Tamni dol Ivanščice

02.10.2017.

Nije bilo nimalo sigurno da ćemo završiti ovog vikenda na planini. Nikola je bio na OktoberTestu u Križevcima i iako su imali organizirani prijevoz (mali autobus za sve ljubitelje piva), došao je kasno jer nije lako probati svo to pivo u kratkom vremenskom roku. Žao mi je što sam propustio te tekuće delicije, ali nakon dugo vremena (i prvi puta nakon povrede ruke) morao sam javno sjesti za bubnjeve i odsvirati sa svojim bendom nastup u lokalnom kafiću. Kao što možete vidjeti, nekad se život majstora pivara i glazbenog umjetnika teško može uskladiti s odlaskom na planinu koja je, usudio bih se reći, najljepša jutrima. Razgovor mobitelom između Nikole i mene oko 7:10 ujutro završio je prilično neslavno i nije me sram reći da sam priželjkivao da ipak kaže kako bi bilo bolje da se odmorimo nakon naporne subotnje večeri i noći. Spavao sam sveukupno tri sata. Dogovorili smo se da ćemo se čuti kasnije pa možda odemo do Čeva.

Pogled prema Dubovcu (471 mnv) gdje se nalazi kapela Sv. Duha i groblje - uobičajeni prizor s parkirališta za Konj i Pionir

Nije prošlo ni tri sata, a ja u međuvremenu, naravno, nisam spavao, kad vidim poruku od Nikole kako bi ipak mogli na Ivanščicu jer je predivan dan. Stvarno je i bio, a takav poziv planine se ne može odbiti. Posložio sam sve stvari u ruksak i uskoro sjedio u autobuseku koji vozi iz Varaždina do Lumini centra u Donjem Knegincu. Tamo me pokupio Nikola i krenuli smo putem Ivanca, to jest Prigorca.


Budući da Mrzljak više nije za nas osim ako se ne radi o spustu, ostavili smo automobil kod parkirališta ispod Konja i Pionira. Mnogi su iskoristili predivan dan za planinarenje pa nisu čudili mnogi automobili koji su nas dočekali. Spremili smo se za uspon i odlučili da ćemo ići preko Pionira. Neki ljudi koji su se očito već spremali kući su nas upitali kojim putem idemo. Odgovorio sam kao iz topa da idemo preko Pionira. Sto metara dalje skrećemo na puteljak - prekasno za Konj, prerano za Pionir - i uskoro nas okružuje šuma.
Indikacija gužve na planini - mnogo automobila na parkingu kod Konja i Pionira

Otkad smo se susreli s Ivanščicom, postojala su mnoga prepiranja i rasprave o tome koji je uspon (sa naše, sjeverne strane) najteži. Mrzljak je šetnjica kroz park, a Konj je dugo vremena bio definicija teškog puta u rječniku našeg planinarenja. Kad smo se susreli s Pionirom sve se odjednom promijenilo. Po Prekrižju smo išli samo jednom i to samo dio puta kada smo se zaputili na vrh sve od Lujčekove hiže. No, onda je veliki planinski mudrac Jelenko unio sumnju u moj um kada je spomenuo jedno drugo, tajnovito i moćno ime. Tamni dol je ime koje otkad sam ga čuo, zauzima i oduzima moju pažnju kad god netko spominje Ivanščicu. Vjetar mi nekad šapuće to ime, no planovi za uspon preko Tamnog dola su morali pričekati jer smo bacili oko na dalje destinacije. Ivanščica tako bijaše, čini se, zaboravljena.


Krećemo se strmim putem koji bi za mnoge konvencionalne planinare uskoro postao nepodnošljiv. Planinarskih oznaka nema. Pomislio sam u jednom trenutku da bi sad Jelenko i njegov prijatelj Gubec Beg bili sretni. Nagib postaje sve veći, a lišće i pomalo vlažna zemlja ne dopuštaju da se ukopamo prilikom svakog koraka pa stalno klizimo, gravitacija radi protiv nas više nego inače. Dolazimo do dijela puta koji liči na korito i puno je lišća. S desne strane nalazimo stijene koje Nikola naziva "Mali zubi" Ivanščice, a ja sam naziv malo profinio i nazvali smo to mjesto "Vagina dentalis Ivanščice".


