Ivanščica je jedna od onih djevojaka koje nikad ne dosade... čak i kad su naporne i zadaju puno muka.

Dokaz velike ljubavi prema Ivanščici, ljubavi koja prkosi zubu vremena

Vrijeme je za obnoviti zavjete i to na više fronti. Ne sjećam se kad smo zadnji puta zajedno u planine pošli srednjoškolski kolega, prijatelj Lazar koji spada u moj uži krug ljudi od povjerenja i ja. Malo ih je, treba čuvati one koji su još tu. E sad, kad bi netko bio dugogodišnji pratitelj ovog bloga i imao izrazito istančano pamćenje, vjerojatno je već imao prilike čuti za starog, dobrog Lazara. Imamo zajedno dosta utakmica u nogama, ali zbog životnih situacija (i moje prebukiranosti drugim ljudima, rezervacijama za odlaske na planine - za razliku od svog ovog vremena kad nismo na planini, čini se da sam na planini poželjno i zabavno društvo) sad nas već jedno vrijeme planine ne viđaju. Bilo je krajnje vrijeme da se to promijeni pa smo se odlučili za lutanje po južnoj strani Ivanščice.
Mini karta područja i točaka od interesa koja se može naći unutar dnevnika Belečkog planinarskog puta

Jutarnji pogled prema mističnoj Medvednici

Krećemo u 08:00 iz Varaždina prema selu Belec (273 mnv), s južne, zagorske strane Ivanščice. Naš plan je prvo obići zanimljivu srednjovjekovnu utvrdu Belecgrad (539 mnv), a nakon toga preko Babinog zuba (638 mnv) i Beliga (974 mnv) doći do vrha Ivanščice (1062 mnv). Put kreće asfaltnim tabananjem jer se mora od Beleca preko Juranščine uspeti do makadamske ceste po kojoj se automobilima može doći sve do pl. kuće Belecgrad. Mi ne idemo automobilom do kuće jer smo hardcore, a i dobro dođe malo zagrijavanja. Kod planinarske kuće se već jedan gospodin sa zagrebačkim registarskim tablicama sprema kući što je pohvalno, pogotovo ako je već došao do vrha i spustio se. Bilo bi zanimljivo znati kojom je rutom obavio svoj uspon, ali preferiramo tišinu i mir, pogotovo ujutro pa komunikacija izostaje. Vrata planinarske kuće otvorena su, ali je prerano za piće, a i uspon još nije obavljen pa nema razloga za opuštanje i prepuštanje. Već hodajući po makadamskoj cesti koja vodi do pl. kuće možete vidjeti impozantni Stari grad Belecgrad.
Dobro izgleda i izdaleka

Iz ove perspektive je prilično jasno zašto je ovakve utvrde u njihovom punom sjaju (XIV. stoljeće) bilo nevjerojatno teško za osvojiti

Do same utvrde ima jedan mali usponić kojeg savladavamo i uskoro se nalazimo unutar zidina utvrde Belecgrad. Nije me bilo ovdje jedno vrijeme pa nije čudno da su se dogodile neke promjene. Prirodna zaraslost je malo istrimana i dobio se osjećaj da ima više prostora. Klupica i stolice su postavljeni unutar utvrde pa se ovdje može i lijepo prizalogajiti. Međutim, mi se ne zadržavamo dugo jer valja se još popesti do vrha.


Superiorna pozicija utvrde i nadgledanje pristupnog puta

Valjalo bi jednom ovdje doručkovati ili ručati



Ovdje se vidi naš put do vrha Ivanščice - planinarska staza koja vodi preko Babinog zuba i Beliga

