Planinar nije trailer, ali može vrlo brzo postati entuzijast za trčanje pa to sve nekako prilično lako dođe. 'Z brega na breg' je druga trail utrka na kojoj sam sudjelovao dok je prva bila prošle godine u Bedekovčini na njihovoj poznatoj manifestaciji "Skok u jesen". Nisam se proslavio u Bedexu, naravno, te sam zalutao i nadodao kojih tri do četiri kilometra na početnih trinaest. No, prošlost je u prošlosti, ali evo jedna fotografija:

Kose više nema, a nema ni nekih ljudi koji su bili bitan dio mog života (može li jedan post na blogu proći bez toga? Ne može!), ali barem danas imam bolje tenisice za trčanje/trail

Već duže vrijeme koketiram s trčanjem, ali planinarenje je, takoreći, moja zona komfora (uz dodatak da se u ovoj zoni ipak nešto i može naučiti, ali pustimo to) te sam se dugo vremena borio s idejom trčanja po planinama. No, čovjek evoluira, ambicije i apetiti rastu te sam tako u zadnjih mjesec dana počeo žešće trenirati (trčati minimalno između pet i deset kilometara dnevno ukoliko ne idem na skvoš) i počeo aktivno sudjelovati na Cross-ligi Drava. Svoje prvo kolo trčao sam udaljenost 5.6 km, ali sam uskoro shvatio da je bolje (zbog kombinacije snage i izdržljivosti) da se prebacim, za početak, na utrku od 2 km.

Uvod tu staje i danas smo oko 8:00 krenuli iz Varaždina prema Desiniću, u samo srce (ili malo bliže Slovencima) Zagorja. Prijavio sam se na utrku od 14 km jer mi se 7 činilo premalo, a 25 previše. Za volanom je Mario Šoštarić (krivac zašto ću se vjerojatno negdje na stazi u šumi ubiti, ali i veliki motivator za trčanje - neka vrsta osobnog trenera), a ja držim u ruci mobitel koji nas putem GPS-a navigira prema odredištu. Na zadnjem sjedištu su Sonja (Iron woman) i Vanja. Definitivno sam u dobrom društvu.

Nema gužve kod prijava i pokupljanja startnih paketa, ali dovoljno je ljudi da osjetim laganu nelagodu koju sam osjećao i prošle godine u Bedekovčini. Vidim sva ta nabrijana tijela (ženska i muška podjednako) i pomišljam: jesam li ja na krivom mjestu? Ma neeee, normalno je popiti koje pivo previše nakon napornog treninga! Došli smo sat vremena i nešto sitno ranije prije starta (jer je Mario paranoičan) pa je predloženo da odemo na "kavu". Ne znam otkud mi ta ideja/bojazan da će me kava potjerati na wc tijekom samog trčanja, ali unatoč popijenom užasnom koncentratu tog popularnog napitka (Espresso - jel' to ekvivalent rakije u svijetu kava? Gucneš malo i brzo i vraćen si u život?) nije se apsolutno ništa dogodilo.
Svi uzrasti malo kasnije kod prijava...

...i vrste te boje kosa

Nije ovo prikladno za blog jednog vegetarijanca/skoro vegana, ali novinarski je korektno - kod lokalnog birca u centru mjesta okreće se pajcek, dakle biti će fešta

U 10:45 startala je utrka od 25 kilometara, a u 11:00 startale su utrke od 7 i 14 kilometara. Opalile su kubure i vjerojatno oglušile usput par ljudi te su "dugi" nadobudno krenuli. Mario uokolo trčkara i zagrijava se dok ga pokušavam malo imitirati i raditi neke pokrete slične njegovima. Malo pred 11:00 epska gužva je kod startnih vrata. Stiskavac te zvuk kubure označuje polagano kretanje u početku prilično inertne mase. Trebalo je proći barem pola minute dok se moglo pošteno zamahnuti po cesti koja nakon kojih petsto metara postaje makadam te napušta naseljeni dio Desinića. Mario je negdje ispred, a ja tražim svoje mjesto pod suncem i u toj gužvi. Ljudi ubrzo počinju otpadati i zaostajati, ali tako se vjerojatno i za mene čini ovima koji prednjače i već snivaju snove o cilju. Sanjam ih i ja, naravno, ali predaleko sam od kraja puta...