Naporno je i mračno. No, kako nastavljamo dalje, ponekad lutajući s onog što smo zacrtali kao glavni put da bi izbjegli duboko lišće, nazire se kraj - veličanstveni breg iza kojeg, čini se tako iz naše perspektive, nema ničega višeg. Sunce proviruje tu i tamo kroz krošnje. Ovo je mjesto na kojem se bori čovjek protiv planine.
Pogled prema dnu

Sunce se probija kroz krošnje

Dolazimo na hrbat Ivanščice i uskoro staza postaje poznata. Pruža se pogled na južnu stranu Ivanščice te brzo napredujemo prema Pasarićevom domu.



Kod Pasarića je veselo kao i inače - ljudi jedu, piju, djeca se igraju kao i četveronožni prijatelji. Sjedamo za prazan stol te Nikola naručuje grah i pitu od jabuke i sira. Nikad mi u životu nije majica bila toliko mokra kao ovaj put - već sam prije shvatio da obična majica kao baza i gore samo vjetrosjek (soft shell jakna) nisu najbolja kombinacija. No, presvukli smo se i uživali u craft pivu (Nikola je ponio svoj stout - poznato Policijsko pivo iz Donjeg Kneginca - i zahmeljeni Vragec od pivovare Medvedgrad). Prišla nam je neka žena koja je rekla da je iz Zagreba te proučavala knjigu o planinarskim kućama, domovima i skloništima u Hrvatskoj koju sam donio da pokažem Nikoli. Ekipa iz Zagreba nas je pitala kako je bilo ići po Bežđu. Bili smo prvo zbunjeni jer smo i Nikola i ja čuli da je čovjek rekao dežđu (što je u našem kraju riječ za kišu). No, onda je ponovio to ime pa smo ga pitali što je to. Tu je trenutak gdje mi se opet javila sumnja jesmo li mi išli po Tamnom dolu ili nismo? Staza koju je on, ne znamo kako znavši za nju, opisao zvučala je kao ona po kojoj smo mi došli. Iako, moje sumnje u sumnje su porasle kad su nam dotični rekli da im je trebalo četiri sata do doma po Mrzljaku. Svi znalci staza će znati da je to vrlo, vrlo sporo. Ništa, ostavljam procjenu situacije Jelenku, čovjeku koji je i zakuhao to da pokušavam umrijeti na planini.


A nakon sveg tog uživanja, došla je čudesna i nadobudna ideja da Nikolu odvedem do pl. kuće Belecgrad i do istoimene utvrde koja se nalazi nedaleko od njega. Smjer Hanjžice, Francova sjenokoša, pa pamti jedan desno, drugi lijevo i uskoro se spajamo na raskrižje te mi biramo put kroz Kopanju ili kako smo je mi nazvali Belečki kanjon smrti. Pomalo mi je bilo slabo kad sam se prisjetio koliko sam patio prilikom prvog susreta s Kopanjom - išao sam, naravno, gore, a ovaj put dolje što je bilo mnogo simpatičnije. Kao što smo na Tamnom dolu nakupljali visinsku razliku u kratko vrijeme, sada smo je gubili. Dolazimo do pl. kuće Belecgrad gdje nas ugošćuje prijazna volonterka iz Zagreba. Opet smo začuđeni kad nam je rekla da obično ne ugošćuju planinare nego sve ostale pa im je drago da im dođu i neki planinari. Okej, što je s tim planinarenjem i planinarskim kućama zapravo? Prosječni posjetitelj pl. kuće Belecgrad (a bilo ih je jedno deset uz Nikolu i mene) izgledao je kao lovac što je moguće i bio. Par dedeka i bakica koji su imali štapove, ali kasnije smo vidjeli da ulaze u automobile. Zar i starci varaju i to vješto kamufliraju planinarskim štapovima?


