Konji i kobile sunčaju se kao gušteri
25.02.2022.Valjalo je i ranije napisati ovaj post, ali red lijenosti, red obveza i dogodi se tako da i najrevniji pišu prekasno. Idemo malo na veselije teme, ako nas uopće što može razveseliti i razvedriti uz ove svjetske nemile događaje kad se čovjek pita... pa doslovno o svemu, ali dođu na red uvijek ona stara egzistencijalna pitanja makar se ipak malo pomaknemo od ega i JA na ovaj širi i sveobuhvatniji entitet - čovječanstvo. Teško da se ikada o čovječanstvu moglo govoriti kao cjelini jer uvijek postoje neke zavade, uvijek vuk vuku diše za vratom i doziva krv (hvala Hobbesu još iz Levijatana na tim dubokim i da, depresivnim podukama). Vapimo za bacanjem pušaka u grmlje, za posvećenjem nekim boljim, humanijim stvarima, ali uzaludno mi se to čini, kao kad mladi idealisti, grlitelji drveća, kažu da se nepravedni sustav (koji nam je dobro poznat) može zaustaviti ne-djelovanjem, recimo ne-odlaskom na izbore. Da, samo što za to treba biti ujedinjen u mišljenju pa onda NITKO ne smije izaći na izbore. Tako je isto i sa puškama i pacifizmom - samo je jedan (ili nekolicina) dostatan da ostane naoružan pa da sve to padne u vodu jer tko bi imao toliko povjerenja da se izloži (ne)prijatelju na milost i nemilost? Iz situacije koja se događa od jučer, slobodno zaključujemo da bi taj, koji bi se tako prepustio, bio pomalo lud. John Lennone keru, nismo još ni do koljena moćnome ratnom profiteru. Ajmo u šumu, pod hitno!
Mogu reći da sam zadovoljan jer sam nakon dugo vremena uspio pod medokozovom zastavom okupiti čak 9 planinara koji su voljno i spremno krenuli u avanturu po Ivanščici. Bilo je to mislim i prvi puta da planinarim s ocem i prijateljima u paketu (iako smo mi malo zaostali pa zapravo i nismo zajedno planinarili). Kolege iz Zagreba su prvi put nogom kročili na moju matičnu planinu, a imali smo i jednog ćuka, južnjaka koji je nakon par godina konačno na planini. Vinko je došao iz Veleškovca, s druge strane, da bi se popeo na planinu koju svaki put gledamo s njegovog grunta/balkona dok pijuckamo pivo. S jedne strane ima Medvednicu, s druge strane ima Ivanščicu. Sve u svemu, dobro je biti okružen planinama i imati opcije. Prisjećali smo se tijekom uspona našeg zadnjeg planinarenja na Kalniku, po njegovih 7 zuba. Dogovorili smo odmah da bi trebalo češće zajedno na planinu pa da se manje mučimo po putu gore, ali vidjet ćemo kako će to ići :) Uvijek sam zadovoljan dok me ljudi nazovu i kažu: spreman sam konačno, idemo!
Nisam siguran koliko nam je do vrha trebalo, ali to nije ni bitno. Nekad moram samog sebe podsjećati da ta vremena i fiktivne trke nisu bitne, da je bitnije "putovanje". Kad si okružen trkačima i ljudima opsjednutim (ma znam, znam, oni to neće priznati i negirat će, oni isto uživaju u prirodi, da, ali opsjednuti su malo s brojkama - bez brojaka nisam siguran da bi to sve što oni rade imalo smisla pa... nemojte ukidati sami sebe :D) vremenom onda treba tu i tamo podsjetnik na bitne stvari. No, evo nas konačno na vrhu! U jednom trenutku sam stvarno pomišljao da bi bilo bolje odustati i vratiti se dolje nego riskirati ozljede i nekakva spašavanja ne dao Ganeša, ali Medokozov je mobilni laboratorij smućkao magnezij i dekstrozu te smo uz snagu volje doveli sve članove planinarske družine do vrha!
Možda je to "moja stvar" jer volim planine i planinarenje, a i svi koji planinare sa mnom su mi dragi, ali rijetko koji trenuci sreće se mogu mjeriti s tim kad je ekipa na vrhu, sretna nakon uspona, sustolnici koji dijele hranu i piće, sunce iznad njih piči i oni su kao hrpa zadovoljnih guštera. U prirodi si, u dobrom društvu i sretan si. Samo par stvari u životu može tome parirati. Dio ekipe (otac i njegova djevojka) odlazi ranije jer im je zima, a i nemaju oni te kapacitete za sjedenje (i pijenje). Nakon nekog vremena napuštamo stol i mi te se počinjemo spuštati po Prekrižju dolje. Blata začuđujuće nema unatoč tome da je prijašnju noć padala kiša.
Hvala vam prijatelji i evo jedne za uspomenu!
Za kraj jedna za svijet:
Oznake: Ivančica, konj, Prekrižje, prstenova družina
komentiraj (3) * ispiši * #
Landranje po Sjeveru
02.01.2021.Kako sam ispraćaj stare godine dočekao na način kako smo, možemo reći, većinu godine 2020. proživjeli, dakle zatvoreni u sobi i u samoći, situacija nalaže da u 2021. uđem onako kako se želim i većinu, ako ne i cijelu, godine provesti. Stara godina je otišla uz čituckanje redaka Heideggerovog djela "Bitak i vrijeme", malo dopisivanja sa meni dragim osobama pa onda spavanje (da, u stilu klasičnog tridesetogodišnjaka). No, prvi dan nove godine odmah treba žestoko i, pogađate, u planine!
Neki već iz priložene fotografije mogu pogoditi gdje se lutalo prvog dana 2021. Da, to su stube gospona Horvata, a destinacija je bila vrh Medvednice, Sljeme, sa zagorske strane iz mjesta Pila gdje se nalazi prilično veliko parkiralište na kojem možete ostaviti svoj automobil. Iako je bilo malo magle na autoputu iz Varaždina do Zagreba, dan je ubrzo pokazao da će biti i više nego pogodan za planinarenje. Sve regularno po putu, a budući da se, usudim to ustvrditi, većina trijeznila i ispuštala alkoholne pare, cesta je bila prazna. Mora malo na Slavonskoj biti automobila, ali to je čisto da čovjek ne zaboravi gdje se nalazi. Što se više približavamo Zagorju i zagorskoj strani, pejzaž postaje sve više bijel te se pojavljuje termin (zagorski) Sibir.
Na početku staze se igramo malo Žbunjko taktika - dok je na stazi, najčešće suhom* koritu, puno blata i/ili leda pa je bolje hodati po šumskom tlu izvan označene staze. Od blata se nećemo osloboditi sve do kraja staze, ali ne smeta toliko dok se jednom čovjek navikne. Također, pripremite se da ćete si morati čistiti patike/gojzerice nakon pohoda. O tome možete razmišljati drugi dan, da. Jednom dok se dođe do stuba, malo možete odahnuti, točnije: mirni ste od blata jedno 500 koraka koliko ima i Horvatovih stuba.
Tu je taj trenutak gdje sam i prvi put (ovo mi je drugi put na ovoj stazi) zalutao* te smo tako krenuli krivom stazom do vrha. Plan je bio doći do (stare) Hunjke pa onda do vrha. No, eto, dogodilo se da prvo bude vrh, a tek onda prema Hunjki. Na vrhu ima dosta sanjkača i nešto skijaša, toči se i pije kuhano vino, ali nije bila gužva kakva zna biti. Istina, ne znam puno o intenzitetu ovdašnjih gužvi, ali sudeći po onoj fotki od kolege i kolone automobila prema vrhu (spominjao sam to u prošlom postu), ovo sad je bila mila majka.
Od vrha do Hunjke je praktički lagana šetnjica pa se tu nema što posebno za spominjati. Stanka kod stare Hunjke i pauza za ručak iz ruksaka, odgovorno tvrdim da je ta vrsta ručka najbolja. Pije se i pivo Papak (Varionica) i ABA od 5th elementa. Ipak, jaki vjetar i hladnoća nas požuruju te trpamo stvari u ruksake i jurimo prema Horvatovim stubama. No, budimo iskreni, ne može se to baš zvati jurnjava jer smo malo opet zalutali, ali nalazimo na kraju put i silazimo niz Horvatove stube pa kroz blato i natrag na početnu točku. Sve u svemu, jako lijep izlet i dan općenito, a na kraju je ispalo da smo prehodali i skoro 20 km što je čisto dobra kilometraža ;)
Čekajte, nema spavanja! To jest, ima nešto malo spavanja da se povrati snaga, ali krećemo odmah dalje. Šalje mi poruku kasno navečer (skoro je već 2.1.2021.) moj prijatelj Marek i pita idem li s njim i s Lidijom ujutro brzinski na Ivanščicu? Dakle, prljav sam ušao u krevet, prljav sam iz njega izašao, obavio stvari na wc-u, oprao zube te uskočio u blatne tajice i kupaće/planinarske gaće, strpao sendvič od jučer u manji ruksak i krenuo prema randezvous pointu. Možete vi uvesti propusnice i čovjeka udaljiti od planina, ali teško je planine izbiti van iz čovjeka.
Pionir nam je postao standard pa onda nema previše razmišljanja. Čak je i pomalo gužva na dijelovima Pionira, ali to samo znači da: a) ljudi se polako ohrabruju i manje biraju Mrzljak ili b) idemo u krivo vrijeme gore. Vjerojatno je malo i od jednog i od drugog. Lidija je društvenjakinja u pravom smislu te riječi pa nas svi pozdravljaju, među svima smo popularni, ona sa svima priča, Marek i ja šutimo i smijuljimo se. Odlučio sam ići s tokom.
Neki nas prestižu, a neke prestižemo mi, ali rekao bih da relativno brzo prolazimo stazom. Ne osjećam ništa od onih jučerašnjih dvadeset kilometara, ali to je možda već određena imunost utreniranošću. Trčanje je stvarno jako dobra aktivnost za podizanje ili samo održavanje kondicije. Ide uz bilo koji sport ili aktivnost.
Spuštanje preko Prekrižja s čim sam ja zadovoljan jer sam tamo tako davno bio da sam već skoro i zaboravio da ta staza postoji. Čak sam u jednom trenutku pomislio da nikad ovdje nisam bio, ali kasnije mi je nadošlo sjećanje. Izgleda kao dugotrajna i dosadna staza za uspon, ali odlična je za brzo spuštanje dolje. Može se i trčkarati na dijelovima te stoga jurimo.
Nadam se da ste i Vi započeli aktivno novu godinu te samo tako nastavite. Ako niste, nađite snage i pokrenite se ;)
Sve najbolje!
Oznake: Medvednica, Horvatove stube, Sljeme, Hunjka, Ivančica, Pasarićev dom, Pionir, Prekrižje
komentiraj (4) * ispiši * #
Gužva na krovu Zagorja
28.12.2020.Vraćam se svojoj rodnoj grudi i da vam kažem, predugo sam izbivao. Predugo sam bio stranac u vlastitoj zemlji. Previše sam slušao talijanskog umjesto rvackog. Otišlo je i toliko daleko da se sad moram kontrolirati kad izlazim iz trgovine da ne kažem "ČAO". Sad sam okružen ljudima kojima mogu slobodno reći BOK!
Predugo sam izbivao i sa lokalnih planina, točnije, naše drage majke Ivanščice. Kako sam se samo godinu i pol bezobrazno kurvao po Istri i njezinim (k)Učkama i Ćićarijama - dotaknuo sam im sva ispupčenja, zašao u sve otvore te dirao sve obline i bilo je odlično dok je trajalo, ali treba se vratiti ženama koje su nas naučile zanat. Okej, neki ne misle tako, neki samo odu i nikad se ne vraćaju i možda je to pametna odluka što se tiče ljudi (jer ih ima toliko prekrasnih i novih da možemo zvati ludim onog koji žali za nečim i želi se vraćati prošlim pogreškama), ali planina je premalo i koliko god bile stare, uvijek su lijepe i potiču u meni želju za akcijom!
No, nije dugo trajalo moje veselje i zaključio sam na kraju da više nedjeljom, za vrijeme trajanja covid pandemije, na planinu NE IDEM. Barem ne na Ivanščicu, a koliko vidim ni na Medvednici nije bolje. Jučer je kolega s posla stavio na Fejs fotografiju kolone automobila prema Sljemenu i ta slika je pobudila u meni samo zgražanje. Ipak, to nisam doživio na svojoj vlastitoj koži pa sam lakše preživio. Ovo što je jučer bilo na Ivanščici, teško je opisati ako sami to ne vidite. Ivanščica je vrištala i utapala se u ljudima koji nikad ne bi, da nema covid-a i da im nisu zatvorili birtije (gdje stalo je vrijeme), stupili na nju nogom. Da, ja sam praktički posvetio blog pisanju o planinarenju (već dugo nisam zahvatio neku drugu temu, filozofsko-društveno-psihološku, a dragi Bogek/Demiurg zna da me to zanima više od svega, ali za to postoje druga mjesta, drugi ljudi) i svojevrsnom nagovaranju ljudi da idu u planine, ali što je previše ni s kruhom nije dobro. Pisao sam već o svojim dubokim dvojbama što se tiče bivanja popularizatorom planinarenja koje smatram kontemplativnom aktivnošću koju je dobro povremeno raditi u samoći, a u planine voditi samo ljude s kojima se jeste ili se želite povezati na dubljoj razini. Jednostavno je: s kim se možete zamisliti da sjedite u tišini i ugodno je, s tim možete i u planinu! Daleko od toga da svaki put imam taj intimni čin na planini jer nekad idemo više u sportske pohode i tzv. treniranja. Pustimo to zasad.
Nemam fotografije gužve na planini jer sam jednostavno odbijao to ovjekovječiti. Dapače, čim prije zaboravim to iskustvo, tim bolje. Odlučio sam ne biti bezobrazan, ali to su bili uglavnom ljudi bez adekvatne opreme, punih baterija na mobitelu da se naslikavaju na vrhu, da žderu i piju te da, što me zasmetalo najviše od svega, kvare tišinu planine sa narodnom glazbom koja tutnji iz jeftinih zvučnika. Ovo je stvarno velika sramota i žao mi je da sam to morao vidjeti. Ne, nisu to ljudi dostojni planine, jednostavno nisu. Treba reći što se ima za reći. Ako se pitate koja je ovo faza - ovo je Zaratustra koji se vraća ranjen na planinu da se zaliže, razočaran u ljude, baklje ugašene.
Gore smo išli po Pioniru i tamo je situacija još bila i podnošljiva, a i pred kraj puta, prije dolaska na greben, skrenuli smo po divljoj stazi i na kraju kroz netaknuti snijeg presjekli na sredinu grebena. Na vrhu smo doživjeli to što sam već opisao - morao sam neke ljude i pozdravljati, a ide mi jako loše, u ovakvim uvjetima prenapućenosti, pretvaranje da sam sretan i zadovoljan. Ipak, vidjeli smo malo stare dobre Ivanščice, da, to je odlično. Spust po Mrzljaku koji je na gornjim dijelovima toliko zaleđen da se jedva prolazi. Zavisi tko i što imate na nogama, ali rekao bih da je dosta sklisko i potreban je oprez. Ljudi svakih 10 metara. Užas.
Svejedno, moji dobri ljudi bloga, ako su vam život i planinarenje mili, preklinjem vas da ne idete po nova iskustva u planine tijekom vikenda jer dočekat će vas isto sranje koje viđamo u udolini. Čuvajte se i budite dobro!
Ona je stara, ali svejedno je lijepa
Jednostavno joj ne mogu odoljeti
Pudra si tu staru kožu
Nabavila je nove grudi
Čini me sretnim, ali to me i muči
Pleše za mene, no moram platit'
Ipak je ona najljepša planina na svijetu!
Oznake: Ivančica, Alma Mater, Pionir, Mrzljak
komentiraj (6) * ispiši * #
Konačno na domaćem terenu
07.08.2020.Ne znam kome će i hoće li značiti, ali potrebno je javiti se tu i tamo - dati signal da si živ pa da znaju. Želio bih odmah na početku staviti ovdje poveznicu na naše nedavno lutanje po Hahlićima koje je objavio kolega na svom portalu pa ako nekoga interesira, može, ako ništa drugo, baciti oko na fotografije i video:
Gospon Buco i nevjerojatni Hahlići
Trenutno smo na godišnjem odmoru, pri početku kraja prvog tjedna i ne-vrijeme koje se pojavilo diljem RH pokvarilo nam je planove za prvi tjedan. No, ostaje još jedan za koji se nadam da će dopustiti ostvarenje naših planinarskih zamisli. Treba ostati tajanstven pa ne mogu i ne želim odmah reći o čemu se radi. Ajmo samo reći da tura sadrži par destinacija i par dana lutanja. Treba iskoristiti slobodu za prave stvari, dakako.
U međuvremenu, broj ljudi zaluđenih planinarenjem (tzv. mountain junkies) raste te smo tako u srijedu sa prijateljima iz Zagreba po magli i kiši obavili uspon na Ivanščicu preko Mrzljaka. Vrijeme stvarno nije bilo pogodno, ali ja sam zadnja osoba koja neće reagirati pozitivno na impulse za odlazak u planine jer sam svjestan koliko je malo takvih ljudi. Prvi uspon na Ivanščicu u magli i pod jakom kišom te bez pogleda s vrha? Nema veze. Sada barem imaju razloga vratiti se ;)
Dva dana kasnije (danas) predvečer jurimo prema Ivanščici, ruta za uspon i silazak: Konj. Ovo su svojevrsne zadnje kondicijske pripreme za ono što slijedi sljedeći tjedan. Spremamo se mi već duže za veće/teže ture pa možete ovo shvatiti kao zezanciju.
Nakon stvarno dugo vremena u dobrom sam društvu braće Karaguj (istarski za sokola). Oni koji ga poznaju otprije, a nisu ga već jedno vrijeme vidjeli, ne bi Nikolu prepoznali - sad ima tijelo Ahileja, dolazi preko Konja na vrh za 35 minuta te se mnoge djeve crvene kada ga vide (a znate što to rumenilo na licu zapravo znači, ne?).
Ne gubimo mnogo vremena na vrhu jer puše prohladan vjetar, a mi smo mokri od uspona. Ovo je kondicijski trening pa nema hlađenja i čekanja! Pri silasku nas je uhvatio mrak te smo zadnji dio Konja morali proći po mraku. Nismo mislili da će nam čeone lampe trebati pa ih nismo uzeli. Sve je prošlo dobro, ali vi budite pametniji pa ih uvijek nosite sa sobom kad idete kasnije popodne u brda. Za kraj Vam donosim dvije fotografije fotografirane s Velikog Konja. Malo smo bili prerani za onaj pravi zalazak, ali i ovo je dovoljno. Lijepo je biti malo doma :) Uživajte!
Oznake: Ivančica, kiša, magla, kondicijski, konj
komentiraj (26) * ispiši * #
Zadnji ovogodišnji pozdrav Ivanščici
31.12.2019.I da sam zamišljao idealan boravak i uspon na planini, ne bi ispao tako dobro kao što je ispao ovaj danas. Već sam se par puta vratio na Sjever, a da nisam stupio nogom po obroncima naše Ivanščice. Bilo je vrijeme za ispraviti te greške, a najbolje je to učiniti na zatvaranju kalendarske godine i još k tome u tišini.
Prašila me Ivanščica, tukla me kao zločesto, neposlušno dijete. Mislim da sam i zaslužio, ali nije toliko stvar u "varanju" s Učkom i orgijanje po Gorskom kotaru koliko je prasje obličje koje sam poprimio opet ovih zadnjih dana, kako sebe samog tiješim. Zapravo masti već nakupljam kao medvjed otkad je zahladilo. No, to "zahladilo" ove je godine posebno čudno što potvrđuje i današnji uspon.
Nitko od mojih bližnjih nije mi želio praviti društvo, ali osjećao sam da je vrijeme da ponovno odem do gore u samoći i tišini. Odabrana ruta za mene više ne može biti ništa manje od Pionira (osim kad vodim prijatelje i poznanike koji se tek uvode u planinarenje i ljubav prema planinama). Vrijeme je bez vjetra, oblačno, ali toplo. Prvih pola sata rute bolje da ne spominjem jer je muka bila ogromna. Osjećao sam kako vučem Božićni ručak sa sobom gore. Veće količine piva koje sam ispio ovih dana s prijateljima koje dugo nisam vidio također baš nisu pomagale u mojim naporima da se dovučem do vrha. Međutim, trebalo je jedno vrijeme kad nisam ušao natrag u štos te mi je postalo lakše.
Tek pred kraj Pionira, već na hrptu, sreo sam prvog planinara. Još mi je malo trebalo do vrha, ali ni tamo nije bilo previše ljudi. Pasarić je, naravno, zatvoren. Penjem se na piramidu da izvidim situaciju. Jedan stariji planinar presvlači se u žbunju, a ja mu kasnije kažem kako nije trebao to raditi na vjetru (naime, na vrhu je ipak malo puhalo) jer imamo zimsku sobu, to jest Francekovo sklonište. Možda je to bio neki hodočasnik jer sam vidio čudne bedževe sa likovima svetaca na njegovom ruksaku.
Spustio sam se po Konju i to prilično "fletno" kako bi ovdje kod nas rekli te sam čak trčkarao na dijelovima. Bio sam zadovoljan što sam ponovno na planini, ponovno na ovoj mojoj planini. Razmišljao sam o Hahlići trailu koji se održava u travnju 2020. (majka mi je kupila startninu za Božić - dobar poklon, zar ne?) te sam zaključio da ću do onda biti spreman. Čeka me dvanaest kilometara pakla i patnje. Gore do Obruča i onda natrag.
Odlučio sam se u par rečenica osvrnuti i na proteklu 2019. godinu. Sveukupno sam zadovoljan jer sam konačno završio jednu bitnu etapu u svom životu. Krenuo sam i u jednu drugu etapu života, ali ona (da skratim priču) ionako ovisi većinom i uglavnom o financijskim prilikama. Druge stvari me u svezi te etape ne brinu. Ostat ću tako misteriozan. Ipak, za 2020. samom sebi želim par stvari, to jest "prisilit" ću svemir svojim mislima i radnjama da mi to i dadne. One su sljedeće:
1) Volja (za život)
2) Ideje i kreativna energija općenito
3) Čim sporije propadanje (trošenje) tijela
4) Fortuna
To su dakle generalne stvari koje trebam i želim. One će same po sebi u mojem slučaju dovesti do sreće i ispunjenog života. Svima ostalima koji bi mogli ove retke čitati (bili mladi ili stari, iako uglavnom sad mislim na mlade poput mene), želim da skupe snagu da prihvate stvari koje ne mogu promijeniti i da ne troše slučajno na njih energiju koja će im itekako trebati na drugim frontovima - u ostvarivanju njihovih snova primjerice.
