Nekad davno, kad sam bio relativno mlađi, bilo mi je teško ponovno uskočiti u aktivnost koju sam prakticirao sa osobom koja je nedavno - nenadano ili nadano - otišla iz mog života. Mislim da se radilo o biciklizmu i trebalo mi je jedno vrijeme da se opet sjednem i vozim uokolo. Danas bi se moglo reći da postoji slična situacija s planinarenjem, ali ili sam zreliji ili je planinarenje postalo neupitan dio moje osobnosti te tako nema tog osjećaja "težine". Iako imam mnogo kandidata za zajedničko lutanje po planini, nemojmo se zavarati i misliti da je takve lako naći! Neki to jednostavno ne preferiraju, a ima i onih koji vole, ali ne mogu pratiti to u tolikoj mjeri koliko je meni potrebno da bih bio zadovoljan makar moja učiteljska narav uvijek ide u smjeru podučavanja drugih te mi je bitnije da suputnicima bude dobro, a ne meni samom. Ipak, nekad se dogode ovakve dugotrajne šetnje gdje se posebno testira izdržljivost i upornost mojih suputnika.

Tu i tamo tako se dogodi situacija koja se dogodila upravo danas. Mijenjala se malo postava, bilo je nekih promjena u zadnji čas, ali na kraju smo krenuli prema južnoj strani Ivanščice. Zadnji put sam među zidinama Pustog Lobora bio 2.4.2017. što je skoro ravno prije dvije godine. Zapisi o tome postoje u knjizi posjeta koju možete naći u udubljenju unutar zidina utvrde. Naravno da me primala sentimentalnost jer ne možete biti ravnodušni dok vidite da ste s nekim bili ovdje, a ta osoba vjerojatno više nikad s vama ovdje neće svojom nogom kročiti. Međutim, uvijek se sreću novi ljudi i događaju se nove stvari - samo ako nastavite hodati dalje.

Moram priznati da nisam zadovoljan kad vidim ovakve prizore koji su uobičajeni nedjeljom u podnožju (Žgano vino) Ivanščice. Rekao sam Grozdeku, svom današnjem suputniku, kako je upravo ovo dugoročna posljedica onog što radim ja i slični meni - populariziranje planinarenja, navješćivanje velikih ekstaza na usamljenim vrhovima. Možda je stvarno bitno naglasiti riječ USAMLJENI, ali u ovoj aktivnosti (planinarenju koje nije samo fizička aktivnost nego i preneseno značenje za ljudsku spoznaju i duhovni rast) dolazi do paradoksa.

Trenutno zgražanje nad količinom automobila i ljudi zaustavljeno je činjenicom da mi krećemo u drugu stranu, protiv Mrzljaka i klasičnog odabira za nedjeljne izletnike. Po putu Luke Baretina, po tzv. magistrali krećemo se prema skretanju za Lepoglavu i Vilinsku stazu. Na skretanju kod Koprivnjaka napuštamo glavnu stazu i idemo pokraj Skalovke, prolazimo kraj špilje sv. Lucije, ali zbog strmine, blata i nedostatka štapova bacamo samo pogled.
Ovdje još nema oznaka, ali kod ovog lijepog, zelenilom obraslog brežuljka skreće se ulijevo za Pusti Lobor

Molimo da ne rušite šumu - naša je i mi ćemo je srušiti!

