Nakon što smo u prošlom zapisu malo raspravili o teoretskim postavkama planinarenja i (uglavnom) u komentar sekciji zaključili da nam je za planinarenje, kao i za sve ostalo što nas raduje u životu, potrebna neka vrsta ljubavi, to jest pozitivnog unutarnjeg osjećaja, moramo hitro nastaviti sa izvještajima s terena kojih, na Vaše veliko zadovoljstvo, nikad ne nedostaje! Iako već kroz ranije zapise predstavljena kao izuzetno mjesto u srcu Zagorja, Strahinjščicu Vam danas donosim kao nikad dosad. Ako izuzmemo Sekolje (739 mnv), Nikola i ja smo obišli ovo zanimljivo brdo uzduž i poprijeko, a kako smo se točno proveli, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Put prema Slonu kroz prašumu Strahinjščice - nalazimo se u oblaku

Prije spomenuti pozitivni unutarnji osjećaj se kod različitih ljudi različito manifestira. Kod nekih je to razmišljanje o planini već na početku tjedna, a kod drugih je to razmišljanje prisutno uvijek. A onda postoje i oni treći koji osjećaju takvu privučenost k planinama da nije bitno što su prošlu noć dobili samo dva i pol sata sna. Generalno se teško probuditi, ali ukoliko krenete nastavit ćete se gibati u željenom smjeru. Planinarska disciplina dolazi s vremenom, ali bitno je krenuti. Pokupljam Nikolu malo nakon 6:00 i krećemo prema Krapini, to jest Podgori Krapinskoj. Prolazivši kroz Gornje Jesenje, vrijeme je još bilo lijepo i sunčano, a nebo je krasio pokoji oblačak. Ništa ni blizu najavama i prognozama, ali nismo se bunili. Ipak, zaobišavši Strahinjščicu i došavši na njezinu južnu stranu, oblaci su bili prilično nisko i nije bilo jasno što se to sprema iznad naših glava. Kako smo naučili od velikog Messnera, neustrašivost je vrlina planinara te tako hrabro krećemo s naše početne točke.
Na trenutak otvara se pogled prema Brezovici

Plan se rodio već u mojoj sobi kad sam pola sata stajao nad kartom Hrvatskog Zagorja i proučavao ljepoticu Strahinjščicu. Začudili bi se koliko vremena provodim proučavajući planinarske karte i koliko uživam u tome. Plan je uključivao odlazak na vidikovac Slon s kojeg se lijepo i na dlanu vidi Brezovica, a onda penjanje po Gorjaku i osvajanje Goleša (678 mnv). Široj publici to vjerojatno nije poznato, ali baš ovdje je mjesto gdje je Nikola počeo rasti u planinarskom smislu. Kako on sam često kaže: "Ne mogu vjerovati kako sam 'pao'." Pasti u ovom smislu znači morati stati, odmoriti se i možda se nasloniti malo na obližnje drvo dok tvoji suputnici žustro nastavljaju dalje. Ne zvuči tako dramatično, zar ne? No, bitno je osvijestiti svoje granice jer tako spoznajemo na čemu moramo raditi i kako napredovati. Ne moram ni reći da je Nikola danas ojačao do neprepoznatljivosti, a takvu odlučnost i snagu uma korištenu u planinarske svrhe rijetko viđam.
Pogled sa Slona prema Brezovici par trenutaka prije nego nas je progutao oblak

Zagorski Messner i Habeler

Pogled prema Maceljskom gorju

A i sam Gorjak sa svojim Golešom se smanjio do neprepoznatljivosti te smo ga Nikola i ja naprosto pregazili. Simbolično sam samo stao kod onog istog drva gdje je Nikola "pao" te smo sve to popratili salvama smijeha. Prekrasne su planine! Dalje nastavljamo prema planinarskoj kući Strahinjščica za koju smo se nadali da će biti otvorena. Oko 9:30 dolazimo do planinarske kuće i veselje je poraslo kad smo vidjeli parkiranu Ladu. Planinarska kuća Strahinjščica me se već prvi put dojmila i mogu slobodno reći da mi je jedna od naljepših u našem kraju. S balkona se pruža pogled prema dalekoj Medvednici. Nikola i ja se krijepimo pivom, a dobri domaćini nam daju i dvije čašice rakije. Upisujemo se u knjigu posjetitelja te proučavamo kartu i već planiramo kud ćemo sljedeće.
Gorjak je osvojen

Na ovom mjestu znate da ste kod planinarske kuće Strahinjščica - u pozadini se izdiže Dedek

Tumačenje planinarske karte uvijek ide bolje uz pivo

U blizini planinarske kuće je vidikovac Dedek o kojem neću puno govoriti već ću Vam pustiti da dojmove steknete kroz slike i video koji smo snimili.
Trenuci zbog kojih se Dedek itekako isplati...

