Pasarićevi podstanari

26.12.2017.

Postali smo česti gosti Ivanščice pa ponekad ne prođu ni dva dana, a mi joj se već vraćamo. Stvara li se to neka nepoznata i zloćudna ovisnost ili je to samo zdravo pretjerivanje? Na Badnjak smo Nikola i ja osvojili put po struji (pročitajte post ispod, a možete ga i naći pod sekcijom fotobloga na naslovnici blog.hr-a). Božić je rezerviran za obiteljsko vrijeme i ritualno prežderavanje - tko još na taj svetak prati unos kalorija? Možda bolje da ni ne pratimo jer bi većinom vidjeli kako naš dugotrajni trud svakojakih mršavljenja, dijeta i ostalih danas popularnih stvari pada u vodu (bolje reći: utapa se u masti). No, nas uglavnom ne opsjedaju kalorije nego više visine, usponi i osjećaj bivanja u prirodi. Danas je Stipanjdan, kod nas popularnije Štefanje gdje se Štefi, ali i svi ostali uglavnom napiju vina i ostalih tekućina. Razlog za slavlje može biti bilo što, zar ne? Čak i onda kad ne znamo čiji je to dan i tko je zapravo bio Sveti Stjepan Prvomučenik. Nekima nije dovoljan Božić! Kod nas su apetiti doista veliki.

Ekipa na početnoj točci

Ivana, Maja, Igor, Nikola i ja smo bili članovi današnje Medokozove postave, a već smo jučer, uz pokoju kriglu domaćeg božićnog piva, odlučili da je Pionir naš odabir za uspon. Mrzljak više nije toliko zanimljiv, a Nikola već gunđa na sve što je označeno i "prelagano". Čini se da su Jelenko i njegov prijatelj Gubec-beg bili u pravu kada su već prije kojih godinu (ili više? Vrijeme uistinu leti!) dana počeli pričati kako su označeni putevi pomalo dosadnjikavi i navodili nas na nepoznato i divlje. Sve ide k tome da te označene staze, napučene ostalim planinarima, napuštamo i tražimo što teže, što ekstremnije puteljke. Osjećam se ponekad stvarno kao Nietzscheov Zaratustra - planina djeluje smirujuće, samoća je ugodna i poziva. Ovaj blog je ekvivalent baklji, plamenu kojeg Zaratustra nosi u nizine među puk koji ne zna što skrivaju visine i samoća. Osjećate li poziv planine kad čitate ove retke?
Svladavanje prvog dijela Pionira

Medokozovi plaćenici

Vjetar je danas nad Ivanščicom htio rastrgati sve što mu je stalo na put. Na udaru smo se našli i mi koji smo se usudili prkositi planini preko Pionira. Maju je zanosilo, a meni su u jednom trenutku odletjele sunčane naočale (ne brinem se za njih, prošle su one i gore stvari poput lude vožnje na krovu automobila prilikom spuštanja prema Ivancu iz Prigorca). Igor je izgledao kao terorist i tako zamotan u krpe hrabro je nastavljao dalje. Ivana je sve bolja po Pioniru, a i dobro joj je ovaj put došlo što nije nikog (hladetinu - interna šala) trebala čekati. Nikola već jedno vrijeme silovito napreduje u planinarskom smislu (kako bi majstor Yoda rekao: "We are what they grow beyond.") te je tako zauzeo čelo naše male kolone prema vrhu. Trebalo nam je sat i petnaest do vrha i moram priznati da sam jako zadovoljan s našom malom planinarskom družinom jer nikom uopće nije bilo teško. Na GPS tragu (kojeg možete naći na kraju zapisa) sam s brojem jedan markirao vrh Sv. Rok (cca 910 mnv) koji je jedna od rijetkih označenih stvari ovog predjela na planinarskim kartama Ivanščice. U prošlom postu sam spomenuo manjkavosti GSS-ove karte, ali pogledavši jučer kartu majstora Smerkea vidio sam da ni on nema bogzna što više ucrtanog na području između Konja i Pionira. Ostaje nam tako jedan neimenovani vrh koji je svojevrsni checkpoint na putu po struji. Istraživanju ćemo se vratiti jednom drugom prilikom.
Vjetar savija grane drveća

Pogled prema našem cilju

Svake godine planinari okite jedan od borova na hrptu Ivanščice

Na vrhu je na mjestima koja nisu direktno pod udarom sunca još uvijek snježno

KLIK na fotografiju da bi vidjeli GIF

Jaki vjetar onemogućio je sjedenje za drvenim stolovima pred Pasarićem pa su se svi posjetioci pokušali nagurati unutra. Priznajem da nikad, ali stvarno nikad nisam vidio ovakvu katastrofu u Pasarićevom planinarskom domu. Čak je i mali hodnik kroz koji prolazite kad ulazite bio natrpan ljudima. Zrak u domu bio je bolesnjikav i težak te je bilo ugodnije vani na orkanskom vjetru. Kućica pokraj Pasarića je također bila puna, a neki od hrabrijih planinara su svoje napitke i hranu jeli vani. Bigl je zavijao od muke koliko je tu bilo ljudi. Ono što me posebno zapanjilo je činjenica da je vlasnik ostavio psa zavezanog u mračnom Francekovom skloništu dok se on zabavljao u dupkom punom Pasarićevom domu koji je danas više podsjećao na nekakvu tržnicu nego na mjesto na kojem planinari traže malo odmora prije nego nastave dalje. Da ne bi baš sve ostalo na riječima, prilažem video koji će vas provesti kroz prenatrpano Pasarićevo svratište:



Gazda se vrlo vjerojatno ludo zabavlja

Popili smo malo kuhanog vina i pojeli što smo donijeli sa sobom na stepenicama u predvorju Pasarića. Nikoli je bilo mučno od silne gužve (ni Kasačko nije pomoglo), a priznajem da se ni sam nisam baš najbolje osjećao. Složili smo se da je najbolje da odemo te smo se spakirali i izašli natrag na friški zrak. Želio bih samo napomenuti da se divim osoblju Pasarićevog doma koji su uvijek prijazni i strpljivi makar moraju trpjeti svakakve ne-planinarske stvari i ponašanja od kojekakvih kreatura koje automobilima, motorima, kvadovima, vlakićima i ostalim cirkusantskim sredstvima dolaze na vrh planine. Citirat ću gospodina Krunoslava Raca i reći: "Moj model je ruksak na leđima i hodanje. Nikakve žičare, vlakići i ostale perverzije modernog doba, po meni, ne bi trebale dolaziti u obzir. Njima je mjesto u lunaparku, a ne u prirodi."
Radost spuštanja po Konju

Vjetar je malo popustio. Igor i ja smo se smijali kao hijene prilikom izlaska iz Pasarića, a on se uspio zagrcnuti vodom kad sam ja htio slikati neke mlade djevojke kako fino jedu ("Gle kak ove pucike fino papaju"). Nastavili smo u veselom tonu cupkati po Konju, a samo u početku su se javile dvojbe je li to najbolji odabir budući da je pri vrhu bilo snijega i skliskog, ugaženog blata. Ubrzo staza postaje suha te se munjevito spuštamo prema početnoj točci. Negdje malo nakon Velikog Konja nailazimo na grupu Slovenaca koji nam nude špricer iliti gemišt, a jednu kupicu bi bilo nepristojno odbiti. To su članovi kolesarskog kluba, ali budući da sad ne mogu jahati na biciklima onda planinare. Nude nam još svojeg vina razrijeđenog gaziranom vodom, ali mi pristojno odbijamo i nastavljamo dalje. Serpentinasti početak Konja prekriven je lišćem pa je nužan oprez!
Veseli Slovenci i mobilna točiona

GPS trag puta

2017. godina je za nas bila definitivno bogata u planinarskom smislu. Moja ljubav prema planinama gori žarko i izuzetno mi je drago da te, za mene jedne od najljepših trenutaka, mogu podijeliti sa svojim najbližim prijateljima. Okrunit ćemo ovu godinu s noćnim usponom na Ravnu goru i proslavom Nove godine u Velikom domu (Filićev pl. dom). Uživajte u prirodi i planinama!


Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, Pasarićev dom, konj

Klasični Pionir

01.11.2017.

O Pioniru znate već svi sve, a ukoliko netko ne zna - Pionir je najteža (službena) staza do vrha Ivanščice. To vrijedi za one koji nisu čuli za Tamni Dol i put "po struji" ili put između Mrzljaka i Konja koji negdje skriva Matekovu špilju. Da, naše znanje Ivanščice i njezinih puteva, iako ne savršeno, je veliko. Ne bi nikako drukčije moglo ni biti, moraš dobro poznavati svoju planinsku alma mater. Do hrpta Ivanščice (na dijelu spajanja Pionira - 900 mnv) treba jedno pedeset minuta (brže ako ste trailer ili ako povremeno trčite uzbrdo više nego mi), a onda ima još kojih 20 minuta do Pasarićevog doma.

Kaže Nikola: "Izgledaš kao da ideš na Mount Everest, a ne na Ivanščicu!" Obratite pozornost na Majinu kapu

A evo i Nikole - nosi sportske tajice kao pravi pokemon trener... pardon, (sportsk) planinar!

Krećemo žestoko kao profesionalci. Pionir je u početku naporan i težak pa onda malo otpusti. Uskoro opet zateže vaše nožne mišiće. No, uskoro se i vi naviknete na taj love-hate odnos. Po putu postoje dva dijela na kojima se pruža lijepi pogled prema vrhu Ivanščice i njenom repetitoru. Na tim, drvećem nezaštićenim, dijelovima zna dosta puhati, ali prilikom uspona osjećamo samo mali povjetarac.
Prvo mjesto za slikanje

Maja i pogled na okolicu - lijevo je Ravna gora

Po putu do vrha ne srećemo apsolutno nikoga. Oko Pasarićevog doma također nema nikoga od pripadnika ljudske vrste, ali ima pasa koji laju. Svaki ulazak u Pasarićev dom pun je ponosa makar sam uvijek znojan kao pokisli miš. Rekao bih da nije bitno kako izgledamo, ali stvarno dobro izgledamo pa neću to reći. Događa se nešto čudno pa tako u zadnje vrijeme sve više shvaćam da oprema ni nije toliko bitna - što je čudno budući da ne opremam više samo sebe nego i Maju. Često nekog iz naše skupine možete čuti kako će reći: "Ma ja bih mogao i gol doći do vrha... dajte mi češke planinarske sandale!". No, svi će priznati da je ljepše vidjeti planinare naoružane do zuba sa svim i svakakvim gadgetima (naglasak na onim potrebnim, naravno) nego nekog tko ide gore u cipelama za subotnji ples.

Suhi je zrak. Da, to je litra crnog kuhanog vina!