Spuštamo se s utvrde i dolazimo do ovih putokaza

Sada bi se na sekundu valjalo vratiti na mini kartu koju sam priložio na početku ovog zapisa. Obratite pozornost na manje zadebljanu crtu/stazu koja vodi okomito od pl. kuće Belecgrad i konačno sječe zadebljanu crtu na mjestu gdje na karti piše KT 6 Belige. To je, dame i gospodo, tzv. (svinjska) Kopanja ili Brana (ako sam dobro vidio i shvatio na tablama koje se mogu naći na križanju puteva za Belige i Hanjžicu, a koja je obično ulazna točka sjevernjaka, tzv. ćuka, na južnu stranu - barem je to bio moj početak, davno, koketiranja sa južnim ispupčenjima i udubljenjima Ivanščice), a neslužbeni kuloarski naziv ovog mjesta je Belečki kanjon smrti. Neiskusni planinari, neupoznati s ovim terenom, često pomisle da bi bilo bolje ići kroz Kopanju, to jest ovaj naizgled prečac, iako će tada propustiti Babin zub i Belige koje, istini za volju, ako niste sakupljač žigova ili fanatik koji mora sve obići iz nekih drugih razloga (npr. iz enormne ljubavi prema djevi Ivanščici) i ne nude neke poglede pa ni veselje. Međutim, taj pričin da je put kroz Kopanju lakši jest velika pogreška stoga što je ovaj uspon prilično zahtjevan, a tijekom današnjeg planinarenja mi se učinilo opet da je zaista tako; moglo bi biti da je ovo jedan od najtežih uspona na Ivanščicu nakon Struje i Tamnog dola iako se oni nalaze sa ćukovske, sjeverne strane. Lazar i ja smo odabrali uspon preko Babinog zuba i Beliga jer on nije nikad bio na Beligama. Vodio sam davno ovim putem jednu rođendansku povorku koja je brojila oko četrdeset ljudi (a među njima je bio i Lazar koji je već tada prednjačio uz par drugih utreniranih mladih tjelesa). Malo nakon Babinog zuba, a pred same Belige, slavljenici je (da, tako je, od svih ljudi BAŠ slavljenici) pozlilo i morala je sjesti. Povraćala je, popila vode te smo nakon malo odmora svi nastavili dalje. Nadao sam se da je ta slabost od uzbuđenja i sreće što smo svi skupa na planini, ali nekako mislim da to ipak nije bio slučaj. Određene osobe bile su ljute na mene, bilo je dosta njurganja i gunđanja, ali sve se na kraju završilo dobro. Postoji obilazni put oko Beliga koji vas odmah dovodi do Černih mlaka, Zletišča coprnic te sam to izabrao kao tadašnju opciju kako bih ljudima olakšao put. Jedina tragedija je ta da se na jednu stijenu prije Beliga teže popesti nego na same Belige, a ta se stijena ne može zaobići jer put u svakom slučaju ide preko nje. No, pustimo sada loša prijašnja iskustva.
Pogled s Babinog zuba. Na putu do gore mi je Lazar pričao jedan vic o babi i njezinom novom zubalu, ali lascivnog je sadržaja pa ću ga ispričati samo onima koji to zatraže u komentar sekciji (koji trikovi, ha? Pfffffff)

Lazar na Beligama gleda sadržaj gotovih sendviča iz dućana. Zaključak baš i nije bio dobar

Kutija sa potpisnom listom na Beligama - ne diramo je jer ako nam se nešto dogodi, nećemo da nas nađu

Kao što na fotografijama možete i sami vidjeti, Babin zub kao i Belige spadaju pod tzv. šumovite vrhove pa pogledi nisu filmski ili drugim riječima nisu toliko zanimljivi ljudima kao otvoreni, "gologlavi" vrhovi. Planine su jedno od mjesta gdje se preferiraju ćelavci i nije sramota, dapače, poželjno je, da malo ima pokrova, a malo nema - tako dugo dok se ne zaklanja pogled. Moj suputnik i ja smo to blago rečeno, uz blagu uspuhanost na trenutke, pregazili i uskoro se našli na već spomenutom prijevoju gdje se skreće za sjeverne puteve Ivanščice. Od tamo nema mnogo do vrha gdje nalazimo umjerenu količinu ljudi. Vrijeme je za prizalogajiti nešto i popiti jedno pivo, a u jednom je trenutku počeo padati i slabi, rijetki snijeg. Ako ovaj sljedeći blagdanski vikend ne donese nešto drukčije, pomislio sam kako bi ovo mogao biti zadnji snijeg koji vidim da pada ove godine. Ne volim te na-pol stvari pa onda ako misli padati (ili je mislio padati), neka padne kako spada ili neka ne padne uopće. Ekstremizam u više životnih područja. Na vrhu smo sreli i gospodina Klipića o kojemu bi priča sad zahtijevala još malo vraćanja u prošlost i jedan drugi rođendan slavljen na putevima i vrhovima Ivanščice, ali sad u to ulaziti ipak nećemo. Ajmo samo reći da je čovjek prvo odbio, a onda ipak uzeo ponuđene, domaće varaždinske klipiće koje je radila slavljenikova majka. Klipići su stvarno dobri. Bili su prošli vikend i na Kleku. Dobro se provode ti klipići. Još jedna zanimljiva činjenica je da je gospon Klipić danas na toj, još uvijek, zimi skinuo čarape i bos sjedio na klupici na vrhu Ivanščice. To mora da su neke Wim Hof tehnike.
Lazar i ja se odlučujemo za spust po Kopanju, Belečkom kanjonu smrti