Nijednu fotografiju nisam uspio okinuti tijekom samog trčanja, ali to je razumljivo jer nisam želio ni časa časiti (hm, to je inače dobra taktika za cjelokupni život) te si ugroziti odugovlačenje s prolaskom kroz ciljnu liniju. Područje po kojem smo trčali zaista je predivno, a naziv trail utrke ('Z brega na breg') opravdan je. Ponekad nisam uspio vidjeti prirodne ljepote jer sam bio koncentriran na brisanje znoja s lica te praćenje tempa disanja - pokušavam koliko je god moguće disati samo kroz nos, ali pri većim naporima i u žaru borbe to mi je zasad još uvijek gotovo pa nemoguće. Mislim da ću i dalje ostati pri tome da više u okolišu uživam prilikom planinarenja, ali to je možda samo do moje nekompetencije i nemogućnosti multitaskinga. Pratio sam jedno vrijeme jednu djevojku s crnom pletenicom, ali me pred kraj ostavila (tako to biva sa mnom i sa ženama općenito). Moje skromno iskustvo je zasad takvo da si uvijek pronađete nekoga s kim ćete se mjeriti pa vas onda to vuče naprijed. Prvih sedam-osam kilometara bilo je teško, ali nakon toga kao da su noge radile same od sebe. Zanimljivo je da mi nizbrdica ne leži toliko koliko uzbrdica, ali to je, pretpostavljam, zbog planinarenja i, u zadnje vrijeme, upornog treniranja na Pioniru. Na dvanaestom kilometru nešto je stvarno opasno počelo mirisati na IPU... možda je čak to razlog zašto sam na zadnjem usponu potegnuo, prestigao neke ljude i završio kao 89. od 222. s vremenom od jednog sata i pedeset i tri minute.
Fast forward i trošenje bonova na hranu (sviđa mi se što su odmah prilikom prijave pitali jedu li sudionici meso ili su vegetarijanci - do kategorije vegana ćemo još malo morati, izgleda, pričekati)...

...i pivo od ekipe iz Zagorske Udruge Pivara - na fotografiji je ABA koja je malo ličila na proteinski šejk iz teretane, ali je imala otprilike zadovoljavajući hmeljasti okus

Vremenske prilike bile su gotovo savršene za trčanje iako se tijekom utrke iza oblaka pokazalo sunce te nas malo zagrijavalo na dijelovima gdje trkače nije štitila šuma. Međutim, negdje oko 14:30 i sve bliže proglašenju pobjednika (koje je potrajalo jer je bilo mnogo kategorija i podkategorija), vjetar je počeo ljuljati suncobrane nadvijene nad pivare i hranu. Uskoro smo dobili i prve kapljice po nosu (kao da mi ih nije bilo dovoljno tijekom same utrke) te su se organizatori požurili s proglašenjem.
Nebo nad Desinićem se komeša i sve je izglednija oluja

Priprema se i postolje

Bilo je na postolju vrijednih trkača, ali svih se najviše dojmio jedan dječak koji je u rekreativnoj kategoriji (utrka od sedam kilometara) odnio treće mjesto te tako na postolju stao uz neke druge, divlje i bijesne odrasle trkače. Svima dakako velike čestitke, ali posebno sam bio zadovoljan što sam, a sad se dokazalo da je zaista tako, stvarno u dobrom društvu jer su Mario, Vanja i Sonja dio trkačkog tima pod nazivom "Sloths Running Team" (na majici ispod piše: "We'll get there when we get there") te su uz svoje sutrkače ekipno osvojili treće mjesto.
Evo brzih ljenjivaca!

Pridružuju im se i ostali te postaje jasno da je postolje premalo

U mojoj glavi počela su već planiranja novih trail utrka, ali vidjet ćemo što će donijeti budućnost. Svakako se želim zahvaliti svojem prijatelju Mariju koji trenutno, možda do kraja nesvjestan toga, igra vrlo značajnu ulogu u mom životu. Trčanje je za mene postalo otkrivenje i način fizičkog obračuna sa psihičkom boli, a njegovi savjeti i upornost su mi uvelike pomogli da nađem neku vrstu smisla u poboljšavanju pacea i postajanju bržim te boljim. Za kraj stavljam fotografiju Marija, sretnog sa osvojenim paketom piva :)

Oznake: Desinić, trail, z brega na breg

Srijeda je i planina je očekivano pusta. Čeka nas pet i pol kilometara do Filićevog doma koji kapiju drži zatvorenom tijekom tjedna. Nema to ni veze jer u ruksacima nosimo uvijek sve što nam treba što je već postala zdrava navika. Kraći, prvi dio puta gotovo je uvijek potopljen u blatu osim ljeti kada se zemlja konačno u potpunosti posuši i skori.