Maja pije čaj od mente. Nikola naručuje grah, a Maja i ja dijelimo sir s vrhnjem i lukom. To sve baš dobro sjeda, a kad smo popili litru, Nikola odlazi po još dvije šalice. Bijelog nema dovoljno za dvije šalice pa uzima samo jednu. Svi smo to bijelo malo gucnuli i većina zaključuje da je bolje od crnog. Ja sam manjina i nastavljam srkati crno. Pokušavam uhvatiti mobilnu mrežu da dam svom Pinsiru (pokemon kukac, jelenak) bobicu za nagradu što već sedamnaest dana čuva dvoranu na vrhu Ivanščice. Uz njega tamo stoji i jedan Snorlax. Hm, da. Možda se neki pitaju: o čemu sad ovaj priča? Je li konačno do kraja poludio? Možda. Uz hvatanje mreže, hvatam i jedan pogled s vidikovca:
Vrijeme i nije najbolje za daleke vidike

Spuštamo se silovitom brzinom i za četrdeset minuta smo već kod početne točke. Nikola staje kod starog Friščićevog mlina u Prigorcu i ja ostavljam Gengara u dvorani koja se tamo nalazi. Viđamo mnogo Prigorčana koji idu na i s groblja koje se nalazi kraj kapelice Sv. Duha na brdu Dubovec (to je ujedno i KT Ivanečke planinarske obilaznice).
"Fletno" spuštanje niz Pionir - srećemo jednog trailera prilikom spusta

Lijeva sisa je Dubovec

U Knegincu nas dočekuje prava gozba. Ostavit ću slikama da ostalo kažu, ali čisto da se podsjetimo: Nikola Sokol, moj prijatelj i suplaninar, je također i pivar u usponu. Njegov stout - policijsko pivo, je jedno od najboljih tamnih piva koje sam ja ikad okusio, a nisam ni jedini koji to kaže. Definitivno može uz bok stajati Medvedgradskim tekućim uratcima. Hranu je pripremila gospođa Mirjana (pogledajte prošli post da vidite da se osim kuhanjem, teta Mirjana bavi i planinarenjem), a na tanjuru nas je dočekala kuhana brokula, cvjetača, riža, svježi sir, salata od zelja s crnim uljem i moji prijatelji karnivori su još uz to jeli meso. Zaključak? Život je gozba!
Toči se iz krasnog kega koji se drži u posebnom frižideru

Zapravo smo popili zadnje dvije kupice... morat će se Nikola ponovno baciti na kuhanje

Prekrasno! A takvog je bilo i okusa :)

Nadam se da ste i vi uživali u prirodi i planinama na ovaj prekrasan jesenski dan! Budući da stvaramo pravu malu legiju fanova, sve videe koje o planinarenju snimam, možete naći na LINKU.

Za vikend namjeravamo u Samoborsko gorje, a rutu i kako nam je bilo ćete saznati već u sljedećem postu. Do čitanja!

Oznake: Ivančica, Pionir, Pasarićev dom

Trakošćan + Pionir

15.10.2017.

Kako je sada izvjesno da ću radni dio tjedna morati provoditi u zabetoniranoj metropoli, vikendi će morati poslužiti za maksimalno izlaganje prirodi i svježem zraku. Tako se ovog vikenda (subota) ukazala prilika da konačno Maju odvedem na Trakošćan i da prehoda cijeli krug oko jezera (jer nikad dosad nije). Da nedjelja ne bi ostala prazna i da ne bi ispalo da ovog vikenda nismo otišli u planine, odlučili smo se za jutarnji, brzinski i kondicijski uspon na Ivanščicu preko Pionira. Kako je sve to prošlo, pogledajte na fotografijama koje slijede!



Trakošćan se navodi kao jedno od tri mjesta na sjeveru Hrvatske koje svakako morate posjetiti. Ostala dva su Đurđevac (jedina hrvatska pustinja - imaju i prave pravcate deve) te Stubičke Toplice iz kojih, između ostalog što tamo možete raditi ili nekud se zaputiti, možete planinariti po Medvednici (Horvatove stube su topla preporuka - pogledajte stariji post na blogu pod nazivom Tour de Medvednica). Trakošćan je najljepši dvorac u Hrvatskoj, a našao se i na listi dvadeset najljepših na svijetu. Nije to mala stvar! Okružen je perivojem i jezerom kojim možete i zaploviti ako volite pedaline. Obično ljudi rade krug oko jezera te uživaju u prirodnim ljepotama koje ovo mjesto nudi. Informativne table su postavljene oko čitavog jezera, a na svakom koraku možete naći i planinarske oznake (Trakošćan je jedna od kontrolnih točaka Zagorskog planinarskog puta).
Poziv za ambiciozne i hrabre!

Terasa na vodi

Pedaliranje po jezeru

Tipična stazica uz jezero na kojoj su česti drveni mostići

Negdje blizu pola puta nalazi se ribarska kućica koja je preuređena u info točku na kojoj možete uzeti brošure o Trakošćanu, njegovoj flori i fauni, a ima ponešto i o prirodnoj te turističkoj ponudi obližnjeg kraja. Tako sam na polici ugledao i razglednicu koja prikazuje poludragi kamen karakterističan za područje Ivanščice, a koji nosi naziv Ahat. Oni koji me bolje poznaju, možda znaju Majinu i moju ljubavnu priču koja upliće i spomenuti kamen Ahat. O tome jednom drugom prilikom! Draga i simpatična mlada dama koja je radila na info točki spomenula mi je Gaveznicu, kameni vrh koji je geološki spomenik prirode. Još jedna destinacija koju treba obići. Ribarska kućica ima terasu s pogledom na jezero, a tamo postavljene stolice će Vam pomoći da malo odmorite noge od hodanja.


