Vraćam se svojoj rodnoj grudi i da vam kažem, predugo sam izbivao. Predugo sam bio stranac u vlastitoj zemlji. Previše sam slušao talijanskog umjesto rvackog. Otišlo je i toliko daleko da se sad moram kontrolirati kad izlazim iz trgovine da ne kažem "ČAO". Sad sam okružen ljudima kojima mogu slobodno reći BOK!

Na Pioniru, pogled prema vrhu

Ravna gora još uvijek stoji gdje je i bila što me veseli

Predugo sam izbivao i sa lokalnih planina, točnije, naše drage majke Ivanščice. Kako sam se samo godinu i pol bezobrazno kurvao po Istri i njezinim (k)Učkama i Ćićarijama - dotaknuo sam im sva ispupčenja, zašao u sve otvore te dirao sve obline i bilo je odlično dok je trajalo, ali treba se vratiti ženama koje su nas naučile zanat. Okej, neki ne misle tako, neki samo odu i nikad se ne vraćaju i možda je to pametna odluka što se tiče ljudi (jer ih ima toliko prekrasnih i novih da možemo zvati ludim onog koji žali za nečim i želi se vraćati prošlim pogreškama), ali planina je premalo i koliko god bile stare, uvijek su lijepe i potiču u meni želju za akcijom!
Izbijanje na bijeli greben

Klasično mjesto na grebenu, svake godine su kuglice ovdje, a neke od njih prežive i preko ostatka godine

No, nije dugo trajalo moje veselje i zaključio sam na kraju da više nedjeljom, za vrijeme trajanja covid pandemije, na planinu NE IDEM. Barem ne na Ivanščicu, a koliko vidim ni na Medvednici nije bolje. Jučer je kolega s posla stavio na Fejs fotografiju kolone automobila prema Sljemenu i ta slika je pobudila u meni samo zgražanje. Ipak, to nisam doživio na svojoj vlastitoj koži pa sam lakše preživio. Ovo što je jučer bilo na Ivanščici, teško je opisati ako sami to ne vidite. Ivanščica je vrištala i utapala se u ljudima koji nikad ne bi, da nema covid-a i da im nisu zatvorili birtije (gdje stalo je vrijeme), stupili na nju nogom. Da, ja sam praktički posvetio blog pisanju o planinarenju (već dugo nisam zahvatio neku drugu temu, filozofsko-društveno-psihološku, a dragi Bogek/Demiurg zna da me to zanima više od svega, ali za to postoje druga mjesta, drugi ljudi) i svojevrsnom nagovaranju ljudi da idu u planine, ali što je previše ni s kruhom nije dobro. Pisao sam već o svojim dubokim dvojbama što se tiče bivanja popularizatorom planinarenja koje smatram kontemplativnom aktivnošću koju je dobro povremeno raditi u samoći, a u planine voditi samo ljude s kojima se jeste ili se želite povezati na dubljoj razini. Jednostavno je: s kim se možete zamisliti da sjedite u tišini i ugodno je, s tim možete i u planinu! Daleko od toga da svaki put imam taj intimni čin na planini jer nekad idemo više u sportske pohode i tzv. treniranja. Pustimo to zasad.
Dobro je biti na vrhu makar je na piramidi bilo prilično hladno - što je dobro jer su se rijetki odlučili za odlazak gore!

Nemam fotografije gužve na planini jer sam jednostavno odbijao to ovjekovječiti. Dapače, čim prije zaboravim to iskustvo, tim bolje. Odlučio sam ne biti bezobrazan, ali to su bili uglavnom ljudi bez adekvatne opreme, punih baterija na mobitelu da se naslikavaju na vrhu, da žderu i piju te da, što me zasmetalo najviše od svega, kvare tišinu planine sa narodnom glazbom koja tutnji iz jeftinih zvučnika. Ovo je stvarno velika sramota i žao mi je da sam to morao vidjeti. Ne, nisu to ljudi dostojni planine, jednostavno nisu. Treba reći što se ima za reći. Ako se pitate koja je ovo faza - ovo je Zaratustra koji se vraća ranjen na planinu da se zaliže, razočaran u ljude, baklje ugašene.
Prema Medvednici; tamo se kolega negdje sad vozi do gore u koloni, pod ručnom većinu vremena. UŽAS!