Opet u dobrom društvu Mareka kod zapuštene kućice na samom početku puta

Prolazimo kroz naselje Cvetlin

Bilo je prilično mirno osim zvukova košenja trave i poneki glas u daljini. U šumi je lijepo pa ne fotografiramo mnogo, a uskoro Mareku otkazuje baterija na fotoaparatu pa smo osuđeni na mobitele.
Apsorbirani u zelenilu šume

Obično s Ravnom gorom to tako biva pa prave fotosesije počinju tek na vrhu, odnosno moglo bi se reći da je glavna akcija uvijek na samom hrptu koji vas vodi sve od Glažerove pećine, preko Balkona kraj Filićevog doma, a onda i do Pustog duha s kojeg možete nastaviti za Velike pećine. Baš sam ugledao da na stranicama HPS-a piše kako je Ravna gora. uz Kalnik, najzanimljivija planina Hrvatskog zagorja. Kao veliki pobornik i ljubitelj Ivanščice, moram se pobuniti takvoj prosudbi. Pustimo putnike i lutalice da sami presude, a ono što ću reći u obranu Ivanščice jest sljedeće: Ivanščica je ogromna, ljudi često nisu svjesni koliko je ona veća od Ravne gore koju se može prehodati u roku par sati dok za transverzalu Ivanščice (koja još uvijek nije službeno napravljena kao planinarski put koliko je meni poznato) treba barem dan umjerenog hoda. Da ne govorimo o silnim utvrdama južne Ivanščice koja je, oprostit će mi moji sjeverni čuki, mnogo zanimljivija od sjeverne.
Prema vrhu kroz uski planinarski put

Kod Filića je uvijek aktualno fotografirati gospođu Strahinjščicu

Pogled iz prvog lica

Jedna s Balkona - točno u sredini, ovo što izgleda kao uzdignuta dojka mlade djevojke jest Brezovica

Pogled prema Maceljskom gorju, a na fotografiji se naravno skriva i dvorac Trakošćan

Jedna obiteljska

Odlučili smo se odmoriti kod Pustog duha te tako nastavljamo prema mjestu za paragliding gdje je još jedno klasično mjesto za fotografiranje svega i svačega...
Pogled prema Trakošćanu

Mjesto i vrijeme za razmišljanje o smislu života

Negdje u daljini tamo stoji naš Varaždin grad

Dolazak do Pustog duha

Kod Pustog duha odmaramo, ali odmah po dolasku razmišljam što ćeš ti reći o crtežima, umjetničkim djelima kojima je netko ukrasio Pusti duh. Hoćeš li ih uopće vidjeti? Sigurno ne u mojem društvu kako se čini. Vrata na Pustom duhu izgledaju kao klasična vrata na zagorskim kletima, a odmah mi se učinilo i da mirišem poznati miris vina. Čuo sam u glavi i glasove veselih planinara te kuckanje čašica punih rakijom. Vidio sam na trenutak i grimasu tvog brata kad sipa rakiju niz grlo. Stajao sam pred tim vratima i tako zamišljao stvari kojih više nema. Blagi povjetarac uz grijanje sunca po licu bacili su me u sadašnji trenutak. Krenuo sam prema klupici koja gleda prema Maceljskom gorju. Otvorio sam planinarski ruksak i sa osmijehom na licu dodao Mareku jednu limenku piva, a drugu ostavio sebi. Dobro su se promućkale tokom uspona pa su malo prsnule prilikom otvaranja. Nismo uspjeli nazdraviti jer sam ja brže-bolje popio jedan veliki gutljaj ili je bilo mnogo manjih? Nisam više siguran, ali znam da sam to učinio radi one navale sjećanja koja me maloprije obuzela. Postalo je nažalost i gore kad smo trebali zapisati nešto u Zelenu knjigu planinarenja - svojevrsni dnevnik koji uvijek nosim sa sobom na planinu kako bih zabilježio datume i vremena lijepih trenutaka provedenih u prirodi. Međutim, ima to i svoje slabije strane, a to postane jasno u ovim trenucima kada moram zaboraviti određene ljude koji su bili prilično važan, ako ne najvažniji dio mog života proteklih četiri-pet godina. Uvijek se pitam gdje ću naći takve avanturiste s kakvima sam se u zadnje vrijeme družio i dijelio te sve trenutke na brojnim planinama? Neću zvučati patetično, ima mnogo ljudi na ovome svijetu, ali otprilike znam što prosječan čovjek želi i voli raditi u svoje slobodno vrijeme. Meni prosječni ljudi nikako ne odgovaraju. I sad ponovno lutam s onim najvernijima da nađem nekog tko će dijeliti stazu - planinarsku i onu životnu - sa mnom.
Usamljeni tragač