Nastavljamo krug oko jezera te uskoro nakon ribarske kućice dolazimo do jednog panja na kojem smo pronašli zanimljivu pločicu s porukom...

Izgleda da je poruka postavljena relativno nedavno. Razgovarali smo Maja i ja o tome što ta poruka točno znači, ali čini nam se da ovaj citat daje pomalo zloćudnu notu i otprilike objašnjava kako ta zaljubljenost ipak nije potrajala. Najbolnije su često ljubavi koje moraju proći, a mi to ne želimo. Ili one koje se nikad do kraja ne realiziraju što bi ovdje mogao biti slučaj. U svakom slučaju, originalni način izražavanja i nada za romantiku!

Na svakoj info tabli se nalazi i mapa jezera na kojoj možete vidjeti gdje se trenutno nalazite. Dobro smo se zabavili kod table o gljivama, a neke od gljiva nismo vidjeli samo na fotografijama.



Ukoliko ne žurite previše, oko samog jezera ćete proći za otprilike sat i pol. Vikendima, naravno, zna biti gužva, ali imajte na umu da je ovo ipak područje na kojem je najljepši hrvatski dvorac.
Stvarnost i odraz ribarske kućice

Okružen sam samim umjetnicama - Maja iza fotoaparata i priroda ispred

Po fotografskim pravilima, dvorac je na ovoj fotografiji "spaljen", ali stavio sam ovu sliku jer se u lijevom dijelu fotografije u pozadini može vidjeti još jedna destinacija (ovaj put stvarno planinarska) koju valja obići. To je, dakako, naša Ravna gora. Jedan od mogućih prijedloga za obilazak i rutu pronađite OVDJE.

S ovom slikom počinje promjena perspektive, datuma i mjesta događaja. Sada je već nedjelja ujutro i nalazimo se u podnožju Ivanščice, na parkiralištu ispod staza Konj i Pionir. Na slici možete vidjeti obris i početak zloćudnog puta "po struji". Ivana, Maja i ja (Igor spava nakon burne noći) danas se odlučujemo za Pionir.

Po putu nam se otvara dobar pogled prema našem cilju - vrhu Ivanščice. Tu i tamo moj pogled bježi udesno te se prisjećam ponora Tamnog dola i Bežđa.



Dočepali smo se hrpta Ivanščice te tu postaju stvari mnogo lakše. Ovdje negdje možete reći da ste prejahali dobrog starog Pionira.

Ivana i Maja idu neustrašivo naprijed. Iako je to najmanje bitno nama uživateljima u prirodi, tempo nam je bio dobar. Na vrhu smo bili za kojih sat i petnaest.

Pogled u daljinu

Kod Pasarića je veselo kao i obično, ali čini se da je "prva smjena" brojnija nego što smo mislili. "Druga smjena" je pojam koji planinarski pripravnik Nikola koristi kada se spuštamo i vidimo nekog da se penje. Ti koji se penju su "druga smjena", aludirajući time da smo mi prva. Tokom ljetnog vremena "prva smjena" su oni entuzijasti koji se bude prije prvih zraka sunca (indijski Brahmamuhurthi - doslovni prijevod na hrvatski jezik bio bi: Stvarateljevo razdoblje; vrijeme izuzetno pogodno za duhovnu praksu. Poslovica koja je porijeklom nama bliža, a govori o istoj ili sličnoj stvari je Aurora musis amica) te već oko 4:00 kreću da dotaknu Ivanščicu i nebo. Uz one regularne dvonožne, mnogo četveronožnih planinara danas se našlo kod Pasarića.

Ekipa je šarolika, a svi su ovdje kako bi uživali u prirodi. Posebno je popularno sunčanje na klupicama i pijuckanje piva.

Susret druge vrste

Ivana i Maja kod Pasarića

Nadamo se da ste i Vi uživali u ovom predivnom vikendu te ste napunili baterije za tjedan koji nam slijedi. Za kraj bih samo želio ostaviti crtežnu poruku za one koji kombiniraju dvije stvarnosti (znati će oni koji su!). Osim prirode i kretanja, imate još jedan razlog više da dođete na vrh Ivanščice...

Crtež je preuzet ovdje te pripada KidScribblesu od Deviantarta.


Oznake: trakoščan, Ivančica, planinarenje, Pionir, Pasarićev dom

Tamni dol Ivanščice

02.10.2017.

Nije bilo nimalo sigurno da ćemo završiti ovog vikenda na planini. Nikola je bio na OktoberTestu u Križevcima i iako su imali organizirani prijevoz (mali autobus za sve ljubitelje piva), došao je kasno jer nije lako probati svo to pivo u kratkom vremenskom roku. Žao mi je što sam propustio te tekuće delicije, ali nakon dugo vremena (i prvi puta nakon povrede ruke) morao sam javno sjesti za bubnjeve i odsvirati sa svojim bendom nastup u lokalnom kafiću. Kao što možete vidjeti, nekad se život majstora pivara i glazbenog umjetnika teško može uskladiti s odlaskom na planinu koja je, usudio bih se reći, najljepša jutrima. Razgovor mobitelom između Nikole i mene oko 7:10 ujutro završio je prilično neslavno i nije me sram reći da sam priželjkivao da ipak kaže kako bi bilo bolje da se odmorimo nakon naporne subotnje večeri i noći. Spavao sam sveukupno tri sata. Dogovorili smo se da ćemo se čuti kasnije pa možda odemo do Čeva.

