode iz Lepoglave, naletio sam na Vilinsku stazu te Vilinsku špicu. Vrh Ivanščice je prilično atraktivna destinacija pa smo odmah nekako prirodno izabrali Vilinsku stazu. Nitko od nas nikad tom stazom nije prošao, a prilično je neodgovorno i neprofesionalno gubiti se pred ljudima koje trebate voditi. Zapravo, mnogi "službeni" planinari bi se zgrozili kako ja sad tu pričam o bilo kakvoj odgovornosti kad ja, divljak i barbarin, nemam nikakve tečajeve ni škole planinarenja. Reći ću samo ovo: neformalno obrazovanje. Tužno je kad jedan ne-markacist, divlji planinar uviđa pogreške profesionalnog i pravog markacista i sasvim je jasno da bi od spomenutog bolje obavio posao. No, to su ti neki nevažni komentari koje sam htio izbjeći pod svaku cijenu, ali eto, nekako ne ide. Tako sam se iz čiste odgovornosti i zabrinutosti uputio sa ekipom odabranih i hrabrih provjeriti što skriva ta Vilinska staza.
Natpis govori sve - u blizini se nalazi i rimski most kojeg iz nekog razloga nisam slikao
Pogled na Lepoglavsku Ves te Lepoglavu

Table koje postavlja Planinarski klub Ivanec su apsolutni pogodak! Ne poznam osobno te ljude i imao sam samo jednu prepisku s njima, ali sam veliki obožavatelj njihovog rada. Ako nekako zamišljam odgovorno ponašanje prema održavanju planinarskih staza, onda je to točno tako kao što oni to i rade. IPO (Ivanečka planinarska obilaznica) je označena da se ni malo dijete ne bi moglo izgubiti, a Vilinska staza stvarno ne zaostaje za njom. Jedina "mala" zamjerka koju moram spomenuti je procjena minutaže prelaska Vilinske staze pa do vrha Ivanščice. Dva i pol sata hoda do vrha Ivanščice? Tu su stvarno kolosalno pretjerali! Mi smo hodali do vrha skoro pa četiri sata. Okej, uzimam u obzir da smo u trenucima malo stajali jer su dvoje iz naše ekipe malo zaostajali (sastojali smo se od dvije divokoze i dva medvjeda). Čak i uz to, definitivno treba više od dva i pol sata do vrha Ivanščice.
Što sad točno slijediti? Štogod izabrali, doći ćete do Osleka. Moj prvi odabir je bio leptirić. No, možda to i nije bilo slučajno. Po mitu, samo dobre ljude dočekaju šumske vile. Da me Veliki Mamut nije pozvao fućkom natrag, vjerojatno bih sreo vile...
Još jedna snolika i lijepa tabla

Nažalost, velika minutaža je već eliminirala Vilinsku stazu kao moj odabir za vođenje naših volontera. Moramo se vratiti po istom putu što bi nas ukupno dovelo do skoro sedam sati hoda. Tko će partijati na Jailhouseu nakon toga? Vjerojatno nitko. No, mogli bi napraviti neku kombinaciju Vilinske staze i Vilinske špice! Lepoglavska Ves koja polako prerasta u Rim (da, dobro ste pročitali) i Šumski kutić posjeduju tu neku etno-čaroliju koja bi bila vjerojatni puni pogodak za naše volontere. Izvorčić (umanjenica namjerna) Oslek i nije neki prizor za vidjeti, ali je čisto u redu za napuniti rezerve vode - iako je niste uzeli dovoljno sa sobom ako Vam već u toj, ranoj fazi puta ponestaje. Slap Masni kamen je maleni slap, ali ga je lijepo za vidjeti. Slapovi su uvijek atrakcija. Nakon toga zapravo ni nemate nešto posebno za vidjeti. Jesekovice i još jedan izvor smo nekako previdjeli, a pokraj vrha Koprivnjaka smo samo prošli. Mali Krč (mjesto izlaska na cestu za vrh Ivanščice) i šumarska kuća Oberšje? Ništa posebno.
Šumski kutić i šamanski momenti
Masni kamen i sad već malo manje masni planinar

No, negdje između Masnog kamena i Koprivnjaka se nalazi tabla koja prikazuje Lepoglavu, Vilinsku stazu i Vilinsku špicu iz druge perspektive. Malo mi je trebalo da shvatim gdje smo točno mi i što se sad točno želi prikazati na toj tabli, ali ubrzo sam shvatio. Tabla ukazuje na mogućnost kružnog prelaska - neku kombinaciju Šumske Vile (dio Vilinske staze zapravo) i Vilinske špice. Vi se nalazite na raskrižju i možete se zapravo vratiti u Lepoglavu preko Vilinske špice. Tako nešto bi došlo u obzir za naše volontere. To je produžena verzija onog što zamišljam. Vjerojatnija je varijanta odvesti ih do Šumskog kutića i eventualno Masnog kamena i onda ih vratiti po istom putu dolje. Oni koji će biti spremni za još, ići će onda do Vilinske špice i Generalskoga stola... ne znam. Želim vidjeti taj Generalski stol. Toliko o planiranju za vođenje.
Tabla na raskrižju gdje je moguće spajanje Vilinske staze s Vilinskom špicom

Gdje smo mi na kraju danas završili? Na vrhu, svakako. Od Malog Krča do vrha Ivanščice nam je trebalo sat i deset minuta hoda (neuračunate pauze). Cesta bi Vas vodila ravno do vrha, ali smo mi skrenuli kod Črnih mlaka te tako malo razbili monotoniju ceste, ali i izbjegli neke užasne tipove - jedan na kvadu, a drugi na nekom planinskom autiću s ogromnim amortizerima. Drugi bogovi im možda mogu oprostiti, ali Bog planine nikad neće. To mi nikad neće biti jasno. Trebalo bi zabraniti tim tipovima da dolaze na planinu.
Jasno vidljivo zadovoljstvo i odobravanje postavljanja novih tabli koje sad označavaju i P.K. Belecgrad te Lobor! Prije je ovdje bio smjerokaz samo za Oštrc i Majer
Ah, vratili su nam i staru dobru priču o Ahatu i Ivanščici! Priču možete pročitati od početka do kraja uspinjući se putem Mrzljak

Dobro smo se najeli u Pasarićevom domu te nakon male pauze i sunčanja krenuli prema dolje. Staza kojom smo se spuštali nazivamo kombinirani Pionir. To je kombinacija Pionira u početku (prije skretanja lijevo na njegov najstrmiji dio - nikako za silazak, uspon samo za trenirane i hrabre) te, vjerujem, Prekrižja. U jednom trenutku se vidi skretanje za Ham Pokojec (i Milengrad), a to je put kojim ćemo dolaziti prema vrhu kad ćemo u bliskoj budućnosti, nadam se, obavljati transverzalu Ivanščice. Još nije do kraja definirana ruta, ali krenut ćemo preko Čeva, Puste Bele, Ham Pokojca i vjerojatno Milengrada te Belecgrada i onda vrh. Nakon toga ide Vilinska staza i spajanje na Vilinsku špicu. Završetak kod Očure. To zasad tako izgleda u mojoj glavi. Pisat ćete pjesme jednom kad to obavimo.
Još jedan genetski dar od mojeg oca - planinari šminkeri koji imaju jedan "look" za uspon, a drugi za spust
GPS trag današnje rute - *klik* za povećanje

Prehodali smo danas malo preko šesnaest kilometara. Sigurno pet i pol sati hodanja. Svi smo živi i noge su, barem moje, u dobrom stanju. No, ekspedicija još nije do kraja gotova te je vrlo vjerojatno da par nas iz VAKUUM MET-a ide ovih dana provjeriti i tu Vilinsku špicu da budemo u potpunosti sigurni kud ćemo na kraju odvesti naše volontere. Stvarno se čini da Ivanščica nikad ne može dosaditi.

Oznake: planinarenje, Ivančica, Vilinska staza, Oslek, Masni Kamen, kombinirani Pionir

Mokra Ivanščica ili zašto planinari ne pjevaju?

25.06.2016.

Neke stvari započnu suncem, a završe u sivilu i kiši. Iako nismo spremni za potpuni prelazak na novi, eksperimentalni način izražavanja i podastiranja izvještaja s planine, donosimo Vam kombinaciju proze i poezije. Kao bard level 10, donosim samo opjevanu i ukrašenu verziju stvarnosti. Za sve dodatne fantastične elemente ćemo se obratiti našem Bogdanu koji je poznat po povremenim bljeskovima krasne fikcije.



Polako, ali sigurno hodaj
Dugo već nisi i svaki mišić je bolan
Kroz snijeg već jesi
Oblak daleki, sad blizu se desi.

Mudraci kažu: “Nije to ništa!”
Ostati suh danas, sreća je čista
No i mudraci su pali
I neznalica svoje idole zapali.

Znojan, mokar, pun boli
Bog planine baš to voli
Voda s neba, pod nogama blato
Osmijeh na licu vrijedi zlato.


U slobodno vrijeme se bavim opisivanjem sadističkih božanstava koja nekad dolaze u obliku dobronamjerne majke, a nekad u obliku mučiteljice gladne krvi i znoja.
Većina je zove Ivanščica i mnogi za nju imaju samo riječi hvale. Uvjerljivosti radi, pjesnik mora imati duboku spoznaju o onome o čemu piše. Mogao bih reći da Ivanščicu poznam u njezinu dušu pa sam tako vidio i njezine ispade bijesa (mećava na vrhu piramide), ali i nježno milovanje po licu (glas u laganom vjetriću koji mi želi dobrodošlicu).
U slučaju da bi se krv stvarno pojavila, uzeli smo ovaj put s nama mladu doktoricu Kreč. Prinova je bio i Goran i izuzetno nam je drago da se na VAKUUM MET planinarskoj sceni pojavljuju neka nova lica, mlade nade planinarenja.


Nakon poduže pauze, krenuli smo opet planinarskim putem. Iz Varaždina smo krenuli u 7:00. Naime, bježali smo od kiše koja je najavljena kasnije tokom dana. Kaotična kako ona uvijek biva, vremenska prognoza nije bila do kraja točna te nas je kiša ulovila ranije nego što je predviđeno. Odabrana ruta za uspon: Pionir. Bogdan je izvadio svoju bijelu halju, doktorica Kreč je stavila vrećicu na glavu, a ja sam zaštitio mamuta. Svi ostali su nastavili koračati kao da nije ništa.

Iza crnog objektiva on se skriva
Svoju njušku svugdje riva
Fotografira ljude, zvončiće i tratinčice
Lovac na kilometre – neman Ivanščice.

Bogdan viče: “To je posveta s neba!
Ovaj uspon za nas je mala beba”
No, čuo sam već jednom te riječi
Džungla pred nama, put priječi

Hrabra skupina kroz blato se valja
Zrinka, doktorica i Maja
Nema milosti, mokri do kože
Daj sad jednu pivu, što se drugo može?