Gore smo išli po Pioniru i tamo je situacija još bila i podnošljiva, a i pred kraj puta, prije dolaska na greben, skrenuli smo po divljoj stazi i na kraju kroz netaknuti snijeg presjekli na sredinu grebena. Na vrhu smo doživjeli to što sam već opisao - morao sam neke ljude i pozdravljati, a ide mi jako loše, u ovakvim uvjetima prenapućenosti, pretvaranje da sam sretan i zadovoljan. Ipak, vidjeli smo malo stare dobre Ivanščice, da, to je odlično. Spust po Mrzljaku koji je na gornjim dijelovima toliko zaleđen da se jedva prolazi. Zavisi tko i što imate na nogama, ali rekao bih da je dosta sklisko i potreban je oprez. Ljudi svakih 10 metara. Užas.
Strahinjščica je isto živa i stoji!

U pravu ste, ovo definitivno nije voda. No rakije, rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi.

Svejedno, moji dobri ljudi bloga, ako su vam život i planinarenje mili, preklinjem vas da ne idete po nova iskustva u planine tijekom vikenda jer dočekat će vas isto sranje koje viđamo u udolini. Čuvajte se i budite dobro!



Ona je stara, ali svejedno je lijepa
Jednostavno joj ne mogu odoljeti
Pudra si tu staru kožu
Nabavila je nove grudi
Čini me sretnim, ali to me i muči
Pleše za mene, no moram platit'
Ipak je ona najljepša planina na svijetu!

Oznake: Ivančica, Alma Mater, Pionir, Mrzljak

Iako već jedno vrijeme traju ljetne vrućine i ovaj blog zjapi prazan, nije istina da se ne kroči po planinama. Odlučio sam pomoći dobrom prijatelju koji je otvorio portal (kurziv.net) te sam putopis u tri dijela o lutanju Južnim Velebitom objavio kod njega. Slijedi još treći dio koji se kuha, a ovdje prilažem poveznice na prva dva članka:

CRNOPAČKA UHOLOŽA

MALA MOČILA I PRALAŽIŠTIPAVČIĆI

No, u međuvremenu sam se odlučio na jednu drugu, sjeverniju avanturu. Svake godine okupim ekipu hrabrih pojedinaca te se tako zaputimo biciklima do Veleškovca (selo blizu Konjšćine ukoliko vam to nešto govori). To je postao već svojevrsni ritual. Ove godine me pak kopkalo da napravim nešto drukčije, da se dočepam Veleškovca drugim sredstvima. Vitalan i oporavljen od Južnog Velebita, odlučio sam napraviti tzv. vertikalu Ivanščice.

Pogled na Ivanščicu iz Ivanca, 5:50 ujutro

Friščićev mlin u pogonu!

Životni (romantični) ciljevi

Raspitao sam se tko želi ići sa mnom, ali je većina imala nekog drugog posla ili jednostavno nije bila raspoložena. Ipak je to dosta veliki komad puta za prehodati, a svladavanje Ivanščice je u biti najmanji problem. Ono čega se treba bojati je zagrijani asfalt i pristojeće tabananje. Srećom se Ivanščica može proći u planinarskim patikama pa onda i asfaltni dio obavljate u njima, a ne recimo u gojzericama. Sjeo sam na vlak za Ivanec koji kreće iz Varaždina u 5:27 te sam oko 5:50 bio u Ivancu i krenuo se penjati prema Prigorcu. Temperatura je bila i više nego ugodna, a već sam onda sumnjao da ću žaliti za ovim ranim rajom sjeverne strane Ivanščice. Čega se najviše boji ćuk sjeverne strane Ivanščice? Vrućine i pakla koju sprema južna strana dakako. Za uspon odabirem Mrzljak po kojem već dugo nisam išao do vrha te ga gazim bez prevelike muke - Pionir je trenutno standard našeg uspona na Ivanščicu.
Pogled na Ravnu Goru blizu vrha Ivanščice

Ovakvog Pasarića volim - dok ga imam samo za sebe!