Pogled prema Dubovcu (471 mnv) gdje se nalazi kapela Sv. Duha i groblje - uobičajeni prizor s parkirališta za Konj i Pionir

Nije prošlo ni tri sata, a ja u međuvremenu, naravno, nisam spavao, kad vidim poruku od Nikole kako bi ipak mogli na Ivanščicu jer je predivan dan. Stvarno je i bio, a takav poziv planine se ne može odbiti. Posložio sam sve stvari u ruksak i uskoro sjedio u autobuseku koji vozi iz Varaždina do Lumini centra u Donjem Knegincu. Tamo me pokupio Nikola i krenuli smo putem Ivanca, to jest Prigorca.


Budući da Mrzljak više nije za nas osim ako se ne radi o spustu, ostavili smo automobil kod parkirališta ispod Konja i Pionira. Mnogi su iskoristili predivan dan za planinarenje pa nisu čudili mnogi automobili koji su nas dočekali. Spremili smo se za uspon i odlučili da ćemo ići preko Pionira. Neki ljudi koji su se očito već spremali kući su nas upitali kojim putem idemo. Odgovorio sam kao iz topa da idemo preko Pionira. Sto metara dalje skrećemo na puteljak - prekasno za Konj, prerano za Pionir - i uskoro nas okružuje šuma.
Indikacija gužve na planini - mnogo automobila na parkingu kod Konja i Pionira

Otkad smo se susreli s Ivanščicom, postojala su mnoga prepiranja i rasprave o tome koji je uspon (sa naše, sjeverne strane) najteži. Mrzljak je šetnjica kroz park, a Konj je dugo vremena bio definicija teškog puta u rječniku našeg planinarenja. Kad smo se susreli s Pionirom sve se odjednom promijenilo. Po Prekrižju smo išli samo jednom i to samo dio puta kada smo se zaputili na vrh sve od Lujčekove hiže. No, onda je veliki planinski mudrac Jelenko unio sumnju u moj um kada je spomenuo jedno drugo, tajnovito i moćno ime. Tamni dol je ime koje otkad sam ga čuo, zauzima i oduzima moju pažnju kad god netko spominje Ivanščicu. Vjetar mi nekad šapuće to ime, no planovi za uspon preko Tamnog dola su morali pričekati jer smo bacili oko na dalje destinacije. Ivanščica tako bijaše, čini se, zaboravljena.


Krećemo se strmim putem koji bi za mnoge konvencionalne planinare uskoro postao nepodnošljiv. Planinarskih oznaka nema. Pomislio sam u jednom trenutku da bi sad Jelenko i njegov prijatelj Gubec Beg bili sretni. Nagib postaje sve veći, a lišće i pomalo vlažna zemlja ne dopuštaju da se ukopamo prilikom svakog koraka pa stalno klizimo, gravitacija radi protiv nas više nego inače. Dolazimo do dijela puta koji liči na korito i puno je lišća. S desne strane nalazimo stijene koje Nikola naziva "Mali zubi" Ivanščice, a ja sam naziv malo profinio i nazvali smo to mjesto "Vagina dentalis Ivanščice".


Naporno je i mračno. No, kako nastavljamo dalje, ponekad lutajući s onog što smo zacrtali kao glavni put da bi izbjegli duboko lišće, nazire se kraj - veličanstveni breg iza kojeg, čini se tako iz naše perspektive, nema ničega višeg. Sunce proviruje tu i tamo kroz krošnje. Ovo je mjesto na kojem se bori čovjek protiv planine.
Pogled prema dnu

Sunce se probija kroz krošnje

Dolazimo na hrbat Ivanščice i uskoro staza postaje poznata. Pruža se pogled na južnu stranu Ivanščice te brzo napredujemo prema Pasarićevom domu.



Kod Pasarića je veselo kao i inače - ljudi jedu, piju, djeca se igraju kao i četveronožni prijatelji. Sjedamo za prazan stol te Nikola naručuje grah i pitu od jabuke i sira. Nikad mi u životu nije majica bila toliko mokra kao ovaj put - već sam prije shvatio da obična majica kao baza i gore samo vjetrosjek (soft shell jakna) nisu najbolja kombinacija. No, presvukli smo se i uživali u craft pivu (Nikola je ponio svoj stout - poznato Policijsko pivo iz Donjeg Kneginca - i zahmeljeni Vragec od pivovare Medvedgrad). Prišla nam je neka žena koja je rekla da je iz Zagreba te proučavala knjigu o planinarskim kućama, domovima i skloništima u Hrvatskoj koju sam donio da pokažem Nikoli. Ekipa iz Zagreba nas je pitala kako je bilo ići po Bežđu. Bili smo prvo zbunjeni jer smo i Nikola i ja čuli da je čovjek rekao dežđu (što je u našem kraju riječ za kišu). No, onda je ponovio to ime pa smo ga pitali što je to. Tu je trenutak gdje mi se opet javila sumnja jesmo li mi išli po Tamnom dolu ili nismo? Staza koju je on, ne znamo kako znavši za nju, opisao zvučala je kao ona po kojoj smo mi došli. Iako, moje sumnje u sumnje su porasle kad su nam dotični rekli da im je trebalo četiri sata do doma po Mrzljaku. Svi znalci staza će znati da je to vrlo, vrlo sporo. Ništa, ostavljam procjenu situacije Jelenku, čovjeku koji je i zakuhao to da pokušavam umrijeti na planini.