Budite prilagodljivi, ne prijanjajte previše uz strukture osim nužnog minimuma koji vam treba kako bi preživjeli, ali uvijek s pogledom prema cilju, prema vašim snovima koje vam nitko ne može ukrasti iako situacija može nekad izgledati beznadno. Budite idealisti i sanjajte. Takvi mijenjaju svijet!
Želim svima spokoj i sve najbolje! Započnite novu godinu dobro i s pozitivnim mislima!
komentiraj (4) * ispiši * #
Putevima mudrosti ili Blatni i mokri na Milengradu
11.04.2019.Nažalost, događa se da i uz modernu tehnologiju i načine pohranjivanja podataka ponekad izgubimo pojedine datoteke s fotografijama. Tako ovog časa ne mogu reći kad je točno moja (ili ljepše: naša) priča s Milengradom počela, ali prisjećam se da je to bilo s ekipom iz MZM-a koju je vodio hrabri Dario Žmegač. Iako sam od onda zgazio mnogo kilometara i planina, skromno bih i danas rekao ono što sam onda davno rekao Dariju: ma ja tako malo planinarim, ali stvarno volim to. Amaterski možda, ali iskreno!
Sa mnom je nakon mnogo vremena planinario i moj dobar prijatelj i sudrug u sportu Mario Šoštarić kojeg smo nekad zvali "neman Ivanščice" jer bi uvijek trčkarao oko planinarske družine te je fotografirao. Njemu je upravo taj davni blatni Milengrad bio prvi izlet u planine, a sve što slijedi nakon toga je povijest. Iskoristit ću još malo ovu priliku za sentimentalnost pa ću onda reći da smo prije par godina imali i FB grupu pod nazivom VAKUUM MET (mountain expedition) intel group. Grupa inače još postoji, ali čini se da smo zajedničko planinarenje svi prerasli (ili smo samo jedni druge prerasli?) - neki su otišli u trčanje, neki u trail, neki postali hardcore planinari, ali većina je ostala zaljubljena u prirodu. Mislim da je s tim zadaća te grupe ionako obavljena pa sad želim svima sretno u daljnjim pothvatima (postoji određena doza patetike u upravo napisanom jer nitko od tih ljudi neće ovo pročitati)!
Milengrad je barem zbog još jedne stvari poseban za mene, a to je mjesto na kojem sam najviše puta uspio zalutati. Radi se o dva lutanja i to svaki puta sa istom osobom koja kao za inat nije voljela kad bi se pogubili (a bog planine zna da se nismo zajedno gubili samo na planinarskim stazama nego i u životu, ali to daje tu neku posebnu čar, čini mi se). Iako, moram priznati, najbolje i najviše sam naučio o planinarenju po Ivanščici upravo tako da sam lutao raznim pokrajnjim stazicama. Kako bilo što naučiti o nepoznatom kad isprve pogodiš pravi put?
Prognoza je bila kišna te smo uzeli kabanice i opremu za blato. Mario u Salomonkama prilično ležerno i bez straha, a ja naoružan do zuba u gojzericama i gamašama. Od Lujčekove hiže do Milengrada ima otprilike osam kilometara, a da nas kod utvrde nije dočekala hladnoća i blaga kiša, zaputili bi se mi i do samog vrha Ivanščice koji se u daljini vidi s klupice na Milengradu. Bacili smo nešto pod zub, pozdravili Milengrad do nekog sljedećeg puta te krenuli natrag kroz blato prema Ham Pokojcu.
Moram priznati da cijenim prijatelje na koje mogu računati što se tiče planinarenja. Jasno je, nisu svi za tim ludi kao neki od nas pa tim više treba biti zahvalan za one koji su uvijek spremni za akciju i koji bi rekli životu veliko i sudbonosno DA svaki put kad bih ja dobio neku ludu ideju, a s vremenom one postaju sve luđe i luđe (i kilometraže postaju sve veće i veće). Neću otkrivati sve svoje sljedeće planove, ali odlučio sam malo zakoračiti iz piratskih voda planinarenja u one službene i "ozbiljne". U jednom trenutku shvatiš da mladenački bunt nema više smisla, a pogotovo kad je tvoje mjesto među ljudima.
komentiraj (3) * ispiši * #
Pozdrav proljeću
28.02.2019.A sad je vrijeme za iskočiti iz fotelja kino dvorana, kreveta, uredskih stolica, ali i teretana te pohitati van u prirodu jer čini se da nam je proljeće stiglo! Opet će se zatvoriti puni krug (ja sam jedan od onih koji ga na ulazu u proljeće radosno iščekuju, nepopravljivo dijete ljeta) i proljeće će svojim nježnim dodirima i ponovnim rađanjem potjerati zimu i njezine zube koji su nas, za moje ukuse, dovoljno grickali.
Iako samouvjereni vuk samotnjak, pronašao sam sreću u dijeljenju svojih strasti s drugima, a kada se planine i ja udružimo nitko nam ne može odoljeti. Dogovorio sam planinarenje po Ivanščici s Krečom koji pune tri godine ovdje nije nogom kročio. Lazar i ja smo već uhodani "ljubavnici" Ivanščice te smo je tako mnogo puta već obišli. Pridružila nam se i Lora koja je, čini se, ovdje bila više puta nego Kreč. Naučit će ona njega hodati po planinama.
Budući da je Lora već išla Konjem i Pionirom, odlučili smo se za klasični Mrzljak. Na kraju se ispostavilo da je i ovdje bila, ali nema veze. Treba se ponekad vratiti na klasična mjesta planinarenja. Kreč je malo jaukao na početku, ali poznam ga dovoljno da znam da ima itekako dobru kondiciju. To je tipični egzomorf koji se teško deblja - možda jedino previše "pivica" tu može naškoditi, ali to ćemo tek vidjeti.
U jednom trenutku morao sam se vratiti jer sam shvatio da sam opet posijao svoje sunčane naočale. Dotične naočale imaju povijest "bježanja" od mene te su tako svom vlasniku pokušale pobjeći u Makedoniji te na brojnim planinarenjima lokalnim planinama. Najopasnije je bilo jednom upravo ovdje na Ivanščici kada sam fotoaparat i naočale uspio ostaviti na krovu automobila te se krenuo spuštati prema Prigorcu. Fotoaparat (na kojem nije bilo xxx sadržaja, to me svi pitaju) nisam našao, ali naočale jesam. Danas sam u jednom trenutku, kada sam shvatio da one više ne vise na kopči mog planinarskog ruksaka, počeo očajavati i javila mi se misao: može li ovo zaista biti naš kraj? No, duboko u sebi sam jednostavno znao da ovo nije taj dan. Čekale su me vjerno nasred planinarskog puta.
Černe mlake na Zletišću coprnic zaledile su se. Negdje nakon "stuba", kod groba neznanog junaka (cca 800 mnv.) počinju se nazirati ostaci snijega. Međutim, to su tužne, sive i male nakupine uz put. Ponegdje je led ostao po planinarskom putu pa je potreban oprez.
Dolazimo do Pasarićevog doma za otprilike sat i nešto sitno. Sam dom zatvoren je preko tjedna, ali to smo znali i upozorio sam svoje suputnike. No, to nas nije zaustavilo da napravimo pravu malu gozbu - bilo je tu stvarno svega, ali najviše su se isticali domaći klipići koje je ispekla Lorina mama. Na kraju smo ih sve smazali i preporučili se za još sljedeći puta kada ćemo ići na planinu.
Za kraj smo ostavili najbolji, ali i najhladniji dio. Već kad smo dolazili vidio sam oblake s južne strane Ivanščice. Znam već iz iskustva da će pogledi prema jugu zbog toga biti malo zaklonjeni, ali je uvijek fascinantno vidjeti Medvednicu koja proviruje iz mora oblaka.
Na piramidi je ubrzo postalo malo zimkasto te smo krenuli prema Žganom vinu gdje smo ostavili automobil. Tokom cijelog pothvata pratile su nas sunčeve zrake. Bio je zaista idealan dan za izlet!
Neću se prenagliti, ali mislim da su se Lora i Kreč pomalo navukli na planinarenje. Čuvši da nisu još nikad bili na Ravnoj gori mislim da sam pronašao i našu sljedeću destinaciju. Od tamo će se onda, ukoliko nas vrijeme posluži kao danas, vidjeti Strahinjščica što bi mogla biti već sljedeća destinacija... U redu, neću pretjerivati, ali odavno mi je postalo jasno da sam postao planina. Nadam ste da ste i Vi iskoristili ovaj prekrasan dan!
p.s. jučer i danas sam slušao predavanja Mateja Perkova o njegovim pohodima na Mont Blanc i na iransku planinu Damavand koju najpoznatiji alpinist svijeta, Reinhold Messner zbog vremenskih uvjeta nije uspio ispenjati. Na današnjem predavanju održanom u Novom Marofu, Perkov je rekao da je baš danas imao priliku piti vodu i umiti se u jednom od potoka Ivanščice. Čini se da smo se mimoišli!
Oznake: priroda, planinarenje, proljeće, Ivančica
komentiraj (7) * ispiši * #
Put za Veleškovec ili Hodam kao šerpa, gostim se kao car
20.07.2018.Iako već jedno vrijeme traju ljetne vrućine i ovaj blog zjapi prazan, nije istina da se ne kroči po planinama. Odlučio sam pomoći dobrom prijatelju koji je otvorio portal (kurziv.net) te sam putopis u tri dijela o lutanju Južnim Velebitom objavio kod njega. Slijedi još treći dio koji se kuha, a ovdje prilažem poveznice na prva dva članka:
CRNOPAČKA UHOLOŽA
MALA MOČILA I PRALAŽIŠTIPAVČIĆI
No, u međuvremenu sam se odlučio na jednu drugu, sjeverniju avanturu. Svake godine okupim ekipu hrabrih pojedinaca te se tako zaputimo biciklima do Veleškovca (selo blizu Konjšćine ukoliko vam to nešto govori). To je postao već svojevrsni ritual. Ove godine me pak kopkalo da napravim nešto drukčije, da se dočepam Veleškovca drugim sredstvima. Vitalan i oporavljen od Južnog Velebita, odlučio sam napraviti tzv. vertikalu Ivanščice.
Raspitao sam se tko želi ići sa mnom, ali je većina imala nekog drugog posla ili jednostavno nije bila raspoložena. Ipak je to dosta veliki komad puta za prehodati, a svladavanje Ivanščice je u biti najmanji problem. Ono čega se treba bojati je zagrijani asfalt i pristojeće tabananje. Srećom se Ivanščica može proći u planinarskim patikama pa onda i asfaltni dio obavljate u njima, a ne recimo u gojzericama. Sjeo sam na vlak za Ivanec koji kreće iz Varaždina u 5:27 te sam oko 5:50 bio u Ivancu i krenuo se penjati prema Prigorcu. Temperatura je bila i više nego ugodna, a već sam onda sumnjao da ću žaliti za ovim ranim rajom sjeverne strane Ivanščice. Čega se najviše boji ćuk sjeverne strane Ivanščice? Vrućine i pakla koju sprema južna strana dakako. Za uspon odabirem Mrzljak po kojem već dugo nisam išao do vrha te ga gazim bez prevelike muke - Pionir je trenutno standard našeg uspona na Ivanščicu.
Na vrhu tišina i mir. Pasarić spava i vlada određeni spokoj koji ovdje nikad ne osjećam kada su velike gužve. Puše vjetar pa se na samom vrhu ne zadržavam dugo. Pojeo sam jedan sendvič i popio malo vode te poletno nastavljam svoj put. Sljedeća postaja je planinarska kuća Belecgrad, ali prvo obilazim Hanjžice i Francovu sjenokošu na kojoj se sprema ne-fer igra lova na divljač. Naime, majstori lovci su stavili na gornjoj strani sjenokoše čeku, a južnije stoji hranilište. Nisam baš siguran da bi gospon Franc to odobrio. Prolazeći sjenokošom, gledam prema Medvednici i jugu te razmišljam kako bi bilo dobro jednom ovdje prespavati u šatoru.
Put vijuga i ne pušta me da se naglo i direktno spustim do Belecgrada. No, put me na kraju dovodi do poznatog mjesta - ulaz u Kopanju, tzv. Belečki kanjon smrti kojim smo jednom davno išli gore. Srećom (ili nesrećom?), ovaj puta se po Kopanji spuštam. Drveće me štiti od prodirućih zraka sunca. Spust je na mjestima prilično strm te situacija nije najpogodnija za koljena. Da stvari budu još zanimljivije, pred kraj moram zaobilaziti napadalo drveće. Onda srećem gospodina Petra Babića, bubnjara varaždinskog benda Bednja, koji vodi hrpu stranaca na vrh Ivanščice po Kopanji. Neki su izgledali dobro dok su drugi bili pomalo uspuhani. Onda sam još saznao da kad se spuste na drugu stranu idu pješke do Lepoglave. Hm, pa radimo sličnu stvar onda! Nažalost, nisam se u tom trenutku iznenađenosti sjetio da predložim neka idu Vilinskom stazom sve dolje do Lepoglave. Nadam se da nisu previše tabanali!
Dolazim do planinarske kuće Belecgrad te vadim dnevnik u koji zapisujem par riječi i trenutno vrijeme. U glavi sam zamislio da moj put ima tri faze od kojih je prva dio puta od Ivanca do vrha, drugi dio je od vrha do Beleca, a treći, i najgori, je dio od Beleca do Veleškovca. Krajičkom oka sam već prilikom planiranja puta vidio da prolazim kroz Gornju i Donju Batinu, ali nisam mnogo mario za to. Prije dosta godina, kada smo biciklima išli do Zlatara i Konjšćine, zaradio sam sunčanicu i prilikom vraćanja kući smo se moj prijatelj Buć i ja izgubili negdje kod tih prokletih Batina. Bili smo mladi i nismo znali čitati kartu, a GPS na mobitelu nismo ni koristili. Od onda vlada praznovjerje da ja gubim snagu i energiju u tim Batinama više nego drugdje. Došlo je vrijeme da razbijem taj mit!
No, napustivši šumu i povremenu hladovinu koja je još bila prisutna u Belecu, južna strana Ivanščice je po ovom odvažnom i glupavom ćuku počela silovito udarati. Stavio sam maramu s UV zaštitom i naočale te prijazno pozdravljao sve nadolazeće mještane. Da u svakom mitu ipak ima malo istine postalo mi je jasno kada se Donja Batina magično izdužila, a moje tijelo se počelo zagrijavati na pržećem asfaltu. Da budu stvari gore, počelo me mučiti lijevo koljeno te je posebno boljelo prilikom bilo kakvog spuštanja. Tu negdje sam stupio u kontakt s Vinkom, mojim dobrim prijateljem i domaćinom, te indirektno počeo dogovarati akciju mojeg izbavljenja s te vrućine ukoliko će biti potrebno. Sve je bilo jasnije da će jedna takva akcija biti potrebna.
Zadnjim snagama, trošeći posljednje kapljice vode, došepao sam do glavne ceste kod Bočadira (lijevo za Novi Marof i Varaždin, a desno za Zabok i Zagreb). Pasja vrućina je već prošla na moje tijelo i kad sam buljio u tablu koja vodi u smjeru vidikovca Lasače, Vinko je dojavio da samo ostanem na mjestu i da dolazi po mene. Do Veleškovca bilo je još kojih pet kilometara i mislim da bih se na kraju i do tamo dovukao, ali dodatni problem je što već jedno duže vrijeme na ovom potezu obnavljaju cestu te bi me prvi prolazeći kamion zadušio prašinom koju bi podigao.
Ovdje završava dio priče u kojem hodam kao šerpa, a počinje onaj gdje se gostim kao car. Vinko i njegovi (posebno hvala gospođi Gršić koja je i predobra prema takvom nevaljalcu kakav sam) me uvijek gospodski ugoste. Spomenut ću samo da smo kao predjelo dobili komadiće mozzarelle, kruh i domaći bosiljak. Nevjerojatno je prijalo, a to je bio samo uvod za pire krumpir, pohane tikvice, sojine medaljone i miješanu salatu. Većinu dana smo Vinko i ja proveli na terasi, skriveni od sunca, pričajući o koječemu i smijući se pritom. Uglavnom, svaki put jedva čekam da se opet vratim u Veleškovec!
Sveukupno sam prošao 28 kilometara te hodao šest i pol sati. Sada ostaje samo transverzala i onda mogu reći da sam najveći ljubitelj Ivanščice.
Oznake: Ivanec, Prigorec, Ivančica, Mrzljak, Hanjžice, Francova sjenokoša, Kopanja, Belecgrad, belec, Gornja i Donja Batina, daleki Bočadir, Veleškovec, pivo, hrana, život
komentiraj (5) * ispiši * #
Strujni čovjek ili Sam protiv planine
01.06.2018.Jučer je bio dan kad sam se potpuno sam uputio na vrh Ivanščice po najtežem putu koji je poznatiji kao "Struja". Naziv potječe od činjenice da "put" prati stupove dalekovoda koji s vremenom, s povećanjem nadmorske visine, postaju obični drveni stupovi koji vode struju do trafostanice kraj Pasarićevog doma. Nije ovo moj prvi susret sa Strujom: Nikola i ja smo zajedno jednom prevalili ovu planinarsku kalvariju. Ljudsko sjećanje je krhko pa s vremenom zaboravite koliko je volje potrebno da se po ovom putu dođe do vrha. Problem više nije kondicija nego strmina koja doseže urnebesne razmjere i bez zabijanja štapova u zemlju ne mogu ni zamisliti kako bi se netko dočepao vrha. Išao sam dovoljno rano da izbjegnem paklene vrućine koje su nas ove godine već snašle.
No, dogodio mi se jučer i jedan od ozbiljnijih padova na mojim planinarskim pohodima i, srećom, osim ogrebotina po nogama i rukama, nije ništa slomljeno i veće štete nema. Uspio sam otkvačiti dio ruksaka za koji se nadam da se može složiti. Dogodilo se to negdje na 70% cijele rute, pred sam kraj gdje strmina postaje najnemilosrdnija. Lišće koje se ovdje zadržava gotovo cijele godine opasno je i treba ga se pod svaku cijenu kloniti - naravno, ukoliko je to moguće. Prepustit ću ipak da zapis u mojoj Zelenoj knjizi planinarenja iskaže osjećaje koji su se vrzmali unutar mene kad sam na vrhu ispijao hladno Velebitsko pivo.
Zapis počinje u 9:00. Pasarićev dom. Stol 28.
"Nema nikog na vidiku... ni na putu ni u knjizi posjetitelja. Strujni čovjek je samo jedan. No, Ivanščica, moja alma mater, zahtijeva danak, a njezini najvjerniji učenici to znaju. Dok dođe naplata nema pogovora. Duboki uvidi i nadljudska snaga imaju svoju cijenu. Poderana ljudska koža, krv koja je podsjetnik da sam samo smrtnik. Ipak, hrabri, neustrašivi i, u paketu s tim, budalasti smrtnik. Jauk u šumi, rika ljudskog medvjeda, pričanja sa samim sobom, patnja fizičkog tijela i obogaćivanje duše. Učiteljica Ivanščica uzima mi tlo pod nogama i tuče me, ali dopušta da se popnem na nju. Ima povjerenja u mene jer ga ja imam u sebe. Um reflektira ideju u vidljivu stvarnost. Ako misliš da si jak, to je već dobar put da to stvarno i postaneš."
Srećom pa ti svi ljudi koji su sjedili kod Pasarićeva doma nisu mogli vidjeti što zapisujem. Samo je jedna gospođa došla do mene, pitala me jesam li gotov s knjigom posjetitelja, a onda i što mi se točno dogodilo? Zabavljen njezinim interesom, promrmljao sam da sam pao jer sam išao po Struji, vrlo je strmo i poskliznuo sam se. Imala je suosjećajni izraz lica, ali nisam do kraja siguran je li znala što je Struja. Bio je to sigurno neuobičajen prizor kod Pasarića: svi mirno jedu i piju, a onda iza trafostanice, iz gustog grmlja dolazi mladić - poderani, pomalo krvavi i prljavi. Vrijedilo je svakog zgroženog izraza lica i pogleda!
Gledajte, Ivanščica ima zube! Najveća greška koju ikad možete učiniti je podcijeniti planinu. Mrzljak, Prekrižje, Konj pa čak i Pionir - to su male bebe. Dobrodošli na Struju!
Fotografski post scriptum:
Oznake: Ivančica, struja, planinarenje
komentiraj (8) * ispiši * #
Projekt: Planinar ili O seksu bez kondoma
28.05.2018.Prošlo je dva tjedna otkad nisam stupio nogom na planinu. Priznajem, tužni su to i teški trenuci za mene. Pitao me prošli tjedan kolega, koji me inače često pita za moja planinarska lutanja vikendom, uobičajeno pitanje uz smiješak - znak da ga fascinira to što netko kao ja, debuljškasti kosati nord (što je točno jer Varaždinec za Zagrebečane i jest sjevernjak), uporno planinari svaki vikend i uz to se uporno i prividno svakog tjedna sve više deblja. Ukoliko vidim da mu je prezabavno, pitam ja njega kad ćemo na Medvednicu da me malo provede po svojoj planini. Dovoljno je reći da nismo bili još nijednom, ali to je i jasno jer on meni cijelo vrijeme zapravo šalje signale s porukom da inicijativu prepušta meni. Klasični nedostatak volje zbog kojeg mnogi od mojih prijatelja i/ili kolega nisu još sa mnom planinarili. Tog kolegu sam baš prošli tjedan morao razočarati (ili usrećiti jer lijenost očito prelazi i na druge?) i odgovoriti mu kako nisam imao vremena za planinu. To je, samo da nam svima bude jasno, prokleta laž i svaki put kad mi netko kaže da za nešto nema vremena, ja to pristojno prihvaćam i kažem: sljedeći će vikend biti sigurno više vremena!
Dobro je da imam svoje tvrdoglave prijatelje Sokole pa uvijek mogu planinariti u odličnom i minimalnom društvu. Maja i ja smo imali dogovor da dođem po nju u 8:00. Čovjek koji upravo u ovom trenutku spava na krevetu iza mene i mog radnog stola, Stanca, malo je u subotu "zaružio" pa nam se nije pridružio. No, ono što je stvarno čudno i, redovitom čitatelju ovog bloga, nevjerojatno jest činjenica da ni Nikola nije išao s nama. Znao sam da će otići na neki zamjenski uspon pa je tako palo regularno Čevo. Ono što me se dojmilo njegova je poruka u kojoj piše: "Nisam trebao nikud jučer ići. Planina je bitnija.". Nemojte me krivo shvatiti, ali dok čovjek poput mene dobi poruku poput ove, on može biti siguran da je u dobrom društvu.