Pogled s vrha

Na vrhu tišina i mir. Pasarić spava i vlada određeni spokoj koji ovdje nikad ne osjećam kada su velike gužve. Puše vjetar pa se na samom vrhu ne zadržavam dugo. Pojeo sam jedan sendvič i popio malo vode te poletno nastavljam svoj put. Sljedeća postaja je planinarska kuća Belecgrad, ali prvo obilazim Hanjžice i Francovu sjenokošu na kojoj se sprema ne-fer igra lova na divljač. Naime, majstori lovci su stavili na gornjoj strani sjenokoše čeku, a južnije stoji hranilište. Nisam baš siguran da bi gospon Franc to odobrio. Prolazeći sjenokošom, gledam prema Medvednici i jugu te razmišljam kako bi bilo dobro jednom ovdje prespavati u šatoru.
Šumoviti vrh Hanjžice

Francova sjenokoša i pogledi prema sjeveru

Put vijuga i ne pušta me da se naglo i direktno spustim do Belecgrada. No, put me na kraju dovodi do poznatog mjesta - ulaz u Kopanju, tzv. Belečki kanjon smrti kojim smo jednom davno išli gore. Srećom (ili nesrećom?), ovaj puta se po Kopanji spuštam. Drveće me štiti od prodirućih zraka sunca. Spust je na mjestima prilično strm te situacija nije najpogodnija za koljena. Da stvari budu još zanimljivije, pred kraj moram zaobilaziti napadalo drveće. Onda srećem gospodina Petra Babića, bubnjara varaždinskog benda Bednja, koji vodi hrpu stranaca na vrh Ivanščice po Kopanji. Neki su izgledali dobro dok su drugi bili pomalo uspuhani. Onda sam još saznao da kad se spuste na drugu stranu idu pješke do Lepoglave. Hm, pa radimo sličnu stvar onda! Nažalost, nisam se u tom trenutku iznenađenosti sjetio da predložim neka idu Vilinskom stazom sve dolje do Lepoglave. Nadam se da nisu previše tabanali!
Nevolje u Kopanji

Planinarska kuća Belecgrad

Dolazim do planinarske kuće Belecgrad te vadim dnevnik u koji zapisujem par riječi i trenutno vrijeme. U glavi sam zamislio da moj put ima tri faze od kojih je prva dio puta od Ivanca do vrha, drugi dio je od vrha do Beleca, a treći, i najgori, je dio od Beleca do Veleškovca. Krajičkom oka sam već prilikom planiranja puta vidio da prolazim kroz Gornju i Donju Batinu, ali nisam mnogo mario za to. Prije dosta godina, kada smo biciklima išli do Zlatara i Konjšćine, zaradio sam sunčanicu i prilikom vraćanja kući smo se moj prijatelj Buć i ja izgubili negdje kod tih prokletih Batina. Bili smo mladi i nismo znali čitati kartu, a GPS na mobitelu nismo ni koristili. Od onda vlada praznovjerje da ja gubim snagu i energiju u tim Batinama više nego drugdje. Došlo je vrijeme da razbijem taj mit!
Polako izlazim iz zagrljaja Ivanščice i ulazim u treću fazu putovanja

No, napustivši šumu i povremenu hladovinu koja je još bila prisutna u Belecu, južna strana Ivanščice je po ovom odvažnom i glupavom ćuku počela silovito udarati. Stavio sam maramu s UV zaštitom i naočale te prijazno pozdravljao sve nadolazeće mještane. Da u svakom mitu ipak ima malo istine postalo mi je jasno kada se Donja Batina magično izdužila, a moje tijelo se počelo zagrijavati na pržećem asfaltu. Da budu stvari gore, počelo me mučiti lijevo koljeno te je posebno boljelo prilikom bilo kakvog spuštanja. Tu negdje sam stupio u kontakt s Vinkom, mojim dobrim prijateljem i domaćinom, te indirektno počeo dogovarati akciju mojeg izbavljenja s te vrućine ukoliko će biti potrebno. Sve je bilo jasnije da će jedna takva akcija biti potrebna.
Daleko sam dogurao u udaljavanju od Ivanščice

Zadnjim snagama, trošeći posljednje kapljice vode, došepao sam do glavne ceste kod Bočadira (lijevo za Novi Marof i Varaždin, a desno za Zabok i Zagreb). Pasja vrućina je već prošla na moje tijelo i kad sam buljio u tablu koja vodi u smjeru vidikovca Lasače, Vinko je dojavio da samo ostanem na mjestu i da dolazi po mene. Do Veleškovca bilo je još kojih pet kilometara i mislim da bih se na kraju i do tamo dovukao, ali dodatni problem je što već jedno duže vrijeme na ovom potezu obnavljaju cestu te bi me prvi prolazeći kamion zadušio prašinom koju bi podigao.
Putokaz za vidikovac Lasače