Staza je puna blata dok negdje sa strane slijedimo put potoka Koprivnjaka (ako se ne varam), a uskoro i dolazimo do skoro pa zbog drva neprohodnog dijela puta. Provlačimo se kroz i preko drvlja te se zgražamo nad neurednošću koju je netko ostavio na službenoj planinarskoj stazi. Tu srećemo ljude iz HPD-a Pusti Lobor i uskoro saznajemo da imaju akciju čišćenja potoka. Ima barem deset volontera koji traže smeće i prikupljaju ga u dvije prikolice. Moj suputnik i ja se prisjećamo kako smo i sami sudjelovali u sličnim akcijama. U zadnje vrijeme često naletim na dobre ljude u šumi koji čiste prirodu - dogodilo se nešto slično nedavno u okolici Pazina. Kod lovačke kućice/skloništa nude nam gemišt i domaću, loborsku rakiju. Moj suputnik ne pije gemišt pa onda dobiva rakiju. Razgovaramo s loborskim planinarima i pohvaljujem to što je ova njihova staza zaista skoro pusta i osjetno je manje ljudi nego sa sjeverne strane, pogotovo od Žganog vina preko Mrzljaka, ali ni Konj ni Pionir mnogo ne zaostaju u popularnosti. Međutim, loborski planinar koji je preuzeo glavnu riječ govori nam o želji da se ovdje negdje izgradi još jedna planinarska kuća. Netko tko nije upućen u geografiju ovog područja možda neće moći sam procijeniti problematiku na koju ću ukazati, ali u relativnoj blizini nalazi se planinarska kuća Majer, a nedaleko od nje je planinarska kuća Belecgrad. Naravno da svako planinarsko društvo želi svoju kuću, svoje odmorište, ali ovo me više podsjeća na otvaranje lokala u već prenapućenom moru lokala. Da ne govorimo da bi se vjerojatno ovdje dogodilo nešto slično što se dogodilo na Belecgradu - tamo se okupljaju samo lovci koji piju, a onda takvi pucaju po životinjama. Želim reći da je prosječni posjetitelj planinarske kuće Belecgrad lovac, a ne planinar. Tamo su presretni dok vide planinare i vesele im se kao vodi u pustinji.
Drva pala ravno preko planinarske staze

Prikolice i sakupljači smeća u akciji

Ipak, prava poslastica ovog pet sati i dvadeset kilometara dugog izleta tek dolazi. Nastavljamo prema Pustom Loboru i divimo se njegovoj pozicioniranosti i prilazu dok se već opasno približavamo odredištu. Učinilo mi se da negdje iznad nas čujem motor, ali želio sam vjerovati da me osjetila varaju. Međutim, na dohvat ruke zidinama utvrde Pusti Lobor vidimo da se jedan od motorista muči pogurati svoj motor (tzv. crosser) na utvrdu. Sad znam da nisam halucinirao i ovdje gore je zaista netko došao motorom! Zanimljiva činjenica je da se jučer na varaždinskom portalu s vijestima pojavilo ovo: "Motoristi na Ivanščici uništavali popularni 'Pionir', jednu od najljepših planinarskih staza". Svatko tko zna Pionir zna da se tamo vražjim crosserom ne može doći radi središnjeg dijela gdje se nalaze stijene, a sam put je uzak i neprohodan za mašine. Jučerašnji članak navodi kako su motoristi govorili njemačkim jezikom. Vratimo se sad na Pusti Lobor i začudo, ovi naši prijatelji s motorima govorili su njemački (austrijski ako želimo biti posve točni). Bio sam sumnjičav, ali kasnijom inspekcijom zaključujemo da to nisu isti ljudi. Jedan od njih nije znao engleski pa je drugi preuzeo ulogu komunikatora. Osim što su došli s motorima do utvrde Pusti Lobor do koje se može doći samo planinarskim stazama, činili su se stvarno prijazni i čak nam je glasnogovornik pričao o tome kako nekad, kad imaju vremena, čiste prirodu po kojoj voze motore. Entuzijastično je pričao o tom ruženju po mirnoj šumi i ljepoti hrvatske prirode, ali sam im svejedno, koliko god pristojno sam mogao, objasnio da to baš i nije u redu jer je po planinarskim stazama ovdje izričito zabranjeno voziti motorna vozila. Rečeno nam je da izbjegavaju ljude koliko mogu jer ne žele nikog uznemiravati i svjesni su činjenice da lokalcima ovaj njihov hobi smeta i izgleda sumnjivo. Sve je bilo na toj nekoj granici prijazne pristojnosti i bilo ih je teško do kraja osuditi. No, nemojmo se zavaravati - da se mene pita, zabranio bih im pristup planini s tim zagađivačima zraka i uništavačima staza.
Muke da se mašina nagura u utvrdu Pusti Lobor

Boca Amara skrivena u zidu utvrde, o njoj su nam već dolje pričali planinari iz HPD-a Pusti Lobor

Eto, nažalost, ovdje me primila sjeta jer gospođica Sokol vjerojatno više nikad neće u mom društvu biti na ovom predivnom mjestu

Danas se poklopilo da smo i moj suputnik i ja u planinarskim ruksacima nosili knjige. Za Hippija ne mogu ništa posebno reći kad nisam čitao, ali mogu reći da je knjiga "Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima" štivo koje bih preporučio svima koji se bore s određenim problemima, spektar je zaista širok, u životu. Zanimljivo je iskorišten koncept sokratovskog dijaloga da bi se čitateljima približile osnove adlerovske psihologije

