Oštrcgrad - pl. kuća Majer - vrh Ivanščice ili priča o čovjeku s kutijom
23.07.2017.Naravno, proslava rođendana na planini je nešto što je izvedeno već mnogo puta (o jednom od njih možete pročitati OVDJE - iako za to imate još malo vremena budući da se stranica vakuum.space, za koju sam često pisao o planinarenju i svemu ostalome, uskoro gasi). Za takvo što se odlučuju ljudi kojima je dosta uobičajenih (zapravo razlika između dječjih i odraslih ima jako malo) proslava u kojima prijatelji slavljenika dolaze do njegove kuće (ili gdje već slavi) i on ih ugošćuje s neprirodnim količinama hrane i pića te se to proteže najčešće dugo u noć, a često i do jutra drugog dana. Moram priznati, ja sam jedan od takvih ljudi.
Istina, morate biti okruženi ljudima koji su voljni znojiti se i provesti par sati u prirodi, često pod teškim fizičkim naporom. Tko se, pobogu, na taj način zabavlja? Imam sreću da nisam trebao koristiti nikakve eksterne motivacije i kolačiće za svinje da bih našao četvero ljudi koji bi htjeli poći na rođendansko planinarenje sa mnom. Maja i Nikola su moji uobičajeni suputnici na fizičkom i spiritualnom putovanju po planinama. Maja i ja već dugo gazimo vrhunce zajedno i mislim da kroz to rastemo za-jedno. Nikola je poseban fenomen koji je u kratkom vremenu postao jedan od najvećih zaljubljenika u prirodu i planine koje ja poznajem. Iako učimo jedan od drugog, moglo bi se reći da je on neka vrsta mojeg naučnika za planinu - uz Maju, jedina osoba na koju se mogu 100% pouzdati da neće reći NE mojim ludim idejama za rute. No, tempom kojim napreduje uskoro bi učenik mogao postati mnogo iskusniji od učitelja, što, nadam se, znači da radim dobar posao kao motivator. Igor (publici poznatiji kao Buć) i ja dijelimo neke od prvih pohoda na planinu dok smo još pohađali srednju školu. Čevo, Ravna gora, Ivanščica - naši davni usponi na te vrhove i planine su začetak moje ljubavi prema planinarenju. Igorova bolja polovica Ivana (slavljenica na najmasivnijem rođendanu na planini - pogledaj poveznicu iznad) se, sad već više puta, pokazala kao dostojna bilo kojeg uspona i pohoda za koji ja znam. Nikola je baš danas izrekao jednu lijepu rečenicu koja ukratko opisuje tim koji sam izabrao za današnji pohod:
"Slon nas je sve spojio." - Gospodar Čeva
Za referenciju pogledaj: Slonovska surla Strahinjščice
Naša skupina od pet planinara ima i šestog člana. Nisam bio siguran hoćemo li se i ovaj puta promašiti na planini ili nećemo, ali dok sam, tamo negdje već u blizini Oštrcgrada, dobio poruku, znao sam da je danas baš taj dan. Pričam već dugo o svom prijatelju planinaru i mudrom poznavatelju buddhizma i Istoka. Zapravo, pričam o njemu već toliko dugo da su neki, uz nedostatak njegove fizičke prisutnosti i pojave, počeli sumnjati da on uopće postoji. Možda je Borna konačno skrenuo pa sad umišlja da ima neke savjetnike ruta i prijatelje online. Pomutio mu se um. Vrag mu šapće na uho. No, Jelenko je stvaran i sad za to imam svjedoke.