Trebalo je nadoknaditi prošli vikend bez planinarenja pa smo se odlučili na jedan klasični uspon po Pioniru. Baš smo se Maja i ja prisjetili kako nam je nekad bilo teško ići po Pioniru te smo ga čak jedno vrijeme izbjegavali jer je to za "profesionalce", teža ruta koju mi, amateri i zelembaći, nikako ne bi mogli obaviti. Standard je tada bio Mrzljak i to se smatralo uspjehom. To je vrijeme kad nisam znao gdje je Majer, Oštrcgrad, klitoris sv. Lucije, a Belecgrad i Milengrad bile su samo daleke i mutne ideje, nedostižne u praksi. Danas se tim vremenima smijemo i većinom ignoriramo našu osobnu evoluciju kao mladih planinara koji fino dostižu svoju zrelost. Ili barem tako misle...
A onda negdje usred uspona preko Pionira, na mjestu (cca 800 mnv) gdje Maja kaže da nas tek čeka onaj tvrdoglavi zadnji dio, silovito nas prelazi jedan zdepasti polugoli primjerak homo sapiensa sapiensa na ulasku "u godine" i tapša me po ramenu. Smijulji se i kaže: "Što je prijatelju, ima nekih problema?", a ja kao i inače plivam u znoju. Nastavlja on: "Planinarenje u gojzericama je kao seks s kondomom. Ona prava stvar je ipak malo drukčija, ali za to treba doma više vježbati.". Instinktivno se smijem, a onda vidim da su mu za planinarski ruksak zavezane gojzerice. Tabani su mu bili crni kao sama črna mati zemla. Stojim na trenutak, a Maja me prolazi i dobacuje mi nešto u stilu: "Jesi čuo iskusnog gospodina? Ovo ti je kao seks s kondomom." Reći ću samo da je sljedeći izazov zadan.
Kod Pasarića bilo je manje ljudi nego inače. Rutinski sam pojeo sir s vrhnjem i lukom, popio obligatornu dozu Velebitskog te smo se Maja i ja otišli sunčati kod piramide. Piramida se preuređuje, ali iako postoje upozorenja, ljudi se penju na vrh piramide i uživaju u pogledu. Gledamo Varaždin u daljini te ljude kako dolaze do vrha u bijelim starkama i s plastičnim vrećicama, uređeni kao za nedjeljno pokazivanje u crkvi. Okrenuo bih očima, ali već sam naviknut. Lijepo je da ljudi dolaze na planinu, ali gorko mi ostaje u ustima kad vidim da ne shvaćaju pravu bit planinarenja. Nema veze! Svi smo na putu, a oni su barem ovdje i osjećaju, makar mutno poput starca bez naočala, planinu. Spust je brz preko Konja.
Bio je idealan dan za planinarenje iako pomalo već ljetne temperature dolaze i na planinu. Nadam ste da ste uživali u prirodi!
I nemojte zaboraviti: ukoliko vam dosadi, probajte bez kondoma!
Oznake: Ivančica, Pionir, bez kondoma
komentiraj (9) * ispiši * #
Konja se ne bojim jer sam velika...
02.04.2018.Iako je sad možda već kasno, ukoliko propustite današnji dan i ne provedete ga vani na pravom, sunčanom i toplom proljetnom vremenu, on je posve izgubljen. Ljetniji sam čovjek, a moj današnji (a i inače) suplaninar Nikola također pa za nas prava sezona planinarenja i uživanja na planini tek počinje! Do samog kraja (u 8:00 sam morao biti u našem rodnom kraju - Knegincu) nije bilo jasno kud će nas avanture odvesti. MZM je išao na tradicionalni uskršnji uspon i pentranje po Kalniku, a s njima i naš general Usis. Nikola je mladić kojeg obično gledate na slikama ovog bloga dok se ja skrivam iza kamere. Nikola ne voli gužve na planini. Ja sam kao i Nikola, a onda postaje i jasno zašto se ipak nismo odlučili za čoporativnu varijantu. No, Nikola je tu i tamo i izrazito neraspoložen pa tako ovaj puta nije potpao pod moj planinarski utjecaj i šaputanja u automobilu. Jedna varijanta bila je Mali Kalnik, to jest od drugog kamenoloma do utvrde Pusta Barbara. Druga varijanta bila je Paka-Čanjevo-Kalnik, ali to mu je zadavalo noćne more pa je otpalo. Da se razumijemo, i meni zadaje noćne more, ali to su one u kojima vas nove avanture vabe i ne daju vam mirno spavati. To i transverzala Ivanščice koja još uvijek čeka na svoj red. Treća opcija bila je Mrzljak gore-Oštrcgrad-Majer. Sve je to Nikola odbijao i ponavljao da bi mogli ovaj put neki klasik. Pionir i njemu i meni već ide na uha van pa smo se odlučili za Konj gore pa kud nas odvelo.
Prizori s parkirališta su nam dali do znanja da danas Ivanščica vrvi ljudima, ali bolje da su ovdje vani nego negdje zatvoreni u kafiću ili gdje se već ljudi ovih dana okupljaju. Možda bi se netko zapitao: koja je onda razlika između toga da ste se gužvali s MZM-om do Kalnika i prepune Ivanščice po popularnom Konju? Razlika je u tome da ne moramo nikoga čekati, a ni nitko ne mora čekati nas (iako se to, moramo priznati, ne događa često) dok se u većim skupinama, pogotovo kondicijski i voljno heterogenim, nikako ne može uskladiti tempo većeg broja ljudi. To je i jedan od razloga zašto me moje matično planinarsko društvo nikad ne vidi. Moj um brza na neke druge stvari koje se uz planinarska društva vežu, ali ostavit ću to za neku ljepšu i bolju priliku.
Na početnom serpentinastom dijelu su nam ljudi počeli dolaziti ususret. Svaki put dok mi tek idemo gore, a netko se spušta, Nikola kaže da smo x. (x može biti bilo koji broj osim 1) smjena. Planinarski bonton nalaže da oni koji se uspinju pozdravljaju one koji se spuštaju. To je vrsta odavanja počasti što su savladali uspon. No, mi smo takvi veseljaci da pozdravljamo baš sve, ne mareći za smjer u kojem se kreću. Uostalom, svi koji nikad nisu bili na Tamnom Dolu ili "na Struji" trebali bi odati počast onima koji su bili jer oni su, zaista, pravi gospodari Ivanščice. Ipak, mi pozdravljamo sve - od šutljivih profesionalaca do amatera u trapericama. Neki pobjednici su skromni, a neki su glasni i slave život. Brzo napredujemo dalje te uskoro dolazimo i do Velikog Konja.
Unutrašnjost Pasarića nas danas ne zanima jer je predivan i sunčan dan te tako nalazimo svoj stol (broj 9 ako konobarice ovo čitaju) i sjedamo. Iz torbe vadim Panovu malu pšeničnu i Medvedgradskog Zlatnog Medvjeda. Uskoro naručujemo još dvije Kasačke i dva svježa sira s vrhnjem i lukom. Uzgred, preporučujem svima uvijek taj sir jer je stvarno odličan i fino paše na planini. Imali smo i najbolje planinarske sendviče te smo sve podijelili bratski popola. Sendviči su ovaj puta u sebi imali i posvećena jaja (hvala deda!) koja su imala malo bolji okus od običnih. Ma to vam je tako s ukradenim ili posvećenim - uvijek vam se čini da je bolje.
U knjigu posjetitelja nismo napisali koji nam je smjer odlaska jer nismo ni sami bili sigurni. Belecgrad je ovaj puta otpao pa smo se samo odlučili vratiti dolje istim putem. No, onda su Nikoli počele navirati ideje i prvo je predložio da odemo malo još do Čeva jer nam je ovo premalo. Onda sam ga ja zezao da idemo bolje još jednom gore po Pioniru nego da se vozimo sad do Čeva. On je to shvatio ozbiljno pa sam ga na kraju trebao odgovarati da ipak ne idemo. U svakom slučaju, uskoro će se dogoditi i to - gore pa dolje na Ivanščicu i to dva puta (a da je s iste, ćukovske strane). Prošli smo i jednog pekinezera koji je s gospodarima obavljao uspon, ali je grdo hrglio i mučio se. Već pri samom kraju spusta, sreli smo pobjednike u najranijem odustajanju što se tiče uspona po Konju. Prehodali su otprilike sto metara i onda se vratili, kunem se skoro su brže došli do automobila nego mi! Onda smo sreli i našeg starog prijatelja gospodina "Neću-klipić" te je on Nikoli poručio da bi bez brade i sadašnje frizure izgledao kao Mick Hucknall iz Simply Red-a. Da, naš Nikola je đumbirast (ginger) i nema dušu, ali zato ima volju, a kao što znate:
Dobra volja je najbolja :)
Uživajte u prirodi i ciklusu njezinog buđenja! Vidimo se na planini!
Oznake: Ivančica, konj, pravo proljeće, sir s vrhnjem i lukom, Pasarićevi dečki
komentiraj (10) * ispiši * #
Pasarićevi podstanari
26.12.2017.Postali smo česti gosti Ivanščice pa ponekad ne prođu ni dva dana, a mi joj se već vraćamo. Stvara li se to neka nepoznata i zloćudna ovisnost ili je to samo zdravo pretjerivanje? Na Badnjak smo Nikola i ja osvojili put po struji (pročitajte post ispod, a možete ga i naći pod sekcijom fotobloga na naslovnici blog.hr-a). Božić je rezerviran za obiteljsko vrijeme i ritualno prežderavanje - tko još na taj svetak prati unos kalorija? Možda bolje da ni ne pratimo jer bi većinom vidjeli kako naš dugotrajni trud svakojakih mršavljenja, dijeta i ostalih danas popularnih stvari pada u vodu (bolje reći: utapa se u masti). No, nas uglavnom ne opsjedaju kalorije nego više visine, usponi i osjećaj bivanja u prirodi. Danas je Stipanjdan, kod nas popularnije Štefanje gdje se Štefi, ali i svi ostali uglavnom napiju vina i ostalih tekućina. Razlog za slavlje može biti bilo što, zar ne? Čak i onda kad ne znamo čiji je to dan i tko je zapravo bio Sveti Stjepan Prvomučenik. Nekima nije dovoljan Božić! Kod nas su apetiti doista veliki.
Ivana, Maja, Igor, Nikola i ja smo bili članovi današnje Medokozove postave, a već smo jučer, uz pokoju kriglu domaćeg božićnog piva, odlučili da je Pionir naš odabir za uspon. Mrzljak više nije toliko zanimljiv, a Nikola već gunđa na sve što je označeno i "prelagano". Čini se da su Jelenko i njegov prijatelj Gubec-beg bili u pravu kada su već prije kojih godinu (ili više? Vrijeme uistinu leti!) dana počeli pričati kako su označeni putevi pomalo dosadnjikavi i navodili nas na nepoznato i divlje. Sve ide k tome da te označene staze, napučene ostalim planinarima, napuštamo i tražimo što teže, što ekstremnije puteljke. Osjećam se ponekad stvarno kao Nietzscheov Zaratustra - planina djeluje smirujuće, samoća je ugodna i poziva. Ovaj blog je ekvivalent baklji, plamenu kojeg Zaratustra nosi u nizine među puk koji ne zna što skrivaju visine i samoća. Osjećate li poziv planine kad čitate ove retke?
Vjetar je danas nad Ivanščicom htio rastrgati sve što mu je stalo na put. Na udaru smo se našli i mi koji smo se usudili prkositi planini preko Pionira. Maju je zanosilo, a meni su u jednom trenutku odletjele sunčane naočale (ne brinem se za njih, prošle su one i gore stvari poput lude vožnje na krovu automobila prilikom spuštanja prema Ivancu iz Prigorca). Igor je izgledao kao terorist i tako zamotan u krpe hrabro je nastavljao dalje. Ivana je sve bolja po Pioniru, a i dobro joj je ovaj put došlo što nije nikog (hladetinu - interna šala) trebala čekati. Nikola već jedno vrijeme silovito napreduje u planinarskom smislu (kako bi majstor Yoda rekao: "We are what they grow beyond.") te je tako zauzeo čelo naše male kolone prema vrhu. Trebalo nam je sat i petnaest do vrha i moram priznati da sam jako zadovoljan s našom malom planinarskom družinom jer nikom uopće nije bilo teško. Na GPS tragu (kojeg možete naći na kraju zapisa) sam s brojem jedan markirao vrh Sv. Rok (cca 910 mnv) koji je jedna od rijetkih označenih stvari ovog predjela na planinarskim kartama Ivanščice. U prošlom postu sam spomenuo manjkavosti GSS-ove karte, ali pogledavši jučer kartu majstora Smerkea vidio sam da ni on nema bogzna što više ucrtanog na području između Konja i Pionira. Ostaje nam tako jedan neimenovani vrh koji je svojevrsni checkpoint na putu po struji. Istraživanju ćemo se vratiti jednom drugom prilikom.
Jaki vjetar onemogućio je sjedenje za drvenim stolovima pred Pasarićem pa su se svi posjetioci pokušali nagurati unutra. Priznajem da nikad, ali stvarno nikad nisam vidio ovakvu katastrofu u Pasarićevom planinarskom domu. Čak je i mali hodnik kroz koji prolazite kad ulazite bio natrpan ljudima. Zrak u domu bio je bolesnjikav i težak te je bilo ugodnije vani na orkanskom vjetru. Kućica pokraj Pasarića je također bila puna, a neki od hrabrijih planinara su svoje napitke i hranu jeli vani. Bigl je zavijao od muke koliko je tu bilo ljudi. Ono što me posebno zapanjilo je činjenica da je vlasnik ostavio psa zavezanog u mračnom Francekovom skloništu dok se on zabavljao u dupkom punom Pasarićevom domu koji je danas više podsjećao na nekakvu tržnicu nego na mjesto na kojem planinari traže malo odmora prije nego nastave dalje. Da ne bi baš sve ostalo na riječima, prilažem video koji će vas provesti kroz prenatrpano Pasarićevo svratište:
Popili smo malo kuhanog vina i pojeli što smo donijeli sa sobom na stepenicama u predvorju Pasarića. Nikoli je bilo mučno od silne gužve (ni Kasačko nije pomoglo), a priznajem da se ni sam nisam baš najbolje osjećao. Složili smo se da je najbolje da odemo te smo se spakirali i izašli natrag na friški zrak. Želio bih samo napomenuti da se divim osoblju Pasarićevog doma koji su uvijek prijazni i strpljivi makar moraju trpjeti svakakve ne-planinarske stvari i ponašanja od kojekakvih kreatura koje automobilima, motorima, kvadovima, vlakićima i ostalim cirkusantskim sredstvima dolaze na vrh planine. Citirat ću gospodina Krunoslava Raca i reći: "Moj model je ruksak na leđima i hodanje. Nikakve žičare, vlakići i ostale perverzije modernog doba, po meni, ne bi trebale dolaziti u obzir. Njima je mjesto u lunaparku, a ne u prirodi."
Vjetar je malo popustio. Igor i ja smo se smijali kao hijene prilikom izlaska iz Pasarića, a on se uspio zagrcnuti vodom kad sam ja htio slikati neke mlade djevojke kako fino jedu ("Gle kak ove pucike fino papaju"). Nastavili smo u veselom tonu cupkati po Konju, a samo u početku su se javile dvojbe je li to najbolji odabir budući da je pri vrhu bilo snijega i skliskog, ugaženog blata. Ubrzo staza postaje suha te se munjevito spuštamo prema početnoj točci. Negdje malo nakon Velikog Konja nailazimo na grupu Slovenaca koji nam nude špricer iliti gemišt, a jednu kupicu bi bilo nepristojno odbiti. To su članovi kolesarskog kluba, ali budući da sad ne mogu jahati na biciklima onda planinare. Nude nam još svojeg vina razrijeđenog gaziranom vodom, ali mi pristojno odbijamo i nastavljamo dalje. Serpentinasti početak Konja prekriven je lišćem pa je nužan oprez!
2017. godina je za nas bila definitivno bogata u planinarskom smislu. Moja ljubav prema planinama gori žarko i izuzetno mi je drago da te, za mene jedne od najljepših trenutaka, mogu podijeliti sa svojim najbližim prijateljima. Okrunit ćemo ovu godinu s noćnim usponom na Ravnu goru i proslavom Nove godine u Velikom domu (Filićev pl. dom). Uživajte u prirodi i planinama!
Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, Pasarićev dom, konj
komentiraj (0) * ispiši * #
Ivanščica pod naponom
24.12.2017.Sunce je već na zalasku u trenutku kada se vraćam u Varaždin. Prolazim nadvožnjakom i u daljini se vidi silueta Ivanščice, a mladenački vid me još toliko služi da vidim i repetitor na vrhu. Predivna je Ivanščica, a cijelom doživljaju dodaje plamteće nebo nad njom i oko nje. Zalazi još jedan dan i to samo kakav! Struja života sad struji našim tijelima više nego ikad.
Kada Maja ne želi ići na planinu s nama, imam već za Nikolu i sebe spremne nekonvencionalne i ekstremne rute uspona. Najviše poznajem Ivanščicu, a ona nam je i najbliže pa se tako većinom radi o njoj. Tako smo krajem rujna ove godine pošli u istraživanje Tamnog dola koji slovi kao jedan od najtežih uspona na vrh Ivanščice sa sjeverne strane (detaljni izvještaj možete pročitati OVDJE). Iako smo malo skrenuli s puta (malo previše istočno pa izbili negdje na Pionir), uspjeli smo iskusiti kako taj notorni Tamni dol izgleda. Ostao je tu onda još put "po struji" ili samo "struja" koji prati stupove dalekovoda od podnožja u Prigorcu (pratiti stupove koji idu u početku gotovo paralelno serpentinastom usponu po Konju) pa sve do Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Da, u pravu ste, danas je bio taj dan.
Baš sam naišao na jedan, očito, zastarjeli forum o Ivanščici i njezinim stazama gdje planinar pod nadimkom Ursus Actor pita za stazu "po struji", ali poruka ostaje neodgovorena od veljače 2015. godine. Ne želim biti prekritičan, ali čini se da sa dosta informacija o planinarenju na Ivanščici tako stvar stoji. Naime, ovaj blog postoji kao neka vrsta svjetionika u mraku i ažurira podatke o stazama koje prođemo na našim pustolovinama. Gospodina Ursusa je zanimalo je li staza zarasla i može li se njome proći? Iako odgovor dolazi skoro 3 godine prekasno (nadamo se da je gospodin dosad otkrio i sam u kojem je stanju "struja"), bilo kakav odgovor bolji je od nikakvog odgovora. Na dijelovima "struje" nalazi se porušeno drveće koje morate zaobilaziti i tako raditi malo obilaznice oko onog što bi se moglo nazvati "glavnom" stazom iako takvo što ne postoji u istraživačkom planinarenju po neoznačenim stazama - cilj je doći do vrha, a po putu si otežati koliko god je to moguće (pogoditi put gdje su izohipse najgušće znači upravo to - naći najteži uspon do određenog vrha).
Možda se ovo nameće samo od sebe, ali "struja" definitivno nije za planinare koji žele imati ugodan dan u prirodi, malo prošetati te s vrha imati prekrasne poglede i daleke vidike. "Struja" u početku daje nadu (repetitor izgleda stvarno na dohvat gojzerica kad krećete), a pred kraj testira vašu planinarsku volju do krajnjih granica. Štapovi su apsolutna nužnost, a pogotovo sad u zimskoj sezoni kada ima snijega (trenutno su samo ostaci, ali očekuje se još bijelog pokrivača uskoro - na planini je to uvijek češće i žešće nego u nizinama) i sraslog lišća koje skriva tlo. Na trenutke više nismo bili bipedalni nego smo se cilju morali primicati na sve četiri. Jedan vrh* se po putu ističe, a u GSS-ovoj karti Ivanščice ovaj dio nažalost nije detaljno prikazan pa ne mogu dokučiti kako se točno zove. No, nalazi se na 820 mnv i na GPS tragu koji ću priložiti na kraju zapisa označen je brojkom jedan. Tu uspon ne završava, a odahnuti možete tek negdje na 1003 mnv kad vaš pogled pada na jedan od zadnjih stupova prije male trafostanice kod Pasarićevog doma.
Uspon je (s uračunatim pauzama - oko 15 minuta) trajao sat i pedeset. Izbili smo direktno pod sjeverni vidikovac i repetitor. Moram priznati da smo Nikola i ja bili dosta zbunjeni kad smo se Pasariću prišuljali sa strane suprotne od one koju smo očekivali. U prvi mah Nikola nije vidio repetitor zbog grana iznad nas, a onda dok ga je ugledao njegovo čuđenje bilo je iskonsko i iskreno - "Pa kak? Gde smo to mi?" Uistinu prekrasan moment, a umjesto da pokušavam bilo što objasniti (jer sam i sam, na kraju krajeva, bio iznenađen) uživao sam u trenutku. Ne moram ni reći da je pogled na prehodano i savladano bio fenomenalan. To je znači ta "struja"!
U Pasarićevom domu nema gužve. Naručujemo sir s vrhnjem i lukom te litru crnog kuhanog vina. Pokraj nas sjedi grupa muškaraca koja radi topli bambus - miješa coca colu zero sa crnim kuhanim vinom. Bolje da to sve skupa iz hedonističkog kuta ne komentiramo. Nećemo ni iz razloga što smo se na kraju s gospodom iz Međimurja sprijateljili na piramidi te smo ih čak i poučili gdje se nalazi Čevo, gdje je Strahinjščica, gdje je Ravna gora i slično. Nikola postaje majstor u snalaženju, a ja dalekozorom gledam kamene divove prekrivene ledom i snijegom. Srce kuca sve jače. Prostiru se u smjeru Slovenije, točnije u smjeru sjeverozapada u dalekoj daljini. Jesu li to Julijske Alpe? Bistri pogled pruža se u svim smjerovima. Naprosto je savršen dan za nadgledanje i daljnje planiranje pohoda.
Nadam se da i vi ovih dana uživate u prirodi i planinama! Sretni vam blagdani i imajte na umu da spalite sve te silne kilokalorije koje će ovih dana neminovno postati dio vas!
Oznake: Ivančica, planinarenje, put "po struji", struja, predivni vidici
komentiraj (4) * ispiši * #
Klasični Pionir
01.11.2017.O Pioniru znate već svi sve, a ukoliko netko ne zna - Pionir je najteža (službena) staza do vrha Ivanščice. To vrijedi za one koji nisu čuli za Tamni Dol i put "po struji" ili put između Mrzljaka i Konja koji negdje skriva Matekovu špilju. Da, naše znanje Ivanščice i njezinih puteva, iako ne savršeno, je veliko. Ne bi nikako drukčije moglo ni biti, moraš dobro poznavati svoju planinsku alma mater. Do hrpta Ivanščice (na dijelu spajanja Pionira - 900 mnv) treba jedno pedeset minuta (brže ako ste trailer ili ako povremeno trčite uzbrdo više nego mi), a onda ima još kojih 20 minuta do Pasarićevog doma.