Ritualno vraćanje knjige posjeta natrag u utrobu zidina utvrde

Plan je odavde ići do utvrde Oštrcgrad, a onda i do planinarske kuće Majer, ali unatoč posjedovanju planinarske karte, promašili smo jedno bitno skretanje i osudili se na alternativnu rutu koja nas je odvela do magistrale. Zapravo se i dobro sve posložilo jer smo već dugo hodali, a dan je pokazivao znakove toga da ide kraju. Nadali smo se pojesti nešto kod gospodina Pasarića, ali dom radi do 16:00, a kuhinja i kraće - do 15:00 te smo tako bili osuđeni na moj vegetarijanski sendvič koji se hrabro uspio održati nepojeđen do ovog trenutka našeg dugotrajnog izleta.
Vojska drveća u zanimljivom okruženju malo poslije utvrde Pusti Lobor

A evo i naočala koje su mi i danas, a spominjao sam to u jednom od prošlih zapisa, opet htjele pobjeći i to dva puta na istom mjestu - kod izvora vode Lobor I

Izbijamo na gornji dio staze Mrzljak kod poznatog Zletišća coprnic (Černe Mlake) koje nam ovaj put nudi zanimljivu perspektivu i pogled na stvarnost

Kod Pasarićevog doma je mirno i još samo jedna srednje velika grupa planinara sjedi za jednim od stolova. No, oni su također na odlasku te tako Grozdek i ja ostajemo sami sa zaposlenicima doma i njihovim psom. Ne mogu se žaliti jer upravo je ovo situacija koju preferiram na planini. Kao što sam već spomenuo i u prijašnjim zapisima, ovdje su nedjelje posebno naporne te za vikend (a to je jedino vrijeme kada planinarski dom radi) izbjegavam ovo mjesto ukoliko je moguće. Međutim, ne mogu reći da nije nekad ugodno nakratko proći ovom svojevrsnom "špicom" za planinare - malo pokazati najnoviju opremu i možda sresti neke ljude koji s vama dijele ljubav prema planinama.
Smiraj kod Pasarića

Bio je ovo stvarno sadržajan izlet, a moram na ovom mjestu i pohvaliti svog suputnika koji je pokazao izdržljivost i volju koju rijetko nalazim kod suplaninara. To jest, vidio sam taj žar jednom prije, ali taj moj "izgubljeni" učenik je sad trailer i malo mari za moje riječi (možda je to zato jer ih do kraja ne razumije). Iako je prirodno željeti biti brži i bolji (od jučerašnjeg sebe, ali i današnjih drugih), ne smije se zaboraviti da je planinarenje prilika da se uživa u prirodnim ljepotama i prilika da se vratimo u svoje, ukoliko smijem to tako nazvati, prirodno okruženje. Beton je koristan za koturanje kotača naših motornih ljubimaca, ali u prirodi je to nešto zbog čega titramo. Divljina ima svoje čari, nemojte je zanemariti!
Još jedan zadnji pozdrav vrhu Ivanščice prije nego se po Mrzljaku spuštamo do Žganog vina

Oznake: Pusti Lobor, HPD Pusti Lobor, motori na planini, pusti Pasarić, dan na planini

Perspektiva ima svoju ulogu uvijek, ali simbol Velikog Zeca ovdje ima zanimljivi dodatak nastao djelovanjem svjetla i tame
Nakon hodanja po od planine progutanim ostacima zidina obraslim mahovinom, put vodi dolje pa opet gore do trona
Dolazak do veličanstvenog trona
Ujko Magnum meditira i radi usput solarnu yogu
Bor, dolina Bednje i sakriveno lice planinske ljepotice sjevera
Bliže Bednji, a sad se vidi i njezino lice...

p.s. uskoro slijedi još materijala jer namjeravam napraviti epsku turu po južnoj Ivanščici. Uživajte u lijepom vremenu ovog prekrasnog vikenda!

Oznake: gačice, kult Šumskog Zeca, Gradišće

Uz minimum riječi koje sve teže izlaze iz mojih usta u potocima, a sve više kapimice, pokušat ću Vam prenijeti svoje iskustvo Istre. Pomiješat ću zajedno fotografije iz Poreča, Červara, Buzeta i okolice te Brtonigle. Fotografije će, nadam se, većinu reći same za sebe, ali Istra može biti zaista velika inspiracija i raj za sve ljubitelje prirode i zdravog života na friškom zraku.

