Vraćam se svojoj rodnoj grudi i da vam kažem, predugo sam izbivao. Predugo sam bio stranac u vlastitoj zemlji. Previše sam slušao talijanskog umjesto rvackog. Otišlo je i toliko daleko da se sad moram kontrolirati kad izlazim iz trgovine da ne kažem "ČAO". Sad sam okružen ljudima kojima mogu slobodno reći BOK!

Na Pioniru, pogled prema vrhu

Ravna gora još uvijek stoji gdje je i bila što me veseli

Predugo sam izbivao i sa lokalnih planina, točnije, naše drage majke Ivanščice. Kako sam se samo godinu i pol bezobrazno kurvao po Istri i njezinim (k)Učkama i Ćićarijama - dotaknuo sam im sva ispupčenja, zašao u sve otvore te dirao sve obline i bilo je odlično dok je trajalo, ali treba se vratiti ženama koje su nas naučile zanat. Okej, neki ne misle tako, neki samo odu i nikad se ne vraćaju i možda je to pametna odluka što se tiče ljudi (jer ih ima toliko prekrasnih i novih da možemo zvati ludim onog koji žali za nečim i želi se vraćati prošlim pogreškama), ali planina je premalo i koliko god bile stare, uvijek su lijepe i potiču u meni želju za akcijom!
Izbijanje na bijeli greben

Klasično mjesto na grebenu, svake godine su kuglice ovdje, a neke od njih prežive i preko ostatka godine

No, nije dugo trajalo moje veselje i zaključio sam na kraju da više nedjeljom, za vrijeme trajanja covid pandemije, na planinu NE IDEM. Barem ne na Ivanščicu, a koliko vidim ni na Medvednici nije bolje. Jučer je kolega s posla stavio na Fejs fotografiju kolone automobila prema Sljemenu i ta slika je pobudila u meni samo zgražanje. Ipak, to nisam doživio na svojoj vlastitoj koži pa sam lakše preživio. Ovo što je jučer bilo na Ivanščici, teško je opisati ako sami to ne vidite. Ivanščica je vrištala i utapala se u ljudima koji nikad ne bi, da nema covid-a i da im nisu zatvorili birtije (gdje stalo je vrijeme), stupili na nju nogom. Da, ja sam praktički posvetio blog pisanju o planinarenju (već dugo nisam zahvatio neku drugu temu, filozofsko-društveno-psihološku, a dragi Bogek/Demiurg zna da me to zanima više od svega, ali za to postoje druga mjesta, drugi ljudi) i svojevrsnom nagovaranju ljudi da idu u planine, ali što je previše ni s kruhom nije dobro. Pisao sam već o svojim dubokim dvojbama što se tiče bivanja popularizatorom planinarenja koje smatram kontemplativnom aktivnošću koju je dobro povremeno raditi u samoći, a u planine voditi samo ljude s kojima se jeste ili se želite povezati na dubljoj razini. Jednostavno je: s kim se možete zamisliti da sjedite u tišini i ugodno je, s tim možete i u planinu! Daleko od toga da svaki put imam taj intimni čin na planini jer nekad idemo više u sportske pohode i tzv. treniranja. Pustimo to zasad.
Dobro je biti na vrhu makar je na piramidi bilo prilično hladno - što je dobro jer su se rijetki odlučili za odlazak gore!

Nemam fotografije gužve na planini jer sam jednostavno odbijao to ovjekovječiti. Dapače, čim prije zaboravim to iskustvo, tim bolje. Odlučio sam ne biti bezobrazan, ali to su bili uglavnom ljudi bez adekvatne opreme, punih baterija na mobitelu da se naslikavaju na vrhu, da žderu i piju te da, što me zasmetalo najviše od svega, kvare tišinu planine sa narodnom glazbom koja tutnji iz jeftinih zvučnika. Ovo je stvarno velika sramota i žao mi je da sam to morao vidjeti. Ne, nisu to ljudi dostojni planine, jednostavno nisu. Treba reći što se ima za reći. Ako se pitate koja je ovo faza - ovo je Zaratustra koji se vraća ranjen na planinu da se zaliže, razočaran u ljude, baklje ugašene.
Prema Medvednici; tamo se kolega negdje sad vozi do gore u koloni, pod ručnom većinu vremena. UŽAS!

Gore smo išli po Pioniru i tamo je situacija još bila i podnošljiva, a i pred kraj puta, prije dolaska na greben, skrenuli smo po divljoj stazi i na kraju kroz netaknuti snijeg presjekli na sredinu grebena. Na vrhu smo doživjeli to što sam već opisao - morao sam neke ljude i pozdravljati, a ide mi jako loše, u ovakvim uvjetima prenapućenosti, pretvaranje da sam sretan i zadovoljan. Ipak, vidjeli smo malo stare dobre Ivanščice, da, to je odlično. Spust po Mrzljaku koji je na gornjim dijelovima toliko zaleđen da se jedva prolazi. Zavisi tko i što imate na nogama, ali rekao bih da je dosta sklisko i potreban je oprez. Ljudi svakih 10 metara. Užas.
Strahinjščica je isto živa i stoji!

U pravu ste, ovo definitivno nije voda. No rakije, rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi.

Svejedno, moji dobri ljudi bloga, ako su vam život i planinarenje mili, preklinjem vas da ne idete po nova iskustva u planine tijekom vikenda jer dočekat će vas isto sranje koje viđamo u udolini. Čuvajte se i budite dobro!



Ona je stara, ali svejedno je lijepa
Jednostavno joj ne mogu odoljeti
Pudra si tu staru kožu
Nabavila je nove grudi
Čini me sretnim, ali to me i muči
Pleše za mene, no moram platit'
Ipak je ona najljepša planina na svijetu!

Oznake: Ivančica, Alma Mater, Pionir, Mrzljak