Pasarić je došao kao krasno utočište. Ljudi koji su bili već ondje nisu izgledali toliko mokri kao mi. Maja je zapazila da su svi pogledi na nama kad smo ušli. Naravno da jesu! Mi smo popularna, sebeprozvana, planinarska, entuzijastična ekipa o kojoj svi uvijek čitaju na našem webu. Znate one scene na westernima kad notorni pljačkaši uđu u salon? Ako to možete zamisliti onda znate kako smo mi u tom trenutku izgledali. Uskoro nam se priključuje ostatak ekipe te zaposjedamo jedan od stolova. Uskoro se ispostavlja da smo najglasniji u cijelom domu (“Jede se i pije, svi znaju tko su kraljevi birtije”). Roba se sporo suši. Kaminsku vatru, pazikuća uguši. Ništa. Mislim da poezija navire kroz retke proze pa se uskoro približavamo apsolutnoj kulminaciji ove zabavne i poučne prezentacije. Želio bih prije toga našim dragim čitateljima postaviti današnje nagradno pitanje. Nagrada je mogućnost priključenja jednom od naših budućih pothvata pa pozorno pazite i razmišljajte! Navedite naziv sela koje je popularno izletište varaždinskih studenata i onih koji se tako osjećaju! Hint: Hogwarts – Hogsmeade. Varaždin – ???


Svaki planinar u domu me gleda
Djevojke, ljubomorni momci i deda
Znam sve, putevi su to drevni
VAKUUM MET – Za Pasarićev dom spremni!

Sve je mokro, skidaj hlače
Topless u Pasariću, može i gaće
Crni mamut, marama vojna
Prokleta majica je jednoslojna

Što si bliže vrhuncu
Napetost je sve veća
Kiša pada, remen puca
Banjica je ljudska, mesna je štruca.

Kiša je na trenutke pojačavala, a na trenutke popuštala svoj stisak. Kad tad smo morali krenuti prema podnožju. Izabrana ruta je bio Mrzljak pa je onda GPS trag današnje rute jedan lijepi krug po Ivanščici. Sveukupno smo prošli osam kilometara. Do vrha nam je trebalo otprilike jedan sat. Do podnožja nam je trebalo sat i pol. To su ti neki tehnički podaci koji ne mogu NI PRIBLIŽNO opisati urnebes i količinu zabave koju smo danas priuštili sami sebi. Dotaknuli smo i neke ozbiljne teme koje se tiču današnjih veza, materijalizma vs. idealizma u odnosima te samih pojmova ljubavi i slobode – koji su, zapamtite, nerazdvojni! Ako Vas je sve ovo zaintrigiralo, želite biti dio planinarske avanture i proslaviti se kroz prozu i poeziju Vašeg dobrog barda – ovo je LINK za Vas!


Vozi me kroz Prigorec u leru
Grdi Bilbo kvari atmosferu
Nasmij publiku, dotakni je po nozi
Kad je ljuta, pomozite mi bozi

Doktorici je malo vruće, malo zima
Mjesec lipanj, čudna klima
Kisik polako udara u glavu
Riječi donose propast, ali i slavu

Tko je rekao da planinar nikad ne pjeva?
Viče, doziva medvjede čak i kad sijeva
Kad se po planinarskim putevima kreće
Nigdje stvarno nema takve sreće.

Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, VAKUUM MET

Dok se ne srušim

02.06.2016.

Zamislio sam ovaj zapis kao kratki pregled nedavnih sportskih aktivnosti. Nakon bicikliranja do Bedexa i Trakošćana, bilo mi je jasno da ću zaredati previše zapisa pa me moja draga blog publika neće moći efektivno pratiti. Da, osjećam neku neugodu jer sam ovo napisao, ali dok pomislim da neki ljudi žive od ovakvih stvari - nema razloga za sram! Uostalom, promicanje aktivnog i zdravog života može biti samo pohvalno.
U nedjelju sam na kraju ipak otišao na Ivanščicu i napravio izvanredan rezultat. Mrzljak je nešto lakši i često se penjem po tom putu pa nije ni čudno da se vidi napredak što se tiče kondicije. Do vrha nam je trebalo malo (ali stvarno jako malo) iznad jedan sat, ali ono što je bitnije - u petoj srčanoj zoni sam bio svega 9 sekundi što je praktički ništa. Za one koji ne znaju: već jedno vrijeme treniram po filozofiji* srčanih zonskih treninga. Koristim dostupnu tehnologiju da uvijek slušam svoje tijelo i pokušavam se ne preforsirati jer to na kraju donosi više štete nego koristi. Stvari za mene stoje ovako:

1. zona - 100 do 118 otkucaja u minuti
2. zona - 119 do 138 otkucaja u minuti
3. zona - 139 do 158 otkucaja u minuti
4. zona - 159 do 178 otkucaja u minuti
5. zona - 179 do 199 otkucaja u minuti

Uspon na Ivanščicu preko Mrzljaka

Ovaj graf je prikaz jednog lijepog treninga u kojem nema prevelikog naprezanja. Peta zona je zapravo za kratkotrajne posjete (treninzi za snagu) osim ako niste profesionalni sportaš. Oni su općenito ekstremni po tom pitanju, a njihove česte povrede, razne boljke i relativno kratka karijera (zavisi o sportu naravno) govore dosta o tome koliko je to sve skupa zdravo. Moram priznati da sam uživao u ovom usponu i nisam osjećao gotovo nikakav umor. To mi dosad skoro nikad nije pošlo za rukom, ali se očito planinarenje čitavu zimu isplatilo. Išli smo prijatelj, njegov otac i kumče (dečko će uskoro 18 godina i trenira svaki dan po par sati), a posebno mi je bilo zanimljivo da našeg malog prijatelja mogu pratiti u stopu dok su ostala dvojica suputnika malo zaostala. Velebitsko je palo u Pasarićevom domu, a kad smo kumče vratili u Jerovec, počastili su nas još jednom pivom, salamom (kolač) i čipsom. Sad će opet moj prijatelj Jelenko reći da mora ići s nama jer se često gostimo na našim avanturama. Ne znam ni sam. Sasvim slučajno u zadnje vrijeme imam dobre i velikodušne domaćine! Slijedi bicikliranje (ponedjeljak, 30.5.) na prvoj trasi Kajkavijane - Moj prvi Kaj maraton.
Završje Podbelsko - pogled prema Briški - pogled prema Čevu - Tužno - Vidovec - Varaždin

Moj prijatelj i u zadnje vrijeme česti suputnik Mario me pozvao da idemo odvoziti prvu trasu naše rute na Kajkavijani i to nikako nisam mogao odbiti.
Ovdje isto možete vidjeti minimalno zadržavanje u nepoželjnoj petoj zoni, a to je lijep rezultat s obzirom da smo po putu imali malih uspona. Može se to činiti nekom malo, ali svaki uspon zna biti težak (bio on na 200m ili 500m) i sve na kraju, naravno, ovisi o vašoj početnoj točki. Prosječna brzina nam je bila 23km/h, a maksimalna 51km/h. Slijedi današnji phased (intervalni) trening biciklom.
Smjer Varaždin - Čakovec

Obično intervalne treninge odrađujem u smjeru Čakovca jer se može lijepo potegnuti po ravnoj liniji što je pogodno za kontrolu srčanih zona. Bicikliranje je zapravo jedno od najboljih načina kako lako kontrolirati ostanak ili izlazak iz određene srčane zone. Spomenuo sam već da je na ravnom teško doći do pete zone, a stisnuti do četvrte je već zamorno. Druga i treća su moj optimum što se tiče biciklizma. Na priloženom grafu možete vidjeti označene zadane zone, a danas sam odabrao imati zagrijavanje od 10 minuta (1-2 zona), glavnu fazu (2-3 zona), pedala do metala faza (3-4 zona) i hlađenje (1-2 zona). Polar ima i odličnu aplikaciju (Polar Flow) koja omogućava manipulaciju i planiranje treninga. Sve mogućnosti su otvorene i sve ovisi o tome što vi želite od svog treninga. Ovaj danas je bio lagani trening kojemu je bio cilj držati srce u zadanim granicama. Kako vaša kondicija raste, srce i pri većim naporima sve manje kuca te tako peta zona postaje rijetkost.

Polako ulazimo u završnu fazu priprema za ovogodišnju Kajkavijanu, a u subotu ćemo vjerojatno pokušati biciklima doći na vrh Ravne Gore. Mario u nedjelju trči polumaraton na Plitvičkim jezerima, ali to ga neće zaustaviti da ide s nama na Ravnu Goru. Vođa Neustrašivih Šoštarićevih Lovaca na kilometre je, čini se, postao pravi ovisnik o fizičkoj aktivnosti. Vrh Ravne Gore je jedna od kontrolnih točaka Male Kajkavijane pa mu je to dodatni izazov. Na Strahinjščicu će ići sam, a neka mu sam bog planine pomogne kad će sljedeću subotu to sve morati odvoziti u komadu. No, koliko veličanstveniji pothvat, toliko bolji okus pive na kraju puta!

Vidimo se na asfaltu ili na planinarskoj stazi!





Oznake: planinarenje, biciklizam, Ivančica, Završje Podbelsko, srčani treninzi

Planinarski Prvi maj

01.05.2016.

Na vjerojatnu veliku žalost svih ljubitelja graha i pučke gozbe, prognoze su ovaj put bile točne. Kiša najavljena za drugi dio dana počela je negdje baš u podne. Prvi maj koji je inače dan otpora i borbe za prava, pacificiran je i pretvoren u jednu vrstu sprdnje što se moglo danas vidjeti i na HRT-ovom dnevniku kad su jednu gospođu na prepad upitali: što muči današnjeg radnika? Uz malu stanku, gospođa je rekla da radnika muči radno vrijeme, plaće i... pa obaveze. Jedan mlađi čovjek je rekao da im je dobro pod šatorom - naime, jedu i piju i dobro im je. S druge strane prosvjedi u Zagrebu. Prosvjedna povorka od 2 000 ljudi? Zagrebački gradonačelnik jede s ljudima, kaže da grah može biti i drugi dan za doručak ako je dobar te nudi kamermana. Lokalno možemo biti zadovoljni jer će nam barem dravska šuma ostati malo manje zagađena. Za sunčane praznike rada su posljedice obično katastrofalne što se tiče okoliša.

