Marketing
Putevima mudrosti ili Blatni i mokri na Milengradu
Nažalost, događa se da i uz modernu tehnologiju i načine pohranjivanja podataka ponekad izgubimo pojedine datoteke s fotografijama. Tako ovog časa ne mogu reći kad je točno moja (ili ljepše: naša) priča s Milengradom počela, ali prisjećam se da je to bilo s ekipom iz MZM-a koju je vodio hrabri Dario Žmegač. Iako sam od onda zgazio mnogo kilometara i planina, skromno bih i danas rekao ono što sam onda davno rekao Dariju: ma ja tako malo planinarim, ali stvarno volim to. Amaterski možda, ali iskreno!
Sa mnom je nakon mnogo vremena planinario i moj dobar prijatelj i sudrug u sportu Mario Šoštarić kojeg smo nekad zvali "neman Ivanščice" jer bi uvijek trčkarao oko planinarske družine te je fotografirao. Njemu je upravo taj davni blatni Milengrad bio prvi izlet u planine, a sve što slijedi nakon toga je povijest. Iskoristit ću još malo ovu priliku za sentimentalnost pa ću onda reći da smo prije par godina imali i FB grupu pod nazivom VAKUUM MET (mountain expedition) intel group. Grupa inače još postoji, ali čini se da smo zajedničko planinarenje svi prerasli (ili smo samo jedni druge prerasli?) - neki su otišli u trčanje, neki u trail, neki postali hardcore planinari, ali većina je ostala zaljubljena u prirodu. Mislim da je s tim zadaća te grupe ionako obavljena pa sad želim svima sretno u daljnjim pothvatima (postoji određena doza patetike u upravo napisanom jer nitko od tih ljudi neće ovo pročitati)!
Milengrad je barem zbog još jedne stvari poseban za mene, a to je mjesto na kojem sam najviše puta uspio zalutati. Radi se o dva lutanja i to svaki puta sa istom osobom koja kao za inat nije voljela kad bi se pogubili (a bog planine zna da se nismo zajedno gubili samo na planinarskim stazama nego i u životu, ali to daje tu neku posebnu čar, čini mi se). Iako, moram priznati, najbolje i najviše sam naučio o planinarenju po Ivanščici upravo tako da sam lutao raznim pokrajnjim stazicama. Kako bilo što naučiti o nepoznatom kad isprve pogodiš pravi put?
Prognoza je bila kišna te smo uzeli kabanice i opremu za blato. Mario u Salomonkama prilično ležerno i bez straha, a ja naoružan do zuba u gojzericama i gamašama. Od Lujčekove hiže do Milengrada ima otprilike osam kilometara, a da nas kod utvrde nije dočekala hladnoća i blaga kiša, zaputili bi se mi i do samog vrha Ivanščice koji se u daljini vidi s klupice na Milengradu. Bacili smo nešto pod zub, pozdravili Milengrad do nekog sljedećeg puta te krenuli natrag kroz blato prema Ham Pokojcu.
Moram priznati da cijenim prijatelje na koje mogu računati što se tiče planinarenja. Jasno je, nisu svi za tim ludi kao neki od nas pa tim više treba biti zahvalan za one koji su uvijek spremni za akciju i koji bi rekli životu veliko i sudbonosno DA svaki put kad bih ja dobio neku ludu ideju, a s vremenom one postaju sve luđe i luđe (i kilometraže postaju sve veće i veće). Neću otkrivati sve svoje sljedeće planove, ali odlučio sam malo zakoračiti iz piratskih voda planinarenja u one službene i "ozbiljne". U jednom trenutku shvatiš da mladenački bunt nema više smisla, a pogotovo kad je tvoje mjesto među ljudima.
Post je objavljen 11.04.2019. u 19:44 sati.