Vidi se i planinarska kuća Strahinjščica

"It is not the mountain that we conquer but ourselves."



Nakon Dedeka krećemo se prema Sušecu (846 mnv), najvišem vrhu Strahinjščice. Nikola osvaja još jedan vrh, a uskoro sam i ja na nepoznatom terenu kad nastavljamo dalje prema Prevoju. Šume Strahinjščice su naprosto fascinantne te često stajemo i samo promatramo prirodu koja nas okružuje. No, žustri korak je potpisni znak ekipe Sokol-Kezele te tako ubrzo dolazimo pred samo velebno Sekolje. Odlučili smo sam vrh, koji se čini prekriven šumom kao i Sušec, ostaviti za drugi put te tako počinjemo spust prema Platu. Tu negdje sreli smo grupu ljudi, ujedno prvih planinara koje smo vidjeli na samom putu, pred kojima je bila teška kalvarija penjanja prema Sušecu s jugoistočne strane. Jasno mi je postalo da su patiti možda i htjeli kad smo vidjeli da neki od njih drže krunice u rukama i mole "Zdravo Marijo". Pokora će im definitivno biti velebna.
Najviši vrh Strahinjščice - Sušec

Čarobne šume Strahinjščice

Tu smo negdje počeli malo vrludati i zbog mnoštva staza i skretanja više nisam bio siguran krećemo li se baš po onom putu kojeg sam prvotno zamislio. Tada nam je počela padati i motivacija, a na to je utjecala i brzorastuća temperatura i zrake Sunca od kojih nas je šuma nastavila štititi još jedno vrijeme. Počeli smo prolaziti pokraj čudnih ograđenih zdanja koje su očito stanice za vodu, ali svugdje su bili znakovi upozorenja. Sljedećih šest kilometara je vijuganje šumskom putu koji je uskoro postao asfaltna cesta te smo imali podosta asfaltnog tabananja. Omela nas je i zbunila jedna karta postavljena uz put koja je tvrdila da smo tek ispod Sušeca i da imamo još puno do Podgore Krapinske. Čini se da je to ipak bila dezinformacija jer smo brzo napredovali do naše početne točke. Sve staze su lijepo markirane te bi netko mogao do planinarske kuće Strahinjščica doći i ovim putem, a na obližnjoj tabli ćete biti obaviješteni da Vam do pl. kuće treba samo četrdeset i pet minuta. Sudeći po minutaži, rekao bih da vas u tom slučaju čeka priličan uspon.
Brezovica u daljini, ali se, prateći južnu stranu Strahinjščice, približavamo našoj početnoj točci

Strahinjščica kod Varaždinaca nije toliko popularna kao Ivanščica, ali definitivno ima svoje čari i prostor za istraživanje postoji. Prilaza je napretek te bi tako mogli učiniti mnogo izleta i još uvijek ne bi iscrpili sve mogućnosti. U blizini je također i Brezovica koju vrijedi posjetiti, ali bez prevelikih očekivanja pogleda s vrha. Iza ugla je i Kunagora, a ako ste stvarno avanturistički raspoloženi postoji i opcija odlaska sve do izvora rijeke Sutle.
GPS trag današnje ture po Strahinjščici (16.5 km)

Nadam se da ste vikend proveli aktivno i u prirodi, a razmotrite da sljedeći možda baš odete na Strahinjščicu i sami se uvjerite u njezine ljepote. Vidimo se na planini!

p.s. Nikola i ja pripremamo kratak prilog i dojmove s Dinare i njegovom usponu na Sinjal - vrh Hrvatske. Ukoliko ste zainteresirani svakako budite u toku!

Oznake: planinarenje, Strahinjščica, slon, Gorjak, gole, Dedek, Sušec, tour de Strahinjščica

Konačno je na red došla i Strahinjščica koju pikiram već jedno duže vrijeme. Za stanovnike Krapine i obližnjih gradova i sela Strahinjščica je vrlo popularna destinacija za planinarenje. Kako su povezani Ivanec i Ivanščica, tako su povezani Krapina i Strahinjščica. Ona spada pod srednje visoke planine (najviši vrh 846 mnv) i ima izuzetno strme strane koje izgledaju prilično atraktivno i impozantno, pogotovo kad se automobilom približavate Krapini. Na našem pohodu obišli smo planinarsku kuću Strahinjščica (618 mnv), vidikovac Dedek te vrh Sušec. Jelenske pećine smo vidjeli, ali nismo ih uspjeli detaljno istražiti jer se nije najpametnije penjati po stijenama bez kacige i ostale opreme, a pogotovo kad je tlo trusno i nesigurno.