Prije drvenog rukohvata na putu do groba neznanog junaka

Mala skupina hrabrih planinara nije dopustila da ih prestraši prijetnja u obliku kišnih oblaka. Sedmero nas je trebalo ići, ali su četiri člana odustala. Naš cilj? Stari grad Oštrc i planinarska kuća Majer.
Još jednom sam poveo ekspediciju na južnu stranu Ivanščice i nismo nimalo požalili! Četrdeset i pet minuta od Žganog vina do groba neznanog junaka, a onda još otprilike toliko do ruševina grada Oštrca. Tu se pruža krasan pogled na južnu stranu Ivanščice, a sam vrh je danas bio pod oblacima. No, prije nego skočimo na pl. kuću Majer, trebalo bi spomenuti još jednu vrstu prvomajskih slavljenika. Naime, šumom su se danas provozali neki mlađi muškarci u starom Lada terencu. Kasnije smo vidjeli da imaju i neregistrirani Opel. Stali su na jednoj čistini uz put do ruševina Oštrca i očito se morali još malo više "natankati" pivom. Nonšalantno bez ikakvih problema su bacili smeće iz auta i čudili se što ih nismo pozdravili. Kasnije kad smo već prošli je jedan od njih rekao: "Dobar dan se veli!"
Neka mi se oprosti, ali ja takve manijake ne pozdravljam. Dapače, rado bih da se takve neodgojene ljude zatvori ili ih se barem pošalje neka idu u grad raditi probleme. No, sasvim je jasno da je bolje* voziti neregistrirani automobil pijan po šumskom putu nego u gradu. Ipak, vratimo se ljepšim stvarima!
Krasna južna strana Ivanščice

Do planinarske kuće Majer nam je trebalo kojih 10-15 minuta. Ne znam ima li još koja planinarska kuća u okolici, ali moram priznati da mi se dosad viđeno sviđa. Planinarska kuća Belecgrad me nije iznevjerila (imaju prekrasne drvene klupice kao stvorene za odmor, jelo i piće), a čini se da ni Majer nije daleko! Pasarićev dom je uvijek prepun pa je možda i to razlog zašto mi ove druge, izoliranije pl. kuće ostaju u lijepom sjećanju.
Daleko od toga da na samom vrhu Ivanščice nije lijepo sjediti i sunčati se. Pogled s piramide rijetko što može zamijeniti. No, kao što sam već jednom i rekao, južna strana Ivanščice jednostavno ima više mjesta i vrhova za obići. Kućepazitelj u Majeru nam je skuhao litru kuhanog vina koje je bilo stvarno dobro! Osim planinara prilikom početka uspona, divljaka u neregistriranim automobilima i par mladih kod Majera, planina je bila pusta. Planinarski put, ugodno društvo pjegavih daždevnjaka, magla (ili oblak?) i planina. Jako blizu moje definicije savršenstva.

Mistična šuma

Oznake: planinarenje, Ivančica, Oštrcgrad, Majer

Mamuti na Ravnoj gori

10.04.2016.


Mnogi planovi su se napravili i izjalovili za ovaj vikend. Otpočetka tjedna planiram pohod na Sljeme, ali nismo na kraju išli u Zagreb. Prognoza isto nije bila pogodna pa smo kolega Boris i ja odlučili odgoditi sve za neku bolju priliku. Tada mi se javio otac i rekao da bi išli planinariti, ali nešto lakše za njegovo otvaranje sezone. Ivanščica je odmah otpala jer je zapravo prilično naporna ljudima koji ne planinare ili koji žele uspon za zagrijavanje nakon zimskog sna. Misli su nam obojici krenule u smjeru Ravne gore, ali nam je uspon od Trakošćana, iako lijep, već dosadio. Budući da ja u zadnje vrijeme radim velike planove ruta i bacam oči na svakakve lokalne vrhove, razrušene utvrde i obilaznice koje treba pregaziti, ponudio sam se da nađem neki alternativni uspon na Ravnu goru.

Brdašce i na vrhu kapela sv. Marije Snježne - u pozadini se nazire Ivanščica u magli

Ispružio sam po Internetu svoje pipke željne planinarskog znanja i našao mjesto koje se zove Kamenica. Nije dugo trebalo da već i sam ručno iscrtavam cijelu kartu PPRG-a (Planinarski put Ravna gora). To je neka moja čudna navika u kojoj moram svoju rutu imati na papiru pa ga često vadim tokom puta i orijentiram se po toj, većini nerazumljivoj, karti. Čisto da budem siguran, upitao sam svojeg online prijatelja Jelenka za savjet. Kad je i on spomenuo Kamenicu, bio sam siguran da je to naš alternativni put.

Naša polazišna točka je kojih pola sata ispod križa na vidikovcu

Plan je bio veleban i na kraju je moja megalomanija preuzela kontrolu te je ispalo da je ruta uključivala pola KT (kontrolnih točaka) PPRG-a. Počeli bi iz Kamenice i obišli KT 10 (Kapela sv. Marije Snježne), KT 9 (Babice), KT 8 (Filićev dom), KT 7 (Pusti duh), KT 6 (Velike pećine). No, realnost je ubrzo pojela moj idealizam. Znao sam da će se vjerojatno trebati hodati po asfaltu (tabananje) barem jedan dio puta, ali nisam htio izazivati svoje suplaninare i nametati im umjetne podloge kad smo svi došli da uživamo u prirodi. KT 10 je otpala odmah u početku jer bi se morali penjati na brdo pa se vraćati vjerojatno po istom putu i onda tabananje do skretanja gdje se konačno pojavila markacija, to jest oznaka boga planine. Nisam do kraja zadovoljan s markacijama na ovom završnom (nama početnom) dijelu puta.

Početak šumskog puta iznad Babica

Parkirali smo automobile na nečem što bi se moglo nazvati malo parkiralište. To je vinogradarski kraj pa prevladava uska cestica koja baš i ne obećava puno u svezi parkiranja. Naša početna točka je bila zapravo savršena, ali sam to tek poslije shvatio. Mogao se vidjeti vidikovac i na njemu još jedan, čini se, križ od inoksa (referenca na Čevo). A iza nas je u daljini bilo brdašce na kojem se nalazi kapela sv. Marije Snježne. Slijedili smo markaciju i započeli uspon.

Čini se da smo se definitivno riješili Mrazomora - sve je zeleno

Očekivao sam mnogo više od Babica u selu Galići! Na karti je oznaka za vrh, ali čini se da mi je prekrasni belečki kraj povećao očekivanja. Markacija je na nečijem privatnom posjedu, a uskoro smo shvatili da je i crvena tuba sa žigom ovdje. Sljedeće markacije nije bilo na vidiku. Jesmo li trebali proći kroz to dvorište? Mi smo krenuli dalje pokraj ograde i uz nečije brajde do makadamske ceste. Skautirao sam udesno, ali markacije nije bilo na vidiku, a staza nije izgledala održavano. Po karti je bilo logično da krenemo lijevo, a uskoro su se (nakon možda 200 m) pojavile gusto postavljene markacije – možda da nam se iskupe za ovaj prvi dio na kojima su one izostale? Moguće da sam u totalnoj zabludi što se tiče ovog dijela puta pa pozivam iskusnije čitatelje da me isprave.

KT 9 Babice u nečijem dvorištu

Put dalje postaje idilično šumski te se penjemo uzbrdo i pritom imamo oko sebe mnogo zelenila. Nakon četrdeset minuta hoda (neuračunate kraće pauze) uspon postaje na trenutak zahtjevniji, ali ispada stvarno samo trenutak. Dolazimo do putokaza koji nas usmjeravaju prema vidikovcu (onaj vidljiv s početka rute) i prema Filićevom domu. Otprilike dvadeset minuta kasnije dolazimo do hranilišta za šumsku divljač te se penjem na lovačku čeku. Tamo me dočekao izmet neke životinje. Netko je ostavio lovcima zamku!

Putokazi za planinarski dom i natrag za Kamenicu - s druge strane je putokaz za vidikovac

Tata i sin - ako se netko pita otkud dolazi profinjeni ukus za opremu

Gotovo zrela jedinka homo sapiensa sapiensa na pojilu

Ravnogorski poglednik

Naša staza nas vodi po relativno ravnom terenu i uskoro nas počinje usmjeravati prema smjeru koji bi odgovarao poziciji planinarskog doma. Prolazimo pokraj oznaka za poučne staze „Balkon“ i „Pećine“, ali skrećemo udesno. Uskoro dolazimo do neke vrste šumskog vidikovca na kojem se napinjemo i mučimo da bi okinuli dobru fotografiju. Tu nas prolazi grupa trekkera od kojih je jedan moj profesor geografije iz srednje škole. Čini se u dobroj formi te nakon pozdrava i par riječi nastavlja žurno za svojim kolegama. Jedna od naših suputnica je upitala: „Zašto mi idemo na mjesto s kojeg oni bježe?“ Ubrzo nakon toga dolazimo do pravog vidikovca i ovaj put uopće nije teško uslikati dvorac Trakošćan u daljini.

Većina u timu Mamut je odlučila skrenuti udesno

Tu negdje se skriva Predragov put

Trakošćan u daljini

Uskoro je postalo jasno od čega su naši trekkeri bježali! Kod doma je bio raspakiran McKinleyev šator, a oko njega je bilo brdo planinara. Zapravo, oko cijelog Filićevog doma je bilo planinara na bacanje! To nije bio obećavajuć prizor te je moj prvotni entuzijazam na trenutak splasnuo. Bio je to opet samo trenutak jer sam uskoro ugledao naše dobre prijatelje i suplaninare iz VAKUUM MET-a! Zrinka, Bogdan i Mario su već popili svoje planinarsko pivo, a čini se da su nas kod doma čekali već cijeli jedan sat. Ekipa VAKUUM MET-a je išla od Trakošćana preko Vrbanića do Filićevog doma. Ovo je prvi vikend u kojem imamo pokrivena dva puta na istu planinu i isti vrh. Jako sam zadovoljan što naša upornost i ljubav prema prirodi ne jenjava ni nakon par mjeseci planinarenja svakog vikenda.

Ekipa VAKUUM MET - združeni nakon prvotne razdvojenosti

Mister Kudrof Četveronožni - na planini nikako ne uživaju samo ljudi

Pomalo asocijalna ekipa Mamut na zadovoljavajućoj udaljenosti od drugih ljudi

Mamut mlađi i Nosna Rožica (aluzija na znak marke Kilimanjaro - nosorog)

Gozba je počela, a ispalo je da je ekipa Mamut dobro opremljena hranom.Bilo je mnogo posudica punih zdrave hrane. Ja sam danas odlučio lakše pa sam pojeo buhtlu od sira i jednu bananu. Za desert su bili orasi i brusnice. Obavio sam službene stvari te udario žig ZPP-a (Zagorski planinarski put) u dnevnik te se raspitao o mogućnosti povratka nekim drugim putem. Uskoro su došli mladi skauti, a neki od njih su očito bili zločesti po putu jer ih je vođa poslao „na kaznu“. Što je to značilo, nismo točno shvatili. Lijepo je da djecu uče hodati po prirodi od malih nogu, ali mogli bi im barem reći da se po planini ne hoda u trapericama. Skauti i skupina Slovenaca oko šatora bili su malo* previše pa smo odlučili krenuti. Zanimljivo je da su Slovenci svugdje. Svakog vikenda ih ima na gotovo svakom vrhu! Očito narod koji voli hodanje i aktivnosti mnogo više od naših dragih Hrvata koji se bave prepucavanjem oko politike i prošlosti, klerikalizacijom obrazovanja i progonom novinara. Moram paziti što pišem da i po mene ne dođu batinaši.