Krećemo dalje za utvrdu Belecgrad do koje ima maksimalno deset minuta od pl. kuće Belecgrad. Nikola je tu negdje bacio pogled prema Babinom zubu i Beligama te sam, što je stvarno pohvalno da se to dogodilo tek tada, vidio u njegovim očima očajanje. Noge su nas boljele, Tamni dol i cijeli dosadašnji put su uzeli danak. Zapravo, proći ćemo 2 km (kilometar uvis i kilometar dolje) visinske razlike ukoliko se vratimo do automobila, a namjeravali smo.
Na utvrdi Belecgrad s koje se s lijeve strane vidi naš put natrag



Nakon kratkog uživanja na utvrdi Belecgrad, suočavamo se s onim što smo još dužni učiniti. Počinje uspon prema Babinom zubu i Beligama, a plan mi je bio skrenuti na zaobilazak koji s lijeve strane prolazi Belige te vodi do Črnih mlaka. Ovaj put mi je dobro poznat jer sam upravo ovdje vodio Ivaninu rođendansku povorku u travnju ove godine. Sreli smo neke gljivare koji su bezuspješno tražili vrganje. Jaukanje je postalo češće nego inače, a javile su se, naravno, misli poput: što nam je ovo trebalo? No, nema potrebe za tim. Planinar je čovjek koji uživa s prirodom i u prirodi čak i onda kad pati i u bolovima je. Velike avanture traže velike napore, a nagrade su na kraju ogromne.
Desno za vrh Belige, lijevo za obilazak do Črnih mlaka (naš odabir)

Majstor pivar na zletišću coprnic - možda se ne vidi kad je uvijek pomalo blijed, ali tu ima iza sebe 13-14 km i skoro 2 km visinske razlike

Koliko sam vode popio u sveukupnih 16 km

Prolazimo Žgano vino, šećemo kroz Prigorec i kunem se, iako gotovo nikog u sumrak više nema vani, čujem fanfare i pobjedničke urlike prigorečkih djevojaka i momaka te začuđenih staraca koji sad znaju da još uvijek ima nade za mlađe generacije. Dobro, moguće je da su te vizije rezultat sedmerosatnog izlaganja svježem zraku, ali to je zdravo, zar ne? Kako je Nikola i sam rekao: granice su s ovim opet pomaknute. Ivanščica je naša i mi smo njezini! Za kraj prilažem GPS trag puta i još jedan video koji će Vas, nadamo se, nagovoriti da posjetite Francovu sjenokošu. Uživajte na planini!




Oznake: Ivančica, Tamni dol, Pasarićev dom, Hanjžice, Belečki kanjon smrti, Kopanja, pl. kuća Belecgrad, utvrda Belecgrad

Belečki kanjon smrti

05.04.2016.

"Kad zagusti i kad uspon postane nemilosrdan: Budi poput ljenjivca. Urnebesno spor, ali motiviran i siguran."

Konačno smo obavili ono što smo namjeravali prije mjesec dana. Naš pokušaj probijanja do južne strane Ivanščice je bio propao radi nanosa snijega i upozorenja iskusnijih planinara. Vjetar je divljao i bili su u pravu, ali ne radi razloga koje su oni naveli. Hodanje po hrptu je jedva deset-petnaest minuta i to nam ne bi bio problem. Većih problema je moglo biti pri strmim penjanjima do Beliga ili do Babinog Zuba. Otpalo lišće je sad opasna podloga jer nikad ne znate kud stajete pa je preporučen oprez. Kako bi ti strmi usponi izgledali po zaleđenom tlu – ove godine nećemo saznati.