Nakon kratkog razmišljanja i odbacivanja ideje da skupinu vodim od Lujčekove hiže preko Male Ivanščice na vrh Ivanščice, došla je ideja za Oštrcgrad te planinarsku kuću Majer. Nitko iz ekipe tamo nije bio pa se ta opcija odmah učinila i edukativnom. Ručak je bio planiran kod gospodina Pasarića na vrhu Ivanščice pa je tako trebalo nakon obilaska Oštrcgrada i Majera doći do vrha. Budući da dolazimo iz Varaždina i bliže okolice, automobilom smo se dovezli do Žganog Vina te krenuli po Mrzljaku gore. Kod groba neznanog junaka kratko se skreće na put Luke Baretina (tzv. magistralu Ivanščice po kojoj prevaranti idu automobilima do vrha) te se prati oznaka za Oštrcgrad i Majer. Da bi ovaj dio priče imao smisla, moram napomenuti da sam se odlučio nositi točno 47 klipića u nečemu što se naziva multi-box kako moji suputnici ne bi ostali gladni do ručka koji nas je čekao na vrhu. Bio je to neuobičajen prizor koji je potaknuo Buća da izmisli novu planinarsku titulu: piknik-vehabija. Nedavno sam bio i podvrgnut operaciji ruke (unazad povučena metakarpalna kost na četvrtom prstu lijeve ruke) te još uvijek nosim povez. Trebao mi je i štap da smanjim šanse da padnem. Kako vam ne bih dalje golicao maštu, slika će pomoći. Doktore, ako slučajno ovo gledate, nisam držao štap s lijevom rukom - ovo je bilo samo za potrebe slikanja!
Uglavnom, kod groba neznanog junaka smo sreli jednog čovjeka čiji je fenotip neki mix Balaševića i Bućevog susjeda Žeca. Ja sam stavio multi-box na stol i rekao dobrim ljudima neka se ponude i na taj način mi pomognu da ne teglim toliko do Oštrcgrada. Nasmijali su se, ali apsolutno nitko nije uzeo klipić. Gospodin Žec Balašević je rekao da ne može jesti po putu jer će si pokvariti tempo. Sportaši ne žele ugljikohidrate već samo proteine te je tako prvo pitao ne nosim li ja to u kutiji pohance. Ne, iako tako ne izgledam, ja sam vegetarijanac cijeli svoj život. Uskoro zatim otišao je prema Majeru, ali preko grebena. U tom trenutku nitko od nas nije znao što mu to znači i koji je to put. Svi su otišli, a na našem odlasku je do ovog mjesta došla jedna mlađa djevojka koja se čudila kako se svi na planini pozdravljaju s "bok". Rekla mi je 'bok', a ja sam se, stavivši ruksak na leđa, nasmijao i rekao 'ajde bok'. Kad smo se probili do ceste za Oštrcgrad i Majer, trebalo nam je kojih 40 minuta hodanja do Oštrcgrada (3.7 km).
Popeli smo se na utvrdu. Buć i Nikola su bili prvi i čuo sam neke glasove te vidio da si netko suši majicu. "Gde ste vikinzi?" - mislim da je to bilo prvo što je Jelenko rekao. Znoj je curio u potocima dok sam došao do centralnog dijela utvrde te pružio svom blog prijatelju ruku kako bismo se upoznali, službeno barem kad se ovako znamo već dugo. Ne znam, ne želim sad ulaziti u filozofije online prijateljstava i odnosa, ali, uz normalnu nelagodu dok nekog upoznaješ, osjećao sam da poznajem tog čovjeka kojem pružam ruku. Je li to planinarsko prepoznavanje ili neko drugo, nije bitno. Prva tema je (a što bi drugo bilo?!?) bila kako doći do vrha. Jelenko je pričao o nekom koritu (zaboravio sam prokleto ime, bio je ovo dugi dan) i kako ga to privlači. To je to. Nisam trebao dalje tražiti znakove - ovo je definitivno planinar. Privlače ga vražje šipražje, bijesna korita i teški usponi. Ubrzo smo došli do zaključka da bi bilo bolje da idemo samo po grebenu, preko Beliga, gore prema vrhu. Jelenko je počeo pričati o planovima za pohode, a Nikola je bio oboren s nogu dok je čuo da se ide preko 2000 metara. Naime, Nikola misli da će se na tim visinama nešto posebno dogoditi. Možda i hoće, tko zna?