Krećemo žestoko kao profesionalci. Pionir je u početku naporan i težak pa onda malo otpusti. Uskoro opet zateže vaše nožne mišiće. No, uskoro se i vi naviknete na taj love-hate odnos. Po putu postoje dva dijela na kojima se pruža lijepi pogled prema vrhu Ivanščice i njenom repetitoru. Na tim, drvećem nezaštićenim, dijelovima zna dosta puhati, ali prilikom uspona osjećamo samo mali povjetarac.
Po putu do vrha ne srećemo apsolutno nikoga. Oko Pasarićevog doma također nema nikoga od pripadnika ljudske vrste, ali ima pasa koji laju. Svaki ulazak u Pasarićev dom pun je ponosa makar sam uvijek znojan kao pokisli miš. Rekao bih da nije bitno kako izgledamo, ali stvarno dobro izgledamo pa neću to reći. Događa se nešto čudno pa tako u zadnje vrijeme sve više shvaćam da oprema ni nije toliko bitna - što je čudno budući da ne opremam više samo sebe nego i Maju. Često nekog iz naše skupine možete čuti kako će reći: "Ma ja bih mogao i gol doći do vrha... dajte mi češke planinarske sandale!". No, svi će priznati da je ljepše vidjeti planinare naoružane do zuba sa svim i svakakvim gadgetima (naglasak na onim potrebnim, naravno) nego nekog tko ide gore u cipelama za subotnji ples.
Maja pije čaj od mente. Nikola naručuje grah, a Maja i ja dijelimo sir s vrhnjem i lukom. To sve baš dobro sjeda, a kad smo popili litru, Nikola odlazi po još dvije šalice. Bijelog nema dovoljno za dvije šalice pa uzima samo jednu. Svi smo to bijelo malo gucnuli i većina zaključuje da je bolje od crnog. Ja sam manjina i nastavljam srkati crno. Pokušavam uhvatiti mobilnu mrežu da dam svom Pinsiru (pokemon kukac, jelenak) bobicu za nagradu što već sedamnaest dana čuva dvoranu na vrhu Ivanščice. Uz njega tamo stoji i jedan Snorlax. Hm, da. Možda se neki pitaju: o čemu sad ovaj priča? Je li konačno do kraja poludio? Možda. Uz hvatanje mreže, hvatam i jedan pogled s vidikovca:
Spuštamo se silovitom brzinom i za četrdeset minuta smo već kod početne točke. Nikola staje kod starog Friščićevog mlina u Prigorcu i ja ostavljam Gengara u dvorani koja se tamo nalazi. Viđamo mnogo Prigorčana koji idu na i s groblja koje se nalazi kraj kapelice Sv. Duha na brdu Dubovec (to je ujedno i KT Ivanečke planinarske obilaznice).
U Knegincu nas dočekuje prava gozba. Ostavit ću slikama da ostalo kažu, ali čisto da se podsjetimo: Nikola Sokol, moj prijatelj i suplaninar, je također i pivar u usponu. Njegov stout - policijsko pivo, je jedno od najboljih tamnih piva koje sam ja ikad okusio, a nisam ni jedini koji to kaže. Definitivno može uz bok stajati Medvedgradskim tekućim uratcima. Hranu je pripremila gospođa Mirjana (pogledajte prošli post da vidite da se osim kuhanjem, teta Mirjana bavi i planinarenjem), a na tanjuru nas je dočekala kuhana brokula, cvjetača, riža, svježi sir, salata od zelja s crnim uljem i moji prijatelji karnivori su još uz to jeli meso. Zaključak? Život je gozba!
Nadam se da ste i vi uživali u prirodi i planinama na ovaj prekrasan jesenski dan! Budući da stvaramo pravu malu legiju fanova, sve videe koje o planinarenju snimam, možete naći na LINKU.
Za vikend namjeravamo u Samoborsko gorje, a rutu i kako nam je bilo ćete saznati već u sljedećem postu. Do čitanja!
Oznake: Ivančica, Pionir, Pasarićev dom
komentiraj (2) * ispiši * #
Ispitno Čevo
28.10.2017.Postoji već jedan post na ovom blogu koji nosi naslov: kondicijsko Čevo. Kao što sam i onda spomenuo, povezujem kondicijski trening uz ovaj dio Ivanščice jer uspon ne traje dugo, a možete i birati više strana s kojih prilazite. Tako se tu mogu zadovoljiti trkači, planinari i vikend-izletnici koji traže nešto kratko i slatko, a opet da su na friškom zraku. No, zašto sad ispitno Čevo?
Maja i ja smo ovaj put na planinarenje poveli njezinu majku. Gospođa Sokol ima veliki interes za šume i prirodu pa je planina samo logičan izbor. Ovo joj je treći put na Čevu, ali prvi put po "težem putu" pa preko Malog Čeva i vrha do popularnog Balkona. Čevo je stoga bila neka vrsta ispita, a sad nakon što je on uspješno položen gospođa Sokol može (možda u društvu još majki) i na vrh Ivanščice! Često stajemo po putu, ali ne zato jer bi se netko morao odmarati nego jer Maja i teta Mirjana komentiraju i pregledavaju razno zelenilo. Svi koji su sa mnom planinarili znaju da dosad nisam pokazivao previše interesa za bilje. Divimo se tako papratima, bobicama, lišću i svemu ostalome što nam priroda nudi na dlanu. Nalukavamo se okolo ne bi li vidjeli koji vrganj, ali naivno je očekivati da će ovdje uz put još biti neki neubrani. Treba nam kojih pola sata do Malog Čeva.
Još dvadeset i pet minuta te prolazimo pored vrha Čevo (562 mnv) i dolazimo do popularnog Balkona. Uistinu, ako ste iz Varaždina i okolice to je najljepši i najbolji vidikovac. Ravna Gora spava prema sjeverozapadu, a čisto zapadno (jer na kraju krajeva Čevo se nalazi na masivu koji nazivamo Ivanščica) nalazi se vrh Ivanščice.
Često je na Balkonu gužva, ali danas posebno jer gradi se sjenica na vidikovcu. Ne odobravamo do kraja taj potez jer je općenito problematično dok netko manje-više na svoju ruku nešto gradi na planini koja u suštini nije ničija. Tako već imamo "kućice" i na Malom Čevu te na spomenutom Balkonu. Jednu smo vidjeli otvorenu i do ključa bi se još i nekako moglo doći, a druga je uvijek zaključana. Čemu sve to, nitko ne zna.
Malo se gostimo s orasima i voćem na vrhu te pričamo s jednim od graditelja koji nam priča kako se za bistrih dana može vidjeti sve do Balatona, ali on to osobno nikad nije vidio. Vidi se Varaždinsko jezero, ali pogled nakon toga postaje malo mutan. Ovo očito nije jedan od tih čarobnih dana.
Na vrh dolazi planinar koji drži kupicu punu gemišta. Vidio sam da neki piju mnogo na vrhovima (tema povezivanja kulture planinarenja i ispijanja alkohola traži poseban post i posebnu studiju za koju će biti vremena jednom drugom prilikom), ali rijetko se viđa da netko pije tokom uspona. Da, možda je to nekad bio slučaj u divljoj mladosti. Ma što ja pričam? Sad je ta divlja mladost, ali očito se nekoj pameti jesmo naučili. Nevezano uz priču s pijenjem, drago mi je da smo odveli tetu Mirjanu na planinu. Ne viđa se često da dijete vodi i potiče svog roditelja u zdravoj aktivnosti kakvo je planinarenje.
Spuštamo se veselo i brzo te nam treba četrdeset i pet minuta da se vratimo na početnu točku. Predzadnja fotografija koju ću s Vama podijeliti nosi naziv: Buket s Čeva.
U tradiciji jednog drugog prijatelja blogera i iskusnog planinara, prilažem fotografiju današnjeg ručka koji je stvarno bio odličan. Ne sjećam se kad sam zadnji put tako dobro, ali stvarno dobro (usput i zdravo!) jeo. Uživajte u prirodi i iskoristite ovo jesensko vrijeme za planinarenje, prije nego nas stisne zima. Onda ćemo svi zajedno uživati u jednom drugom posebnom doživljaju, a to je planinarenje po snijegu. Neka su Vam staze lake i duge!
Oznake: Čevo, Malo Čevo, Ivančica, planinarenje
komentiraj (0) * ispiši * #
Trakošćan + Pionir
15.10.2017.Kako je sada izvjesno da ću radni dio tjedna morati provoditi u zabetoniranoj metropoli, vikendi će morati poslužiti za maksimalno izlaganje prirodi i svježem zraku. Tako se ovog vikenda (subota) ukazala prilika da konačno Maju odvedem na Trakošćan i da prehoda cijeli krug oko jezera (jer nikad dosad nije). Da nedjelja ne bi ostala prazna i da ne bi ispalo da ovog vikenda nismo otišli u planine, odlučili smo se za jutarnji, brzinski i kondicijski uspon na Ivanščicu preko Pionira. Kako je sve to prošlo, pogledajte na fotografijama koje slijede!
Trakošćan se navodi kao jedno od tri mjesta na sjeveru Hrvatske koje svakako morate posjetiti. Ostala dva su Đurđevac (jedina hrvatska pustinja - imaju i prave pravcate deve) te Stubičke Toplice iz kojih, između ostalog što tamo možete raditi ili nekud se zaputiti, možete planinariti po Medvednici (Horvatove stube su topla preporuka - pogledajte stariji post na blogu pod nazivom Tour de Medvednica). Trakošćan je najljepši dvorac u Hrvatskoj, a našao se i na listi dvadeset najljepših na svijetu. Nije to mala stvar! Okružen je perivojem i jezerom kojim možete i zaploviti ako volite pedaline. Obično ljudi rade krug oko jezera te uživaju u prirodnim ljepotama koje ovo mjesto nudi. Informativne table su postavljene oko čitavog jezera, a na svakom koraku možete naći i planinarske oznake (Trakošćan je jedna od kontrolnih točaka Zagorskog planinarskog puta).
Negdje blizu pola puta nalazi se ribarska kućica koja je preuređena u info točku na kojoj možete uzeti brošure o Trakošćanu, njegovoj flori i fauni, a ima ponešto i o prirodnoj te turističkoj ponudi obližnjeg kraja. Tako sam na polici ugledao i razglednicu koja prikazuje poludragi kamen karakterističan za područje Ivanščice, a koji nosi naziv Ahat. Oni koji me bolje poznaju, možda znaju Majinu i moju ljubavnu priču koja upliće i spomenuti kamen Ahat. O tome jednom drugom prilikom! Draga i simpatična mlada dama koja je radila na info točki spomenula mi je Gaveznicu, kameni vrh koji je geološki spomenik prirode. Još jedna destinacija koju treba obići. Ribarska kućica ima terasu s pogledom na jezero, a tamo postavljene stolice će Vam pomoći da malo odmorite noge od hodanja.
Nastavljamo krug oko jezera te uskoro nakon ribarske kućice dolazimo do jednog panja na kojem smo pronašli zanimljivu pločicu s porukom...
Na svakoj info tabli se nalazi i mapa jezera na kojoj možete vidjeti gdje se trenutno nalazite. Dobro smo se zabavili kod table o gljivama, a neke od gljiva nismo vidjeli samo na fotografijama.
Ukoliko ne žurite previše, oko samog jezera ćete proći za otprilike sat i pol. Vikendima, naravno, zna biti gužva, ali imajte na umu da je ovo ipak područje na kojem je najljepši hrvatski dvorac.
Dočepali smo se hrpta Ivanščice te tu postaju stvari mnogo lakše. Ovdje negdje možete reći da ste prejahali dobrog starog Pionira.
Kod Pasarića je veselo kao i obično, ali čini se da je "prva smjena" brojnija nego što smo mislili. "Druga smjena" je pojam koji planinarski pripravnik Nikola koristi kada se spuštamo i vidimo nekog da se penje. Ti koji se penju su "druga smjena", aludirajući time da smo mi prva. Tokom ljetnog vremena "prva smjena" su oni entuzijasti koji se bude prije prvih zraka sunca (indijski Brahmamuhurthi - doslovni prijevod na hrvatski jezik bio bi: Stvarateljevo razdoblje; vrijeme izuzetno pogodno za duhovnu praksu. Poslovica koja je porijeklom nama bliža, a govori o istoj ili sličnoj stvari je Aurora musis amica) te već oko 4:00 kreću da dotaknu Ivanščicu i nebo. Uz one regularne dvonožne, mnogo četveronožnih planinara danas se našlo kod Pasarića.
Nadamo se da ste i Vi uživali u ovom predivnom vikendu te ste napunili baterije za tjedan koji nam slijedi. Za kraj bih samo želio ostaviti crtežnu poruku za one koji kombiniraju dvije stvarnosti (znati će oni koji su!). Osim prirode i kretanja, imate još jedan razlog više da dođete na vrh Ivanščice...
Oznake: trakoščan, Ivančica, planinarenje, Pionir, Pasarićev dom
komentiraj (6) * ispiši * #
Tamni dol Ivanščice
02.10.2017.Nije bilo nimalo sigurno da ćemo završiti ovog vikenda na planini. Nikola je bio na OktoberTestu u Križevcima i iako su imali organizirani prijevoz (mali autobus za sve ljubitelje piva), došao je kasno jer nije lako probati svo to pivo u kratkom vremenskom roku. Žao mi je što sam propustio te tekuće delicije, ali nakon dugo vremena (i prvi puta nakon povrede ruke) morao sam javno sjesti za bubnjeve i odsvirati sa svojim bendom nastup u lokalnom kafiću. Kao što možete vidjeti, nekad se život majstora pivara i glazbenog umjetnika teško može uskladiti s odlaskom na planinu koja je, usudio bih se reći, najljepša jutrima. Razgovor mobitelom između Nikole i mene oko 7:10 ujutro završio je prilično neslavno i nije me sram reći da sam priželjkivao da ipak kaže kako bi bilo bolje da se odmorimo nakon naporne subotnje večeri i noći. Spavao sam sveukupno tri sata. Dogovorili smo se da ćemo se čuti kasnije pa možda odemo do Čeva.
Nije prošlo ni tri sata, a ja u međuvremenu, naravno, nisam spavao, kad vidim poruku od Nikole kako bi ipak mogli na Ivanščicu jer je predivan dan. Stvarno je i bio, a takav poziv planine se ne može odbiti. Posložio sam sve stvari u ruksak i uskoro sjedio u autobuseku koji vozi iz Varaždina do Lumini centra u Donjem Knegincu. Tamo me pokupio Nikola i krenuli smo putem Ivanca, to jest Prigorca.
Budući da Mrzljak više nije za nas osim ako se ne radi o spustu, ostavili smo automobil kod parkirališta ispod Konja i Pionira. Mnogi su iskoristili predivan dan za planinarenje pa nisu čudili mnogi automobili koji su nas dočekali. Spremili smo se za uspon i odlučili da ćemo ići preko Pionira. Neki ljudi koji su se očito već spremali kući su nas upitali kojim putem idemo. Odgovorio sam kao iz topa da idemo preko Pionira. Sto metara dalje skrećemo na puteljak - prekasno za Konj, prerano za Pionir - i uskoro nas okružuje šuma.
Otkad smo se susreli s Ivanščicom, postojala su mnoga prepiranja i rasprave o tome koji je uspon (sa naše, sjeverne strane) najteži. Mrzljak je šetnjica kroz park, a Konj je dugo vremena bio definicija teškog puta u rječniku našeg planinarenja. Kad smo se susreli s Pionirom sve se odjednom promijenilo. Po Prekrižju smo išli samo jednom i to samo dio puta kada smo se zaputili na vrh sve od Lujčekove hiže. No, onda je veliki planinski mudrac Jelenko unio sumnju u moj um kada je spomenuo jedno drugo, tajnovito i moćno ime. Tamni dol je ime koje otkad sam ga čuo, zauzima i oduzima moju pažnju kad god netko spominje Ivanščicu. Vjetar mi nekad šapuće to ime, no planovi za uspon preko Tamnog dola su morali pričekati jer smo bacili oko na dalje destinacije. Ivanščica tako bijaše, čini se, zaboravljena.
Krećemo se strmim putem koji bi za mnoge konvencionalne planinare uskoro postao nepodnošljiv. Planinarskih oznaka nema. Pomislio sam u jednom trenutku da bi sad Jelenko i njegov prijatelj Gubec Beg bili sretni. Nagib postaje sve veći, a lišće i pomalo vlažna zemlja ne dopuštaju da se ukopamo prilikom svakog koraka pa stalno klizimo, gravitacija radi protiv nas više nego inače. Dolazimo do dijela puta koji liči na korito i puno je lišća. S desne strane nalazimo stijene koje Nikola naziva "Mali zubi" Ivanščice, a ja sam naziv malo profinio i nazvali smo to mjesto "Vagina dentalis Ivanščice".
Naporno je i mračno. No, kako nastavljamo dalje, ponekad lutajući s onog što smo zacrtali kao glavni put da bi izbjegli duboko lišće, nazire se kraj - veličanstveni breg iza kojeg, čini se tako iz naše perspektive, nema ničega višeg. Sunce proviruje tu i tamo kroz krošnje. Ovo je mjesto na kojem se bori čovjek protiv planine.
Dolazimo na hrbat Ivanščice i uskoro staza postaje poznata. Pruža se pogled na južnu stranu Ivanščice te brzo napredujemo prema Pasarićevom domu.
Kod Pasarića je veselo kao i inače - ljudi jedu, piju, djeca se igraju kao i četveronožni prijatelji. Sjedamo za prazan stol te Nikola naručuje grah i pitu od jabuke i sira. Nikad mi u životu nije majica bila toliko mokra kao ovaj put - već sam prije shvatio da obična majica kao baza i gore samo vjetrosjek (soft shell jakna) nisu najbolja kombinacija. No, presvukli smo se i uživali u craft pivu (Nikola je ponio svoj stout - poznato Policijsko pivo iz Donjeg Kneginca - i zahmeljeni Vragec od pivovare Medvedgrad). Prišla nam je neka žena koja je rekla da je iz Zagreba te proučavala knjigu o planinarskim kućama, domovima i skloništima u Hrvatskoj koju sam donio da pokažem Nikoli. Ekipa iz Zagreba nas je pitala kako je bilo ići po Bežđu. Bili smo prvo zbunjeni jer smo i Nikola i ja čuli da je čovjek rekao dežđu (što je u našem kraju riječ za kišu). No, onda je ponovio to ime pa smo ga pitali što je to. Tu je trenutak gdje mi se opet javila sumnja jesmo li mi išli po Tamnom dolu ili nismo? Staza koju je on, ne znamo kako znavši za nju, opisao zvučala je kao ona po kojoj smo mi došli. Iako, moje sumnje u sumnje su porasle kad su nam dotični rekli da im je trebalo četiri sata do doma po Mrzljaku. Svi znalci staza će znati da je to vrlo, vrlo sporo. Ništa, ostavljam procjenu situacije Jelenku, čovjeku koji je i zakuhao to da pokušavam umrijeti na planini.
A nakon sveg tog uživanja, došla je čudesna i nadobudna ideja da Nikolu odvedem do pl. kuće Belecgrad i do istoimene utvrde koja se nalazi nedaleko od njega. Smjer Hanjžice, Francova sjenokoša, pa pamti jedan desno, drugi lijevo i uskoro se spajamo na raskrižje te mi biramo put kroz Kopanju ili kako smo je mi nazvali Belečki kanjon smrti. Pomalo mi je bilo slabo kad sam se prisjetio koliko sam patio prilikom prvog susreta s Kopanjom - išao sam, naravno, gore, a ovaj put dolje što je bilo mnogo simpatičnije. Kao što smo na Tamnom dolu nakupljali visinsku razliku u kratko vrijeme, sada smo je gubili. Dolazimo do pl. kuće Belecgrad gdje nas ugošćuje prijazna volonterka iz Zagreba. Opet smo začuđeni kad nam je rekla da obično ne ugošćuju planinare nego sve ostale pa im je drago da im dođu i neki planinari. Okej, što je s tim planinarenjem i planinarskim kućama zapravo? Prosječni posjetitelj pl. kuće Belecgrad (a bilo ih je jedno deset uz Nikolu i mene) izgledao je kao lovac što je moguće i bio. Par dedeka i bakica koji su imali štapove, ali kasnije smo vidjeli da ulaze u automobile. Zar i starci varaju i to vješto kamufliraju planinarskim štapovima?
Krećemo dalje za utvrdu Belecgrad do koje ima maksimalno deset minuta od pl. kuće Belecgrad. Nikola je tu negdje bacio pogled prema Babinom zubu i Beligama te sam, što je stvarno pohvalno da se to dogodilo tek tada, vidio u njegovim očima očajanje. Noge su nas boljele, Tamni dol i cijeli dosadašnji put su uzeli danak. Zapravo, proći ćemo 2 km (kilometar uvis i kilometar dolje) visinske razlike ukoliko se vratimo do automobila, a namjeravali smo.
Nakon kratkog uživanja na utvrdi Belecgrad, suočavamo se s onim što smo još dužni učiniti. Počinje uspon prema Babinom zubu i Beligama, a plan mi je bio skrenuti na zaobilazak koji s lijeve strane prolazi Belige te vodi do Črnih mlaka. Ovaj put mi je dobro poznat jer sam upravo ovdje vodio Ivaninu rođendansku povorku u travnju ove godine. Sreli smo neke gljivare koji su bezuspješno tražili vrganje. Jaukanje je postalo češće nego inače, a javile su se, naravno, misli poput: što nam je ovo trebalo? No, nema potrebe za tim. Planinar je čovjek koji uživa s prirodom i u prirodi čak i onda kad pati i u bolovima je. Velike avanture traže velike napore, a nagrade su na kraju ogromne.
Prolazimo Žgano vino, šećemo kroz Prigorec i kunem se, iako gotovo nikog u sumrak više nema vani, čujem fanfare i pobjedničke urlike prigorečkih djevojaka i momaka te začuđenih staraca koji sad znaju da još uvijek ima nade za mlađe generacije. Dobro, moguće je da su te vizije rezultat sedmerosatnog izlaganja svježem zraku, ali to je zdravo, zar ne? Kako je Nikola i sam rekao: granice su s ovim opet pomaknute. Ivanščica je naša i mi smo njezini! Za kraj prilažem GPS trag puta i još jedan video koji će Vas, nadamo se, nagovoriti da posjetite Francovu sjenokošu. Uživajte na planini!
