Valjalo je i ranije napisati ovaj post, ali red lijenosti, red obveza i dogodi se tako da i najrevniji pišu prekasno. Idemo malo na veselije teme, ako nas uopće što može razveseliti i razvedriti uz ove svjetske nemile događaje kad se čovjek pita... pa doslovno o svemu, ali dođu na red uvijek ona stara egzistencijalna pitanja makar se ipak malo pomaknemo od ega i JA na ovaj širi i sveobuhvatniji entitet - čovječanstvo. Teško da se ikada o čovječanstvu moglo govoriti kao cjelini jer uvijek postoje neke zavade, uvijek vuk vuku diše za vratom i doziva krv (hvala Hobbesu još iz Levijatana na tim dubokim i da, depresivnim podukama). Vapimo za bacanjem pušaka u grmlje, za posvećenjem nekim boljim, humanijim stvarima, ali uzaludno mi se to čini, kao kad mladi idealisti, grlitelji drveća, kažu da se nepravedni sustav (koji nam je dobro poznat) može zaustaviti ne-djelovanjem, recimo ne-odlaskom na izbore. Da, samo što za to treba biti ujedinjen u mišljenju pa onda NITKO ne smije izaći na izbore. Tako je isto i sa puškama i pacifizmom - samo je jedan (ili nekolicina) dostatan da ostane naoružan pa da sve to padne u vodu jer tko bi imao toliko povjerenja da se izloži (ne)prijatelju na milost i nemilost? Iz situacije koja se događa od jučer, slobodno zaključujemo da bi taj, koji bi se tako prepustio, bio pomalo lud. John Lennone keru, nismo još ni do koljena moćnome ratnom profiteru. Ajmo u šumu, pod hitno!

Konačno ponovno na matičnoj planini - počeci uspona po Konju

Mogu reći da sam zadovoljan jer sam nakon dugo vremena uspio pod medokozovom zastavom okupiti čak 9 planinara koji su voljno i spremno krenuli u avanturu po Ivanščici. Bilo je to mislim i prvi puta da planinarim s ocem i prijateljima u paketu (iako smo mi malo zaostali pa zapravo i nismo zajedno planinarili). Kolege iz Zagreba su prvi put nogom kročili na moju matičnu planinu, a imali smo i jednog ćuka, južnjaka koji je nakon par godina konačno na planini. Vinko je došao iz Veleškovca, s druge strane, da bi se popeo na planinu koju svaki put gledamo s njegovog grunta/balkona dok pijuckamo pivo. S jedne strane ima Medvednicu, s druge strane ima Ivanščicu. Sve u svemu, dobro je biti okružen planinama i imati opcije. Prisjećali smo se tijekom uspona našeg zadnjeg planinarenja na Kalniku, po njegovih 7 zuba. Dogovorili smo odmah da bi trebalo češće zajedno na planinu pa da se manje mučimo po putu gore, ali vidjet ćemo kako će to ići :) Uvijek sam zadovoljan dok me ljudi nazovu i kažu: spreman sam konačno, idemo!
Negdje na sredini puta po Konju

Muka je, ali ide! Magnezij i dekstroza kolaju žilama, a i snovi o Velebitskom na vrhu motiviraju

Dakle, nadam se da se gospodin Vinko neće ljutiti što stavljam ovu fotografiju - imao sam jednu gdje je veseli i ovu gdje grli tablu i pokazuje znakove umora. Mislim da je ipak ova prikladnija: Man, Jesus!

Nisam siguran koliko nam je do vrha trebalo, ali to nije ni bitno. Nekad moram samog sebe podsjećati da ta vremena i fiktivne trke nisu bitne, da je bitnije "putovanje". Kad si okružen trkačima i ljudima opsjednutim (ma znam, znam, oni to neće priznati i negirat će, oni isto uživaju u prirodi, da, ali opsjednuti su malo s brojkama - bez brojaka nisam siguran da bi to sve što oni rade imalo smisla pa... nemojte ukidati sami sebe :D) vremenom onda treba tu i tamo podsjetnik na bitne stvari. No, evo nas konačno na vrhu! U jednom trenutku sam stvarno pomišljao da bi bilo bolje odustati i vratiti se dolje nego riskirati ozljede i nekakva spašavanja ne dao Ganeša, ali Medokozov je mobilni laboratorij smućkao magnezij i dekstrozu te smo uz snagu volje doveli sve članove planinarske družine do vrha!
Umjetnost trganja čokolade

Vrijeme je za okrepu - ovo je poznati sir s vrhnjem i lukom; malo nakon toga smrdiš drugovima, ali inače je odličan

Ovo jelo ne mogu komentirati jer ne konzumiram, ali navodno je ovo demokratija pa moramo zastupati svačije ukuse i nećemo sad kobase izbaciti iz fotografija samo zato jer se svemu tome protivimo (prijatelji karnivori su me učinili jako tolerantnim, da - ekstremni vegani, eko-fašisti bi me optužili da sam izgubljen i da "spavam s neprijateljima", ali ja oduvijek spavam sa svima i širim ljubav kad mogu, a ne mržnju... kaj se događa? Jesam li to ja?). Uglavnom, kobase su mu dale snagu da pjevušeći dođe do podnožja

S piramide

Medvednica je otok

Panoramski pogled na more oblaka

Bez klasične fotografije ne ide

Malo na drugu stranu, prema Čevu

Možda je to "moja stvar" jer volim planine i planinarenje, a i svi koji planinare sa mnom su mi dragi, ali rijetko koji trenuci sreće se mogu mjeriti s tim kad je ekipa na vrhu, sretna nakon uspona, sustolnici koji dijele hranu i piće, sunce iznad njih piči i oni su kao hrpa zadovoljnih guštera. U prirodi si, u dobrom društvu i sretan si. Samo par stvari u životu može tome parirati. Dio ekipe (otac i njegova djevojka) odlazi ranije jer im je zima, a i nemaju oni te kapacitete za sjedenje (i pijenje). Nakon nekog vremena napuštamo stol i mi te se počinjemo spuštati po Prekrižju dolje. Blata začuđujuće nema unatoč tome da je prijašnju noć padala kiša.
Hvala vam prijatelji i evo jedne za uspomenu!
Ne zaboraviti Ottomana veličanstvenog, naravno, i on je bio s nama. Planinar mops, nevjerojatno biće

Za kraj jedna za svijet:

Oznake: Ivančica, konj, Prekrižje, prstenova družina