Isprva je moj suputnik rekao kako mu se ovaj put čini baš pitomim i lijepim i zaista je lijep, ali uskoro su počele strmine pa je čak i pri spuštanju trebalo paziti kud se staje što je bilo dodatno otežano činjenicom da je posvuda po stazi bilo otpalo lišće. Sreli smo po putu do dolje jednu ekipu mladića i djevojaka koji su hrabro išli prema gore, ali u trenutku našeg mimoilaženja su se svi odreda posjedali na jedno palo deblo. Odmor je itekako dozvoljen tijekom uspona po ovakvoj stazi.
Pogled prema gore

Lako je nama, mi se spuštamo, trčkaramo i pjevušimo. Raspoloženje je općenarodno veselje

Posebno su me zabrinula dvojica planinara koji su na samom početku Belečkog kanjona smrti, nedaleko pl. kuće Belecgrad, stali (jedan od njih je sjedio i tipkao po mobitelu) i pitali nas koliko ima do gore te da su oni ovdje prvi put. Pomalo mi ih je bilo žao jer će ovo biti vatreno krštenje, ali s druge strane to je najbolji način da se bilo što nauči o stazi, ali i vlastitoj kondiciji. Jesu li na kraju došli do vrha ili su odmah na početku odustali? Ostat će to ipak misterij. Mi smo brzim maršom odvalili put po makadamu, mahnuli za pozdrav utvrdi Belecgrad te dojurili do Beleca i parkiranog automobila. U planu nam je bio još posjet kolegi i također srednjoškolskom drugu Vinku iz Veleškovca. Dobro je vidjeti stare i vjerne prijatelje, a pogotovo s njima planinariti. Prešli smo sveukupno 16 kilometara i dobro se zabavili. Sljedeći put kad smo ovdje slijedi uspon preko Belečkog kanjona smrti. Treba imati visoke ciljeve.
Vinko i grofica Mimi

Za kraj jedna prigodna pjesma:


Ja sam samo neženja
Tražim partnericu
Neku koja zna jahati
Bez da ispadne iz sedla

Moramo si odgovarati
Tjerati me preko granica
Đevojko, kad te primim
Obećajem ti da nećeš htjeti sići

Ak' si spremna, učinimo to
Jaši ga, mojeg ponija
Moje vruće sedlo čeka
Dođi i skoči

Oznake: belec, Belecgrad, Babin zub, Belige, Kopanja, Belečki kanjon smrti

Iako imam određeni staž s planinarenjem te sam obišao neka planinarima zanimljiva mjesta unutar Hrvatske, smatram da je to više upornost nego bilo kakav oblik "znanja" ili "vještine". Na kraju se svodi sve samo na razliku u tome tko će se za vikend probuditi rano i odlučiti krenuti na bližu ili dalju planinu? Jedni izaberu udobnost i toplinu kreveta dok drugi već večer prije spremaju opremu i bude se sa zorom... Možda je donekle i samo po sebi jasno u koje spadam.