Oznake: Ivančica, Tamni dol, Pasarićev dom, Hanjžice, Belečki kanjon smrti, Kopanja, pl. kuća Belecgrad, utvrda Belecgrad
komentiraj (5) * ispiši * #
Planinarski gemišt
23.08.2017.Iako bi naslov mogao žedne zavarati, neću pisati o omiljenom piću svih Zagoraca, ali i njihovih prijatelja. Vjerojatno svi znalci to već znaju, ali sam naziv gemišt dolazi od njemačke riječi gemischt što znači miješano. Planirao sam pisati izvještaj o Francovoj sjenokoši, to jest, kako bi rekao Jelen: Han(j)žica koju smo namjeravali obići prošlu subotu. Pionir gore, odmor kod Pasarića pa za Hanjžice i sjenokošu, ali na kraju smo se samo spustili po Konju dolje. Imao sam stvarno krasne slike da potkrijepim riječi, ali dogodilo se to što se svakom putopiscu tu i tamo dogodi (opet mudre i utješne Jelenove riječi). Naime, izgubio sam fotoaparat i to na najgluplji mogući način. Doživio je tako taj fotoaparat, u društvu mojih McKinley Santa Cruz "planinska muha" naočala, vožnju u leru kroz Prigorec. Kad sam shvatio da mi fali oprema, prošlo je već dosta vremena, ali uputili smo se drugi put u Prigorec. Pronašli smo naočale jedno kilometar i pol dolje niz cestu nakon OPG-a i koza kojima je bilo jako zanimljivo naše pretraživanje flore uz cestu. Nažalost, fotoaparat je ili netko uzeo ili je završio u grmlju gdje ga nitko neće naći ili je u potoku uz cestu. Zbog toga nema nikakvih krasnih slika, a nije bilo ni zapisa.
Ipak, eto jedne od danas kad smo Nikola i ja odlučili odraditi jedno kondicijsko Čevo. Zaista, Čevo služi planinarima, ali i trkačima kao idealno mjesto za trening. Dovoljno nam je blizu, a ne oduzima previše vremena da bi se došlo do vrha. Postoji lakši i teži put, a oznake su dobro postavljene za one koji dolaze od smjera bistroa Brk. Teži put Vas vodi preko Malog Čeva do vrha, a kasnije i do Balkona. Lakši put je možda bolje započeti kod startne pozicije Cross lige Čevo (most preko Bednje u Završju Podbelskom). Nikola u zadnje vrijeme koketira s trailom pa vježba i trčanje na vrh Čeva. Teži put svakako nije za zezanciju, a to bi bolje mogla pokazati usporedna kardio analiza subotnjeg planinarenja preko Pionira na vrh Ivanščice i spust preko Konja te današnji kondicijski uspon na Čevo težim putem. Trebalo bi sad i objasniti zonski trening, ali ukratko ću samo reći da postoji pet srčanih zona koje su zadane otkucajima srca u minuti. Niski otkucaji - prva i druga zona. Umjereni trening i napor - treća zona. Visoki, ali prihvatljivi otkucaji u četvrtoj zoni i opasna, tzv. "samo atlete smiju u njoj biti duže vrijeme, a ni njima se ne preporuča" peta zona. Zone se računaju s obzirom na Vaše godine, a općenito ljudi u boljoj kondiciji imaju manje otkucaje srca u minuti. Jedan od načina provjere fizičke spremnosti je taj da se vidi koliko srčani ritam skoči gore* kad počne napor (ležite mirno pet minuta i onda se naglo dignete). Moja peta zona počinje nakon 179 otkucaja u minuti.
Dugo vremena smo mislili da je Pionir najteža staza do vrha Ivanščice i to je možda točno ukoliko su domena konvencionalne staze. Postoji Tamni dol (paralelno i blizu staze Konj) koji nosi titulu najtežeg puta. U svakom slučaju, ako je Mrzljak ugodan, a Konj pomalo neugodan, Pionir će biti dosta uporan u svojoj neugodnosti. No, po otkucajima srca, Pionir (+ cijeli povratak dolje po Konju) je mala beba za teži put na Čevo. Vrh od samo 562m, ali grize. Pogledajte grafove koji se nalaze ispod mape s GPS tragovima:
Iako planinarenje i hodanje povezujem isključivo s isključenjem iz civilizacije te odmorom od ljudske buke, pobornik sam tehnologije i raznih sprava za mjerenje i snalaženje u vremenu i prostoru. Teorijski sam proučio i obradio aplikaciju (augmented reality videoigru) Pokemon Go koja je prošlo ljeto postala vrlo popularna, našla se po svim portalima, novinama i slično, a onda nakon par mjeseci zamrla. No, čini se da obožavatelja i igrača još uvijek ima, a jedan od njih je i jedan moj dobar prijatelj kojem je u biti dosadno pa se bavi tim stvarima, ali ako nekoga to može pokrenuti da izađe iz kuće/stana i hoda - to je okej. Možda je pomalo tužno da motivacija mora dolaziti s te strane, ali pustimo to. Baš on je zaslužan za to da vidim što u praktičnom smislu nudi Pokemon Go. Nije mi u interesu igrati je u uobičajenom smislu te je tako namjeravam tu i tamo uključiti na pokojem vrhu ili osamljenom mjestu da vidim hoće li se što zanimljivo pojaviti. Ukoliko nekog zanima, na Balkonu, kod inoks križa, nalazi se poke stop (mjesto od interesa za igrače Pokemon Go-a na kojem možete dobiti poke lopte, jaja za inkubator, itd.) pod nazivom: Jesus on the Cross Čevo. Zanimljivo da se poke stop nalazi baš ovdje.
Ukoliko planinarenje nije Vaš đir ili više volite hodanje u gužvi uz glazbeni (koji je stvarno dobar ove godine što god neki rekli da nema velike pozornice i slično) i druge zabavne programe, u Varaždinu se još četiri dana održava naveliko poznati Špancirfest. Možete nabaviti stvarno svašta, a ovaj divovski perec je jedna od takvih stvari:
Uskoro će i godina dana otkako smo spasili našu Ivu (da, dobila je ime po Ivanščici) iz Prigorca. Transformacija je, kao i u svim slučajevima spašavanja nesretnih životinja, čudesna.
A za vikend konačno nešto, rekli bi, novo i divlje te prekrasno. Slika neka govori tisuću riječi. Barem dok se ne vratim i ne napišem nešto i dodam još par tisuća riječi.
komentiraj (3) * ispiši * #
Generali za stolom ili prva godišnjica Vučikovca
15.08.2017.Budući da je prije malo više od godinu dana nastao detaljan IZVJEŠTAJ s planinarsko-rekreativne i biciklističke staze "Vilinska špica", ovaj zapis će služiti kao dodatak njemu. Biti će dodani podaci koji nam prije godinu dana nisu bili poznati te karta (GPS trag - vidi kraj zapisa) koja istraživačima planina nudi prilično točan opis i osjećaj gdje se što nalazi - ovaj puta bez nepotrebnih vrludanja. Ujedno koristim i priliku kako bih obilježio prvu godišnjicu odlaska na i obilaska livade Vučikovec koja spada pod brdske travnjake (razred Festuco-Brometea reda Brometalia erecti) planine Ivanščice. Osamdeset posto Ivanščice se nalazi pod šumom, a samo dvadeset otpada na travnjake. Zanimljiv podatak je da na šumskom području raste samo trideset posto biljnih vrsta dok ostatak raste na travnjacima nastalima ljudskom intervencijom: košnja, ispaša, itd. Iako bi na prvu pomislili da je to još jedna "ljudska spačka", ukoliko se travnjaci ne održavaju, oni zarastaju i polako se vraćaju u šumski tip staništa. Time se gubi i biljna i životnjska raznolikost. Biološka raznolikost Vučikovca je velika, a tu se najviše ističu orhideje (kaćuni) od kojih je najznačajniji bazgov kaćunak. Njegovo jedino stanište u sjeverozapadnoj Hrvatskoj je upravo Ivanščica te raste na Francovoj sjenokoši (u blizini vrha Hanjžice, 994 mnv), Pragerskim krčima (u blizini Vučikovca - kaže Jelenko da su ti krči preko ljeta, nažalost, dosta zarasli te da su prije bili bolje održavani) i u najvećem broju na Vučikovcu.
Planinarska skupina je ovaj put bila u malo drukčijem sastavu, ali s jednakim ili većim žarom za novim pustolovinama. Budući da Maja i Nikola još nisu vidjeli Vilinsku špicu, Vučikovec i/ili poznati Generalski stol, odlučili smo se za tu destinaciju. Vrijeme je bilo besprijekorno te je jutros osvanuo predivni ljetni dan. Početak Vilinske špice i Vilinske staze (nemojte brkati ove dvije različite planinarske rute!) počinje u Vinogradskoj ulici u Lepoglavi. Privlačniji dio Vilinske špice počinje nakon prvotnog asfaltnog tabananja koje kasnije prelazi u prihvatljivije, makadamsko tabananje. Zanimljiva serpentinasta cesta počinje negdje nakon prehodanog drugog kilometra, a kod starog kamenoloma Vudelje počinje nešto mediteranskija klima s pratećom borovinom (miris mora, neki bi rekli). Tradicionalno smo prošli kroz staro, zamračeno spremište kamenoloma.
Nakon tri i pol kilometra dolazite do krasnih vidikovaca i pogled seže prilično daleko. Impozantna (i sad malo jasnije zašto se tako zove) Ravna Gora pruža se u svoj svojoj veličini. Moguće je skretanje udesno za kamenolom Očura, a mi skrećemo lijevo prema Vučikovcu i vrhu Vilinska špica. Tu gdje su prije godinu dana započeli naši navigacijski problemi, sada bez ikakvih problema vodim svoje prijatelje putevima koji se, vjerujem, njima čine zbunjujući. Što se tiče markacija, tužan sam primijetiti da se ništa puno nije promijenilo (osim što je jedna srušena oznaka za KT podignuta). Jasnih oznaka za vrh Vilinska špica i dalje nema, a sama planinarska staza (ako to možemo tako zvati) je loše održavana. Ukoliko idete ovdje prvi puta i istražujete, šanse da se izgubite su doista velike.
No, mi smo prvo obišli livadu Vučikovec te su Marek i Maja ostali odmarati kod kućice orhidejočuvara. Nikola je izrazio želju da vidi neimenovani i spasonosni izvor od prošle godine. Izvor se nalazi jedno sto metara jugozapadno od Vučikovca. Bilo bi krasno umiti se u hladnoj vodi koja izvire iz planine, ali izvor je presušio. Vratili smo se natrag do ostatka ekipe te nakon kratkog odmora nastavili prema vrhu Vilinska špica.
Maksimalno deset minuta treba od Vučikovca do vrha Vilinska špica. Vrh je obrastao šumom te je pogled na bližu i dalju okolicu blokiran. Ipak, ako se potrudite, možete kroz grane vidjeti Sljeme. Muhe su jednako dosadne kao i prošle godine. Marek tradicionalno okida jedan selfie za planinarke i ostale djevojke željne akcije te nastavljamo strmim putem dolje.
Deset do petnaest minuta laganog hoda (pazite na strmi spust s vrha Vilinska špica!) i dolazite do Generalskog stola. Do zabune i gubitka pravog puta bi i ovdje moglo doći jer Vilinska špica (staza) očito nema jasnog reda što se tiče svojih oznaka kontrolnih točaka (KT) (zapravo ga ima, ali teško ga je pratiti jer je KT 5 (Vudelje vrh) bliža KT 7 (Generalski stol) nego KT 6 (vrh Vilinska špica)). Kao i prije, drugi put je mnogo lakše nego prvi te tako isprve pogađamo put i dolazimo do Generalskog stola. Moji suplaninari su očarani ovom lokacijom, a Maja ubrzo pronalazi i mjesto u hladovini koje je pogodno za kampiranje. Sam Generalski stol je nekako u poluhladovini pa ipak ostajemo sjediti za njim osjećajući se kao pravi generali. Pogled na Ravnu Goru postaje još jasniji i bolji, a na dlanu se nalazi i cijela Lepoglava. Idilično mjesto pogodno za odvesti (buduće) zaljubljenike u prirodu i planinarenje.
Za kraj prilažem osnovne podatke o Vilinskoj špici te obećanu mapu lokacija:
Naziv staze: Vilinska špica (od 1 KT do 7 KT)
Znamenitosti: staro spremište kamenoloma Vudelje, prepoznatljiva serpentinasta cesta i vidikovci, Vučikovec, vrh Vilinska špica, Generalski stol
Vrijeme obilaska: malo manje od tri sata
Udaljenost: od KT 1 do KT 7 malo preko šest kilometara
Težina: malo do srednje* zahtjevno
Preporuka: šeširi, marame, zaštita za glavu; pri samom kraju mnogo mjesta gdje prodiru sunčeve zrake
Popis KT-a Vilinske špice: 1) Lepoglavska Ves, 2) G. Gečkovec, 3) plato Vudelje, 4) plato Vudelje 2, 5) Vudelje vrh, 6) Vilinska špica, 7) Generalski stol, 8) Zmržnjak, 9) Bračkova pećina, 10) Šumec
Uživajte u prirodi!
Oznake: Ivančica, Vilinska špica, kamenolom Vudelje, Vučikovec, orhideje, bazgov kaćunak, vrh Vilinska špica, Generalski stol
komentiraj (1) * ispiši * #
Oštrcgrad - pl. kuća Majer - vrh Ivanščice ili priča o čovjeku s kutijom
23.07.2017.Naravno, proslava rođendana na planini je nešto što je izvedeno već mnogo puta (o jednom od njih možete pročitati OVDJE - iako za to imate još malo vremena budući da se stranica vakuum.space, za koju sam često pisao o planinarenju i svemu ostalome, uskoro gasi). Za takvo što se odlučuju ljudi kojima je dosta uobičajenih (zapravo razlika između dječjih i odraslih ima jako malo) proslava u kojima prijatelji slavljenika dolaze do njegove kuće (ili gdje već slavi) i on ih ugošćuje s neprirodnim količinama hrane i pića te se to proteže najčešće dugo u noć, a često i do jutra drugog dana. Moram priznati, ja sam jedan od takvih ljudi.
Istina, morate biti okruženi ljudima koji su voljni znojiti se i provesti par sati u prirodi, često pod teškim fizičkim naporom. Tko se, pobogu, na taj način zabavlja? Imam sreću da nisam trebao koristiti nikakve eksterne motivacije i kolačiće za svinje da bih našao četvero ljudi koji bi htjeli poći na rođendansko planinarenje sa mnom. Maja i Nikola su moji uobičajeni suputnici na fizičkom i spiritualnom putovanju po planinama. Maja i ja već dugo gazimo vrhunce zajedno i mislim da kroz to rastemo za-jedno. Nikola je poseban fenomen koji je u kratkom vremenu postao jedan od najvećih zaljubljenika u prirodu i planine koje ja poznajem. Iako učimo jedan od drugog, moglo bi se reći da je on neka vrsta mojeg naučnika za planinu - uz Maju, jedina osoba na koju se mogu 100% pouzdati da neće reći NE mojim ludim idejama za rute. No, tempom kojim napreduje uskoro bi učenik mogao postati mnogo iskusniji od učitelja, što, nadam se, znači da radim dobar posao kao motivator. Igor (publici poznatiji kao Buć) i ja dijelimo neke od prvih pohoda na planinu dok smo još pohađali srednju školu. Čevo, Ravna gora, Ivanščica - naši davni usponi na te vrhove i planine su začetak moje ljubavi prema planinarenju. Igorova bolja polovica Ivana (slavljenica na najmasivnijem rođendanu na planini - pogledaj poveznicu iznad) se, sad već više puta, pokazala kao dostojna bilo kojeg uspona i pohoda za koji ja znam. Nikola je baš danas izrekao jednu lijepu rečenicu koja ukratko opisuje tim koji sam izabrao za današnji pohod:
"Slon nas je sve spojio." - Gospodar Čeva
Za referenciju pogledaj: Slonovska surla Strahinjščice
Naša skupina od pet planinara ima i šestog člana. Nisam bio siguran hoćemo li se i ovaj puta promašiti na planini ili nećemo, ali dok sam, tamo negdje već u blizini Oštrcgrada, dobio poruku, znao sam da je danas baš taj dan. Pričam već dugo o svom prijatelju planinaru i mudrom poznavatelju buddhizma i Istoka. Zapravo, pričam o njemu već toliko dugo da su neki, uz nedostatak njegove fizičke prisutnosti i pojave, počeli sumnjati da on uopće postoji. Možda je Borna konačno skrenuo pa sad umišlja da ima neke savjetnike ruta i prijatelje online. Pomutio mu se um. Vrag mu šapće na uho. No, Jelenko je stvaran i sad za to imam svjedoke.
Nakon kratkog razmišljanja i odbacivanja ideje da skupinu vodim od Lujčekove hiže preko Male Ivanščice na vrh Ivanščice, došla je ideja za Oštrcgrad te planinarsku kuću Majer. Nitko iz ekipe tamo nije bio pa se ta opcija odmah učinila i edukativnom. Ručak je bio planiran kod gospodina Pasarića na vrhu Ivanščice pa je tako trebalo nakon obilaska Oštrcgrada i Majera doći do vrha. Budući da dolazimo iz Varaždina i bliže okolice, automobilom smo se dovezli do Žganog Vina te krenuli po Mrzljaku gore. Kod groba neznanog junaka kratko se skreće na put Luke Baretina (tzv. magistralu Ivanščice po kojoj prevaranti idu automobilima do vrha) te se prati oznaka za Oštrcgrad i Majer. Da bi ovaj dio priče imao smisla, moram napomenuti da sam se odlučio nositi točno 47 klipića u nečemu što se naziva multi-box kako moji suputnici ne bi ostali gladni do ručka koji nas je čekao na vrhu. Bio je to neuobičajen prizor koji je potaknuo Buća da izmisli novu planinarsku titulu: piknik-vehabija. Nedavno sam bio i podvrgnut operaciji ruke (unazad povučena metakarpalna kost na četvrtom prstu lijeve ruke) te još uvijek nosim povez. Trebao mi je i štap da smanjim šanse da padnem. Kako vam ne bih dalje golicao maštu, slika će pomoći. Doktore, ako slučajno ovo gledate, nisam držao štap s lijevom rukom - ovo je bilo samo za potrebe slikanja!
Uglavnom, kod groba neznanog junaka smo sreli jednog čovjeka čiji je fenotip neki mix Balaševića i Bućevog susjeda Žeca. Ja sam stavio multi-box na stol i rekao dobrim ljudima neka se ponude i na taj način mi pomognu da ne teglim toliko do Oštrcgrada. Nasmijali su se, ali apsolutno nitko nije uzeo klipić. Gospodin Žec Balašević je rekao da ne može jesti po putu jer će si pokvariti tempo. Sportaši ne žele ugljikohidrate već samo proteine te je tako prvo pitao ne nosim li ja to u kutiji pohance. Ne, iako tako ne izgledam, ja sam vegetarijanac cijeli svoj život. Uskoro zatim otišao je prema Majeru, ali preko grebena. U tom trenutku nitko od nas nije znao što mu to znači i koji je to put. Svi su otišli, a na našem odlasku je do ovog mjesta došla jedna mlađa djevojka koja se čudila kako se svi na planini pozdravljaju s "bok". Rekla mi je 'bok', a ja sam se, stavivši ruksak na leđa, nasmijao i rekao 'ajde bok'. Kad smo se probili do ceste za Oštrcgrad i Majer, trebalo nam je kojih 40 minuta hodanja do Oštrcgrada (3.7 km).
Popeli smo se na utvrdu. Buć i Nikola su bili prvi i čuo sam neke glasove te vidio da si netko suši majicu. "Gde ste vikinzi?" - mislim da je to bilo prvo što je Jelenko rekao. Znoj je curio u potocima dok sam došao do centralnog dijela utvrde te pružio svom blog prijatelju ruku kako bismo se upoznali, službeno barem kad se ovako znamo već dugo. Ne znam, ne želim sad ulaziti u filozofije online prijateljstava i odnosa, ali, uz normalnu nelagodu dok nekog upoznaješ, osjećao sam da poznajem tog čovjeka kojem pružam ruku. Je li to planinarsko prepoznavanje ili neko drugo, nije bitno. Prva tema je (a što bi drugo bilo?!?) bila kako doći do vrha. Jelenko je pričao o nekom koritu (zaboravio sam prokleto ime, bio je ovo dugi dan) i kako ga to privlači. To je to. Nisam trebao dalje tražiti znakove - ovo je definitivno planinar. Privlače ga vražje šipražje, bijesna korita i teški usponi. Ubrzo smo došli do zaključka da bi bilo bolje da idemo samo po grebenu, preko Beliga, gore prema vrhu. Jelenko je počeo pričati o planovima za pohode, a Nikola je bio oboren s nogu dok je čuo da se ide preko 2000 metara. Naime, Nikola misli da će se na tim visinama nešto posebno dogoditi. Možda i hoće, tko zna?
Bube su nas htjele pojesti te smo krenuli prema Majeru do kojeg od Oštrcgrada ima najviše petnaest minuta (sa istočne strane utvrde Oštrcgrad pažljivi promatrač može vidjeti krov pl. kuće Majer). U Majeru radi Ivanina frendica iz osnovne škole, a tamo je bio i gospodin Žec Balašević kojemu sam rekao da ovaj put stvarno mora uzeti barem jedan klipić jer ga pratim okolo po planini kako bi se to konačno i dogodilo. Nasmijao se i uzeo par klipića. Naručili smo pivo, ali neke su bile tople, a neke ohlađene. Srećom, uzeo sam ohlađenu. Jelenko je proučavao kartu Ivanščice te mi pokazao kud moramo ići do vrha. Nakon što smo popili pivo, Jelenko je rekao da danas neće ići do vrha te smo se pozdravili i dogovorili da ćemo se čuti u svezi budućih pohoda.
"Da, ali nakon te rampe gdje ti je oznaka za vrh, moraš paziti da ne bi samo nastavio misleći da ideš po dobrom putu. Postoji skretanje na greben i to je vaš put."