Snijeg se definitivno povlači, a današnjih dvadeset stupnjeva Celzijevih je već bilo dobar preduvjet za preznojavanje. Mjesta koja nisu bila u sjeni drveća su bila pogodna i za sunčanicu. Ovotjedna ekipa VAKUUM MET-a je brojila četiri člana od kojih su svi nosili duge hlače i majice dugih rukava, a bilo je već sigurno i za puno laganiju odjeću. No, to nas nije zaustavilo da hrabro umarširamo na južnu stranu naše Ivanščice i da obavimo polovicu Belečkog planinarskog puta (BPP-a).


Malo nakon Črnih mlaka napustili smo dobro poznatu stazu koja nas često vodi do Pasarićevog doma te smo se priključili na rutu BPP-a. Kontrolne točke (KT) koje smo obišli su: KT 6 – Belige, KT 7 – Babin Zub, KT 8 – Stari grad Belecgrad, KT 9 – Osinec i KT 10 – planinarska kuća „Belecgrad“. BPP ima deset kontrolnih točaka, a moglo bi se reći da smo kilometarski prošli jedva četrdeset posto od cijeloga puta. Obavili smo pet točaka koje pripadaju zapadnom dijelu BPP-a. One su gušće raspoređene nego istočne. Da bi prošli cijelu rutu (a sjajna značka Belečkog planinarskog puta će sasvim sigurno krasiti moju uniformu), fali nam obilazak ovih KT: KT 1 – Crkva Majke Božje Snježne u Belcu, KT 2 – Mindžalovec, KT 3 – Židovina, KT 4 – vrh Ivanščice te KT 5 – Hanjžica.

Planinarska podrška kampanji "Počeši s razlogom"

Uspon na Belige (974 m) zahtijeva neke manje napore, ali ništa što bi uzrokovalo povremeni osjećaj očaja koji je zapravo mješavina umora i percepcije nagiba uspona koji se nalazi pred vama. Malo smo se odmorili na vrhu, a Mario se popeo na drvo i u sebi oslobodio našeg dalekog pretka. Neposredno prije same oznake za KT Belige pruža se pogled na radiotoranj koji se nalazi kraj Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Sam vrh Belige je u šumi pa nema vidika na okolno područje.


Nakon Beliga slijedi Babin Zub (638 m) na kojem je također drveće. No, hodajući samo par metara od oznake za KT, pruža se pogled prema, vjerujem, ostatku Oštrcgrada. Suptilno bacamo oko na Majer i Oštrcgrad. Lijep je osjećaj dok hodate po planinarskom putu i nađete si jednu od sljedećih destinacija.

Slijedi lagana šetnja i spuštanje do staroga grada Belecgrada. Na ulazu je info tabla, a sama utvrda je lijepo očuvana. Mario je okinuo par snajperističkih fotografija sa zidina. Tamo negdje nam je već počelo kruliti u želucima, ali nije bilo pogodnog mjesta za sjesti pa smo s hranom odlučili pričekati do planinarske kuće „Belecgrad“. No, prije same planinarske kuće morali smo obići vrh Osinec.


Vrh Osinec (531 m) je malo drukčija priča od Beliga i Babinog Zuba. Vrh je ujedno i lijep vidikovac na okolno područje. Vidi se stari grad Belecgrad i cesta koja vodi do planinarske kuće. Nema jasne oznake da se nalazite kod kontrolne točke, ali na to vam ukazuje žig koji je ubetoniran u stijenu na vrhu. Čini se da je netko radio neki paganski ritual jer smo našli ostatke neke male životinje. Tu je, uz kosti, bila i lubanja čudnog oblika. Zaključili smo da su to ostaci Osinečkog zmaja. Nakon slikanja s lubanjom i kratkog odmora krenuli smo prema planinarskoj kući „Belecgrad“.