Improvizirani šumski inverzijski stol i solarna yoga

Kradljivac srdaca - lopovske rukavice

Pogled u daljinu

Ruta povratka je bila smjer Cimerplac te spajanje na Predragov put koji je pun mrtvih žaba i pjegavih daždevnjaka. Prošli smo i pored potoka Hudi Viher. Na početku smo se pitali je li to neka stijena, ali onda smo saznali istinu – lijepo je šuškao uz nas cijelim putem. Mamut mlađi je naučio fućkati Mamuta starijeg. Naime, otac nije znao da njegov ruksak ima implementiranu fućkaljku. Svakako korisna stvarčica u slučaju da se netko izgubi. Nastavili smo tako veselo fućkati uz ptice i pritom obavili dugi marš koji nas je naposljetku doveo do skretanja za vinogradarski kraj u kojem smo ostavili automobile.



Hudi Viher u akciji

Povratak Predragovim putem do početne točke

Ukupna udaljenost: 10.7 km
Ukupno vremena: cca 3 h 45 min
Brzina prolaska rute: avg. 17:19 min/km, max. 9:50 min/km
Potrošeno: 2 040 kcal, 45% masti

GPS trag naše rute - KLIK na sliku da bi se povećala

Oznake: planinarenje, Ekipa Mamut, Ravna gora, Kamešnica, Babice, Hudo duplje, Filićev dom, Predragov put

Belečki kanjon smrti

05.04.2016.

"Kad zagusti i kad uspon postane nemilosrdan: Budi poput ljenjivca. Urnebesno spor, ali motiviran i siguran."

Konačno smo obavili ono što smo namjeravali prije mjesec dana. Naš pokušaj probijanja do južne strane Ivanščice je bio propao radi nanosa snijega i upozorenja iskusnijih planinara. Vjetar je divljao i bili su u pravu, ali ne radi razloga koje su oni naveli. Hodanje po hrptu je jedva deset-petnaest minuta i to nam ne bi bio problem. Većih problema je moglo biti pri strmim penjanjima do Beliga ili do Babinog Zuba. Otpalo lišće je sad opasna podloga jer nikad ne znate kud stajete pa je preporučen oprez. Kako bi ti strmi usponi izgledali po zaleđenom tlu – ove godine nećemo saznati.


Snijeg se definitivno povlači, a današnjih dvadeset stupnjeva Celzijevih je već bilo dobar preduvjet za preznojavanje. Mjesta koja nisu bila u sjeni drveća su bila pogodna i za sunčanicu. Ovotjedna ekipa VAKUUM MET-a je brojila četiri člana od kojih su svi nosili duge hlače i majice dugih rukava, a bilo je već sigurno i za puno laganiju odjeću. No, to nas nije zaustavilo da hrabro umarširamo na južnu stranu naše Ivanščice i da obavimo polovicu Belečkog planinarskog puta (BPP-a).


Malo nakon Črnih mlaka napustili smo dobro poznatu stazu koja nas često vodi do Pasarićevog doma te smo se priključili na rutu BPP-a. Kontrolne točke (KT) koje smo obišli su: KT 6 – Belige, KT 7 – Babin Zub, KT 8 – Stari grad Belecgrad, KT 9 – Osinec i KT 10 – planinarska kuća „Belecgrad“. BPP ima deset kontrolnih točaka, a moglo bi se reći da smo kilometarski prošli jedva četrdeset posto od cijeloga puta. Obavili smo pet točaka koje pripadaju zapadnom dijelu BPP-a. One su gušće raspoređene nego istočne. Da bi prošli cijelu rutu (a sjajna značka Belečkog planinarskog puta će sasvim sigurno krasiti moju uniformu), fali nam obilazak ovih KT: KT 1 – Crkva Majke Božje Snježne u Belcu, KT 2 – Mindžalovec, KT 3 – Židovina, KT 4 – vrh Ivanščice te KT 5 – Hanjžica.

Planinarska podrška kampanji "Počeši s razlogom"

Uspon na Belige (974 m) zahtijeva neke manje napore, ali ništa što bi uzrokovalo povremeni osjećaj očaja koji je zapravo mješavina umora i percepcije nagiba uspona koji se nalazi pred vama. Malo smo se odmorili na vrhu, a Mario se popeo na drvo i u sebi oslobodio našeg dalekog pretka. Neposredno prije same oznake za KT Belige pruža se pogled na radiotoranj koji se nalazi kraj Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Sam vrh Belige je u šumi pa nema vidika na okolno područje.


Nakon Beliga slijedi Babin Zub (638 m) na kojem je također drveće. No, hodajući samo par metara od oznake za KT, pruža se pogled prema, vjerujem, ostatku Oštrcgrada. Suptilno bacamo oko na Majer i Oštrcgrad. Lijep je osjećaj dok hodate po planinarskom putu i nađete si jednu od sljedećih destinacija.

Slijedi lagana šetnja i spuštanje do staroga grada Belecgrada. Na ulazu je info tabla, a sama utvrda je lijepo očuvana. Mario je okinuo par snajperističkih fotografija sa zidina. Tamo negdje nam je već počelo kruliti u želucima, ali nije bilo pogodnog mjesta za sjesti pa smo s hranom odlučili pričekati do planinarske kuće „Belecgrad“. No, prije same planinarske kuće morali smo obići vrh Osinec.


Vrh Osinec (531 m) je malo drukčija priča od Beliga i Babinog Zuba. Vrh je ujedno i lijep vidikovac na okolno područje. Vidi se stari grad Belecgrad i cesta koja vodi do planinarske kuće. Nema jasne oznake da se nalazite kod kontrolne točke, ali na to vam ukazuje žig koji je ubetoniran u stijenu na vrhu. Čini se da je netko radio neki paganski ritual jer smo našli ostatke neke male životinje. Tu je, uz kosti, bila i lubanja čudnog oblika. Zaključili smo da su to ostaci Osinečkog zmaja. Nakon slikanja s lubanjom i kratkog odmora krenuli smo prema planinarskoj kući „Belecgrad“.


Sunce je već pošteno peklo u tom trenutku. Lišće nam je malo otežavalo spust. Točnije, lišće je meni otežavalo spust. Sporiji sam kad se spuštamo pa sam već tako jednom zaradio nadimak „babica“. Bio sam ponosan na taj nadimak jer sam mislio da se aludira na moju sposobnost porađanja ideja kod drugih ljudi, ali čini se da je to bila samo pusta želja jednog studenta filozofije. Nikola, koji je iskovao taj nadimak, je mislio nešto tipa: „Vuče se kao babica.“ Sjetite se početnog citata! Budi poput ljenjivca. Možda spor, ali siguran i motiviran.


Planinarska kuća „Belecgrad“ (445 m) je jedno od simpatičnijih planinarskih pristaništa. Sviđao nam se broj klupica koje su postavljene pred kućom. Kuća je opremljena pićem, a jelo možete dobiti uz prethodnu najavu. U planinarskoj kući „Belecgrad“ može se i prenoćiti. Obavio sam službene stvari: udario žig Belecgrada u dnevnik Zagorskog planinarskog puta, nabavio dnevnik Belečkog planinarskog puta i udario žig u njega. Nazočnost na svim ostalim današnjim točkama dokazat ću fotografijama. Zanimljivo je da se svi čude kako sam ja razvio te fotografije (dokazni materijal za IPO se sastoji u potpunosti od fotografija). Danas su sve fotografije na računalima ili podatkovnim oblacima. Ako niste pažljivi, tamo su do prvog ozbiljnijeg okuženja nekim od kompjutorskih virusa ili pada servera. Gozba je počela, a uz uobičajeni asortiman ostatak moje družine je jeo i medvjeđi luk koji su nabrali usput.


"Heroji nikad ne odustaju. Samo hrabro i iskreno srce i ničeg se ne boj! A onda dođeš u belečki kanjon smrti i riječi više ne znače apsolutno ništa."

Sigurno se pitate zašto ovakav naslov za reportažu? Gdje je tu bilo kakav kanjon smrti? Današnji pohod imao je vremensko ograničenje pa smo se trebali vratiti u Varaždin najkasnije do 16:00. Mislili smo da će to biti svakako izvedivo jer smo već oko 13:00 krenuli od planinarske kuće „Belecgrad“. Plan je bio uzeti prečac koji bi nas trebao dovesti skoro direktno do skretanja za Črne mlake, smjera i puta iz kojeg smo i došli. Jedan od dobrih ljudi, volontera u planinarskoj kući „Belecgrad“, rekao nam je da taj put postoji i da možemo njime natrag. Trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da smo upali u belečki kanjon smrti. Penjali smo se skoro četrdeset pet minuta, a jedva smo prošli jedan kilometar! Znoj je curio u potocima, a osjećaj planinarskog očaja bio je jači nego ikad. Ipak, došli smo do željenog skretanja te poznatim putem, uz veliko olakšanje, krenuli prema Žganom vinu.


Slike koje prilažemo uz tekst, dočarat će vam nešto od današnjeg pohoda, ali svakako vam preporučamo da i sami probate proći istom rutom. Južna strana Ivanščice se pokazala kao vrlo bogata i zanimljiva za planinarski ukus. Razgledavanje znamenitosti BPP-a može se započeti i iz Beleca gdje ljudi obično ostavljaju automobile. Volimo Belec nazivati „njihovim“, južnjačkim Prigorcom. Prigorec je ipak malo bliže vrhu što nam omogućuje brži dolazak na 1 060 metara, ali se belečka strana zato može pohvaliti s različitim znamenitostima i mjestima koje vrijedi posjetiti.


Prilažemo i izmijenjenu mapu Belečkog planinarskog puta koju je uredio naš Mario. Poslat ćemo HPD-u Belecgrad i službeni dopis s prijedlogom da nazovu dotični kanjon imenom koje mu svakako pripada: belečki kanjon smrti. Zvuči opasno i moćno, zar ne?
Vidimo se na planinarskim stazama!




Oznake: Belečki kanjon smrti, planinarenje, Osinečki zmaj, Južna Ivanščica

Varaždinski planinarski put

28.03.2016.