A nakon sveg tog uživanja, došla je čudesna i nadobudna ideja da Nikolu odvedem do pl. kuće Belecgrad i do istoimene utvrde koja se nalazi nedaleko od njega. Smjer Hanjžice, Francova sjenokoša, pa pamti jedan desno, drugi lijevo i uskoro se spajamo na raskrižje te mi biramo put kroz Kopanju ili kako smo je mi nazvali Belečki kanjon smrti. Pomalo mi je bilo slabo kad sam se prisjetio koliko sam patio prilikom prvog susreta s Kopanjom - išao sam, naravno, gore, a ovaj put dolje što je bilo mnogo simpatičnije. Kao što smo na Tamnom dolu nakupljali visinsku razliku u kratko vrijeme, sada smo je gubili. Dolazimo do pl. kuće Belecgrad gdje nas ugošćuje prijazna volonterka iz Zagreba. Opet smo začuđeni kad nam je rekla da obično ne ugošćuju planinare nego sve ostale pa im je drago da im dođu i neki planinari. Okej, što je s tim planinarenjem i planinarskim kućama zapravo? Prosječni posjetitelj pl. kuće Belecgrad (a bilo ih je jedno deset uz Nikolu i mene) izgledao je kao lovac što je moguće i bio. Par dedeka i bakica koji su imali štapove, ali kasnije smo vidjeli da ulaze u automobile. Zar i starci varaju i to vješto kamufliraju planinarskim štapovima?


Krećemo dalje za utvrdu Belecgrad do koje ima maksimalno deset minuta od pl. kuće Belecgrad. Nikola je tu negdje bacio pogled prema Babinom zubu i Beligama te sam, što je stvarno pohvalno da se to dogodilo tek tada, vidio u njegovim očima očajanje. Noge su nas boljele, Tamni dol i cijeli dosadašnji put su uzeli danak. Zapravo, proći ćemo 2 km (kilometar uvis i kilometar dolje) visinske razlike ukoliko se vratimo do automobila, a namjeravali smo.
Na utvrdi Belecgrad s koje se s lijeve strane vidi naš put natrag



Nakon kratkog uživanja na utvrdi Belecgrad, suočavamo se s onim što smo još dužni učiniti. Počinje uspon prema Babinom zubu i Beligama, a plan mi je bio skrenuti na zaobilazak koji s lijeve strane prolazi Belige te vodi do Črnih mlaka. Ovaj put mi je dobro poznat jer sam upravo ovdje vodio Ivaninu rođendansku povorku u travnju ove godine. Sreli smo neke gljivare koji su bezuspješno tražili vrganje. Jaukanje je postalo češće nego inače, a javile su se, naravno, misli poput: što nam je ovo trebalo? No, nema potrebe za tim. Planinar je čovjek koji uživa s prirodom i u prirodi čak i onda kad pati i u bolovima je. Velike avanture traže velike napore, a nagrade su na kraju ogromne.
Desno za vrh Belige, lijevo za obilazak do Črnih mlaka (naš odabir)

Majstor pivar na zletišću coprnic - možda se ne vidi kad je uvijek pomalo blijed, ali tu ima iza sebe 13-14 km i skoro 2 km visinske razlike

Koliko sam vode popio u sveukupnih 16 km

Prolazimo Žgano vino, šećemo kroz Prigorec i kunem se, iako gotovo nikog u sumrak više nema vani, čujem fanfare i pobjedničke urlike prigorečkih djevojaka i momaka te začuđenih staraca koji sad znaju da još uvijek ima nade za mlađe generacije. Dobro, moguće je da su te vizije rezultat sedmerosatnog izlaganja svježem zraku, ali to je zdravo, zar ne? Kako je Nikola i sam rekao: granice su s ovim opet pomaknute. Ivanščica je naša i mi smo njezini! Za kraj prilažem GPS trag puta i još jedan video koji će Vas, nadamo se, nagovoriti da posjetite Francovu sjenokošu. Uživajte na planini!




Oznake: Ivančica, Tamni dol, Pasarićev dom, Hanjžice, Belečki kanjon smrti, Kopanja, pl. kuća Belecgrad, utvrda Belecgrad

Oštrcgrad - pl. kuća Majer - vrh Ivanščice ili priča o čovjeku s kutijom

23.07.2017.

Naravno, proslava rođendana na planini je nešto što je izvedeno već mnogo puta (o jednom od njih možete pročitati OVDJE - iako za to imate još malo vremena budući da se stranica vakuum.space, za koju sam često pisao o planinarenju i svemu ostalome, uskoro gasi). Za takvo što se odlučuju ljudi kojima je dosta uobičajenih (zapravo razlika između dječjih i odraslih ima jako malo) proslava u kojima prijatelji slavljenika dolaze do njegove kuće (ili gdje već slavi) i on ih ugošćuje s neprirodnim količinama hrane i pića te se to proteže najčešće dugo u noć, a često i do jutra drugog dana. Moram priznati, ja sam jedan od takvih ljudi.