Uzalud, prijatelju moj! Na našem putu do vrha, promašili smo naglo skretanje za greben i nastavili po nečemu što stvarno izgleda kao dobar put. No, nema planinarskih oznaka. Mislim da smo baš u tom trenutku Nikola i ja raspravljali kako se najbolje uči kada zalutaš... da, to je bila neka vrsta self-fulfilling prophecy-a. Došli smo do dijela na kojem nije bilo moguće nastaviti, drva razbacana na sve strane, staza naglo prestaje. Uskoro smo uočili da već jedno vrijeme oznaka boga planine nema. Vratili smo se istim putem i ovaj put uočili naglo skretanje na greben. Zapravo je vrlo lako zalutati jer se na tu stazu praktički morate popesti (pomoći si rukama). Predlažem markacistima da se to bolje označi. Nikola i ja smo baš onda i pričali o tome kako se na internetu ne može naći fotografija jedne lovačke kuće koja se nalazi na trasi Lujčekova hiža-Milengrad. Treba poslikati tu kuću i staviti je na internet! Korisnici su ti koji potpomažu stvaranju sadržaja. Tražilice su samo mašine, kontejneri za hrpu podataka, ali mi smo ti koji podatke unose. Na tom tragu razmišljanja, prilažem ovdje kartu koja sadrži GPS trag cijelog današnjeg pohoda i close-up skretanja na greben tako da budući pohoditelji ne zalutaju :)
Greben je uvjerljivo najteži dio našeg današnjeg pohoda. Cijelo vrijeme praktički hodate gore dolje te to dovodi do priličnog umaranja. Dijelovi su strmi pa se preporuča i korištenje štapova. Od početka grebena do vrha Belige (974 mnv) ima 1.6 km te smo mi to prevalili za 40 minuta. Od Beliga do vrha ima... hm, oko 1.6 km i trebalo nam je 30 minuta. Jelenko mi uvijek govori kako mi zapravo dosta brzo hodamo, a ja sam uvijek skeptičan. No, možda ima nešto u tome. Danas mi se činilo da je cijela skupina držala brzi i postojani tempo hodanja. Mislim da smo negdje oko 13:00 bili kod Pasarića, a količina posjetitelja je bila relativno prihvatljiva. Naručili smo hranu i piće te se najeli. Klipiće smo konačno pojeli pa sam do podnožja mogao bezbrižno nositi prazan multi-box bez straha da će se nešto prosipati.
Želio bih zahvaliti svojim prijateljima koji su išli sa mnom i hrabro prošli rutu koja se na kraju i nije ispostavila tako laganom. Želio bih također zahvaliti Jelenku na navigaciji i stalnoj podršci - nije ovo prvi put da ga u nevolji zovem mobitelom na planini gdje imaš sreće ako uloviš signal. Sveukupno smo prošli oko 16 kilometara i obišli jednu staru utvrdu Ivanščice, pl. kuću i pl. dom. Nije loše, zar ne?
Uživajte u prirodi i planinama!
Oznake: planinarenje, Ivančica, Žgano Vino, Mrzljak, grob neznanog junaka, Oštrcgrad. pl. kuća Majer, greben, Belige, vrh Ivanščice, Pasarićev dom
komentiraj (7) * ispiši * #
Klitoris sv. Lucije
04.12.2016.Prošlo je malo više od pet tjedana otkako nismo otišli u prirodu, u planine. Već predugo izbivamo kako je rekao moj prijatelj Mario. Nakon što sam ovih dana pročitao knjigu Ede Popovića: Priručnik za hodače, postalo je jednostavno nepodnošljivo. Morao sam uskoro opet u divljinu.
Negdje u petak kasnije navečer odlučio sam koja će biti ruta. Već jedno vrijeme mi na mailu stoje koordinate špilje sv. Lucije koju su nedavno posjetili Jelenko i njegova planinarsko-lutalačka ekipa. Oni Ivanščicu drže u malom prstu pa se zelembaću poput mene pametno držati kraj takvih i njihovog znanja. Kako je Jelenko pisao, špilja sv. Lucije je najveća (zasad otkrivena) špilja na Ivanščici. Čak i da nisam vidio slike na njegovom blogu, rekao bih da je to definitivno destinacija od interesa i nešto što bi svaki ljubitelj i poznavatelj Ivanščice trebao barem jednom vidjeti.
Maja i Mario su bili ti koji su opet pristali na „jednu od Borninih ludosti“ – Mario valjda jer je i sam bio očajan za dozom planine nakon dugo vremena, a Maja i ja se pratimo po planinskim putevima već jedno vrijeme. Napravili smo već hrpu planinskih uspomena, a one se samo množe iz pothvata u pothvat. Otkad sam nabavio kartu Ivanščice od gospodina Smerkea, koristim je aktivno i samo je trebalo pratiti Jelenkove upute i pomoći si s koordinatama da otprilike znam kud idemo. Zvučalo je dovoljno lagano, a u planinu se uvijek kreće entuzijastično.
Početna točka je Žgano vino te se krećemo tri kilometra po magistralnoj cesti (službeni naziv: put Luke Baretina) za vrh Ivanščice. Tu se nalazi skretanje za Vilinsku stazu koju su neki prije popularnosti i planinskog hipsteraja zvali Sjeverni prolaz. Slijedeći tu mitsku stazu, nakon ni pet minuta dolazite do lovačkog objekta. Do tud sam Jelenkove upute pratio toliko školski da sam pomislio da mi je planinarski ruksak zapravo školska torba.
Avantura ili drugim riječima problemi počinju baš tu negdje gdje i mi napuštamo Vilinsku stazu te prelazimo na jug. Pišući ovo, upravo jako dobro opisujem ono za što mislim da je svrha (putopisnog) bloga: pomoći si opisima drugih da bi se došlo do nekog mjesta. Tražimo stalno neke stijene, a uskoro ih i nalazimo. Raspršujemo se svaki na svoju stranu te ja, sad barem to znam, krećem u krivom smjeru. Mario je na dobrom tragu, ali istražuje krive stijene. Ja se vraćam, a Maja ide još dalje od Marija i približavamo se većoj nakupini stijena.
Problematično je što ovim putem konstantno idete paralelno s prilično strmom padinom što nije baš praktično, a nije ni ugodno za gležnjeve koji su pod velikim naporom. Na žalost i moje veliko razočaranje, ogromne stijene nisu skrivale ono što smo tražili. Počinje pritisak okoline te ja posežem za tehnologijom: vadim mobitel iz džepa i „okrećem“ Jelenkov broj. U prvi mah nema signala, ne zvoni. Pokušavam nakon pet minuta ponovno i javlja mi se neki tip. Pitam ga dal zna tko zove, smijem se i predstavljam se. Čovjeka sam doveo u neugodnu situaciju – želi mi pomoći, ali ne zna kako. Uskoro i sam shvaćam da mi nema pomoći. Slušamo savjet te se spuštamo do samog dna.
Već pomalo izmučeni od strme padine i razočarani što nismo našli špilju, krećemo natrag prema lovačkom objektu. Skalovka mi se naprosto smije. Osjećam „poraz“ kako mi se šulja iza leđa, a Maja ponovno priča o mojim užasnim navigacijskim sposobnostima. Regrupiramo se kod spomenutog lovačkog objekta. Vadim kartu i pokušavam sve posložiti u glavi. Odlučujem da ćemo se vratiti i „još jednom zadnji put pokušati“ naći sv. Luciju.
Uskoro napuštamo uređeni dio staze (koja možda vodi do izvora Koprivnjak, a naknadno te mnogo dalje i do Pustog Lobora? Da, to je opet pitanje za Jelenka jer mi se već sad formira u glavi novi pothvat), a Maji se ne sviđa što ih vodim po praznom koritu punom lišća. Moji suputnici u jednom trenutku staju, a ja s jednim kupljenim i jednim prirodnim štapom nastavljam dalje. Opet počinje ta prokleta strmina po kojoj napredujem paralelno i sporo. Prolazim stijenu za stijenom, mojih suputnika već jedno vrijeme nema na vidiku. No, to je mozak u planinarsko-istraživačkom modu! Još samo jedno skretanje, još samo jedna stijena, još samo malo boli i skorog pada u provaliju.
A onda u daljini vidim nekakav znak na stijeni, ali ne vidim nikakav ulaz, nikakvu rupu u zemlji. Ipak, već onda sam znao da sam došao! Došao sam! Protiv svih prognoza, protiv svih tamnih komentara, osjećao sam je da tamo stoji. Stoji tamo već milijunima godina, a sad je mene dozvala.
Sudbonosan znak kojeg vidim izdaleka
Trebalo mi je još jedno vrijeme da se kroz strminu probijem do cilja, a onda sam ugledao tu veličanstvenost! Prva pomisao je stvarno bila: izgleda kao ženski spolni organ. Ovo je, znači, „ono“ mjesto naše Ivanščice! Fućkam svom snagom (pomalo kao bauštelac kad vidi lijepu ženu) da signaliziram svojim suputnicima pronalazak sankta Lučije. Sjedam na stijenu i veselo mlataram visećim nogama. Iskonska sreća, dobrodošla!
Mario i Maja su se kretali prema mom glasu i na kraju su me našli. Maja je preostali komad strmine, uz gunđanje koje sam protumačio kao vrstu ispušnog ventila te ignorirao, prošla graciozno poput divokoze. S druge strane, vidio sam danas neke prizore koje nikad nisam mislio da ću vidjeti i pritom ne mislim samo na fascinantnu špilju. Mario se u prelasku te zadnje strmine jednostavno ukopao! Počeo je kliziti i polako, ali sigurno je išao prema dnu. A onda, u duhu kolegijalnosti, vraćam se po strmini do njega te mu pružam ruku i štap. Nekako smo se dovukli do ulaza u špilju koju Maja već znatiželjno istražuje. Pomalo sam zadovoljan što se ovaj izvještaj i bez naslova može čitati i sa seksualne, pervertirane strane. Freud bi mi tu svašta učitao, a ja kažem: neka!
Zadržali smo se jedno vrijeme na ulasku u špilju. Jelenko je bio u pravu, ovo je stvarno dobro mjesto za braniti od napadača. Odlučili smo da će nam možda biti lakše krenuti prema gore pa po hrptu doći natrag. Nisam htio opet vidjeti Marija kako se skliže pa smo nabavili još drvenih štapova za ukopavanje. Ima dosta kamenja koje se čini čvrstim, a za jedan takav sam se primio pa mi je ostao u ruci. Svakako je potreban oprez! Korjenje je tu bolja i pouzdanija opcija te se penjemo do vrha. Slijedi šetnjica po hrptu do ponovnog spajanja na Vilinsku stazu. Ostalo je povijest.
Za kraj želim zahvaliti svom prijatelju Jelenku bez kojeg ovaj edukativni izlet svakako ne bi bio moguć. Sve sam sigurniji da nam se bliži neki zajednički pothvat! Hvala i Ivanščici koja ostaje nepresušan izvor inspiracije. Mojim suputnicima hvala što imaju (ili nemaju) strpljenje te mi tako pomažu da postanem odlučniji i bolji vođa na planinarskom putu. Nepokoleban i osnažen, radujem se sljedećem odlasku na planinu!
Oznake: planinarenje, Ivančica, špilja sv. Lucije
komentiraj (10) * ispiši * #
Dobra volja je najbolja!
16.10.2016.Nažalost, iz podruma ne možete doživjeti ljepote Ivanščice u njezinoj jesenskoj haljini koja se polako, ali sigurno sprema da prigrli ukrase zime i hladnoće. Pijući domaće craft pivo, nekako smo se sažalili nad svima koji se u tom trenutku nalaze kod kuće i mirno spavaju dok smo mi već obavili svoju nedjeljnu dozu upijanja prirode.
Odabrana ruta za današnji izlet bila je Konj kojeg mnogi zabunom navode kao najteži put do vrha Ivanščice. Zabuna je, doduše, razumljiva jer su razlike male, ali Pionir ipak nosi titulu najteže staze sjeverne strane Ivanščice. Spustili smo se preko Mrzljaka koji je najblaži prema koljenima planinara ako ne računamo cestu. No, put preko ceste vijuga unedogled i tih deset kilometara do Pasarićevog doma se čini kao prava vječnost.
Usporedbe radi: ljudi koji su kod Žganog vina ostavili automobil u isto vrijeme kad i mi te krenuli po cesti, došli su nadomak vrhu u trenutku kad smo se mi počeli spuštati. U tom vremenu smo od Žganog vina došli do parkirališta i početka staze Konj, popeli se gore, prestigli dosta planinara po putu, dahtali i mučili se, slikali razne lijepe prizore, došli do Pasarića, presvukli se, najeli se i napili, poslikali se na piramidi i vidikovcu te krenuli natrag. Hm, da. Nemojte ići pješke po cesti do vrha Ivanščice!
"Treba znati hmreti na Ivanščici!" - Nikola Sokol u komentiranju jednog davnog incidenta s jednim planinarom kojeg smo nosili do vrha
Krenuli smo malo kasnije (uspon smo započeli u 9:45) pa je u Pasariću već bila vesela planinarska ekipa. Koliko god planinari znali biti ugodni, što je previše ni s kruhom nije dobro. Usijana tijela su grijala prostor, mjesta je jedva bilo, a leća od fotoaparata se maglila. Sunce se kasnije pokazalo i obasjalo Ivanščicu baš za slikanje na piramidi. Sjeverna strana se razvedrila, a nad južnom je još bila magla.
Sve se promijenilo već na Zubima prije dva tjedna, ali sve je jasnije da domaće pivo daje poseban štih planinarenju te je puno bolje od industrijskog. Možda naši okusni pupoljci podivljaju na planinama, ali sve smo bliže pronalasku recepta za savršeni planinarski užitak. Dodajte domaće craft pivo na svoj popis!
Uz sve možebitne dileme, nemojte nikad zaboraviti da Vam za odlazak u prirodu ne treba mnogo. Možda je od svega najvažnija dobra volja, a za kraj donosim jednu pjesmu da to ne zaboravite. Neka Vas to vodi na planinu, ali i kroz život :)
Oznake: planinarenje, Ivančica, konj, Mrzljak, Carft pivo
komentiraj (2) * ispiši * #
Meko srce planine - Spasitelji nemoćnih
11.09.2016.Moram biti iskren pa priznati da nisam namjeravao pisati izvještaj s današnjeg pohoda na planinu. Ostavio sam i taktički sat kod kuće te nemam nikakvog pojma o vremenu do vrha, vremenu silaska ili bilo kakvom ritmu hodanja. No, onda su se, pred sam kraj našeg puta, počele događati stvari za koje bih se usudio reći da nisu slučajne. Od našeg ulaska i lutanja južnom stranom Ivanščice je već počelo kreiranje našeg sudbonosnog susreta. Radilo se o životu smrti, a mi ovaj put nismo mogli pogledati ustranu.
Bio je to uobičajen uspon na Ivanščicu preko Konja. Prilično rano je znoj počeo teći niz moje lice. Mrlja oko mog ovratnika na majici je postajala sve veća i veća. Maja se držala puno bolje, ali dan je stvarno bio sparan. Dosta ljudi se kretalo do vrha, a mi smo ih sve redom prolazili osim jedne djevojke (maloljetna gazela) koja je povremeno trčala do vrha i ispuštala neke čudne krikove. Možda su to bili ratni pokliči, tko zna? Umjerenim do brzim tempom smo došli do vrha, a tamo nas je dočekao pas koji je oko vrata imao maramu na kojoj piše: “Ivančica”. Dočekao nas je i puni Pasarićev dom, ali smo našli jednu praznu klupu koju smo odmah zauzeli.
Nakon kratkog odmora i službenog zapisa u Zelenu knjigu planinarenja, krenuli smo dalje. Jedno vrijeme sam zurio u dnevnik BPP-a (Belečki planinarski put) i pokušavao iz tamošnjeg opisa shvatiti kako da dođemo do vrha Hanjžica. Pomalo izgubljeni u početku, ubrzo smo se orijentirali i skockali te smo hodali po pravom putu. Pretpostavljam da nam je trebalo kojih petnaest minuta do Hanjžice. Onda ide još maksimalno deset minuta hoda do livade koja se naziva Francova sjenokoša. Hanjžica je vrh obrastao šumom i nema nikakvog pogleda, ali Francova sjenokoša nadoknađuje propušteno! Pruža se nevjerojatan pogled, ali morat ćete sami provjeriti jer sam toliko uživao u pogledu da se nisam sjetio slikati B Opet malo izgubljeni u traženju puta do Črnih mlaka, snašli smo se i priključili se na dobro nam poznati put – Mrzljak.
Jurili smo prema dolje zavidnom brzinom i opet prolazili mnoge planinare. Grob neznanog junaka, drveno stubište, spust od koreja, Žgano vino, planinsko ogledalo – sve smo to jako brzo prošli. A onda je došao taj trenutak koji će mi se sigurno urezati duboko u pamćenje. Bezbrižno smo prolazili kraj polja kukuruza i u jednom trenutku je nešto ispustilo zvuk, bolje reći: nešto je zamijukalo. Maja i ja smo se okrenuli prema gustom polju i ugledali crno-bijelu lopticu koja ide prema nama. To je bilo to. Zvuk je bio dovoljan da nas upozori, ali jednom kad smo ga/je ugledali, bilo je gotovo. Mali mačak koji može imati valjda najviše četiri mjeseca. Nismo sigurni u svezi spola, ali nazvali smo ga Korn (nađen u polju kukuruza). Oči su mu bile upaljene i puno je žmirkao. Dozivao je mamu, ali usred polja očito nije bilo nikoga.
U početku nam nije htio prići te smo nakon mnogih pokušaja privlačenja, odlučili samo otići. Ne mogu Vam do kraja opisati osjećaje koji su se u meni komešali. Bilo je to nešto između mržnje prema cijelom svijetu, gađenja prema onima koji su ovo jadno biće ostavili, ali velika odlučnost da se nešto učini po tom pitanju. Već smo pomalo odmaknuli, a niz moje obraze su krenule suze. Čuli smo ga i dalje kako izgubljeno zavija, a uskoro je na mom licu bilo više suza nego znoja. Maja me pogledala i pitala me jesam li dobro. Zagrlio sam je. Osvrtao sam se cijelo vrijeme i vidio kako korača za nama i dalje mijauče. Spuštali su se neki ljudi u automobilu prilično brzo, ali mačak je bio pametan pa se sklonio s ceste. Sad je bilo sasvim jasno da ide s nama.
Konačno se nekako primirio u Majinom naručju. Hodali smo kroz Prigorec i nudili ga svima. Nitko ga, naravno, nije htio. Sve je bilo jasnije da ćemo ga u Hondi odvesti kući. Tako je i bilo te smo ga doveli do Majine šupe gdje mu je pripremila ležaj. Iako je tokom vožnje spavao, prilično je bio aktivan kad smo ga stavili u njegov, nadamo se, privremeni dom. Uskoro je bio na prozoru i htio je biti s nama. Kasnije je jeo, a kad sam ga zadnji put vidio se odmarao. Sad nam je bitno naći mu njegov zauvijek dom.
Odavno snivam snove u kojima spašavam odbačene i nemoćne, one koji se ne mogu sami zaštititi. Ponekad zaboravim na to, ali me ovakve situacije podsjete da nikad ne smijemo zaboraviti suosjećanje i ako je neki osjećaj uz ljubav bitan, onda je to definitivno suosjećanje. Je li ovo pouka planine ili je to jedna od životnih mudrosti koje ću nositi zauvijek u svom srcu? Nije ni bitno. Bitno je imati otvoreno srce i ne dopustiti da hladnoća svijeta zatupi oštricu našeg suosjećanja.
p.s. – nažalost, sliku Korna nemam, ali čim je nabavim, objavit ćemo je. Na FB stranici Udruge Spas Varaždin smo već upitali je li netko zainteresiran da uzme Korna. Ako ste zainteresirani ili znate nekog tko bi mogao biti, pošaljite nam poruku na VAKUUM klub ili se javite na broj: 091 554 6777
Slika malog mačka lutalice preuzeta s: magazin.ba
Slika tužne mačke preuzeta s: buzzfeed.com
Vanity trenutak: upišite u google pojam "južna ivanščica" i stavite pod images. Da, polako preuzimamo tražilicu što se tiče tog pojma ;)
Oznake: planinarenje, Ivančica, Korn, suosječanje, Hanjžica, Francova sjenokoša
komentiraj (7) * ispiši * #
Ljudi na Vilinskoj stazi
07.08.2016.Nakon što smo našoj amaterskoj i piratskoj planinarskoj skupini dodali nastavak MET (Mountain Expedition Team), našao sam se u sasvim čudnoj, ali prigodnoj situaciji. Naime, volonteri iz međunarodnog volonterskog kampa žele provesti dan (pola dana, par sati) u prirodi, točnije: par sati na planini. Ta ideja dolazi s naše strane, naravno. Budući da se ovih dana u Lepoglavi održava Jailhouse Festival, došli smo na ideju da im spojimo prirodu i divlju zabavu za mlade nakon. Hoće li to uopće ići skupa ili neće? Ne znam. Znam samo da je na mene pao zadatak pronalaska rute. Želio bih naglasiti da ovo pišem u čisto informacijske svrhe! Suzdržavat ću se od nevažnih komentara koliko će to biti u mojoj moći. Dakle, glavne riječi posta su: PLANINARENJE U LEPOGLAVI, VILINSKA STAZA - prednosti i mane.
Istražujući tako prihvatljive rute koje vode iz Lepoglave, naletio sam na Vilinsku stazu te Vilinsku špicu. Vrh Ivanščice je prilično atraktivna destinacija pa smo odmah nekako prirodno izabrali Vilinsku stazu. Nitko od nas nikad tom stazom nije prošao, a prilično je neodgovorno i neprofesionalno gubiti se pred ljudima koje trebate voditi. Zapravo, mnogi "službeni" planinari bi se zgrozili kako ja sad tu pričam o bilo kakvoj odgovornosti kad ja, divljak i barbarin, nemam nikakve tečajeve ni škole planinarenja. Reći ću samo ovo: neformalno obrazovanje. Tužno je kad jedan ne-markacist, divlji planinar uviđa pogreške profesionalnog i pravog markacista i sasvim je jasno da bi od spomenutog bolje obavio posao. No, to su ti neki nevažni komentari koje sam htio izbjeći pod svaku cijenu, ali eto, nekako ne ide. Tako sam se iz čiste odgovornosti i zabrinutosti uputio sa ekipom odabranih i hrabrih provjeriti što skriva ta Vilinska staza.
Table koje postavlja Planinarski klub Ivanec su apsolutni pogodak! Ne poznam osobno te ljude i imao sam samo jednu prepisku s njima, ali sam veliki obožavatelj njihovog rada. Ako nekako zamišljam odgovorno ponašanje prema održavanju planinarskih staza, onda je to točno tako kao što oni to i rade. IPO (Ivanečka planinarska obilaznica) je označena da se ni malo dijete ne bi moglo izgubiti, a Vilinska staza stvarno ne zaostaje za njom. Jedina "mala" zamjerka koju moram spomenuti je procjena minutaže prelaska Vilinske staze pa do vrha Ivanščice. Dva i pol sata hoda do vrha Ivanščice? Tu su stvarno kolosalno pretjerali! Mi smo hodali do vrha skoro pa četiri sata. Okej, uzimam u obzir da smo u trenucima malo stajali jer su dvoje iz naše ekipe malo zaostajali (sastojali smo se od dvije divokoze i dva medvjeda). Čak i uz to, definitivno treba više od dva i pol sata do vrha Ivanščice.