Nakon vikenda koji je praktički izlika za unošenje enormnih količina hrane u naša tijela, došlo je vrijeme da se krene na planinu. Sveti vikend je očito nekako uspio utjecati na normalno funkcioniranje VAKUUM MET-a pa smo Maja i ja morali preuzeti stvari u svoje ruke. Planirani izlet je već tjedan dana objavljen u našoj Facebook grupi, ali odaziv je izostao. Nedavno sam počeo bacati oko na razne planinarske obilaznice te smo tako prošli vikend prošli IPO (Ivanečku planinarsku obilaznicu) koja nas nije razočarala. Ima dosta neotkrivene prirode koja, po mom mišljenju, sasvim dovoljno kompenzira za asfaltno tabananje kad ruta prolazi kroz Ivanec ili se penjete na Jamine. Nakon toga sam naišao na VPP (Varaždinski planinarski put) i slučajno, ili igrom sinkroniciteta, se on tradicionalno obilazi baš na Uskršnji ponedjeljak. Moje iskustvo s nabavljanjem planinarskih dnevnika je zasad bilo u najmanju ruku čudno pa je ovo bila i prilika da se nabavi dnevnik VPP-a na određenom mjestu u određeno vrijeme.

Planirani početak obilaznice je bio od 8:00 do 9:00 kod bistroa Brk u Podevčevu. Inače je to sasvim poznato mjesto za planinare koji obavljaju uspon na Čevo. Nabavio sam dnevnik te smo se automobilom odvezli do Završja Podbelskog gdje smo ga ostavili kod mosta na Bednji - danas tamo nije bilo nikog, ali inače je to popularna ribička destinacija. VPP službeno počinje u Krušljevcu, ali zbog radova na željeznici je početna točka preseljena u Podevčevo. Druga KT (kontrolna točka) VPP-a se nalazi na vrhu Čevo. Nije točno jasno zašto bi netko želio taj silni asfaltirani put uvrstiti u obilaznicu, ali očito je trebalo napuniti kilometre da ne bude prelagano. U svakom slučaju, nekako se čini dobro da Krušljevec nije početna točka! Sad će ovo već početi zvučati kao da se izvlačimo, ali nismo danas obavili ni drugu kontrolnu točku. Nije ono što mislite, naravno. Čevo je praktički naš tata u planinarskom smislu dok je majka definitivno Ivanščica. Prije dva-tri tjedna smo obavili vrlo zahtjevnu stazu do Grebengrada preko Čeva. Dobili smo danas potvrdu da je to jedna od gadnijih staza koje postoje na ovom području. Mislili smo zato da nema potrebe da idemo do KT koju smo obavili već nebrojeno puta, a jedan od čelnih ljudi HPD-a Dugi Vrh je rekao da nema problema.

Naša prva točka je bila utvrda Pusta Bela koja se nalazi nedaleko Belskog Dola (skoro točno kilometar i pol do dva od mjesta na kojem smo parkirali auto). Već duže gledamo tu oznaku za Pustu Belu pa je samo čudo što još tamo nismo bili. Ostalo je nešto sitno od same utvrde, ali centralni dio je idealan za zapaliti vatru (pritom paziti, naravno), malo se odmoriti ili možda čak prespavati. Ovo je ujedno bilo i moje prvo žigosanje planinarskog dnevnika. IPO sam obavio u potpunosti slikama kao dokaznim materijalom. Netko je uklonio žig kod KT Šumi o čemu sam obavijestio planinarski klub Ivanec, ali zadržimo se na današnjem danu i Varaždinskom planinarskom putu.


KT 4 je kod pilane Vincek u Završju Podbelskom. Između Puste Bele i ove KT smo morali hodati malo po cesti, ali ništa strašno. Kod pilane se opet ulazi u šumu koja je svakako prihvatljivija od asfalta. Ulaskom u šumu, uskoro smo vidjeli nešto što se inače ne viđa tako često - s jedne točke su se mogle vidjeti čak četiri markacije. Loš ili dobar posao markacista? Bilo je to svakako zanimljivo za vidjeti. Tu negdje, na putu za novi planinarski dom Ledinec, smo sreli našeg novog planinarskog prijatelja Ivicu. Onda još nismo znali da ćemo se sprijateljiti pa smo ostali samo na "dobar dan" i "bok". Čista planinarska pristojnost. Prvo nas je prošao Ivica, a onda i jedan stariji i ozbiljniji gospodin u narančastoj jakni. Uskoro smo došli do planinarskog doma Ledinec.


Ivica je već štambiljao svoj dnevnik i pio pivu kad smo mi tek dolazili. Bilo je već dosta ljudi, a neke dobre gospođe su nas pozivale u dom na toplo. Gospodin koji je kasnije preuzeo naše ispunjene dnevnike je rekao da do zadnje KT, planinarskog doma Vagon, ni ne moramo ići. Između novog doma Ledinec i Vagona ima kojih petnaest minuta po asfaltu. Nije nam bilo toliko do žiga koliko nas je gonila sama znatiželja. Uskoro smo saznali da smo i našli najljepši dom kod kojeg smo dosad bili. Možda se pitate o kakvom to vagonu ovaj govori i imali to kakve veze s... vagonima za vlak? Da, u pravu ste! Netko je došao na ludu i savršenu ideju da doveze stari vagon usred šume (220 m) i od njega napravi planinarski dom. Prava je šteta što ispada da sve to propada i gospoda su se odlučila napraviti novi dom. Na žalost ni tu ne staju problemi jer smo saznali od jednog gospodina, člana varaždinskog MIV-a, da se mlade i stare generacije ne mogu dogovoriti oko stalnog dežurstva u domu. Možda bi ovdje trebalo spomenuti i upozoriti mlade nade planinarstva da je uvijek bolje nazvati zaduženog za planinarski dom i pitati radi li dom na određeni dan ili ne. U suprotnom bi se mogli neugodno iznenaditi. To je mudrost iz usta Ivice, dugogodišnjeg planinara s iskustvom. Ja sam samo glasnik i šegrt - mali prorok planine.


Kod Vagona smo se zadržali jedno vrijeme. Ivica nam je pokazao svoje zavidne planinarske dnevnike. Čovjek ima na Hrvatskoj planinarskoj obilaznici osvojenih 104 od 150 KT. No, to nije ni toliko bitno. Možda je sad vrijeme da kažem par stvari o obilaznicama i mogućom zaluđenošću žigovima i značkama. Naše već postojeće uvide u cijelu problematiku je svakako nadopunio Ivica sa svojim dosadašnjim iskustvom. Iako sam počeo s tim prije kojih mjesec dana, a prvi put sam se s idejom obilaznica i znački susreo dok je naš prijatelj Bogdan dobio svoju prvu značku na kraju Ludbreške planinarske obilaznice, bilo mi je to dovoljno vremena da uvidim koliko čovjek može za tim doslovno poludjeti. Kao i sa svim opsesijama, ova dolazi tiho i u mraku. Mislite si da će to biti samo jedna značka, samo jedan put i da to nikako neće utjecati na planiranje vašeg sljedećeg izleta. Uskoro to počne biti uzrok besanih noći pa radite planove, precrtavate rukom karte na papire, zapisujete podatke o obilaznici i o mjestima na kojima se nalaze žigovi. Nije to ništa loše, možda je ljudima jedino malo čudno u doba interneta, mobitela i kompjutora crtati i pisati rukom. Uskoro priroda prestaje biti bitna, a jedino što se mora je doći do sljedeće KT. Ne govorim o sebi, ali mislim da imam dovoljno intuicije koja mi može pokazati u kojem smjeru to ide. Onda nam je Ivica pričao o prijateljima planinarima koji su za žigovima i značkama naprosto poludjeli - znači to je sasvim lako moguće, nije to samo neka moja divlja, pesimistična prognoza.

Najbitnije je zadržati u glavi ideju obilaznice kao nekakve staze koja ima zadani početak i kraj. Značke su samo bonus za one koji se npr. žele jednog dana prisjetiti gdje su sve bili ili možda žele imati svoju taktičku sobu za planiranje planinarskih pothvata, uniformu na koju će staviti sve te značke... aha, u redu, zanio sam se no sad nastavljam. Prigovor koji bi se recimo mogao dati takvom načinu razmišljanju ide nekako ovako:
A kako ljudi inače planinare? Jesu li potrebne kontrolne točke i žigovi da bi se, recimo, došlo do vrha Ivanščice, popilo pivu i nešto pojelo u Pasarićevom domu i onda lijepo vratilo do podnožja?
Kako smo planinarili svih ovih prijašnjih godina? Dok se prisjetim da prije par godina nismo ni znali za ništa drugo osim Čeva i Ivanščice! Ili kad smo znali u običnim patikama ići do gore, bez ikakvih vjetrosjeka, podslojeva i taktičkih satova. Daleko od toga da mi ne evoluiramo čak i u našim hobijima pa danas znamo da je bitno imati dobre gojzerice koje učvršćuju gležanj, ali zaključujem da je sve stvar perspektive. Za planinarenje stvarno treba samo dobra volja i ljubav prema prirodi. Sve ostalo je stvar ukusa. Mamutova jakna i planinarska moda su bonus. Žigovi, dnevnici i značke su bonus. Bitna je priroda i bitno je kretanje. U svijetu u kojem smo natjerani sjediti pred kompjutorima i ostalim tehno-čudima, spoznaja o potrebi kretanja i boravka u prirodi je aktualnija i potrebnija no ikad.

Teškom dušom smo napustili Vagon i krenuli natrag prema Ledincu. Ovaj put nismo mogli odbiti vesele domaćine pa smo ušli u sam dom. Prostor je prilično velik i peć je već dobrano grijala kad smo mi došli. Zagrijala se i atmosfera pa su ljudi plesali uz live muziku - zvukove harmonike koju je neki čovjek vješto svirao. Vidio sam i svojeg starijeg susjeda, ali on mene nije prepoznao unatoč tome što me viđa u šetnji s mojom vukicom svaki dan. Čovjek se došao zabavljati pa je uskoro plesao s nekom malo mlađom gospođom. Maja i ja smo se samo gledali i moram priznati da tako nešto još nismo vidjeli. Pred očima nam se događao pravi bal u gojzericama. Nadasve groteskni, ali zabavni prizor planinarskog tradicionalizma! Održao se i izbor za najljepšu planinarsku pisanicu, a učinilo mi se u trenutku da se jedna žena pobunila te vodičkinji iz MIV-a prigovorila kako su to oni birali, koji su bili kriteriji. To je ta druga strana planinarenja koja me pomalo umara. Moguće da zvučim kao tip koji uništava zabavu, ali jednostavno me ne privlače plesovi, jedenje gulaša (dodatni problem: moja prehrana je vegetarijanska) i općenito bučna mjesta prepuna ljudi. Simpatično je to što su ovo planinari i to su takoreći "naši", ali priroda vukova samotnjaka je jača od toga. Ipak je nama draži planinski ili šumski put kojim se prolazi žustrim hodom. No, tko zna kakvi ćemo biti pod stare dane? Možda ćemo i mi doći autom do gore i živjeti za te trenutke. Prisiljen sam sumnjati, ne znamo što nas čeka, ali nekako sumnjam u takvu budućnost. Kako bi naš prijatelj Ivica rekao: "Kad više neću moći - eutanazija." Biti nekorektan je nekad tako zabavno.