Moja reakcija na uobičajene proslave rođendana

Istina, morate biti okruženi ljudima koji su voljni znojiti se i provesti par sati u prirodi, često pod teškim fizičkim naporom. Tko se, pobogu, na taj način zabavlja? Imam sreću da nisam trebao koristiti nikakve eksterne motivacije i kolačiće za svinje da bih našao četvero ljudi koji bi htjeli poći na rođendansko planinarenje sa mnom. Maja i Nikola su moji uobičajeni suputnici na fizičkom i spiritualnom putovanju po planinama. Maja i ja već dugo gazimo vrhunce zajedno i mislim da kroz to rastemo za-jedno. Nikola je poseban fenomen koji je u kratkom vremenu postao jedan od najvećih zaljubljenika u prirodu i planine koje ja poznajem. Iako učimo jedan od drugog, moglo bi se reći da je on neka vrsta mojeg naučnika za planinu - uz Maju, jedina osoba na koju se mogu 100% pouzdati da neće reći NE mojim ludim idejama za rute. No, tempom kojim napreduje uskoro bi učenik mogao postati mnogo iskusniji od učitelja, što, nadam se, znači da radim dobar posao kao motivator. Igor (publici poznatiji kao Buć) i ja dijelimo neke od prvih pohoda na planinu dok smo još pohađali srednju školu. Čevo, Ravna gora, Ivanščica - naši davni usponi na te vrhove i planine su začetak moje ljubavi prema planinarenju. Igorova bolja polovica Ivana (slavljenica na najmasivnijem rođendanu na planini - pogledaj poveznicu iznad) se, sad već više puta, pokazala kao dostojna bilo kojeg uspona i pohoda za koji ja znam. Nikola je baš danas izrekao jednu lijepu rečenicu koja ukratko opisuje tim koji sam izabrao za današnji pohod:

"Slon nas je sve spojio." - Gospodar Čeva
Za referenciju pogledaj: Slonovska surla Strahinjščice

Ivana, Maja, Igor, Borna, Nikola

Naša skupina od pet planinara ima i šestog člana. Nisam bio siguran hoćemo li se i ovaj puta promašiti na planini ili nećemo, ali dok sam, tamo negdje već u blizini Oštrcgrada, dobio poruku, znao sam da je danas baš taj dan. Pričam već dugo o svom prijatelju planinaru i mudrom poznavatelju buddhizma i Istoka. Zapravo, pričam o njemu već toliko dugo da su neki, uz nedostatak njegove fizičke prisutnosti i pojave, počeli sumnjati da on uopće postoji. Možda je Borna konačno skrenuo pa sad umišlja da ima neke savjetnike ruta i prijatelje online. Pomutio mu se um. Vrag mu šapće na uho. No, Jelenko je stvaran i sad za to imam svjedoke.
Obratite pozornost na lijevi dio slike - živ je, smije se i skriva se na Oštrcgradu

Nakon kratkog razmišljanja i odbacivanja ideje da skupinu vodim od Lujčekove hiže preko Male Ivanščice na vrh Ivanščice, došla je ideja za Oštrcgrad te planinarsku kuću Majer. Nitko iz ekipe tamo nije bio pa se ta opcija odmah učinila i edukativnom. Ručak je bio planiran kod gospodina Pasarića na vrhu Ivanščice pa je tako trebalo nakon obilaska Oštrcgrada i Majera doći do vrha. Budući da dolazimo iz Varaždina i bliže okolice, automobilom smo se dovezli do Žganog Vina te krenuli po Mrzljaku gore. Kod groba neznanog junaka kratko se skreće na put Luke Baretina (tzv. magistralu Ivanščice po kojoj prevaranti idu automobilima do vrha) te se prati oznaka za Oštrcgrad i Majer. Da bi ovaj dio priče imao smisla, moram napomenuti da sam se odlučio nositi točno 47 klipića u nečemu što se naziva multi-box kako moji suputnici ne bi ostali gladni do ručka koji nas je čekao na vrhu. Bio je to neuobičajen prizor koji je potaknuo Buća da izmisli novu planinarsku titulu: piknik-vehabija. Nedavno sam bio i podvrgnut operaciji ruke (unazad povučena metakarpalna kost na četvrtom prstu lijeve ruke) te još uvijek nosim povez. Trebao mi je i štap da smanjim šanse da padnem. Kako vam ne bih dalje golicao maštu, slika će pomoći. Doktore, ako slučajno ovo gledate, nisam držao štap s lijevom rukom - ovo je bilo samo za potrebe slikanja!
Piknik-vehabija

Uglavnom, kod groba neznanog junaka smo sreli jednog čovjeka čiji je fenotip neki mix Balaševića i Bućevog susjeda Žeca. Ja sam stavio multi-box na stol i rekao dobrim ljudima neka se ponude i na taj način mi pomognu da ne teglim toliko do Oštrcgrada. Nasmijali su se, ali apsolutno nitko nije uzeo klipić. Gospodin Žec Balašević je rekao da ne može jesti po putu jer će si pokvariti tempo. Sportaši ne žele ugljikohidrate već samo proteine te je tako prvo pitao ne nosim li ja to u kutiji pohance. Ne, iako tako ne izgledam, ja sam vegetarijanac cijeli svoj život. Uskoro zatim otišao je prema Majeru, ali preko grebena. U tom trenutku nitko od nas nije znao što mu to znači i koji je to put. Svi su otišli, a na našem odlasku je do ovog mjesta došla jedna mlađa djevojka koja se čudila kako se svi na planini pozdravljaju s "bok". Rekla mi je 'bok', a ja sam se, stavivši ruksak na leđa, nasmijao i rekao 'ajde bok'. Kad smo se probili do ceste za Oštrcgrad i Majer, trebalo nam je kojih 40 minuta hodanja do Oštrcgrada (3.7 km).
Naš prijatelj Žec Balašević na odlasku i odbijanju klipića te gužva kod groba neznanog junaka