Nažalost, velika minutaža je već eliminirala Vilinsku stazu kao moj odabir za vođenje naših volontera. Moramo se vratiti po istom putu što bi nas ukupno dovelo do skoro sedam sati hoda. Tko će partijati na Jailhouseu nakon toga? Vjerojatno nitko. No, mogli bi napraviti neku kombinaciju Vilinske staze i Vilinske špice! Lepoglavska Ves koja polako prerasta u Rim (da, dobro ste pročitali) i Šumski kutić posjeduju tu neku etno-čaroliju koja bi bila vjerojatni puni pogodak za naše volontere. Izvorčić (umanjenica namjerna) Oslek i nije neki prizor za vidjeti, ali je čisto u redu za napuniti rezerve vode - iako je niste uzeli dovoljno sa sobom ako Vam već u toj, ranoj fazi puta ponestaje. Slap Masni kamen je maleni slap, ali ga je lijepo za vidjeti. Slapovi su uvijek atrakcija. Nakon toga zapravo ni nemate nešto posebno za vidjeti. Jesekovice i još jedan izvor smo nekako previdjeli, a pokraj vrha Koprivnjaka smo samo prošli. Mali Krč (mjesto izlaska na cestu za vrh Ivanščice) i šumarska kuća Oberšje? Ništa posebno.
No, negdje između Masnog kamena i Koprivnjaka se nalazi tabla koja prikazuje Lepoglavu, Vilinsku stazu i Vilinsku špicu iz druge perspektive. Malo mi je trebalo da shvatim gdje smo točno mi i što se sad točno želi prikazati na toj tabli, ali ubrzo sam shvatio. Tabla ukazuje na mogućnost kružnog prelaska - neku kombinaciju Šumske Vile (dio Vilinske staze zapravo) i Vilinske špice. Vi se nalazite na raskrižju i možete se zapravo vratiti u Lepoglavu preko Vilinske špice. Tako nešto bi došlo u obzir za naše volontere. To je produžena verzija onog što zamišljam. Vjerojatnija je varijanta odvesti ih do Šumskog kutića i eventualno Masnog kamena i onda ih vratiti po istom putu dolje. Oni koji će biti spremni za još, ići će onda do Vilinske špice i Generalskoga stola... ne znam. Želim vidjeti taj Generalski stol. Toliko o planiranju za vođenje.
Gdje smo mi na kraju danas završili? Na vrhu, svakako. Od Malog Krča do vrha Ivanščice nam je trebalo sat i deset minuta hoda (neuračunate pauze). Cesta bi Vas vodila ravno do vrha, ali smo mi skrenuli kod Črnih mlaka te tako malo razbili monotoniju ceste, ali i izbjegli neke užasne tipove - jedan na kvadu, a drugi na nekom planinskom autiću s ogromnim amortizerima. Drugi bogovi im možda mogu oprostiti, ali Bog planine nikad neće. To mi nikad neće biti jasno. Trebalo bi zabraniti tim tipovima da dolaze na planinu.
Dobro smo se najeli u Pasarićevom domu te nakon male pauze i sunčanja krenuli prema dolje. Staza kojom smo se spuštali nazivamo kombinirani Pionir. To je kombinacija Pionira u početku (prije skretanja lijevo na njegov najstrmiji dio - nikako za silazak, uspon samo za trenirane i hrabre) te, vjerujem, Prekrižja. U jednom trenutku se vidi skretanje za Ham Pokojec (i Milengrad), a to je put kojim ćemo dolaziti prema vrhu kad ćemo u bliskoj budućnosti, nadam se, obavljati transverzalu Ivanščice. Još nije do kraja definirana ruta, ali krenut ćemo preko Čeva, Puste Bele, Ham Pokojca i vjerojatno Milengrada te Belecgrada i onda vrh. Nakon toga ide Vilinska staza i spajanje na Vilinsku špicu. Završetak kod Očure. To zasad tako izgleda u mojoj glavi. Pisat ćete pjesme jednom kad to obavimo.
Prehodali smo danas malo preko šesnaest kilometara. Sigurno pet i pol sati hodanja. Svi smo živi i noge su, barem moje, u dobrom stanju. No, ekspedicija još nije do kraja gotova te je vrlo vjerojatno da par nas iz VAKUUM MET-a ide ovih dana provjeriti i tu Vilinsku špicu da budemo u potpunosti sigurni kud ćemo na kraju odvesti naše volontere. Stvarno se čini da Ivanščica nikad ne može dosaditi.
Oznake: planinarenje, Ivančica, Vilinska staza, Oslek, Masni Kamen, kombinirani Pionir
komentiraj (8) * ispiši * #
Mokra Ivanščica ili zašto planinari ne pjevaju?
25.06.2016.Neke stvari započnu suncem, a završe u sivilu i kiši. Iako nismo spremni za potpuni prelazak na novi, eksperimentalni način izražavanja i podastiranja izvještaja s planine, donosimo Vam kombinaciju proze i poezije. Kao bard level 10, donosim samo opjevanu i ukrašenu verziju stvarnosti. Za sve dodatne fantastične elemente ćemo se obratiti našem Bogdanu koji je poznat po povremenim bljeskovima krasne fikcije.
Polako, ali sigurno hodaj
Dugo već nisi i svaki mišić je bolan
Kroz snijeg već jesi
Oblak daleki, sad blizu se desi.
Mudraci kažu: “Nije to ništa!”
Ostati suh danas, sreća je čista
No i mudraci su pali
I neznalica svoje idole zapali.
Znojan, mokar, pun boli
Bog planine baš to voli
Voda s neba, pod nogama blato
Osmijeh na licu vrijedi zlato.
U slobodno vrijeme se bavim opisivanjem sadističkih božanstava koja nekad dolaze u obliku dobronamjerne majke, a nekad u obliku mučiteljice gladne krvi i znoja.
Većina je zove Ivanščica i mnogi za nju imaju samo riječi hvale. Uvjerljivosti radi, pjesnik mora imati duboku spoznaju o onome o čemu piše. Mogao bih reći da Ivanščicu poznam u njezinu dušu pa sam tako vidio i njezine ispade bijesa (mećava na vrhu piramide), ali i nježno milovanje po licu (glas u laganom vjetriću koji mi želi dobrodošlicu).
U slučaju da bi se krv stvarno pojavila, uzeli smo ovaj put s nama mladu doktoricu Kreč. Prinova je bio i Goran i izuzetno nam je drago da se na VAKUUM MET planinarskoj sceni pojavljuju neka nova lica, mlade nade planinarenja.
Nakon poduže pauze, krenuli smo opet planinarskim putem. Iz Varaždina smo krenuli u 7:00. Naime, bježali smo od kiše koja je najavljena kasnije tokom dana. Kaotična kako ona uvijek biva, vremenska prognoza nije bila do kraja točna te nas je kiša ulovila ranije nego što je predviđeno. Odabrana ruta za uspon: Pionir. Bogdan je izvadio svoju bijelu halju, doktorica Kreč je stavila vrećicu na glavu, a ja sam zaštitio mamuta. Svi ostali su nastavili koračati kao da nije ništa.
Iza crnog objektiva on se skriva
Svoju njušku svugdje riva
Fotografira ljude, zvončiće i tratinčice
Lovac na kilometre – neman Ivanščice.
Bogdan viče: “To je posveta s neba!
Ovaj uspon za nas je mala beba”
No, čuo sam već jednom te riječi
Džungla pred nama, put priječi
Hrabra skupina kroz blato se valja
Zrinka, doktorica i Maja
Nema milosti, mokri do kože
Daj sad jednu pivu, što se drugo može?
Pasarić je došao kao krasno utočište. Ljudi koji su bili već ondje nisu izgledali toliko mokri kao mi. Maja je zapazila da su svi pogledi na nama kad smo ušli. Naravno da jesu! Mi smo popularna, sebeprozvana, planinarska, entuzijastična ekipa o kojoj svi uvijek čitaju na našem webu. Znate one scene na westernima kad notorni pljačkaši uđu u salon? Ako to možete zamisliti onda znate kako smo mi u tom trenutku izgledali. Uskoro nam se priključuje ostatak ekipe te zaposjedamo jedan od stolova. Uskoro se ispostavlja da smo najglasniji u cijelom domu (“Jede se i pije, svi znaju tko su kraljevi birtije”). Roba se sporo suši. Kaminsku vatru, pazikuća uguši. Ništa. Mislim da poezija navire kroz retke proze pa se uskoro približavamo apsolutnoj kulminaciji ove zabavne i poučne prezentacije. Želio bih prije toga našim dragim čitateljima postaviti današnje nagradno pitanje. Nagrada je mogućnost priključenja jednom od naših budućih pothvata pa pozorno pazite i razmišljajte! Navedite naziv sela koje je popularno izletište varaždinskih studenata i onih koji se tako osjećaju! Hint: Hogwarts – Hogsmeade. Varaždin – ???
Svaki planinar u domu me gleda
Djevojke, ljubomorni momci i deda
Znam sve, putevi su to drevni
VAKUUM MET – Za Pasarićev dom spremni!
Sve je mokro, skidaj hlače
Topless u Pasariću, može i gaće
Crni mamut, marama vojna
Prokleta majica je jednoslojna
Što si bliže vrhuncu
Napetost je sve veća
Kiša pada, remen puca
Banjica je ljudska, mesna je štruca.
Kiša je na trenutke pojačavala, a na trenutke popuštala svoj stisak. Kad tad smo morali krenuti prema podnožju. Izabrana ruta je bio Mrzljak pa je onda GPS trag današnje rute jedan lijepi krug po Ivanščici. Sveukupno smo prošli osam kilometara. Do vrha nam je trebalo otprilike jedan sat. Do podnožja nam je trebalo sat i pol. To su ti neki tehnički podaci koji ne mogu NI PRIBLIŽNO opisati urnebes i količinu zabave koju smo danas priuštili sami sebi. Dotaknuli smo i neke ozbiljne teme koje se tiču današnjih veza, materijalizma vs. idealizma u odnosima te samih pojmova ljubavi i slobode – koji su, zapamtite, nerazdvojni! Ako Vas je sve ovo zaintrigiralo, želite biti dio planinarske avanture i proslaviti se kroz prozu i poeziju Vašeg dobrog barda – ovo je LINK za Vas!
Vozi me kroz Prigorec u leru
Grdi Bilbo kvari atmosferu
Nasmij publiku, dotakni je po nozi
Kad je ljuta, pomozite mi bozi
Doktorici je malo vruće, malo zima
Mjesec lipanj, čudna klima
Kisik polako udara u glavu
Riječi donose propast, ali i slavu
Tko je rekao da planinar nikad ne pjeva?
Viče, doziva medvjede čak i kad sijeva
Kad se po planinarskim putevima kreće
Nigdje stvarno nema takve sreće.
Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, VAKUUM MET
komentiraj (2) * ispiši * #
Dok se ne srušim
02.06.2016.Zamislio sam ovaj zapis kao kratki pregled nedavnih sportskih aktivnosti. Nakon bicikliranja do Bedexa i Trakošćana, bilo mi je jasno da ću zaredati previše zapisa pa me moja draga blog publika neće moći efektivno pratiti. Da, osjećam neku neugodu jer sam ovo napisao, ali dok pomislim da neki ljudi žive od ovakvih stvari - nema razloga za sram! Uostalom, promicanje aktivnog i zdravog života može biti samo pohvalno.
U nedjelju sam na kraju ipak otišao na Ivanščicu i napravio izvanredan rezultat. Mrzljak je nešto lakši i često se penjem po tom putu pa nije ni čudno da se vidi napredak što se tiče kondicije. Do vrha nam je trebalo malo (ali stvarno jako malo) iznad jedan sat, ali ono što je bitnije - u petoj srčanoj zoni sam bio svega 9 sekundi što je praktički ništa. Za one koji ne znaju: već jedno vrijeme treniram po filozofiji* srčanih zonskih treninga. Koristim dostupnu tehnologiju da uvijek slušam svoje tijelo i pokušavam se ne preforsirati jer to na kraju donosi više štete nego koristi. Stvari za mene stoje ovako:
1. zona - 100 do 118 otkucaja u minuti
2. zona - 119 do 138 otkucaja u minuti
3. zona - 139 do 158 otkucaja u minuti
4. zona - 159 do 178 otkucaja u minuti
5. zona - 179 do 199 otkucaja u minuti
Ovaj graf je prikaz jednog lijepog treninga u kojem nema prevelikog naprezanja. Peta zona je zapravo za kratkotrajne posjete (treninzi za snagu) osim ako niste profesionalni sportaš. Oni su općenito ekstremni po tom pitanju, a njihove česte povrede, razne boljke i relativno kratka karijera (zavisi o sportu naravno) govore dosta o tome koliko je to sve skupa zdravo. Moram priznati da sam uživao u ovom usponu i nisam osjećao gotovo nikakav umor. To mi dosad skoro nikad nije pošlo za rukom, ali se očito planinarenje čitavu zimu isplatilo. Išli smo prijatelj, njegov otac i kumče (dečko će uskoro 18 godina i trenira svaki dan po par sati), a posebno mi je bilo zanimljivo da našeg malog prijatelja mogu pratiti u stopu dok su ostala dvojica suputnika malo zaostala. Velebitsko je palo u Pasarićevom domu, a kad smo kumče vratili u Jerovec, počastili su nas još jednom pivom, salamom (kolač) i čipsom. Sad će opet moj prijatelj Jelenko reći da mora ići s nama jer se često gostimo na našim avanturama. Ne znam ni sam. Sasvim slučajno u zadnje vrijeme imam dobre i velikodušne domaćine! Slijedi bicikliranje (ponedjeljak, 30.5.) na prvoj trasi Kajkavijane - Moj prvi Kaj maraton.
Moj prijatelj i u zadnje vrijeme česti suputnik Mario me pozvao da idemo odvoziti prvu trasu naše rute na Kajkavijani i to nikako nisam mogao odbiti.
Ovdje isto možete vidjeti minimalno zadržavanje u nepoželjnoj petoj zoni, a to je lijep rezultat s obzirom da smo po putu imali malih uspona. Može se to činiti nekom malo, ali svaki uspon zna biti težak (bio on na 200m ili 500m) i sve na kraju, naravno, ovisi o vašoj početnoj točki. Prosječna brzina nam je bila 23km/h, a maksimalna 51km/h. Slijedi današnji phased (intervalni) trening biciklom.
Obično intervalne treninge odrađujem u smjeru Čakovca jer se može lijepo potegnuti po ravnoj liniji što je pogodno za kontrolu srčanih zona. Bicikliranje je zapravo jedno od najboljih načina kako lako kontrolirati ostanak ili izlazak iz određene srčane zone. Spomenuo sam već da je na ravnom teško doći do pete zone, a stisnuti do četvrte je već zamorno. Druga i treća su moj optimum što se tiče biciklizma. Na priloženom grafu možete vidjeti označene zadane zone, a danas sam odabrao imati zagrijavanje od 10 minuta (1-2 zona), glavnu fazu (2-3 zona), pedala do metala faza (3-4 zona) i hlađenje (1-2 zona). Polar ima i odličnu aplikaciju (Polar Flow) koja omogućava manipulaciju i planiranje treninga. Sve mogućnosti su otvorene i sve ovisi o tome što vi želite od svog treninga. Ovaj danas je bio lagani trening kojemu je bio cilj držati srce u zadanim granicama. Kako vaša kondicija raste, srce i pri većim naporima sve manje kuca te tako peta zona postaje rijetkost.
Polako ulazimo u završnu fazu priprema za ovogodišnju Kajkavijanu, a u subotu ćemo vjerojatno pokušati biciklima doći na vrh Ravne Gore. Mario u nedjelju trči polumaraton na Plitvičkim jezerima, ali to ga neće zaustaviti da ide s nama na Ravnu Goru. Vođa Neustrašivih Šoštarićevih Lovaca na kilometre je, čini se, postao pravi ovisnik o fizičkoj aktivnosti. Vrh Ravne Gore je jedna od kontrolnih točaka Male Kajkavijane pa mu je to dodatni izazov. Na Strahinjščicu će ići sam, a neka mu sam bog planine pomogne kad će sljedeću subotu to sve morati odvoziti u komadu. No, koliko veličanstveniji pothvat, toliko bolji okus pive na kraju puta!
Vidimo se na asfaltu ili na planinarskoj stazi!
Oznake: planinarenje, biciklizam, Ivančica, Završje Podbelsko, srčani treninzi
komentiraj (1) * ispiši * #
Prigorečki lovac na glave
08.05.2016.Jučerašnjih 60 kilometara do Ludbrega i natrag (uz tumaranje uokolo, hodanje pod užarenim suncem) očito nisu bili dovoljni da samo stanem i kažem: okej, dosta je za ovaj vikend. Luda ideja nije došla sama od sebe jer već duže vrijeme razmišljam o prijavi na Kajkavijanu (Moj prvi KAJ maraton - cca 86 km i visinska razlika od 1860 m). Iako, negdje u noći, u jučerašnjem mraku i kristalno jasnom nebu (vidio se Mars, a pretpostavljam i Saturn), odlučio sam da ću obaviti to da vidim jesam li uopće spreman za takvo nešto. Dosta je s misterioznošću: jedna od KT-a Mojeg prvog KAJ maratona je vrh Ivanščice. Iako je to drago mjesto svakom planinaru, amaterskom biciklistu može biti noćna mora.
Prvo treba doći iz Varaždina do Ivanca što je kojih 25 kilometara i tu je većinom ravna cesta koja ne predstavlja neke velike probleme. Onda slijedi 2.5 do 3 kilometra do Prigorca i Žganog vina. Tu već muka polako počinje, ali ona je neusporediva s onim što slijedi. Tu sam malo sjeo pa pojeo nešto i premišljao se hoću li to izvesti na kraju ili ne. Vjerujem da je na moje misli utjecala jučerašnja vožnja koja je bila po ravnom, ali 60 kilometara zapravo nije malo. Uspio sam izgorjeti na suncu, ali sam danas bio pametniji pa sam se namazao kremom za sunčanje. Na amaterskoj razini, koliko god vozili bicikl i imali kondicije, bol u nogama je uvijek barem malo prisutna.
Krenuo sam uspon koji od Žganog vina do vrha ima cca 10 km. Prvih pet je prošlo bez problema, ali um se počne s vama igrati kad iza svakog ugla dolazi još jedan uspon. Na kraju se sve svodi na igru vas i vašeg uma koji polako, ali sigurno nagriza vašu volju. Fizička bol je samo nuspojava, a o tome hoćete li sići sa sjedala i malo odmoriti (ili malo hodati i gurati bicikl - shvatio sam da mi to pomaže) je samo stvar vaše volje i izdržljivosti. Sasvim je prirodno pitati se u tim trenucima: "Zašto ja ovo uopće radim?" Shvatio sam danas koliko je lijepo dovesti se automobilom do Žganog vina pa po Mrzljaku, pritom gotovo pjevajući, do vrha.
Sišao sam par puta s bicikla, popio vode i malo gurao bicikl. Neću lagati, 80% vremena sam vozio bicikl, a ovih 20% je otpalo na odmaranje. Koristim i taktički sat koji mi u svakom trenutku pruža svakakve informacije, a jedna od korisnijih opcija (glavna što se tiče zonskog treninga) je broj otkucaja srca u minuti. Kad vidim da se pregrijavam, jednostavno malo odmorim. Slušanje vašeg tijela je vjerojatno najpametnija stvar koju možete sami sebi učiniti. Ne razumijem zato baš ljude koji se forsiraju, a ponekad to zna imati i katastrofalne posljedice u četrdesetima ili pod stare dane. Bilo je po putu nekoliko planinara, a upoznao sam i jednog čovjeka za kojeg ne mogu procijeniti koliko je imao godina. On me malo zadržao sa svojim pričama, ali čak i uz to mi je trebalo 1 sat i 45 minuta do vrha. Uzmite to +/- 5-10 minuta.
Pred kraj mi je bilo malo muka, ali umirio me pogled koji se uskoro pojavio.
Klupice kod Pasarićevog doma su bile prepune. No, vrijeme se uskoro pogoršalo, a nad sam vrh se nadvio tamni oblak. Postalo je zima te sam odlučio ekspresno popiti jedno pivo (baš jučer sam čitao neki članak da je pivo u razumnim količinama zbog svoje hranjive vrijednosti dobro za planinare) i pojesti hranu koju sam ponio sa sobom. Udario sam s užitkom žigove u Zagorski i Belečki planinarski dnevnik i mislio kako je baš odlično što ti ljudi iz planinarskih klubova neće nikad znati koliko je bilo još bolje za moju pobjedu da sam te žigove pokupio baš na biciklu. Stvarno, planinarenje do vrha je mala beba.
Spust je trajao otprilike 45 minuta, a kočio sam gotovo cijelo vrijeme jer sa svojih 90 kg koje vrtoglavo opadaju (cilj je barem 84 kg), nisam želio riskirati brzinu na opasnim zavojima. Tamo voze i automobili, a ima i planinara koji, iz nekog meni čudnog i nepoznatog razloga, žele do vrha po cesti. Bolje biti siguran nego poslije žaliti. Maknuo sam ruke s kočnica tek kad sam dotaknuo asfalt u gornjem dijelu Prigorca te razvio brzinu od najviše 53 km/h. Spust do Ivanca je bio čista uživancija, a onda sam opet počeo udarati putem Varaždina. Nažalost, počeo je vjetar (urezala mi se u pamćenje vjetrovita zadnja dionica BIMEP-a pa je se uvijek sjetim) i usporavao me cijelo vrijeme od Ivanca pa do Vidovca. Uskoro zatim slijedi tabla za Varaždin i osjećaj spokoja zamagljuje naviruće valove iscrpljenosti. Vozio sam ukupno 5 i pol sati te prošao 72 km.
Što na kraju reći? Bilo je trenutaka očaja, ali prevladala je izdržljivost. Kad vas zvijer pogleda u oči, vrijeme je za poklič pobjede. Kad se sumnje nagomilaju, vrijeme je da se pedala stisne do daske. Stvorila se neka posebna veza između Ivanščice i mene, ne mogu reći da je neka planina bliže mojem srcu. Svi ovi ostali divovi će također pasti i već polako padaju, ali se na kraju uvijek vraćamo Ivanščici. Ona je naša Alma mater u planinarskom smislu. Kad sam se već raspekmezio i besramno ovdje prosipam dubine svoje duše, također bih želio izraziti zadovoljstvo sa svojim starim drugom - Giant Warpom koji me služi već dobrih deset godina. Prije Kajkavijane ide na još malo uređivanja i biti će spreman za izazove koji nas čekaju.