Povratak je bio brz i u dobrom društvu. Budući da smo mi bili parkirani u Završju Podbelskom, a Ivica u Podevčevu kod Brka, odvezli smo ga do njegovog automobila. Popili smo jedno piće te nam je Ivica pokazao na karti neke stvari koje su nas interesirale u vezi Belecgrada i Belečkog planinarskog puta koji je u planu. Želio bih se ovaj put zahvaliti Ivici na svim korisnim informacijama koje je podijelio s nama. Nismo zaboravili na Premužićevu stazu koju ćemo svakako obići! Možda Ivica to ne zna, ali smatram da je njegov pristup podučavanja ispravan - spontan i iskren. Neki planinari vas pokušavaju vrbovati u svoja planinarska društva, neki se odnose s nepoštovanjem prema mlađim generacijama i odbacuju ih kao "amatere" koji o ničemu nemaju pojma. No, kraj Ivice smo se Maja i ja osjećali kao jednaki. Nisu bili bitni žigovi, kilometri ili broj obilaznica - bitna je bila priroda, mi i dobar osjećaj. Zapamtite to i vidimo se na planinarskoj stazi!


p.s. - sve naše pothvate kao VAKUUM MET-a možete pratiti na stranici: VAKUUM SPACE
Facebook grupa u koju slobodno uđete i pridružite nam se u nekom od pohoda: VAKUUM MET



Oznake: VPP, planinarenje, Pusta Bela, Ledinec, vagon

Osmi mart - Čevo Overwatch

08.03.2016.

Gdje ste planinari?

Neke djevojke žele skupe večere, brze i udobne aute, palače, dragulje i prstenje koje sjaji u mraku.
Gotovo sve žele osjećajnog, ali snažnog muškarca. Moramo biti privlačni i vjerni, ali neke mogu bez toga ukoliko si možemo priuštiti sve s ovog popisa iznad.
Daleko od toga da nema i takvih muškaraca. Nije to ni toliko bitno. Danas je osmi mart i neki muškarci osjećaju određenu vrstu dužnosti. Dužnost koju bi trebali osjećati svaki dan, ali za sve postoji određeni i posebni dan pa tako evo i ženama jedan. Ili dva ako računamo majčin dan.


Neuobičajeno je da se s takvim stvarima ide netko hvaliti, ali moja cura je htjela Čevo. Mogli smo ići bilo kud, ali ona je izabrala planinu. Ako će me ikad pitati zašto sam baš nju izabrao, jedan od odgovora će sigurno biti: jer je ona izabrala planinu. Ja sam planina.
To će vjerojatno već biti ona neka kasnija faza - kad ludilo izađe iz kontrole.

Vrijeme je bilo oblačno, ali to nas nije zabrinjavalo. Moja žuta predvodnička "Miki" kabanica je bila spremna u ruksaku. Vlasnici gostionice Brk su napravili dobru stvar kad su povećali broj mjesta za parkiranje. Moguće je da taj drugi parking preko puta više koriste planinari nego mušterije krčme, a možda opet imam prevelika očekivanja. Naš auto je tako bio jedini kad smo oko 15:30 došli na parking. Kasnije sam vidio, s vrha Malo Čevo, da su još tri auta došla na spomenuti parking. Planina je također bila prazna. Nismo vidjeli ni žive duše po našem putu k vrhu. Ivanščica se sakrila u oblake, ali inače je pogled bio prilično dobar. Opet sam pogledavao žig na vrhu i sanjario o dnevnicima. Ima nešto od naravi hrčka u meni - jedni skupljaju hranu, a drugi opasno bacaju oko na planinarske značke.

Nismo se dugo zadržali pri vrhu jer smo se željeli spustiti prije mraka. Do vrha nam je trebalo jedno 50 minuta, a do dolje isto toliko. Spuštali smo se po "lakšem" putu za vrh Čevo, ali nam je za to čak malo više vremena trebalo nego za uspon. Razlog tome je blato kojeg u ovo vrijeme ima mnogo. Kamenje je mokro, a jednom kad zaglibite u blato, šanse za pad se samo povećavaju. No, osim jednog skoro-pada moje družice, nije bilo većih problema.

Vratio sam natrag dragu u Kneginec te popio s njezinim bratom - popularnim Šećerom - pivu za jedan groš. Nikome to ne preporučamo. Popravili smo okus s ostacima ručka i vrsnom kajganom koju je ovaj put napravio Nikola. Hvala dobrim ljudima na gostoprimstvu!

Sad sam već na toplom i proučavam varaždinski planinarski put. Ništa! Morat ću slati još jedno pismo. Da. Pravo, pravcato pisano pismo. Osjećam neku uzvišenost dok šaljem pisma planinarskim društvima.
Kilometri se gaze kad živiš za duge staze.






Oznake: Osmi mart, planinarenje, Čevo

Mali Rudra na padinama Sljemena

22.01.2016.

Jučer smo imali priliku planinariti po Sljemenu. Našli smo se u Zagrebu zbog poslovnih razloga i odlučili usred tjedna pokloniti se planini. Par prijatelja iz Zagreba (što smatram velikom brojkom za popularnost planinarenja među mladima - pogotovo u velikom gradu, po našim mjerilima, kao što je Zagreb) me uvijek pita kad ćemo na Sljeme. Ne sjećam se kad smo točno zadnji puta bili, ali jednom prije je jedna jesenska slika završila na naslovnici blog.hr-a! Maja i ja smo išli ovaj put sami, a kad malo zatopli i kad će biti prilike, otići ćemo u većem broju.


Iskobeljali smo se iz stana negdje oko 07:45. Trebalo je prvo odmeditirati, naravno, a onda nas je malo svladavao umor jer smo prijašnji dan (većinom ja) hodali po dućanima u potrazi za planinarskom opremom. To je posebna priča s kojom vas sad neću zamarati, ali svakako je vrijedno spomenuti u kojem dućanu ima što i vrijedi li ta roba ili ne. Mrski dio puta je onaj koji morate proći tramvajem. Od Jaruna do Mihaljevca ima dosta, a potrebno je i barem jednom presjedati. Taktički sat kaže da smo uspon započeli skoro točno u 9:00. Prošlo je dovoljno vremena da ja zaboravim sve što sam naučio o planinarskim stazama na Sljemenu. Tzv. planinskim tramvajem (broj 15) smo jednostavno otišli do zadnje stanice (Dolje) i pratili oznake. Ono što mi se prvo uvijek dogodi, namjerno ili nenamjerno, je da promašim tunel. Zadnji put smo moj prijatelj Boris i ja uopće promašili stazu - skrenuli smo s glavne staze na neku gdje su nedavno krčili šumu. Sve bi to bilo u redu da nije bio početak ljetnih paklenih vrućina i da je bilo drveća koje bi nas štitilo od naše zvijezde.
Za Sljeme je karakteristično da ima puno malih raskrižja i odvojaka koji uvijek pomalo vode dalje od glavne staze (ako se tako neka od njih može nazvati). Uvijek je najmudrije slijediti markacije i ne možete mnogo pogriješiti. Naravno, ako ste avanturistički nastrojeni onda je praćenje markacija vjerojatno dosadno.

Osim što sam promašio tunel i na jednom dijelu odabrao krivi odvojak te nas tako odveo po serpentinastoj cesti (koja je slična onom užasu na Ivanščici koji počinje kod Žganog vina), sve ostalo je išlo prilično glatko i po planu. Dapače, odveo sam Maju do tzv. katakombi koje se nalaze blizu početka uspona. Boris mi je to jednom pokazao i ispričao svakakve priče o tom mjestu pa sam rado tu zanimljivost podijelio sa svojom suputnicom. Netko je bio šaljivdžija pa je postavio reflektirajući element na ulazu u katakombe - na dovoljnoj udaljenosti da ga obični blic na fotiću zahvati! Priznajem da sam malo dulje gledao u tu sliku dok sam ju uslikao.


Došli smo prvo do planinarskog doma Runolist, a onda samo nastavili prema vrhu. Asfaltirana cesta vodi do vrha pa nije čudo da su se po putu nakalemili i ugostiteljski objekti. Nema ništa lošeg u tome, naravno. Vjerujem i nadam se da ti ljudi znaju da su na planini i da treba biti posebno oprezan s otpadom koji stvaraju. Kao što mi nije jasan quad na vrhu Ivanščice, tako mi nisu ni jasni ljudi koji kažu da su bili na Sljemenu, a dovezli su se autima do jednog od restorana i tamo dodatno prikupljali kalorije. Možda je stvar u meni, ali nekako mi to ukida svrhu planine i planinarenja, a definitivno smanjuje doživljaj koji priroda i planina nude. Ne skrivam to! Kad vidim ljude koji autima idu do vrha, pomislim: "Vidi ove slabiće!" No, možda je to malo pregrubo s obzirom da se na vrhu Sljemena može i skijati. Zapravo su jučer skijaši i snowboarderi bili najzastupljenija skupina. Sreli smo samo jednog planinara po putu do vrha - neki uređeni starac kojemu je samo crveni McKinley ruksak narušavao kamuflažu. Prešišao je nas mlade nade i izgubio se negdje u zavojima ceste.

Činovnička livada je mjesto na kojem smo pojeli sendviče i malo promatrali skijaše. Djeca su učila, a oni iskusniji su jurili niz stazu. Maja je izrazila želju da jednom pokušamo skijati, a ja ću probati biti otvoren koliko god mogu - priznajem da su mi draže moje noge čvrsto na tlu u sigurnim planinarskim cipelama. Nakon odmora kod planinarske kuće Junac (968m) i kluba Brđana, krenuli smo prema vrhu za koji knjige kažu da stoji ponosno na 1033m. Sat je rekao 1040m, ali pustit ćemo i tehnologiju da pogrješi i nećemo preispitivati planinare i planinu kad već preispitujemo gotovo sve one u nizini. Od činovničke livade do vrha nema puno, ali smo po putu morali preskočiti drvenu ogradu koja je valjda tu postavljena da bi spriječila ljude da u sezoni skijanja ulaze sa stražnje strane. Ta ograda i nije najbolje rješenje jer direktno prekida put koji ima planinarsku oznaku. Na vrhu je moja suputnica popila kavu, a ja sam morao isprobati pivo. Istina, pivo koje sam pio već mnogo puta, ali pivo na planini je nešto sasvim drugo. No, moj požirak se profinjuje i polako definiram uvjete "savršenog" piva. Mogu reći da polako isključujem zimu i hladno vrijeme kao doba idealno za pronalazak tog svetog grala svih pivopija. Planinarenje tokom kasnijeg proljeća, ljeta i jeseni se čini kao bolji kandidati. Istraživanje još u svakom slučaju nije gotovo! Možda je korisno spomenuti da se i po zimi mora piti puno tekućine tokom planinarenja iako imamo osjećaj kao da nismo žedni. Hidratacija je jako bitna i ljudi ne dehidriraju samo po ljeti!