Popeli smo se na utvrdu. Buć i Nikola su bili prvi i čuo sam neke glasove te vidio da si netko suši majicu. "Gde ste vikinzi?" - mislim da je to bilo prvo što je Jelenko rekao. Znoj je curio u potocima dok sam došao do centralnog dijela utvrde te pružio svom blog prijatelju ruku kako bismo se upoznali, službeno barem kad se ovako znamo već dugo. Ne znam, ne želim sad ulaziti u filozofije online prijateljstava i odnosa, ali, uz normalnu nelagodu dok nekog upoznaješ, osjećao sam da poznajem tog čovjeka kojem pružam ruku. Je li to planinarsko prepoznavanje ili neko drugo, nije bitno. Prva tema je (a što bi drugo bilo?!?) bila kako doći do vrha. Jelenko je pričao o nekom koritu (zaboravio sam prokleto ime, bio je ovo dugi dan) i kako ga to privlači. To je to. Nisam trebao dalje tražiti znakove - ovo je definitivno planinar. Privlače ga vražje šipražje, bijesna korita i teški usponi. Ubrzo smo došli do zaključka da bi bilo bolje da idemo samo po grebenu, preko Beliga, gore prema vrhu. Jelenko je počeo pričati o planovima za pohode, a Nikola je bio oboren s nogu dok je čuo da se ide preko 2000 metara. Naime, Nikola misli da će se na tim visinama nešto posebno dogoditi. Možda i hoće, tko zna?
Utvrda Oštrcgrad

Bube su nas htjele pojesti te smo krenuli prema Majeru do kojeg od Oštrcgrada ima najviše petnaest minuta (sa istočne strane utvrde Oštrcgrad pažljivi promatrač može vidjeti krov pl. kuće Majer). U Majeru radi Ivanina frendica iz osnovne škole, a tamo je bio i gospodin Žec Balašević kojemu sam rekao da ovaj put stvarno mora uzeti barem jedan klipić jer ga pratim okolo po planini kako bi se to konačno i dogodilo. Nasmijao se i uzeo par klipića. Naručili smo pivo, ali neke su bile tople, a neke ohlađene. Srećom, uzeo sam ohlađenu. Jelenko je proučavao kartu Ivanščice te mi pokazao kud moramo ići do vrha. Nakon što smo popili pivo, Jelenko je rekao da danas neće ići do vrha te smo se pozdravili i dogovorili da ćemo se čuti u svezi budućih pohoda.
Ekipa kod pl. kuće Majer, Jelenko se sprema za tumačenje karte

"Da, ali nakon te rampe gdje ti je oznaka za vrh, moraš paziti da ne bi samo nastavio misleći da ideš po dobrom putu. Postoji skretanje na greben i to je vaš put."

Uzalud, prijatelju moj! Na našem putu do vrha, promašili smo naglo skretanje za greben i nastavili po nečemu što stvarno izgleda kao dobar put. No, nema planinarskih oznaka. Mislim da smo baš u tom trenutku Nikola i ja raspravljali kako se najbolje uči kada zalutaš... da, to je bila neka vrsta self-fulfilling prophecy-a. Došli smo do dijela na kojem nije bilo moguće nastaviti, drva razbacana na sve strane, staza naglo prestaje. Uskoro smo uočili da već jedno vrijeme oznaka boga planine nema. Vratili smo se istim putem i ovaj put uočili naglo skretanje na greben. Zapravo je vrlo lako zalutati jer se na tu stazu praktički morate popesti (pomoći si rukama). Predlažem markacistima da se to bolje označi. Nikola i ja smo baš onda i pričali o tome kako se na internetu ne može naći fotografija jedne lovačke kuće koja se nalazi na trasi Lujčekova hiža-Milengrad. Treba poslikati tu kuću i staviti je na internet! Korisnici su ti koji potpomažu stvaranju sadržaja. Tražilice su samo mašine, kontejneri za hrpu podataka, ali mi smo ti koji podatke unose. Na tom tragu razmišljanja, prilažem ovdje kartu koja sadrži GPS trag cijelog današnjeg pohoda i close-up skretanja na greben tako da budući pohoditelji ne zalutaju :)


Greben je uvjerljivo najteži dio našeg današnjeg pohoda. Cijelo vrijeme praktički hodate gore dolje te to dovodi do priličnog umaranja. Dijelovi su strmi pa se preporuča i korištenje štapova. Od početka grebena do vrha Belige (974 mnv) ima 1.6 km te smo mi to prevalili za 40 minuta. Od Beliga do vrha ima... hm, oko 1.6 km i trebalo nam je 30 minuta. Jelenko mi uvijek govori kako mi zapravo dosta brzo hodamo, a ja sam uvijek skeptičan. No, možda ima nešto u tome. Danas mi se činilo da je cijela skupina držala brzi i postojani tempo hodanja. Mislim da smo negdje oko 13:00 bili kod Pasarića, a količina posjetitelja je bila relativno prihvatljiva. Naručili smo hranu i piće te se najeli. Klipiće smo konačno pojeli pa sam do podnožja mogao bezbrižno nositi prazan multi-box bez straha da će se nešto prosipati.
Momenti s grebena: Buć - piknik vehabija/Maja si počiva/pinklec s klipićima/otkrivenje i prosvjetljenje na Beligama/Umor kod Pasarića i ekipa za stolom 18

Želio bih zahvaliti svojim prijateljima koji su išli sa mnom i hrabro prošli rutu koja se na kraju i nije ispostavila tako laganom. Želio bih također zahvaliti Jelenku na navigaciji i stalnoj podršci - nije ovo prvi put da ga u nevolji zovem mobitelom na planini gdje imaš sreće ako uloviš signal. Sveukupno smo prošli oko 16 kilometara i obišli jednu staru utvrdu Ivanščice, pl. kuću i pl. dom. Nije loše, zar ne?

Uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: planinarenje, Ivančica, Žgano Vino, Mrzljak, grob neznanog junaka, Oštrcgrad. pl. kuća Majer, greben, Belige, vrh Ivanščice, Pasarićev dom

<< Arhiva >>