Ovdje završava dio priče u kojem hodam kao šerpa, a počinje onaj gdje se gostim kao car. Vinko i njegovi (posebno hvala gospođi Gršić koja je i predobra prema takvom nevaljalcu kakav sam) me uvijek gospodski ugoste. Spomenut ću samo da smo kao predjelo dobili komadiće mozzarelle, kruh i domaći bosiljak. Nevjerojatno je prijalo, a to je bio samo uvod za pire krumpir, pohane tikvice, sojine medaljone i miješanu salatu. Većinu dana smo Vinko i ja proveli na terasi, skriveni od sunca, pričajući o koječemu i smijući se pritom. Uglavnom, svaki put jedva čekam da se opet vratim u Veleškovec!
Medvjeđe dobro pivo!

Najbolji bosiljak - domaći bosiljak!

GPS trag

Sveukupno sam prošao 28 kilometara te hodao šest i pol sati. Sada ostaje samo transverzala i onda mogu reći da sam najveći ljubitelj Ivanščice.

Oznake: Ivanec, Prigorec, Ivančica, Mrzljak, Hanjžice, Francova sjenokoša, Kopanja, Belecgrad, belec, Gornja i Donja Batina, daleki Bočadir, Veleškovec, pivo, hrana, život

Naravno, proslava rođendana na planini je nešto što je izvedeno već mnogo puta (o jednom od njih možete pročitati OVDJE - iako za to imate još malo vremena budući da se stranica vakuum.space, za koju sam često pisao o planinarenju i svemu ostalome, uskoro gasi). Za takvo što se odlučuju ljudi kojima je dosta uobičajenih (zapravo razlika između dječjih i odraslih ima jako malo) proslava u kojima prijatelji slavljenika dolaze do njegove kuće (ili gdje već slavi) i on ih ugošćuje s neprirodnim količinama hrane i pića te se to proteže najčešće dugo u noć, a često i do jutra drugog dana. Moram priznati, ja sam jedan od takvih ljudi.

Moja reakcija na uobičajene proslave rođendana

Istina, morate biti okruženi ljudima koji su voljni znojiti se i provesti par sati u prirodi, često pod teškim fizičkim naporom. Tko se, pobogu, na taj način zabavlja? Imam sreću da nisam trebao koristiti nikakve eksterne motivacije i kolačiće za svinje da bih našao četvero ljudi koji bi htjeli poći na rođendansko planinarenje sa mnom. Maja i Nikola su moji uobičajeni suputnici na fizičkom i spiritualnom putovanju po planinama. Maja i ja već dugo gazimo vrhunce zajedno i mislim da kroz to rastemo za-jedno. Nikola je poseban fenomen koji je u kratkom vremenu postao jedan od najvećih zaljubljenika u prirodu i planine koje ja poznajem. Iako učimo jedan od drugog, moglo bi se reći da je on neka vrsta mojeg naučnika za planinu - uz Maju, jedina osoba na koju se mogu 100% pouzdati da neće reći NE mojim ludim idejama za rute. No, tempom kojim napreduje uskoro bi učenik mogao postati mnogo iskusniji od učitelja, što, nadam se, znači da radim dobar posao kao motivator. Igor (publici poznatiji kao Buć) i ja dijelimo neke od prvih pohoda na planinu dok smo još pohađali srednju školu. Čevo, Ravna gora, Ivanščica - naši davni usponi na te vrhove i planine su začetak moje ljubavi prema planinarenju. Igorova bolja polovica Ivana (slavljenica na najmasivnijem rođendanu na planini - pogledaj poveznicu iznad) se, sad već više puta, pokazala kao dostojna bilo kojeg uspona i pohoda za koji ja znam. Nikola je baš danas izrekao jednu lijepu rečenicu koja ukratko opisuje tim koji sam izabrao za današnji pohod:

"Slon nas je sve spojio." - Gospodar Čeva
Za referenciju pogledaj: Slonovska surla Strahinjščice