Bube su nas htjele pojesti te smo krenuli prema Majeru do kojeg od Oštrcgrada ima najviše petnaest minuta (sa istočne strane utvrde Oštrcgrad pažljivi promatrač može vidjeti krov pl. kuće Majer). U Majeru radi Ivanina frendica iz osnovne škole, a tamo je bio i gospodin Žec Balašević kojemu sam rekao da ovaj put stvarno mora uzeti barem jedan klipić jer ga pratim okolo po planini kako bi se to konačno i dogodilo. Nasmijao se i uzeo par klipića. Naručili smo pivo, ali neke su bile tople, a neke ohlađene. Srećom, uzeo sam ohlađenu. Jelenko je proučavao kartu Ivanščice te mi pokazao kud moramo ići do vrha. Nakon što smo popili pivo, Jelenko je rekao da danas neće ići do vrha te smo se pozdravili i dogovorili da ćemo se čuti u svezi budućih pohoda.
"Da, ali nakon te rampe gdje ti je oznaka za vrh, moraš paziti da ne bi samo nastavio misleći da ideš po dobrom putu. Postoji skretanje na greben i to je vaš put."
Uzalud, prijatelju moj! Na našem putu do vrha, promašili smo naglo skretanje za greben i nastavili po nečemu što stvarno izgleda kao dobar put. No, nema planinarskih oznaka. Mislim da smo baš u tom trenutku Nikola i ja raspravljali kako se najbolje uči kada zalutaš... da, to je bila neka vrsta self-fulfilling prophecy-a. Došli smo do dijela na kojem nije bilo moguće nastaviti, drva razbacana na sve strane, staza naglo prestaje. Uskoro smo uočili da već jedno vrijeme oznaka boga planine nema. Vratili smo se istim putem i ovaj put uočili naglo skretanje na greben. Zapravo je vrlo lako zalutati jer se na tu stazu praktički morate popesti (pomoći si rukama). Predlažem markacistima da se to bolje označi. Nikola i ja smo baš onda i pričali o tome kako se na internetu ne može naći fotografija jedne lovačke kuće koja se nalazi na trasi Lujčekova hiža-Milengrad. Treba poslikati tu kuću i staviti je na internet! Korisnici su ti koji potpomažu stvaranju sadržaja. Tražilice su samo mašine, kontejneri za hrpu podataka, ali mi smo ti koji podatke unose. Na tom tragu razmišljanja, prilažem ovdje kartu koja sadrži GPS trag cijelog današnjeg pohoda i close-up skretanja na greben tako da budući pohoditelji ne zalutaju :)
Greben je uvjerljivo najteži dio našeg današnjeg pohoda. Cijelo vrijeme praktički hodate gore dolje te to dovodi do priličnog umaranja. Dijelovi su strmi pa se preporuča i korištenje štapova. Od početka grebena do vrha Belige (974 mnv) ima 1.6 km te smo mi to prevalili za 40 minuta. Od Beliga do vrha ima... hm, oko 1.6 km i trebalo nam je 30 minuta. Jelenko mi uvijek govori kako mi zapravo dosta brzo hodamo, a ja sam uvijek skeptičan. No, možda ima nešto u tome. Danas mi se činilo da je cijela skupina držala brzi i postojani tempo hodanja. Mislim da smo negdje oko 13:00 bili kod Pasarića, a količina posjetitelja je bila relativno prihvatljiva. Naručili smo hranu i piće te se najeli. Klipiće smo konačno pojeli pa sam do podnožja mogao bezbrižno nositi prazan multi-box bez straha da će se nešto prosipati.
Želio bih zahvaliti svojim prijateljima koji su išli sa mnom i hrabro prošli rutu koja se na kraju i nije ispostavila tako laganom. Želio bih također zahvaliti Jelenku na navigaciji i stalnoj podršci - nije ovo prvi put da ga u nevolji zovem mobitelom na planini gdje imaš sreće ako uloviš signal. Sveukupno smo prošli oko 16 kilometara i obišli jednu staru utvrdu Ivanščice, pl. kuću i pl. dom. Nije loše, zar ne?
Uživajte u prirodi i planinama!
Oznake: planinarenje, Ivančica, Žgano Vino, Mrzljak, grob neznanog junaka, Oštrcgrad. pl. kuća Majer, greben, Belige, vrh Ivanščice, Pasarićev dom
komentiraj (7) * ispiši * #