Odmjeravanje sa uspavanim divom - bilo je prilično hladno ujutro, barem dok se sunce nije odlučilo pojaviti i blagosloviti nas

Ponekad me pitaju gdje mi je bilo najljepše, a ja sam tada na sto muka jer je to jedno od težih pitanja. Povlači se često po sjećanju, makar je to sad već bilo prilično davno, ono sunčanje na livadici na Vaganskom vrhu i gledanje prema moru. Bio je to savršen dan za planinarenje i dobro smo ga iskoristili. Treba se tamo i tome vratiti, dakako. To me dovodi i do onoga što želim podijeliti s vama, a to je činjenica da mi je možda teško presuditi gdje je bilo baš NAJLJEPŠE jer je meni svako planinarenje, bilo ono dugo ili kratko, lijepo i jedno posebno/zasebno iskustvo. Međutim, postoje određena mjesta koja mi se odmah motaju po glavi, a među njima su Hahlići i Klek. Ne znam zašto se više ne smucam po i oko Kleka. Zadao sam si određenu zadaću da čim više ljudi do kojih mi je stalo, bliskih prijatelja, povedem na tu kamenu gromadu koja je zbilja i iz velike daljine impozantna. Nije čudno da je izabrana kao znak HPS-a.
Ovoga puta nema nikog doma

Ogulin je maksimalno sat i pol vožnje udaljen od Zagreba tako da je, uzevši sve u obzir, to prilično blizu i dohvatljivo te je pogodno za jednodnevni izlet. Opet, čini mi se kao da je to već dosta lijepa divljina, a posebno me taj osjećaj obuzima dok pomislim da nisu od Kleka puno udaljene ni Bijele i Samarske stijene koje su zaista čista divljina. Čak i napučen ljudima, Klek je posebno iskustvo jer se mijenja teren od blagog i pitomog do malo penjanja uz sajle, a i njegova kamena glava ipak odaje malo drukčiji dojam nego što odaju planine koje takve specifične značajke nemaju, kao što su npr. Ivanščica ili Medvednica.
Klek pokazuje svoje privremene, smrznute zube

Ne zadržavamo se dugo kod planinarskog doma Klek jer prvo treba obaviti uspon, a onda se malo opuštati uz jelo i piće. Kod doma se vijori Highlander zastava te smo sreli ekipu s dronom i psicom Bonom (koju ćete kasnije moći i vidjeti na jednoj fotografiji s vrha - posebno je simpatična jer nosi sa sobom drvo koje stavi pred čovjeka i onda kruži oko njega te ga poziva da joj baci... i nikad joj ne dosadi, naravno). Kasnije mi je prijatelj Marek rekao da su Highlanderi imali nekakvo okupljanje ili štoveć. Zanimljiv je taj Highlander projekt, trebalo bi mu malo posvetiti pažnje, a možda se i upustiti u avanturu.
Mi idemo za vrh, a Klečice ovaj put ipak zaobilazimo zbog snijega i zbog izlizanih potplata na gojzericama

Čovjek uči dok je živ, a nekad moraš i po više puta ostaviti planinarske štapove u automobilu da bi kasnije shvatio koliko si glup te da si ih trebao uzeti sa sobom. Onaj koji planinari, troši gojzerice, a potplat je prva stvar koja odlazi, pogotovo kad ga stalno "izlizuješ" po stijenama. Gazio sam dosta te jadne Mamutice po Istri, ali i svugdje drugdje. Bilo je malo problematično savladavati strme uspone, ali i spustove. No, ništa strašno - malo te uspori i malo jače psuješ i to je to.
Počinje uspon prema stijeni/stijenama

Prilaz vrhu je zapravo cijelo jutro u sjeni te se ovdje snijeg ne topi, ali čim smo se počeli približavati vrhu, to jest podizati na samoj stijeni, snijeg se prorijedio te se počeo pretvarati u blato/bljuzgu. To je više odgovaralo mojim izlizanim gojzericama te sam se, unatoč usponu, malo ubrzao. Sve je lakše kad imaš sigurnije tlo pod nogama! Posebna je vrsta patnje dok želite juriti i znate da možete, a teren vam ne dopušta.
Evo nas na vrhu i evo pogleda prema Ogulinu

Klečice, to jest noge uspavanog diva koje ćemo obići drugi puta, kad neće biti snijega

Pretpostavljam da je na ovoj fotki vidljiva i Kula

Kao što je obećano, zaigrana psica Bona koja čak i na vrhu želi da joj se baca štap. Bilo nas je malo strah što bi se dogodilo da joj štap padne dolje u provaliju...