Ivana, Maja, Igor, Borna, Nikola

Naša skupina od pet planinara ima i šestog člana. Nisam bio siguran hoćemo li se i ovaj puta promašiti na planini ili nećemo, ali dok sam, tamo negdje već u blizini Oštrcgrada, dobio poruku, znao sam da je danas baš taj dan. Pričam već dugo o svom prijatelju planinaru i mudrom poznavatelju buddhizma i Istoka. Zapravo, pričam o njemu već toliko dugo da su neki, uz nedostatak njegove fizičke prisutnosti i pojave, počeli sumnjati da on uopće postoji. Možda je Borna konačno skrenuo pa sad umišlja da ima neke savjetnike ruta i prijatelje online. Pomutio mu se um. Vrag mu šapće na uho. No, Jelenko je stvaran i sad za to imam svjedoke.
Obratite pozornost na lijevi dio slike - živ je, smije se i skriva se na Oštrcgradu

Nakon kratkog razmišljanja i odbacivanja ideje da skupinu vodim od Lujčekove hiže preko Male Ivanščice na vrh Ivanščice, došla je ideja za Oštrcgrad te planinarsku kuću Majer. Nitko iz ekipe tamo nije bio pa se ta opcija odmah učinila i edukativnom. Ručak je bio planiran kod gospodina Pasarića na vrhu Ivanščice pa je tako trebalo nakon obilaska Oštrcgrada i Majera doći do vrha. Budući da dolazimo iz Varaždina i bliže okolice, automobilom smo se dovezli do Žganog Vina te krenuli po Mrzljaku gore. Kod groba neznanog junaka kratko se skreće na put Luke Baretina (tzv. magistralu Ivanščice po kojoj prevaranti idu automobilima do vrha) te se prati oznaka za Oštrcgrad i Majer. Da bi ovaj dio priče imao smisla, moram napomenuti da sam se odlučio nositi točno 47 klipića u nečemu što se naziva multi-box kako moji suputnici ne bi ostali gladni do ručka koji nas je čekao na vrhu. Bio je to neuobičajen prizor koji je potaknuo Buća da izmisli novu planinarsku titulu: piknik-vehabija. Nedavno sam bio i podvrgnut operaciji ruke (unazad povučena metakarpalna kost na četvrtom prstu lijeve ruke) te još uvijek nosim povez. Trebao mi je i štap da smanjim šanse da padnem. Kako vam ne bih dalje golicao maštu, slika će pomoći. Doktore, ako slučajno ovo gledate, nisam držao štap s lijevom rukom - ovo je bilo samo za potrebe slikanja!
Piknik-vehabija

Uglavnom, kod groba neznanog junaka smo sreli jednog čovjeka čiji je fenotip neki mix Balaševića i Bućevog susjeda Žeca. Ja sam stavio multi-box na stol i rekao dobrim ljudima neka se ponude i na taj način mi pomognu da ne teglim toliko do Oštrcgrada. Nasmijali su se, ali apsolutno nitko nije uzeo klipić. Gospodin Žec Balašević je rekao da ne može jesti po putu jer će si pokvariti tempo. Sportaši ne žele ugljikohidrate već samo proteine te je tako prvo pitao ne nosim li ja to u kutiji pohance. Ne, iako tako ne izgledam, ja sam vegetarijanac cijeli svoj život. Uskoro zatim otišao je prema Majeru, ali preko grebena. U tom trenutku nitko od nas nije znao što mu to znači i koji je to put. Svi su otišli, a na našem odlasku je do ovog mjesta došla jedna mlađa djevojka koja se čudila kako se svi na planini pozdravljaju s "bok". Rekla mi je 'bok', a ja sam se, stavivši ruksak na leđa, nasmijao i rekao 'ajde bok'. Kad smo se probili do ceste za Oštrcgrad i Majer, trebalo nam je kojih 40 minuta hodanja do Oštrcgrada (3.7 km).
Naš prijatelj Žec Balašević na odlasku i odbijanju klipića te gužva kod groba neznanog junaka