Spustili smo se direktno s vrha prateći planinarske oznake. Mapa koju prilažem uz ovaj post će u uvelike razjasniti stvari o stazama kojima smo išli. Naime, ne znam imaju li te sve staze neko ime i kako ih iskusniji na ovom području zovu. Skijaši koriste umjetni snijeg, a onaj prirodni se počeo ukazivati negdje nakon 750-800m. Tokom spusta smo vidjeli jednu stariju ženu koja je opremljena do zuba išla prema vrhu. No, ono što me do kraja oborilo s nogu, kad već nisam još uvijek sreo planinu koja bi to učinila, je prizor jednog crnog francuskog bulldoga koji je pokorno pratio svojeg gazdu. S njima je bio i jedan mlađi, nestašniji pas koji je vrludao okolo, ali ovaj bulldog je ponosno koračao uz gazdu. Činilo se kao da on zna da je na posebnu hvalu svojoj pasmini! Nažalost, francuski bulldozi su umjetno stvorena pasmina koja ima jako puno zdravstvenih problema od kojih je najvidljivija njihova izrazito spljoštena njuška. Mnogi umru pri porodu, a da bi do toga uopće došlo - potrebna je umjetna oplodnja jer mužjaci imaju preslabe zadnje noge pa ne mogu naskočiti na ženku. No, proklet bio ako ovaj mali crni junak nije bio manje zadihan od mene! Nikakav zvuk hrgljenja ni teškog disanja! Da budem siguran, pitao sam njegovog gazdu može li mali gore. Odgovorio je: "Ja ga ništa ne pitam, a on samo ide." To mi je bilo sasvim dovoljno da ostanem očaran do kraja spusta. Znači moguće je... jednog dana!

Naznake civilizacije su se počele ukazivati i ranije, a do kraja smo bili raz-očarani kad smo došli jednu ili dvije stanice prije Dolja. Stara petnaestica je već dolazila i uskočili smo u nju. Mislim da me zamaraju više te vožnje u tramvajima nego samo penjanje na vrh. No, to je cijena koju smo trebali platiti da bi proveli jedno lijepo jutro na planini. Jasno je zašto je Sljeme omiljeno mjesto za izletnike. Zagrebčani mogu biti ponosni što im je Medvednica na samom dlanu.




Ukupna udaljenost: 15.12 km
Vrijeme: 3 h 57 min
Brzina prolaska rute: avg 15:42 min/km, max. 09:31 min/km
Maksimalna visina: zabilježeno 1040 m (službeno 1033 m)
Potrošeno: cca 3 080 cal





Oznake: Sljeme, planinarenje, 1033m, Rudi

Samo u planine

03.01.2016.

Zapostavio sam blog i to je već sad jasna činjenica. Ne zato što ne bih imao što napisati nego zato jer postoji mnogo drugih obaveza, drugih interesa i drugih mjesta na kojima se riječ može širiti. Nova godina je počela prilično aktivno pa smo tako sam doček upriličili na 1060m (Ivanščica). Bilo je to i prvo iskustvo planinarenja po mraku. Danas je pala Ravna gora po snijegu, a u srijedu se spremamo na neku planinarsku zaobilaznicu oko centra svijeta.
Reportažu od danas još nemamo jer se tek kuha u radioni naše redakcije, ali zato imam svojevrsne reportaže od predzadnjeg i zadnjeg uspona na Ivanščicu u 2015.g.

Namijenjeno je to i široj publici, ali prvenstveno je to za mojeg dobrog blog prijatelja - zna on već tko je :)


Prema nebu i pod oblake

- ova reportaža* je dobila i svojevrsnu medijsku popraćenost pa je varaždinski.hr objavio naš mali pothvat na svojim stranicama.
Lijepo je što se planinarenje popularizira, a najbolje to čine naravno mladi koji biraju tu korisnu i zdravu aktivnost za ispunjavanje svojeg slobodnog vremena. Razbijamo ideje nekih da je planinarenje samo za bakice i dedeke.



Izvan civilizacije i u mrak - Ledeno srce planine

- pothvat za doček Nove godine. Mislim da je ovo bio najbolji doček Nove na kojem sam ikad bio. Sve piše u članku, ali ovo je stvarno jako lijepo novo iskustvo.

Oznake: planinarenje, Ivančica

Planina nedjeljom ujutro - samo za odvažne

01.11.2015.

Čisto sumnjam da me netko tražio, ali osjećam neku potrebu da napišem nešto. Čisto da oni koji bi me možda mogli tražiti znaju da sam živ samo imam drugog posla. Sad će ovaj post ispasti jedan od onih u kojem ljudi dođu i kažu što su jeli danas, kad su išli na wc i što ima u njihovim životima u zadnje vrijeme. Pišem dosta aktivno za Centar za mlade grada Varaždina i na neki način mi je njihova stranica zamijenila blog. Bilo je puno događanja: organizirali smo koncerte, imali smo halloween week. Tekstove, ali i općenito program Centra možete pogledati ovdje: Centar za mlade grada Varaždina - VAKUUM
Spremaju se dalje koncerti, a ni bend ne stoji na mjestu. Već jedno vrijeme čekamo snimke jer se nešto s mixom zakompliciralo. To jest, čovjek koji je snimao i radio mastering je želio to sve još urediti i sad je to konačno to. Sprema se CD s demo snimkama.
Ako nekog slučajno zanima stoner rock (s elementima dooma), može pogledati našu fb stranicu: Sten Mol

Zadnja dva vikenda i planinarimo dosta pa smo tako prošli vikend bili na Čevu, a danas smo se uputili još jednom na Ivanščicu.
Bilo je stvarno krasno, ali puhao je neki sjeverniji vjetar i bilo je podosta hladno. Popili smo čaj od majčine dušice, a Kreč se usudio piti hladno velebitsko ujutro. Pojeli smo sendviče koje smo spremili za put, popeli se na krnju piramidu, slikali se tamo i onda se zaputili prema podnožju (Žgano Vino) i onda autom natrag za Varaždin. Ide to dosta sporo, ali moram priznati da sam zadovoljan jer se nekako čini da populariziramo planinarenje i hodanje po prirodi u užem krugu svojih prijatelja. Naravno, neki još uvijek neće provesti nedjeljno jutro izvan svojeg toplog kreveta, ali ima to konstantno postanje po facebooku nekog učinka. Dosta njih lajka, ali svi znamo da lajk sam po sebi apsolutno ništa ne znači. No, neki se zainteresiraju pa tu i tamo pitaju gdje smo to bili, gdje je to tako lijepi pogled iznad oblaka, a onda oni najhrabriji kažu da bi i oni možda jednom išli s nama. Glavno da se hoda po prirodi, a u društvu je to uvijek, naravno, ljepše. Sljedeći vikend je moguće da idemo na Vranilac i 7 zuba. U biti, danas smo trebali hodati malo po Kalniku, ali nam je glavni vodič za to područje naglo obolio pa sad čekamo da ozdravi. Spremamo se i na Ravnu goru, a onda kad zapadne snijeg (ako ne i prije) idemo opet na Ivanščicu.





Oznake: report, Ivančica, planinarenje

Bit ću tvoj Ahat

13.07.2015.

Prvo ću zahvaliti svojem dugogodišnjem kolegi koji me nosi na sve te lijepe staze i nikad me dosad nije jače iznevjerio. Neću ga ureći jer nikad ne znaš što se može dogoditi, ali eto, dobar je. Moram ga pohvaliti. Radi se o mom Giant Warpu kojeg sad već cca 8 godina vozikam okolo po svakakvim stazama.
Stariji je to gospodin i sad ga već nadobudni mladići nadmašuju opremljenošću u njegovoj kategoriji. Unatoč tome, još uvijek može konkurirati tim mladićima, a i čini mi se da će ti mladići davno zakržljati dok će on još uvijek juriti. Održavanje vašeg bicikla radi čuda! Nemojte nikad zanemariti svoje dvokotačne ljubimce.

Nakon Grčke i avantura na dasci, bilo je vrijeme da se vratim opet u betonsku realnost. Za zonske treninge je bicikl općenito najbolji jer lako pritisnete pedale malo jače, a i prestanete pedalirati da se srce smiri na željeni broj otkucaja. Iz tog razloga mi je nekako suđeno mnogo družiti se s biciklom. No i bez korisnosti za zonske treninge, još od srednje škole sam rado lutao okolo biciklom. U srednjoj školi smo Lazar i ja odlučili otići do svakog sela gdje živi netko iz našeg razreda. U razredu smo imali 80% putnika pa je onda tu bilo puno posla. Mislim da na kraju nismo sve obavili, ostala je samo Ljubešćica. Nekako se na tu stranu nikad nismo okrenuli. Ne znam zapravo iz kojeg razloga je to bilo tako.
U zadnje vrijeme sam, usudim se to reći, se počeo prilično ozbiljno baviti planinarenjem, trekkanjem i svakojakim hodanjem po prirodi. Bicikl je pomalo pao u sjenu jer smo do podnožja većine planina išli autom. No, nedavno smo obavili Čevo i to do podnožja biciklom. Ivanščica je nekako bila logičan odabir za dalje, ali za to je već trebalo skupiti dovoljno hrabru ekipu. Za ljude koji se ne bave previše sportom ni bilo kakvom rekreacijom (a pod takve spada najveći broj mojih dragih prijatelja), to je prilično veliki napor. Od Varaždina do Ivanca i nije toliko strašno, ali u Prigorcu počinju muke. Najgore je kad čovjek uzme preveliki zalogaj i onda posljedice osjeća tjedan dana i duže. Ovo mi nije bilo prvi put da sam išao do podnožja Ivanščice biciklom pa onda gore pješke. Bili smo prije par godina i uzeli smo jednog prijatelja koji 90% svog vremena sjedi pred kompjutorom. Onda nismo bili toliko iskusni (mladi i ludi) i nismo znali što bi nas moglo čekati. Na kraju je taj prijatelj vrištao od boli kad su ga hvatali grčevi, morao je popiti tablete za bol i mi smo ga nosili do vrha. Srećom je pao negdje nakon Zletišća Coprnic pa smo ga neki manji dio puta nosili na ramenima. Nakon tog puta sam odlučio da više neću vući ljude sa sobom za koje mislim da nikako nisu sposobni proći zadanu rutu. Tu priču, kao što se može i vidjeti, uvijek pričam kao upozorenje onima koji bi nekud išli, a nisu razmislili jesu li fizički sposobni za to.