Još malo pogleda s vrha - ovdje se zapravo vidi staza po kojoj smo došli

Na vrhu je prilično zimkasto, a pogotovo za ruke. Rukavice su, naravno, od vune pa su se namočile tijekom pentranja do vrha, primanja za stijene pod snijegom. Malo uživamo u pogledima, sunce se pojavljuje i grije nas, a onda krećemo natrag dolje prema domu.
Spust dolje, dijelom osiguran sajlom. Trebalo je ovdje posebno dobro paziti s tim izlizanim potplatima na gojzericama. Gospoda ispred nas nosili su dereze, ali su imali dosta komplikacija sa skidanjem i ponovnim stavljanjem budući da se teren mijenjao pa je malo bilo skliskog snijega, a malo je bilo blato i kamenje

Kod planinarskog doma Klek gori vatra, ljudi piju, jedu i vesele se. Planinari su uvijek dobre volje. Mora da je to do zraka/kisika koji udari u glavu pa je sve bolje. Ili je to zbog nekih napitaka koji su se točili? U svakom slučaju je odlično! Sunce grije, ali svejedno je još uvijek pomalo zima. Zalogaj i gutljaj, dva, tri te nastavljamo spust prema polazišnoj točci. Trebalo je još proći jedan strmi spust do kraja puta.
Mamini, varaždinski klipići (iako neki Zagrebečani to zovu kiflicama iz nekog razloga) na Kleku - proputovali su dosta za jedno pecivo

Teško je to opisati riječima jer zvuči čudno i prenapuhano, ali vrijeme se od jutra do podneva stvarno jako promijenilo. U biti, nestali su samo sivi oblaci i raščistilo se nebo. Sunce jako brzo topi snijeg i led te je staza po kojoj smo došli i otišli jedva izgledala kao da je jedna te ista. Snijeg se pretvorio u sklisko blato te je bilo i par padova. Voda koju se nije popilo, iskorištena je za pranje ruku i čega već ne.
Udaljavanje od Kleka

Posljednji pozdrav Kleku, dolazimo uskoro opet!

Smatram da smo dobro iskoristili prvi dan proljeća i ušli u ovaj, meni barem, ljepši dio godine. Treba voljeti te uživati i u zimskim uvjetima na planinama, ali ne mogu lagati pa ne reći da nisam zamišljao kako u kratkim hlačama i majici kratkih rukava sjedim na vrhu Kleku i ispijam pivo, gledajući u daljinu. No, doći će uskoro i to vrijeme. Već sam obećao voditi neke ljude, a svoja obećanja sva ispunjavam! Pogotovo ova koja donose velike radost i pune baterije.
Za kraj pohoda jedna instalacija pod nazivom "Klečki napaljeni magarac", a sastoji se od dva planinarska štapa nasumično nađena u šumi te jednim potpornim štapom također nasumično uzetim iz neposredne okoline


p.s. - nevezano uz planinarenje, ali zbog nedovoljno materijala da bi se napisao zaseban post, prilažem ovdje i jednu "urbanu" fotografiju, metropolskih, tekućih radosti (ili muka, kako kome) te kratki osvrt u par rečenica. Sve je to subjektivno, dakako, i treba biti svjestan da određena piva stvarno variraju od batcha do batcha (runde "kuhanja"), ali cum grano salis i samo kao smjernice!
Primarius - CjePivo, Nova Runda - C4, Beach Bar i Hill 438

Danas smo se cijepili protiv dobrih okusa.

Primarius – CjePivo = živi užas, Astra Zeneca među cjepivama; okus je po nogama nakon šest satnog planinarenja, kao da je „majstor“ cjePivar držao pivo u kadi zajedno s mrtvacima, minimalno 2 tjedna
Nova Runda
Beach bar i C4 su prihvatljivi
Hill 438 – čisto maslinovo ulje s dodanim alkoholom

Oznake: ogulin, klek