Popeli smo se na utvrdu. Buć i Nikola su bili prvi i čuo sam neke glasove te vidio da si netko suši majicu. "Gde ste vikinzi?" - mislim da je to bilo prvo što je Jelenko rekao. Znoj je curio u potocima dok sam došao do centralnog dijela utvrde te pružio svom blog prijatelju ruku kako bismo se upoznali, službeno barem kad se ovako znamo već dugo. Ne znam, ne želim sad ulaziti u filozofije online prijateljstava i odnosa, ali, uz normalnu nelagodu dok nekog upoznaješ, osjećao sam da poznajem tog čovjeka kojem pružam ruku. Je li to planinarsko prepoznavanje ili neko drugo, nije bitno. Prva tema je (a što bi drugo bilo?!?) bila kako doći do vrha. Jelenko je pričao o nekom koritu (zaboravio sam prokleto ime, bio je ovo dugi dan) i kako ga to privlači. To je to. Nisam trebao dalje tražiti znakove - ovo je definitivno planinar. Privlače ga vražje šipražje, bijesna korita i teški usponi. Ubrzo smo došli do zaključka da bi bilo bolje da idemo samo po grebenu, preko Beliga, gore prema vrhu. Jelenko je počeo pričati o planovima za pohode, a Nikola je bio oboren s nogu dok je čuo da se ide preko 2000 metara. Naime, Nikola misli da će se na tim visinama nešto posebno dogoditi. Možda i hoće, tko zna?
Utvrda Oštrcgrad

Bube su nas htjele pojesti te smo krenuli prema Majeru do kojeg od Oštrcgrada ima najviše petnaest minuta (sa istočne strane utvrde Oštrcgrad pažljivi promatrač može vidjeti krov pl. kuće Majer). U Majeru radi Ivanina frendica iz osnovne škole, a tamo je bio i gospodin Žec Balašević kojemu sam rekao da ovaj put stvarno mora uzeti barem jedan klipić jer ga pratim okolo po planini kako bi se to konačno i dogodilo. Nasmijao se i uzeo par klipića. Naručili smo pivo, ali neke su bile tople, a neke ohlađene. Srećom, uzeo sam ohlađenu. Jelenko je proučavao kartu Ivanščice te mi pokazao kud moramo ići do vrha. Nakon što smo popili pivo, Jelenko je rekao da danas neće ići do vrha te smo se pozdravili i dogovorili da ćemo se čuti u svezi budućih pohoda.
Ekipa kod pl. kuće Majer, Jelenko se sprema za tumačenje karte

"Da, ali nakon te rampe gdje ti je oznaka za vrh, moraš paziti da ne bi samo nastavio misleći da ideš po dobrom putu. Postoji skretanje na greben i to je vaš put."

Uzalud, prijatelju moj! Na našem putu do vrha, promašili smo naglo skretanje za greben i nastavili po nečemu što stvarno izgleda kao dobar put. No, nema planinarskih oznaka. Mislim da smo baš u tom trenutku Nikola i ja raspravljali kako se najbolje uči kada zalutaš... da, to je bila neka vrsta self-fulfilling prophecy-a. Došli smo do dijela na kojem nije bilo moguće nastaviti, drva razbacana na sve strane, staza naglo prestaje. Uskoro smo uočili da već jedno vrijeme oznaka boga planine nema. Vratili smo se istim putem i ovaj put uočili naglo skretanje na greben. Zapravo je vrlo lako zalutati jer se na tu stazu praktički morate popesti (pomoći si rukama). Predlažem markacistima da se to bolje označi. Nikola i ja smo baš onda i pričali o tome kako se na internetu ne može naći fotografija jedne lovačke kuće koja se nalazi na trasi Lujčekova hiža-Milengrad. Treba poslikati tu kuću i staviti je na internet! Korisnici su ti koji potpomažu stvaranju sadržaja. Tražilice su samo mašine, kontejneri za hrpu podataka, ali mi smo ti koji podatke unose. Na tom tragu razmišljanja, prilažem ovdje kartu koja sadrži GPS trag cijelog današnjeg pohoda i close-up skretanja na greben tako da budući pohoditelji ne zalutaju :)


Greben je uvjerljivo najteži dio našeg današnjeg pohoda. Cijelo vrijeme praktički hodate gore dolje te to dovodi do priličnog umaranja. Dijelovi su strmi pa se preporuča i korištenje štapova. Od početka grebena do vrha Belige (974 mnv) ima 1.6 km te smo mi to prevalili za 40 minuta. Od Beliga do vrha ima... hm, oko 1.6 km i trebalo nam je 30 minuta. Jelenko mi uvijek govori kako mi zapravo dosta brzo hodamo, a ja sam uvijek skeptičan. No, možda ima nešto u tome. Danas mi se činilo da je cijela skupina držala brzi i postojani tempo hodanja. Mislim da smo negdje oko 13:00 bili kod Pasarića, a količina posjetitelja je bila relativno prihvatljiva. Naručili smo hranu i piće te se najeli. Klipiće smo konačno pojeli pa sam do podnožja mogao bezbrižno nositi prazan multi-box bez straha da će se nešto prosipati.
Momenti s grebena: Buć - piknik vehabija/Maja si počiva/pinklec s klipićima/otkrivenje i prosvjetljenje na Beligama/Umor kod Pasarića i ekipa za stolom 18