Bilo je vrijeme da ponovimo odlazak na Ivanščicu biciklima. Pol našeg društva je trebalo ići autom do podnožja, a druga polovica biciklom. Bubač iz Vž. Toplica koji je heroj ovakvih ruta: čovjek koji je išao na faks u Zagreb s biciklom više puta nego što su neki uopće u životu vozili bicikl. Trebao je ići moj dragi Kreč, ali otac mu je na moru pa je pao red na njega da kosi travu kod djeda. Inače, Kreč je jedan od onih fenomena koji se uopće ne bave fizičkom aktivnošću (jer se podizanje pive do grla ne računa u ovom slučaju), ali zato mogu odvoziti neke rute ili se popeti na planinu kao da su u top formi. Bojim se pomisliti kakav bi on bio da trenira. On je jedan od hrabrih koji su došli biciklom do Čeva i onda gore. To mu je bila inicijacija i od tog dana sam siguran da je on sposoban za velike rute. Ekipa iz auta je ispala iz igre jer Lazar tu noć nije spavao koliko treba (hvala ti dragi LoL!) i nisu imali kako doći do podnožja. Dakle, ostali smo samo neustrašivi Bubač i ja.
Moj dio priče počinje oko 05:30 kad sam vidio poruku od Lazara koji je rekorder u ovakvim stvarima. Čovjek je sposoban otkazati sve 2 sata prije pokreta. Poruka je došla u 04:50. Ja sam onda obavio tužan poziv javljanja da ekipa iz auta nikud ne ide. Spremio svoje stvari i oko 06:30 krenuo iz Varaždina za Ivanec, to jest Prigorec gdje je bio randezvous point s ekipom bicikl. Do randezvous pointa mi je trebalo sat vremena i 24 minute. Bio je to tempo i maksimum trening, ali za ovo maksimum je najviše zaslužan Prigorec koji ima tvrdoglav uspon. Kod raspela sam čekao na poziv od Bubača i njegovog pratitelja za kojeg onda još nisam znao. Bubač je, naime, imao pratnju iz Vž. Toplica. Escort momak Branko koji se inače profesionalno bavi biciklizmom. Za Branka je to bio mačlji kašalj i kad smo se konačno našli (Bubač i Branko su čekali kod ulaska za Konj, a ja kod raspela kod kojeg se ide preko Mrzljaka), on je ubrzo otišao svojim putem. Šteta što nije imao vremena da se s nama penje. Otklonivši pitanje nalaženja, naš najveći problem je bio ostavljanje bicikla na sigurnom mjestu. Mislili smo ostaviti u nečijem dvorištu, ali nekako, tako izmučeni, nismo bili sposobni za suvislu i prijaznu međuljudsku interakciju. Predložio sam da ostavimo bicikle kod "izvora" koji se nalazi na raskrižju za pješke preko Mrzljaka i ceste kojom obično ljudi idu autom ili biciklom do vrha. Tamo je ograđeni prostor i zavezat ćemo bicikle za ogradu. Ipak nam se i to činilo nesigurno pa smo ih odlučili odnesti malo dublje u šumu i zaključati ih na čistom vrhu ograde. Pa... ako se netko potrudi do tamo ići da ih uzme, valjda ih je zavredio!

Bubač i zaključavanje konja

Nakon toga počinje naš uspon preko Mrzljaka. Krenuli smo prilično sporo, ali nije nam se nikud žurilo. Budući da ni Bubač ni ja nismo tzv. fronteri (oni koji nabijaju tempo, ponekad odu tako daleko da ne vide više skupinu s kojom planinare, a nekad se i izgube), to nam je odgovaralo. Bubač me poučavao o različitim biljkama i kako se današnja farmacija razvila. Naišli smo na neke trupce pa smo podigli jednog ogromnog da stoji uspravno. U početku smo sreli malo ljudi, ali budući da smo uspon započeli prilično kasno (09:31) to me i nije baš čudilo. Zabavljalo nas je čitanje priče o Ahatu i Ivančici po putu do gore. Nismo našli nijedan komadić Ahata, ali nismo vidjeli ni zmije, a bogme ni rakove - čuvarice komadića Ahata. Pred kraj puta smo počeli susretati ljude i s jednim djedicom smo čak i ugodno popričali. U biti, zabavio nas je. Pitao nas je hoćemo li još 20 minuta izdržati do vrha. Onda nas je pitao otkud smo pa su se Bubač i on zapričali (Bubač ima tu naviku) i na kraju našeg kratkog druženja je djedica ispričao:

"Pital sam ja tak jednu ženu dal zna gde su i kaj su Gačice, a ona je rekla:
Pa gospon kaj me to pitate? Pa svaka žena ih ima!"

Uspon je trajao sat vremena i 35 minuta. Bili smo 5 minuta ispod prosjeka. Na tabli na početku uspona piše da je preko Mrzljaka do vrha sat i 30 minuta. Uvijek me zanimalo po kome oni to mjere, ali sam sad saznao. Po dva debela lika koji se zajebavaju kad se penju. Prošli smo 3.25km i srce je zadovoljavajuće kucalo. Nijedna minuta provedena u kobnoj petoj zoni. U trećoj zoni sam bio 64% našeg uspona pa je to na kraju ispao steady state trening koji pojačava izdržljivost mišića. Uzgred, zabavno mi je i sretan sam da sve više ljudi oko mene zna što je peta zona i zašto ju izbjegavam. Smatram zonski trening učinkovitim i prirodnim jer preko srca slušamo reakcije i govor našeg tijela.

Polar M400 u trenutku punjenja baterije na vrhu Ivanščice - zaista, jedina zamjerka im je preslaba baterija koja traje 8 sati, ali uz uključeni GPS je to max 6 sati

Na vrhu smo bili tri i pol sata. Prvo smo stavili sušiti mokru opremu, a nakon toga smo popili pivu koju sam nosio iz Varaždina. Čudno, ali piva je ovaj put ostala hladna unatoč jedno 4 sata koliko sam ja to vozio i nosio do gore. Nažalost, čim se ona izvadi iz naprtnjače i ostavi vani, nije više dobra. Prve dvije čaše su nam prijale, ali druge su bile toplije i skoro ishlapile. Kartice u Pasarićevom domu ne primaju, a mi smo došli do gore bez prebite pare. Ostatak dana smo pili vodu. No dobro, pili smo i gemište, ali neću se prenagliti. Idemo po redu.
Jelen Meden, moj dobri i najbolji prijatelj s bloga je, čini se, prošao pokraj mene, a ja ga nisam skužio. Bio je to neki čovjek u vojničkim hlačama, zelenoj majici, sunčane naočale na mjestu i... mobitel u ruci, a priroda oko njega. U biti je taj mobitel kriv zašto sam ga odbacio kao njega. Pomislio sam: "Ovaj odgovara opisu, ali taj bogohulnik bulji u mobitel, a okolo su cure (bila je neka djevojka sa supermen majicom i bijelom plavom kosom nasuprot nas i on je prošao pored nje) i priroda. To SIGURNO nije on!"
I tako smo se mimoišli. Drugi put treba izmijeniti brojeve mobitela, ali onda će opet tipkati po mobitelu umjesto da gleda okolo! Zeznuta situacija :D
Nakon toga smo otišli do piramide (vidikovca) i malo bili tamo. Tada se Bubač kao i inače zapričao s nekim drugim tipom u vojničkim hlačama. Taj nam je stvarno svašta ispričao i mora se priznati da je zanimljivo pričao. Pljuvao je po kapitalizmu, ljudima koji idu s autima do vrha planine, ljudima koji ne hodaju po prirodi i o svijetu u kojem se muški ne smiju zagrliti, ni otac sina ni prijatelj prijatelja, jer ih drugi odmah gledaju kao slabiće. Muški koji izražavaju svoje osjećaje? Ne, mi hoćemo samo muškarčine koji ne plaču i koji ne osjećaju ništa. Bilo je tu riječi o bogatima i siromašnima, ali i o kvaliteti vode te o prehrani biljaka preko listova. Malo mi je smiješno da sam se s maramom i sa svim čuvao do Ivanca/Prigorca pa sve do vrha i onda sam na najvišoj točki Ivanščice (1061m) izgorio po licu.

Pogled s piramide na Ivanščici

Naš povratak do podnožja je počeo u 14:20 i trajao je sat vremena i 6 minuta. Od toga su samo 2 minute bile u trećoj zoni, a gotovo sve ostalo u drugoj. To je osnovni trening kod kojeg se povećava sposobnost organizma da pohranjuje kisik, a najprivlačnije od svega u drugoj zoni (a i prvoj) je činjenica da od potrošenih kalorija najviši postotak čine masti. Zato se svima koji žele smršaviti predlaže da prakticiraju žustre šetnje ili u ovom slučaju spuštanje s Ivanščice. Popeli smo se po naše bicikle i opet se presvukli u opremu za biciklizam. Natočili flaše s vodom i krenuli. Vožnja od Prigorca do Donjeg Kneginca je trajala sat vremena i 6 minuta u kojima smo prevalili skoro 28km. Treba se napomenuti da pazite kako se spuštate iz Prigorca u Ivanec jer je dosta strmo. Treba paziti kad se i kako se koči zbog kamenčića na cesti. Tako sam jučer uletio u zavoj kod raspela prebrzo, počeo prekasno kočiti i zadnji kotač mi je proklizio po kamenčićima. Sletio sam u travu s druge strane ceste, ali sam uspio izmanevrirati bez pada. Imao sam sreće jer da je bilo nekakvih rupa u travi, sigurno bih pao. Dolje niz cestu se onda našao još jedan kombajn koji zauzima cijelu traku i još malo suprotne pa smo imali problema s prestizanjem. Ako se izuzmu opasnosti, bilo je lijepo voziti se dolje u Ivanec i u trenutku smo jurili 54km/h. U Donjem Knegincu nas je ugostila obitelj Sokol. Pili smo fine hladne gemište i odmarali se od prevaljenog puta. Upoznali smo njihovog psa Međika koji zna svakakve trikove, zaigran je i društven i to sve unatoč činjenici što je iz azila i vjerojatno je imao tužnu prošlost. On je dokaz da se ne treba bojati uzimati pse iz azila i da uz dovoljnu količinu ljubavi i ispravnog dresiranja, svaki pas može postati dobar i poslušan. Bubač je otišao na svoju stranu prema Vž. Toplicama, a ja sam se kasnije zaputio prema Varaždinu.


A što dalje? Danas je dan odmora, a za sutra je već okupljena hrabra ekipa za Tour de Zagorje. Samo hrabri i jaki!
Glavna ruta je Varaždin-Konjšćina-Veleškovec.
Izvještaj slijedi!

Uživajte u prirodi i sretno na cesti!




Oznake: Ivančica, Ahat, biciklizam, planinarenje

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se