Červarski zalazak sunca

"Sunce se utapa u moru kao što se ja utapam u suzama"

Natrag u Poreču pronašao sam atletsku stazu i trčao sa starim kolegom - ovaj put ne od odgovornosti nego ka njoj, nadam se

Kolega je ipak više vičan trčanju ingame nego uživo - čovjek koji u BDO-u ima preko 4 100 sati. Preračunali smo i to je oko 175 dana provedenih u igri

Tko voli nek' izvoli i iako sam veliki ljubitelj boardgameove i videoigara, u zadnje vrijeme preferiram prirodu i iskustva uživo te mi se čini kako ljudi provode previše vremena pred mašinama, kako mobitelima tako i kompjutorima, bilo to zbog posla ili u slobodno vrijeme. U potonjem slučaju tragedija se čini većom. Zato smo se prošli vikend odlučili provesti na otvorenom, a vrijeme nam je itekako poslužilo.

Patke na rijeci Mirni

Moram priznati da postoji određena tendencija u meni koja ide k tome da se zaluta pa smo tako i ovaj put skrenuli, na nagovor nekih naoko opremljenih planinara koje nakon početka puta nismo više vidjeli, u nepoznato. Ipak, našli smo dobar put iako je ispalo da smo cijelu stazu 7 slapova prošli naopako (tamo gdje drugi startaju mi smo završili). Nikad mi nije bilo jasno, na ovim bezazlenim stazama, kako bi čovjek mogao naučiti nešto o putu i planinarenju ukoliko se ne bi usudio malo zalutati?

Maja se možda ne čini sretnom ovdje, ali iza ugla nas čekaju stijene na kojima penju neki Nijemci

Opet izbijamo uz vodu te smo na pravom putu

Do ovog mjesta (sedmi slap, Grjok) ne susrećemo baš mnogo ljudi što nam ni ne pada toliko teško...

Jedna s gornje strane, mjesto za kupanje pronađeno

Staze su dobro označene pa je prilično nevjerojatno da ćete zalutati. No, kad ne znate kud točno idete, sve se može dogoditi. Tako mi u jednom trenutku, a to nas je možda zbunila horda starijih slovenskih i hrvatskih planinara (stvarno ih je bilo mnogo, cijela karavana), krećemo za Malu i Velu peć. No, nakon konzultacija s kartom, odlučujemo se ipak vratiti i krenuti prema Kotlima.
Na jednoj strani je konoba Kotlić kod koje smo se malo odmorili

Stari mlin na drugoj strani

Zanimljive formacije nastale djelovanjem vode

Za sve zainteresirane bit će korisno naglasiti da trenutno tokom cijele staze vode ni nema previše, a gospodin Šafarek (Facebook profil Priroda Hrvatske/Nature of Croatia) mi odgovara da treba pričekati razdoblje netom prije kiše pa onda krenuti ovim putem za bolji doživljaj. Prije spomenuti kolega gamer koji je ujedno već dugi niz godina u turizmu (turistički vodič i srodni poslovi) kaže kako je ovakvo bezvodno stanje u kanjonu uobičajeno tokom cijele godine. U svakom slučaju, nemojte biti previše razočarani ukoliko slapove u akciji ne vidite.

Hodali smo mi, uz poneko već spomenuto lutanje, dobrih pet sati i prošli preko petnaest kilometara. U ovo vrijeme to još nije toliko bitno, ali imajte uvijek marame, sunčane naočale, a i krema za sunčanje će uskoro biti obvezna oprema na ovakvim mjestima.

Sad konačno mi imamo "higher ground" i pogled na penjače zaokupljene ovim lijepim stijenama kanjona rijeke Mirne
Ni Buzet ne izgleda sad toliko visoko

Evo i sajli o kojima smo čitali u opisima puta - naići ćete na njih na početku ili na kraju puta, s koje već strane krenete

Stara rudarska okna na koja ćete naići na stazi

Ovaj prvi dio kanjona je očito pripreman za razne sportske aktivnosti - penjanje i zip line, ali vode ni za lijeka

Vraćamo se do automobila u trenutku kad se sunce već pomalo sramežljivo skriva iza istarskih bregova. Pogostili smo se u pizzeriji Birikin (Nova Vas kraj Poreča) gdje imaju zaista dobre (i pritom zadovoljavajuće veličine) pizze. Ukoliko ćete ikad biti u blizini, toplo preporučamo.