Želio bih zahvaliti svojim prijateljima koji su išli sa mnom i hrabro prošli rutu koja se na kraju i nije ispostavila tako laganom. Želio bih također zahvaliti Jelenku na navigaciji i stalnoj podršci - nije ovo prvi put da ga u nevolji zovem mobitelom na planini gdje imaš sreće ako uloviš signal. Sveukupno smo prošli oko 16 kilometara i obišli jednu staru utvrdu Ivanščice, pl. kuću i pl. dom. Nije loše, zar ne?

Uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: planinarenje, Ivančica, Žgano Vino, Mrzljak, grob neznanog junaka, Oštrcgrad. pl. kuća Majer, greben, Belige, vrh Ivanščice, Pasarićev dom

Nažalost, iz podruma ne možete doživjeti ljepote Ivanščice u njezinoj jesenskoj haljini koja se polako, ali sigurno sprema da prigrli ukrase zime i hladnoće. Pijući domaće craft pivo, nekako smo se sažalili nad svima koji se u tom trenutku nalaze kod kuće i mirno spavaju dok smo mi već obavili svoju nedjeljnu dozu upijanja prirode.

Odabrana ruta za današnji izlet bila je Konj kojeg mnogi zabunom navode kao najteži put do vrha Ivanščice. Zabuna je, doduše, razumljiva jer su razlike male, ali Pionir ipak nosi titulu najteže staze sjeverne strane Ivanščice. Spustili smo se preko Mrzljaka koji je najblaži prema koljenima planinara ako ne računamo cestu. No, put preko ceste vijuga unedogled i tih deset kilometara do Pasarićevog doma se čini kao prava vječnost.

Usporedbe radi: ljudi koji su kod Žganog vina ostavili automobil u isto vrijeme kad i mi te krenuli po cesti, došli su nadomak vrhu u trenutku kad smo se mi počeli spuštati. U tom vremenu smo od Žganog vina došli do parkirališta i početka staze Konj, popeli se gore, prestigli dosta planinara po putu, dahtali i mučili se, slikali razne lijepe prizore, došli do Pasarića, presvukli se, najeli se i napili, poslikali se na piramidi i vidikovcu te krenuli natrag. Hm, da. Nemojte ići pješke po cesti do vrha Ivanščice!

Bespuća Konja

"Treba znati hmreti na Ivanščici!" - Nikola Sokol u komentiranju jednog davnog incidenta s jednim planinarom kojeg smo nosili do vrha

Krenuli smo malo kasnije (uspon smo započeli u 9:45) pa je u Pasariću već bila vesela planinarska ekipa. Koliko god planinari znali biti ugodni, što je previše ni s kruhom nije dobro. Usijana tijela su grijala prostor, mjesta je jedva bilo, a leća od fotoaparata se maglila. Sunce se kasnije pokazalo i obasjalo Ivanščicu baš za slikanje na piramidi. Sjeverna strana se razvedrila, a nad južnom je još bila magla.

Sve se promijenilo već na Zubima prije dva tjedna, ali sve je jasnije da domaće pivo daje poseban štih planinarenju te je puno bolje od industrijskog. Možda naši okusni pupoljci podivljaju na planinama, ali sve smo bliže pronalasku recepta za savršeni planinarski užitak. Dodajte domaće craft pivo na svoj popis!



Provjera znanja južne Ivanščice: slijeva nadesno idu Hanjžica, Batinska glava, Belige i južnije Babin zub?

Uz sve možebitne dileme, nemojte nikad zaboraviti da Vam za odlazak u prirodu ne treba mnogo. Možda je od svega najvažnija dobra volja, a za kraj donosim jednu pjesmu da to ne zaboravite. Neka Vas to vodi na planinu, ali i kroz život :)

Oznake: planinarenje, Ivančica, konj, Mrzljak, Carft pivo