Nije mi inače navika stavljati pjesme i youtube videe, ali ova pjesma je svirala u mojoj glavi kad sam sišao s bicikla kod Pasarićevog doma:
I'll have you know
That I've become
Indestructible
Determination that is incorruptible
From the other side, a terror to behold
Annihilation will be unavoidable
Every broken enemy will know
That their opponent had to be invincible
Take a last look around while you're alive
I'm an indestructible
Master of war
Oznake: biciklizam, Ivančica, pripreme za Kajkavijanu
komentiraj (12) * ispiši * #
Planinarski Prvi maj
01.05.2016.Na vjerojatnu veliku žalost svih ljubitelja graha i pučke gozbe, prognoze su ovaj put bile točne. Kiša najavljena za drugi dio dana počela je negdje baš u podne. Prvi maj koji je inače dan otpora i borbe za prava, pacificiran je i pretvoren u jednu vrstu sprdnje što se moglo danas vidjeti i na HRT-ovom dnevniku kad su jednu gospođu na prepad upitali: što muči današnjeg radnika? Uz malu stanku, gospođa je rekla da radnika muči radno vrijeme, plaće i... pa obaveze. Jedan mlađi čovjek je rekao da im je dobro pod šatorom - naime, jedu i piju i dobro im je. S druge strane prosvjedi u Zagrebu. Prosvjedna povorka od 2 000 ljudi? Zagrebački gradonačelnik jede s ljudima, kaže da grah može biti i drugi dan za doručak ako je dobar te nudi kamermana. Lokalno možemo biti zadovoljni jer će nam barem dravska šuma ostati malo manje zagađena. Za sunčane praznike rada su posljedice obično katastrofalne što se tiče okoliša.
Mala skupina hrabrih planinara nije dopustila da ih prestraši prijetnja u obliku kišnih oblaka. Sedmero nas je trebalo ići, ali su četiri člana odustala. Naš cilj? Stari grad Oštrc i planinarska kuća Majer.
Još jednom sam poveo ekspediciju na južnu stranu Ivanščice i nismo nimalo požalili! Četrdeset i pet minuta od Žganog vina do groba neznanog junaka, a onda još otprilike toliko do ruševina grada Oštrca. Tu se pruža krasan pogled na južnu stranu Ivanščice, a sam vrh je danas bio pod oblacima. No, prije nego skočimo na pl. kuću Majer, trebalo bi spomenuti još jednu vrstu prvomajskih slavljenika. Naime, šumom su se danas provozali neki mlađi muškarci u starom Lada terencu. Kasnije smo vidjeli da imaju i neregistrirani Opel. Stali su na jednoj čistini uz put do ruševina Oštrca i očito se morali još malo više "natankati" pivom. Nonšalantno bez ikakvih problema su bacili smeće iz auta i čudili se što ih nismo pozdravili. Kasnije kad smo već prošli je jedan od njih rekao: "Dobar dan se veli!"
Neka mi se oprosti, ali ja takve manijake ne pozdravljam. Dapače, rado bih da se takve neodgojene ljude zatvori ili ih se barem pošalje neka idu u grad raditi probleme. No, sasvim je jasno da je bolje* voziti neregistrirani automobil pijan po šumskom putu nego u gradu. Ipak, vratimo se ljepšim stvarima!
Do planinarske kuće Majer nam je trebalo kojih 10-15 minuta. Ne znam ima li još koja planinarska kuća u okolici, ali moram priznati da mi se dosad viđeno sviđa. Planinarska kuća Belecgrad me nije iznevjerila (imaju prekrasne drvene klupice kao stvorene za odmor, jelo i piće), a čini se da ni Majer nije daleko! Pasarićev dom je uvijek prepun pa je možda i to razlog zašto mi ove druge, izoliranije pl. kuće ostaju u lijepom sjećanju.
Daleko od toga da na samom vrhu Ivanščice nije lijepo sjediti i sunčati se. Pogled s piramide rijetko što može zamijeniti. No, kao što sam već jednom i rekao, južna strana Ivanščice jednostavno ima više mjesta i vrhova za obići. Kućepazitelj u Majeru nam je skuhao litru kuhanog vina koje je bilo stvarno dobro! Osim planinara prilikom početka uspona, divljaka u neregistriranim automobilima i par mladih kod Majera, planina je bila pusta. Planinarski put, ugodno društvo pjegavih daždevnjaka, magla (ili oblak?) i planina. Jako blizu moje definicije savršenstva.
Oznake: planinarenje, Ivančica, Oštrcgrad, Majer
komentiraj (3) * ispiši * #
Samo u planine
03.01.2016.Zapostavio sam blog i to je već sad jasna činjenica. Ne zato što ne bih imao što napisati nego zato jer postoji mnogo drugih obaveza, drugih interesa i drugih mjesta na kojima se riječ može širiti. Nova godina je počela prilično aktivno pa smo tako sam doček upriličili na 1060m (Ivanščica). Bilo je to i prvo iskustvo planinarenja po mraku. Danas je pala Ravna gora po snijegu, a u srijedu se spremamo na neku planinarsku zaobilaznicu oko centra svijeta.
Reportažu od danas još nemamo jer se tek kuha u radioni naše redakcije, ali zato imam svojevrsne reportaže od predzadnjeg i zadnjeg uspona na Ivanščicu u 2015.g.
Namijenjeno je to i široj publici, ali prvenstveno je to za mojeg dobrog blog prijatelja - zna on već tko je :)
Prema nebu i pod oblake
- ova reportaža* je dobila i svojevrsnu medijsku popraćenost pa je varaždinski.hr objavio naš mali pothvat na svojim stranicama.
Lijepo je što se planinarenje popularizira, a najbolje to čine naravno mladi koji biraju tu korisnu i zdravu aktivnost za ispunjavanje svojeg slobodnog vremena. Razbijamo ideje nekih da je planinarenje samo za bakice i dedeke.
Izvan civilizacije i u mrak - Ledeno srce planine
- pothvat za doček Nove godine. Mislim da je ovo bio najbolji doček Nove na kojem sam ikad bio. Sve piše u članku, ali ovo je stvarno jako lijepo novo iskustvo.
Oznake: planinarenje, Ivančica
komentiraj (4) * ispiši * #
Planina nedjeljom ujutro - samo za odvažne
01.11.2015.Čisto sumnjam da me netko tražio, ali osjećam neku potrebu da napišem nešto. Čisto da oni koji bi me možda mogli tražiti znaju da sam živ samo imam drugog posla. Sad će ovaj post ispasti jedan od onih u kojem ljudi dođu i kažu što su jeli danas, kad su išli na wc i što ima u njihovim životima u zadnje vrijeme. Pišem dosta aktivno za Centar za mlade grada Varaždina i na neki način mi je njihova stranica zamijenila blog. Bilo je puno događanja: organizirali smo koncerte, imali smo halloween week. Tekstove, ali i općenito program Centra možete pogledati ovdje: Centar za mlade grada Varaždina - VAKUUM
Spremaju se dalje koncerti, a ni bend ne stoji na mjestu. Već jedno vrijeme čekamo snimke jer se nešto s mixom zakompliciralo. To jest, čovjek koji je snimao i radio mastering je želio to sve još urediti i sad je to konačno to. Sprema se CD s demo snimkama.
Ako nekog slučajno zanima stoner rock (s elementima dooma), može pogledati našu fb stranicu: Sten Mol
Zadnja dva vikenda i planinarimo dosta pa smo tako prošli vikend bili na Čevu, a danas smo se uputili još jednom na Ivanščicu.
Bilo je stvarno krasno, ali puhao je neki sjeverniji vjetar i bilo je podosta hladno. Popili smo čaj od majčine dušice, a Kreč se usudio piti hladno velebitsko ujutro. Pojeli smo sendviče koje smo spremili za put, popeli se na krnju piramidu, slikali se tamo i onda se zaputili prema podnožju (Žgano Vino) i onda autom natrag za Varaždin. Ide to dosta sporo, ali moram priznati da sam zadovoljan jer se nekako čini da populariziramo planinarenje i hodanje po prirodi u užem krugu svojih prijatelja. Naravno, neki još uvijek neće provesti nedjeljno jutro izvan svojeg toplog kreveta, ali ima to konstantno postanje po facebooku nekog učinka. Dosta njih lajka, ali svi znamo da lajk sam po sebi apsolutno ništa ne znači. No, neki se zainteresiraju pa tu i tamo pitaju gdje smo to bili, gdje je to tako lijepi pogled iznad oblaka, a onda oni najhrabriji kažu da bi i oni možda jednom išli s nama. Glavno da se hoda po prirodi, a u društvu je to uvijek, naravno, ljepše. Sljedeći vikend je moguće da idemo na Vranilac i 7 zuba. U biti, danas smo trebali hodati malo po Kalniku, ali nam je glavni vodič za to područje naglo obolio pa sad čekamo da ozdravi. Spremamo se i na Ravnu goru, a onda kad zapadne snijeg (ako ne i prije) idemo opet na Ivanščicu.
Oznake: report, Ivančica, planinarenje
komentiraj (2) * ispiši * #
Bit ću tvoj Ahat
13.07.2015.Prvo ću zahvaliti svojem dugogodišnjem kolegi koji me nosi na sve te lijepe staze i nikad me dosad nije jače iznevjerio. Neću ga ureći jer nikad ne znaš što se može dogoditi, ali eto, dobar je. Moram ga pohvaliti. Radi se o mom Giant Warpu kojeg sad već cca 8 godina vozikam okolo po svakakvim stazama.
Stariji je to gospodin i sad ga već nadobudni mladići nadmašuju opremljenošću u njegovoj kategoriji. Unatoč tome, još uvijek može konkurirati tim mladićima, a i čini mi se da će ti mladići davno zakržljati dok će on još uvijek juriti. Održavanje vašeg bicikla radi čuda! Nemojte nikad zanemariti svoje dvokotačne ljubimce.
Nakon Grčke i avantura na dasci, bilo je vrijeme da se vratim opet u betonsku realnost. Za zonske treninge je bicikl općenito najbolji jer lako pritisnete pedale malo jače, a i prestanete pedalirati da se srce smiri na željeni broj otkucaja. Iz tog razloga mi je nekako suđeno mnogo družiti se s biciklom. No i bez korisnosti za zonske treninge, još od srednje škole sam rado lutao okolo biciklom. U srednjoj školi smo Lazar i ja odlučili otići do svakog sela gdje živi netko iz našeg razreda. U razredu smo imali 80% putnika pa je onda tu bilo puno posla. Mislim da na kraju nismo sve obavili, ostala je samo Ljubešćica. Nekako se na tu stranu nikad nismo okrenuli. Ne znam zapravo iz kojeg razloga je to bilo tako.
U zadnje vrijeme sam, usudim se to reći, se počeo prilično ozbiljno baviti planinarenjem, trekkanjem i svakojakim hodanjem po prirodi. Bicikl je pomalo pao u sjenu jer smo do podnožja većine planina išli autom. No, nedavno smo obavili Čevo i to do podnožja biciklom. Ivanščica je nekako bila logičan odabir za dalje, ali za to je već trebalo skupiti dovoljno hrabru ekipu. Za ljude koji se ne bave previše sportom ni bilo kakvom rekreacijom (a pod takve spada najveći broj mojih dragih prijatelja), to je prilično veliki napor. Od Varaždina do Ivanca i nije toliko strašno, ali u Prigorcu počinju muke. Najgore je kad čovjek uzme preveliki zalogaj i onda posljedice osjeća tjedan dana i duže. Ovo mi nije bilo prvi put da sam išao do podnožja Ivanščice biciklom pa onda gore pješke. Bili smo prije par godina i uzeli smo jednog prijatelja koji 90% svog vremena sjedi pred kompjutorom. Onda nismo bili toliko iskusni (mladi i ludi) i nismo znali što bi nas moglo čekati. Na kraju je taj prijatelj vrištao od boli kad su ga hvatali grčevi, morao je popiti tablete za bol i mi smo ga nosili do vrha. Srećom je pao negdje nakon Zletišća Coprnic pa smo ga neki manji dio puta nosili na ramenima. Nakon tog puta sam odlučio da više neću vući ljude sa sobom za koje mislim da nikako nisu sposobni proći zadanu rutu. Tu priču, kao što se može i vidjeti, uvijek pričam kao upozorenje onima koji bi nekud išli, a nisu razmislili jesu li fizički sposobni za to.
Bilo je vrijeme da ponovimo odlazak na Ivanščicu biciklima. Pol našeg društva je trebalo ići autom do podnožja, a druga polovica biciklom. Bubač iz Vž. Toplica koji je heroj ovakvih ruta: čovjek koji je išao na faks u Zagreb s biciklom više puta nego što su neki uopće u životu vozili bicikl. Trebao je ići moj dragi Kreč, ali otac mu je na moru pa je pao red na njega da kosi travu kod djeda. Inače, Kreč je jedan od onih fenomena koji se uopće ne bave fizičkom aktivnošću (jer se podizanje pive do grla ne računa u ovom slučaju), ali zato mogu odvoziti neke rute ili se popeti na planinu kao da su u top formi. Bojim se pomisliti kakav bi on bio da trenira. On je jedan od hrabrih koji su došli biciklom do Čeva i onda gore. To mu je bila inicijacija i od tog dana sam siguran da je on sposoban za velike rute. Ekipa iz auta je ispala iz igre jer Lazar tu noć nije spavao koliko treba (hvala ti dragi LoL!) i nisu imali kako doći do podnožja. Dakle, ostali smo samo neustrašivi Bubač i ja.
Moj dio priče počinje oko 05:30 kad sam vidio poruku od Lazara koji je rekorder u ovakvim stvarima. Čovjek je sposoban otkazati sve 2 sata prije pokreta. Poruka je došla u 04:50. Ja sam onda obavio tužan poziv javljanja da ekipa iz auta nikud ne ide. Spremio svoje stvari i oko 06:30 krenuo iz Varaždina za Ivanec, to jest Prigorec gdje je bio randezvous point s ekipom bicikl. Do randezvous pointa mi je trebalo sat vremena i 24 minute. Bio je to tempo i maksimum trening, ali za ovo maksimum je najviše zaslužan Prigorec koji ima tvrdoglav uspon. Kod raspela sam čekao na poziv od Bubača i njegovog pratitelja za kojeg onda još nisam znao. Bubač je, naime, imao pratnju iz Vž. Toplica. Escort momak Branko koji se inače profesionalno bavi biciklizmom. Za Branka je to bio mačlji kašalj i kad smo se konačno našli (Bubač i Branko su čekali kod ulaska za Konj, a ja kod raspela kod kojeg se ide preko Mrzljaka), on je ubrzo otišao svojim putem. Šteta što nije imao vremena da se s nama penje. Otklonivši pitanje nalaženja, naš najveći problem je bio ostavljanje bicikla na sigurnom mjestu. Mislili smo ostaviti u nečijem dvorištu, ali nekako, tako izmučeni, nismo bili sposobni za suvislu i prijaznu međuljudsku interakciju. Predložio sam da ostavimo bicikle kod "izvora" koji se nalazi na raskrižju za pješke preko Mrzljaka i ceste kojom obično ljudi idu autom ili biciklom do vrha. Tamo je ograđeni prostor i zavezat ćemo bicikle za ogradu. Ipak nam se i to činilo nesigurno pa smo ih odlučili odnesti malo dublje u šumu i zaključati ih na čistom vrhu ograde. Pa... ako se netko potrudi do tamo ići da ih uzme, valjda ih je zavredio!
Nakon toga počinje naš uspon preko Mrzljaka. Krenuli smo prilično sporo, ali nije nam se nikud žurilo. Budući da ni Bubač ni ja nismo tzv. fronteri (oni koji nabijaju tempo, ponekad odu tako daleko da ne vide više skupinu s kojom planinare, a nekad se i izgube), to nam je odgovaralo. Bubač me poučavao o različitim biljkama i kako se današnja farmacija razvila. Naišli smo na neke trupce pa smo podigli jednog ogromnog da stoji uspravno. U početku smo sreli malo ljudi, ali budući da smo uspon započeli prilično kasno (09:31) to me i nije baš čudilo. Zabavljalo nas je čitanje priče o Ahatu i Ivančici po putu do gore. Nismo našli nijedan komadić Ahata, ali nismo vidjeli ni zmije, a bogme ni rakove - čuvarice komadića Ahata. Pred kraj puta smo počeli susretati ljude i s jednim djedicom smo čak i ugodno popričali. U biti, zabavio nas je. Pitao nas je hoćemo li još 20 minuta izdržati do vrha. Onda nas je pitao otkud smo pa su se Bubač i on zapričali (Bubač ima tu naviku) i na kraju našeg kratkog druženja je djedica ispričao:
"Pital sam ja tak jednu ženu dal zna gde su i kaj su Gačice, a ona je rekla:
Pa gospon kaj me to pitate? Pa svaka žena ih ima!"
Uspon je trajao sat vremena i 35 minuta. Bili smo 5 minuta ispod prosjeka. Na tabli na početku uspona piše da je preko Mrzljaka do vrha sat i 30 minuta. Uvijek me zanimalo po kome oni to mjere, ali sam sad saznao. Po dva debela lika koji se zajebavaju kad se penju. Prošli smo 3.25km i srce je zadovoljavajuće kucalo. Nijedna minuta provedena u kobnoj petoj zoni. U trećoj zoni sam bio 64% našeg uspona pa je to na kraju ispao steady state trening koji pojačava izdržljivost mišića. Uzgred, zabavno mi je i sretan sam da sve više ljudi oko mene zna što je peta zona i zašto ju izbjegavam. Smatram zonski trening učinkovitim i prirodnim jer preko srca slušamo reakcije i govor našeg tijela.
Na vrhu smo bili tri i pol sata. Prvo smo stavili sušiti mokru opremu, a nakon toga smo popili pivu koju sam nosio iz Varaždina. Čudno, ali piva je ovaj put ostala hladna unatoč jedno 4 sata koliko sam ja to vozio i nosio do gore. Nažalost, čim se ona izvadi iz naprtnjače i ostavi vani, nije više dobra. Prve dvije čaše su nam prijale, ali druge su bile toplije i skoro ishlapile. Kartice u Pasarićevom domu ne primaju, a mi smo došli do gore bez prebite pare. Ostatak dana smo pili vodu. No dobro, pili smo i gemište, ali neću se prenagliti. Idemo po redu.
Jelen Meden, moj dobri i najbolji prijatelj s bloga je, čini se, prošao pokraj mene, a ja ga nisam skužio. Bio je to neki čovjek u vojničkim hlačama, zelenoj majici, sunčane naočale na mjestu i... mobitel u ruci, a priroda oko njega. U biti je taj mobitel kriv zašto sam ga odbacio kao njega. Pomislio sam: "Ovaj odgovara opisu, ali taj bogohulnik bulji u mobitel, a okolo su cure (bila je neka djevojka sa supermen majicom i bijelom plavom kosom nasuprot nas i on je prošao pored nje) i priroda. To SIGURNO nije on!"
I tako smo se mimoišli. Drugi put treba izmijeniti brojeve mobitela, ali onda će opet tipkati po mobitelu umjesto da gleda okolo! Zeznuta situacija :D
Nakon toga smo otišli do piramide (vidikovca) i malo bili tamo. Tada se Bubač kao i inače zapričao s nekim drugim tipom u vojničkim hlačama. Taj nam je stvarno svašta ispričao i mora se priznati da je zanimljivo pričao. Pljuvao je po kapitalizmu, ljudima koji idu s autima do vrha planine, ljudima koji ne hodaju po prirodi i o svijetu u kojem se muški ne smiju zagrliti, ni otac sina ni prijatelj prijatelja, jer ih drugi odmah gledaju kao slabiće. Muški koji izražavaju svoje osjećaje? Ne, mi hoćemo samo muškarčine koji ne plaču i koji ne osjećaju ništa. Bilo je tu riječi o bogatima i siromašnima, ali i o kvaliteti vode te o prehrani biljaka preko listova. Malo mi je smiješno da sam se s maramom i sa svim čuvao do Ivanca/Prigorca pa sve do vrha i onda sam na najvišoj točki Ivanščice (1061m) izgorio po licu.
Naš povratak do podnožja je počeo u 14:20 i trajao je sat vremena i 6 minuta. Od toga su samo 2 minute bile u trećoj zoni, a gotovo sve ostalo u drugoj. To je osnovni trening kod kojeg se povećava sposobnost organizma da pohranjuje kisik, a najprivlačnije od svega u drugoj zoni (a i prvoj) je činjenica da od potrošenih kalorija najviši postotak čine masti. Zato se svima koji žele smršaviti predlaže da prakticiraju žustre šetnje ili u ovom slučaju spuštanje s Ivanščice. Popeli smo se po naše bicikle i opet se presvukli u opremu za biciklizam. Natočili flaše s vodom i krenuli. Vožnja od Prigorca do Donjeg Kneginca je trajala sat vremena i 6 minuta u kojima smo prevalili skoro 28km. Treba se napomenuti da pazite kako se spuštate iz Prigorca u Ivanec jer je dosta strmo. Treba paziti kad se i kako se koči zbog kamenčića na cesti. Tako sam jučer uletio u zavoj kod raspela prebrzo, počeo prekasno kočiti i zadnji kotač mi je proklizio po kamenčićima. Sletio sam u travu s druge strane ceste, ali sam uspio izmanevrirati bez pada. Imao sam sreće jer da je bilo nekakvih rupa u travi, sigurno bih pao. Dolje niz cestu se onda našao još jedan kombajn koji zauzima cijelu traku i još malo suprotne pa smo imali problema s prestizanjem. Ako se izuzmu opasnosti, bilo je lijepo voziti se dolje u Ivanec i u trenutku smo jurili 54km/h. U Donjem Knegincu nas je ugostila obitelj Sokol. Pili smo fine hladne gemište i odmarali se od prevaljenog puta. Upoznali smo njihovog psa Međika koji zna svakakve trikove, zaigran je i društven i to sve unatoč činjenici što je iz azila i vjerojatno je imao tužnu prošlost. On je dokaz da se ne treba bojati uzimati pse iz azila i da uz dovoljnu količinu ljubavi i ispravnog dresiranja, svaki pas može postati dobar i poslušan. Bubač je otišao na svoju stranu prema Vž. Toplicama, a ja sam se kasnije zaputio prema Varaždinu.
A što dalje? Danas je dan odmora, a za sutra je već okupljena hrabra ekipa za Tour de Zagorje. Samo hrabri i jaki!
Glavna ruta je Varaždin-Konjšćina-Veleškovec.
Izvještaj slijedi!
Uživajte u prirodi i sretno na cesti!
Oznake: Ivančica, Ahat, biciklizam, planinarenje
komentiraj (3) * ispiši * #