Sunce je već pošteno peklo u tom trenutku. Lišće nam je malo otežavalo spust. Točnije, lišće je meni otežavalo spust. Sporiji sam kad se spuštamo pa sam već tako jednom zaradio nadimak „babica“. Bio sam ponosan na taj nadimak jer sam mislio da se aludira na moju sposobnost porađanja ideja kod drugih ljudi, ali čini se da je to bila samo pusta želja jednog studenta filozofije. Nikola, koji je iskovao taj nadimak, je mislio nešto tipa: „Vuče se kao babica.“ Sjetite se početnog citata! Budi poput ljenjivca. Možda spor, ali siguran i motiviran.


Planinarska kuća „Belecgrad“ (445 m) je jedno od simpatičnijih planinarskih pristaništa. Sviđao nam se broj klupica koje su postavljene pred kućom. Kuća je opremljena pićem, a jelo možete dobiti uz prethodnu najavu. U planinarskoj kući „Belecgrad“ može se i prenoćiti. Obavio sam službene stvari: udario žig Belecgrada u dnevnik Zagorskog planinarskog puta, nabavio dnevnik Belečkog planinarskog puta i udario žig u njega. Nazočnost na svim ostalim današnjim točkama dokazat ću fotografijama. Zanimljivo je da se svi čude kako sam ja razvio te fotografije (dokazni materijal za IPO se sastoji u potpunosti od fotografija). Danas su sve fotografije na računalima ili podatkovnim oblacima. Ako niste pažljivi, tamo su do prvog ozbiljnijeg okuženja nekim od kompjutorskih virusa ili pada servera. Gozba je počela, a uz uobičajeni asortiman ostatak moje družine je jeo i medvjeđi luk koji su nabrali usput.


"Heroji nikad ne odustaju. Samo hrabro i iskreno srce i ničeg se ne boj! A onda dođeš u belečki kanjon smrti i riječi više ne znače apsolutno ništa."

Sigurno se pitate zašto ovakav naslov za reportažu? Gdje je tu bilo kakav kanjon smrti? Današnji pohod imao je vremensko ograničenje pa smo se trebali vratiti u Varaždin najkasnije do 16:00. Mislili smo da će to biti svakako izvedivo jer smo već oko 13:00 krenuli od planinarske kuće „Belecgrad“. Plan je bio uzeti prečac koji bi nas trebao dovesti skoro direktno do skretanja za Črne mlake, smjera i puta iz kojeg smo i došli. Jedan od dobrih ljudi, volontera u planinarskoj kući „Belecgrad“, rekao nam je da taj put postoji i da možemo njime natrag. Trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da smo upali u belečki kanjon smrti. Penjali smo se skoro četrdeset pet minuta, a jedva smo prošli jedan kilometar! Znoj je curio u potocima, a osjećaj planinarskog očaja bio je jači nego ikad. Ipak, došli smo do željenog skretanja te poznatim putem, uz veliko olakšanje, krenuli prema Žganom vinu.


Slike koje prilažemo uz tekst, dočarat će vam nešto od današnjeg pohoda, ali svakako vam preporučamo da i sami probate proći istom rutom. Južna strana Ivanščice se pokazala kao vrlo bogata i zanimljiva za planinarski ukus. Razgledavanje znamenitosti BPP-a može se započeti i iz Beleca gdje ljudi obično ostavljaju automobile. Volimo Belec nazivati „njihovim“, južnjačkim Prigorcom. Prigorec je ipak malo bliže vrhu što nam omogućuje brži dolazak na 1 060 metara, ali se belečka strana zato može pohvaliti s različitim znamenitostima i mjestima koje vrijedi posjetiti.


Prilažemo i izmijenjenu mapu Belečkog planinarskog puta koju je uredio naš Mario. Poslat ćemo HPD-u Belecgrad i službeni dopis s prijedlogom da nazovu dotični kanjon imenom koje mu svakako pripada: belečki kanjon smrti. Zvuči opasno i moćno, zar ne?
Vidimo se na planinarskim stazama!




Oznake: Belečki kanjon smrti, planinarenje, Osinečki zmaj, Južna Ivanščica

<< Arhiva >>