Pojurili smo prema Trakošćanu gdje smo kod hotela ostavili automobil. Spust je bio munjevit i nismo se previše umorili, a na trenutke smo čak i trčkarali. Čini mi se da je Marek, inače trkač i trailer, bio zadovoljan tempom.
Susret s jednom druželjubivom mačkom kod hotela Trakošćan

Povratak grofu Draškoviću

Dvorac Trakošćan

Proteklih par dana vrijeme je stvarno lijepo pa Vam želim da boravite u prirodi koliko god je to moguće!
Uživajte i čitamo se!

Oznake: trakoščan, Ravna gora, Filićev dom, Pusti duh

Nažalost, događa se da i uz modernu tehnologiju i načine pohranjivanja podataka ponekad izgubimo pojedine datoteke s fotografijama. Tako ovog časa ne mogu reći kad je točno moja (ili ljepše: naša) priča s Milengradom počela, ali prisjećam se da je to bilo s ekipom iz MZM-a koju je vodio hrabri Dario Žmegač. Iako sam od onda zgazio mnogo kilometara i planina, skromno bih i danas rekao ono što sam onda davno rekao Dariju: ma ja tako malo planinarim, ali stvarno volim to. Amaterski možda, ali iskreno!

Sa mnom je nakon mnogo vremena planinario i moj dobar prijatelj i sudrug u sportu Mario Šoštarić kojeg smo nekad zvali "neman Ivanščice" jer bi uvijek trčkarao oko planinarske družine te je fotografirao. Njemu je upravo taj davni blatni Milengrad bio prvi izlet u planine, a sve što slijedi nakon toga je povijest. Iskoristit ću još malo ovu priliku za sentimentalnost pa ću onda reći da smo prije par godina imali i FB grupu pod nazivom VAKUUM MET (mountain expedition) intel group. Grupa inače još postoji, ali čini se da smo zajedničko planinarenje svi prerasli (ili smo samo jedni druge prerasli?) - neki su otišli u trčanje, neki u trail, neki postali hardcore planinari, ali većina je ostala zaljubljena u prirodu. Mislim da je s tim zadaća te grupe ionako obavljena pa sad želim svima sretno u daljnjim pothvatima (postoji određena doza patetike u upravo napisanom jer nitko od tih ljudi neće ovo pročitati)!


Milengrad je barem zbog još jedne stvari poseban za mene, a to je mjesto na kojem sam najviše puta uspio zalutati. Radi se o dva lutanja i to svaki puta sa istom osobom koja kao za inat nije voljela kad bi se pogubili (a bog planine zna da se nismo zajedno gubili samo na planinarskim stazama nego i u životu, ali to daje tu neku posebnu čar, čini mi se). Iako, moram priznati, najbolje i najviše sam naučio o planinarenju po Ivanščici upravo tako da sam lutao raznim pokrajnjim stazicama. Kako bilo što naučiti o nepoznatom kad isprve pogodiš pravi put?






Prognoza je bila kišna te smo uzeli kabanice i opremu za blato. Mario u Salomonkama prilično ležerno i bez straha, a ja naoružan do zuba u gojzericama i gamašama. Od Lujčekove hiže do Milengrada ima otprilike osam kilometara, a da nas kod utvrde nije dočekala hladnoća i blaga kiša, zaputili bi se mi i do samog vrha Ivanščice koji se u daljini vidi s klupice na Milengradu. Bacili smo nešto pod zub, pozdravili Milengrad do nekog sljedećeg puta te krenuli natrag kroz blato prema Ham Pokojcu.
S ove strane stola...

S one strane stola... nadam se da nisam na tvojem profilu!


Marek i kapetan Miki

Moram priznati da cijenim prijatelje na koje mogu računati što se tiče planinarenja. Jasno je, nisu svi za tim ludi kao neki od nas pa tim više treba biti zahvalan za one koji su uvijek spremni za akciju i koji bi rekli životu veliko i sudbonosno DA svaki put kad bih ja dobio neku ludu ideju, a s vremenom one postaju sve luđe i luđe (i kilometraže postaju sve veće i veće). Neću otkrivati sve svoje sljedeće planove, ali odlučio sam malo zakoračiti iz piratskih voda planinarenja u one službene i "ozbiljne". U jednom trenutku shvatiš da mladenački bunt nema više smisla, a pogotovo kad je tvoje mjesto među ljudima.

Oznake: Milengrad, Ivančica