Dio Strahinjščice i vidljive Jelenske pećine (stijene na sredini)

Izlet smo obavili prilično školski. Vožnja automobilom iz Varaždina traje jedan sat. Čini se da su web stranice planinarskog društva “Strahinjčica” redovito ažurirane te smo tamo našli prijedlog staze do planinarske kuće preko Jelenskih pećina. Ta staza je navedena kao najugodnija i uspon traje jedan sat i četrdeset pet minuta. Do planinarske kuće možete i preko Rudnika za što Vam je potrebno petnaest minuta manje. Staza je izvrsno markirana pa su Vam šanse da se izgubite prilično male. Ipak, prije samog početka uspona treba paziti na markacije koje vode kroz livade. Staza vodi nenadano ulijevo, a kojih deset metara naglo skreće naglo udesno i u šumu.


Slijedi serpentinasti put kroz šumu, a budući da su strane Strahinjščice strme, to olakšava uspon. Jelenske pećine nalaze se na kojih trideset minuta od početne točke. Nakon što vijugavi put prestane, slijedi lagani, ali uporni uspon sve do planinarske kuće Strahinjščica. Na parkiralištu pred planinarskom kućom čeka Vas raspelo i mnoštvo smjerokaza od kojih je najbliži vidikovac Dedek, a najdalji izvor rijeke Sutle do kojeg je procjena šest i pol sati hoda. Malo smo se odmorili kod planinarske kuće gdje su bile pripreme za nadolazeći roštilj. Dežurni domari su bili vrlo ljubazni i pričljivi. Tko je ikad vidio mrzovoljnog planinara? Ako nekog zanima kako se može “proći” Kajbumščakov put (malo preko dvadeset četiri kilometra) u roku pet minuta, može me osobno pitati.
Kratki dio sa sajlom prije Jelenskih pećina
Smjerokazi kod planinarske kuće Strahinjščica

Prilično strmom stazom krećemo prema vrhu Sušec. No, prije toga dolazimo do vidikovca Dedek koji pruža nevjerojatan pogled prema Medvednici. Mislim da je vidik s Dedeka jedan od onih koji čovjeka zauvijek vežu za planine i planinarenje. Treba nam dvadeset minuta od Dedeka do Sušeca koji je najviši vrh Strahinjščice. U planinarskim priručnicima ćete naići na informaciju da Sušec nije atraktivan jer nema apsolutno nikakav vidik. Potvrđujemo Vam njihova upozorenja, ali je Sušec svejedno točka interesa jer malo tko želi ne obići najviši vrh gorja po kojem planinari.
Pogled s Dedeka (hvala alatu za unos slika koji ne radi pa ne mogu ovdje staviti bolju sliku)
Vrh Sušec

Vraćamo se prema planinarskoj kući i jedemo hranu iz ruksaka te pijemo pivo na planini (namjerno nisam napisao “planinarsko pivo”). Maja i ja se penjemo na toranj koji pruža pogled prema Maceljskom gorju, a iza pogled seže duboko prema Sloveniji (možda i prema Pohorju?). Dan je bio idealan, a kasnije smo sreli više skupina planinara. Pri povratku nismo bili sigurni idemo li do vidikovca Slon pa smo bacili novčić. Nažalost, slučajnost je rekla da ne idemo do Slona pa ćemo to obaviti neki drugi put. Slon navodno također nudi lijepi pogled na okolicu.
Pogled s tornja kod planinarske kuće Strahinjščica
Pokušaj dolaska do Jelenskih pećina pri povratku

Ukupno smo prehodali jedanaest i pol kilometara, a sve je to (aktivno vrijeme, neuračunati duži periodi pauze) trajalo tri sata i četrdeset pet minuta. Toplo preporučamo stazu kojom smo prošli, a lako bi se dao u to uključiti i Slon što bi Vam povećalo vrijeme za kojih trideset minuta. Svakako, dalo bi se Strahinjščicu i mnogo detaljnije istraživati, ali ovo je idealan izlet koji će Vam oduzeti jedno cijelo jutro, no zato će Vam i dati mnogo toga zauzvrat. Naše je mišljenje da planinarska kuća Strahinjščica ulazi u uži izbor za najljepšu planinarsku kuću u našem kraju. No, u to ćete se morati uvjeriti sami!

A za kraj u stilu prijatelja blogera po putu i azimutu, iako daleko od njegovih finih eksperimentiranja sa salatom, malo hrane:
Domaći pomidori i kravlji sir

Oznake: planinarenje, Strahinjščica, Jelenske pećine, pl. kuća Strahinjščica, Dedek, Sušec, VAKUUM MET