No, vikend je još daleko od toga da bude gotov! U nedjelju smo se odlučili vidjeti i proći trail stazu (ima ih, dakako, više što smo kasnije saznali) koja polazi iz Brtonigle. Nedavno je ovdje bila i utrka, a i dani vina te čokolade. Za svakoga se uvijek nađe ponešto, ali Maja i ja smo ovaj put bili ovdje radi prirode, treninga i prašine koja se diže nakon što prođemo stazom. Zapravo ne moram reći da je zalutavanja opet bilo, a ovaj put u obliku bezazlenog njuškanja po istarskim poljima, vinogradima i brojnim maslinicima. Što se dogodi kad profesor filozofije naiđe na stazu koja se zove Zenonova staza? Želi je proći, naravno, a onda i pisati o njoj. Maja je pronašla tu stazu na internetu, ali je zaboravila provjeriti datum te je tako ispalo da je ovo članak i opis puta iz 2012. Svašta se dogodi u sedam godina te tako Zenonove staze, nama se tako činilo, više nema. Mi smo svejedno probali pratiti upute, ali pritom smo se samo malo zavrtjeli ukrug.
Staza Rocco Sentiero je ona koju mi slijedimo, a u ovom trenutku još ne znamo što nas točno čeka kod Škarlina

Po putu zanimljivosti

Prizor koji veseli sve planinare, trailere i ostale aktivne ljude

Nalazimo se na Škarlinama, a ovo područje se prije četrdeset milijuna godina, tijekom Eocena, nalazilo u tropskom - suptropskom klimatskom pojasu Tetijskog mora. No, ovo je ništa s obzirom na to što nas čeka iza samog ugla...

Lijepo cvijeće koje ne prepoznaje ni magistra krajobrazne arhitekture - ne gledajte u mene, ja se više bavim idejama, a i učim se o ljubičicama i jaglacima

Ne sjećam se više zašto je grlila prirodu?

"Gdje je voda, tu su žabe" - stara kinesko-zagorska poslovica

Spuštamo se dolje gdje nas očekuje ugodno iznenađenje...

Stijene su brutalne, ovo korito je nešto izvanredno

Slijedimo stazu koja me ne prestaje fascinirati

Dramatičnost situacije

Pločasti rubovi

Staza ide tako par kilometara, a osjećaj bivanja u džungli pojačava se

Zelenilo i stijene daju svoj gotovo mistični efekt na naše, betonom zadojene, perceptivne aparate

Došli smo do kraja ovog čarobnog puta te se nalazimo na ogromnoj livadi po kojoj na Majinu inicijativu malo lutamo, a nakon toga se strmim makadamskim putem vraćamo do Škarlina. U tom trenutku oluja se već sprema nad Ćićarijom i Učkom, no tamni oblaci se nam ne približavaju. Na zadnjem dijelu smo čak malo i trčali te sam bio zadovoljan u kojem smjeru cijela situacija s mojom kondicijom ide. Zahvalit ću to trudu da trčim svaki dan barem pet kilometara te igranju skvoša koji je itekako dobra kombinacija za trening izdržljivosti i snage.

Došao sam do kraja priče o ovom lijepom vikendu. Međutim, čini mi se da sam došao i do kraja jedne druge priče - priče koja mi je donijela mnogo radosti, ali i mnogo boli. Reklo bi se da je takav život i da na kraju sve treba završiti, ali ja duboko u sebi, bez obzira na ovu ljušturu sklonu pesimizmu, ostajem optimističan. Oni koji me poznaju, dobro znaju da bez romantike moj život zapravo ne bi bio moguć te tako želim ovaj, za mene značajni, zapis završiti u tom tonu, vjeran svom srcu.

Želio bih zahvaliti mojoj suputnici na planinama, ali i u životu do ovog trenutka, na strpljenju i volji da kroči sa mnom ovim silnim stazama koje su iza nas. Volim vjerovati da ništa nije uzalud, volim vjerovati da sve ima neko svoje značenje i da će se na kraju posložiti tako da ovo nije naša posljednja zajednički prevaljena staza. Ukoliko i jest, u mom srcu je zauvijek mjesto upravo za tebe - moju iluziju.

Oznake: Poreč, Červar, buzet, staza sedam slapova, Brtonigla

Zabrinuto sam gledao u prognozu proteklih dana, ali čini se da nam Lora i Kreč donose sreću što se tiče planinarskih izleta te smo danas opet imali gotovo savršeno vrijeme. Na ravnogorskom platou malo je puhalo, ali ništa neuobičajeno ili nepodnošljivo. Ravna gora je omiljeno izletište mnogih jer nema kondicijski zahtjevne uspone. Kreč se danas na početku malo uspuhao kad smo krenuli prema (op, upravo sam nakon dugo vremena opet osjetio užitak traženja lokacija po planinarskoj karti) Glažerovoj pećini koja je u biti jedan lijepi vidikovac koji nudi dobar pregled cijele Ivanščice. Bilo je danas aktivno na planini te su nas već tamo dočekale dvije planinarke i njihov psić koji je uznemireno lajao, ali onda se udomaćio s našim mirisima i primirio.

Ivanščica s Glažerove pećine

Stolić kod Glažerove pećine (ove ljepše fotografije su Lorine, zamijetit ćete koje su njezine, a koje moje)

Vidi se i Strahinjščica

Golupčeki, tim Smucifer na putu do Filićevog doma

Nakon uspona do Glažerove pećine, krećemo se prema ravnogorskom platou na kojem svi planinari odahnu jer je teški dio iza njih. Uživamo u znakovima proljeća i friškom planinskom zraku te uskoro dolazimo do vidikovca kod Filićevog doma. Tamo smo odlučili malo sjesti, pojesti užinu, popiti koje pivo i odmoriti se.
Kod gospodina Filića kolege planinari već odmaraju i uživaju u pogledu na Strahinjščicu

Grozdek naručuje i jede domaći gu-lash, ostali jedu sendviče (u mojem su opet klice alfalfe u kojima posebno uživam)
Kreč i ja smo pili pivo - Velebitsko je kupljeno u domu, a ABA od Petog elementa je donešena iz doline. Pravilo je, ukoliko miješate, uvijek prvo manje hmeljasto pivo pa onda jače hmeljasto. Dakle, u ovom slučaju prvo ide...

Grozdek svojim umjetninama ukrašava moju planinarsku bilježnicu dojmova

Krećemo dalje prema livadi za paragliding, a nakon toga se penjemo i na piramidu. Lora i Kreč nisu nikad dosad bili na Ravnoj gori pa smo malo razgledavali znamenitosti. Na putu smo prema Pustom Duhu kod kojeg namjeravamo svi "suknuti" jednu domaću rakiju. Nažalost, a to je ujedno i obavijest za sve zainteresirane, Pusti duh je stvarno pust i radi tek od 2. travnja pa sve do 31. listopada.
U nekonvencionalnoj planinarskoj odjeći (kaže da su hlače pune elastina) ponosno stoji Grozdek

Dramatičnost situacije postaje jasna

Zamislite pobjednički urlik orka i ova fotografija je savršena

Poznati (ili nepoznati?) ravnogorski tron na kojem se nalazi i žig Hrvatske planinarske obilaznice

Piramida osvojena!

Situacija na vrhu piramide - u pozadini se vidi opet Strahinjščica

Pogled prema Pustom duhu

Dolazak do Pustog duha

Goblin, ali zgodan

"Predebeli za vilenjaka i preveliki za ovaj svijet ljudi"

Neke novosti na zidu Pustog duha

Gitarist na zidu, gitarist uživo i neukrotiva kosa

Pogled s terase Pustog duha

Lorin snajperski shot Trakošćana

"A onda sam im rekel: nemrete to jer ste glupi..."

Još malo kućica podno Ravne gore, to jest Filićevog doma

Plava djeva Strahinjščica

Prepustio sam da ovaj izlet više opišu lijepe fotografije nego riječi. Lora i Kreč bili su jako zadovoljni te je Kreč čak uskliknuo kako mu je Ravna gora ljepša od Ivanščice. Nije još vidio južnu stranu i njezine ljepote, ali bit će prilike i za to. Grozdek i ja smo dugogodišnji suputnici upravo na Ravnoj gori pa o našim dojmovima ne treba previše govoriti. Zadovoljan sam kad ljudima mogu pokazati dijelić onoga što me uvijek iznova privlači u planine i prirodu. Ovdje kao da se u zraku osjeća drukčija energija, a vjetar šapuće i pjevuši neku prastaru pjesmu onima koji su voljni zastati i poslušati.

A za kraj evo i poruke svima koji se dvoume u svezi odlaska u planine. Uživajte u lijepom vremenu!

Oznake: Ravna gora, Kamešnica, Babice, Glažerova pećina, plato, Filićev dom, ravnogorski tron, Piramida, Pusti duh