Grobničke Alpe
27.08.2019.Vrijeme čitanja: 12 minuta; broj autorskih fotografija: 49 te jedan video
Nakon Risnjaka i čarolije Gorskoga kotara te Učke koja je postala zamjena za matičnu Ivanščicu, može se učiniti da je teško nadmašiti doživljeno. Međutim, izazova ima itekako dovoljno. Naše planinarske i uvijek gladne oči već jedno vrijeme gledaju na vrhove koji se iz automobila mogu vidjeti prilikom prolaska kroz Grobničko polje. Danas, nakon što smo prošli glavne od vrhova ovog područja, pitam se kako sam tako mirno spavao sa spoznajom da tu negdje leže skrivene Grobničke Alpe?
Epizoda: Mudna dol
Zahtjevnost staze: jako teška. – planinarenje.hr
„Najatraktivniji uspon do planinarskog doma Hahlić. Za njega je potrebna određena spretnost, iskustvo i kondicija.“ – članak na portalu Ludens Media
„To je jedino dostojno našeg iskustva i sposobnosti“ - rekao sam u potpunosti ne znajući bilo što o stazama koje vode do planinarskog doma Hahlić. Tako otprilike počinje svaka moja avantura. Kondicijske pripreme u obliku trčanja vršim svaki dan, ali potrebno je i znati ponešto o terenu po kojem se namjeravate kretati. Internet danas mnogostruko olakšava posao traženja podataka o stazama, ali svejedno preferiram i materijale „stare škole“, to jest knjige i priručnike o hrvatskim planinama i vrhovima. Drago mi je da sam u jednom trenutku kupio Čaplarov planinarski vodič po Gorskom kotaru.
Temperatura je bila podnošljiva, a nakon vrludanja po slabo ograđenim pašnjacima, počeli smo konačno dolaziti u pravu divljinu. Prvo su uz put počeli nicati grmovi divljih malina i drijenka, a onda se staza počela sve više sužavati. Uskoro je jasno da se nalazimo u koritu potoka Sušice koji je zapravo zaslužan za nastanak ove staze, te famozne i notorne Mudne doli. Ovaj put prohodan je samo za suha vremena.
Hodamo po kamenju svih oblika i na trenutke se jasna i jedna staza ne može prepoznati nego svaki bira svoj put kako mu se čini najlakše. Prednost Mudne doli je gotovo konstantan hlad. Naime, sunce ovdje ne može prodrijeti do tla zbog drveća na početku, a kasnije zbog stijena. Međutim, Mudna dol ima i svoje nedostatke. Već sam hodajući po kanjonu znao da ću u ovom putopisu napisati kako su riječi koje opisuju ovo mjesto postojano i naporno. Vi, dakako, možete u bilo kojem trenutku stati i odmoriti, ali Mudna dol ne popušta svoj stisak. U početku je to samo hodanje, ali nakon nekog vremena postane jasno kako će dosta vremena raditi i ruke i noge. I taman kad čovjek pomisli da nije to sve tako strašno, dolazi prva vertikalna prepreka koja će vas sigurno barem malo uzdrmati i ponukati vas da razmišljate zašto ste ovdje došli bez kacige?!?
Definitivno nije za one koji se boje visina. Nije to neki veliki uspon, ali je dovoljno da slomite nešto (ili sve?) ukoliko padnete. Zadnji dio te prve vertikalne prepreke je i najteži jer na kraju fali jedan klin za koji bi se čovjek primio da olakša podizanje na kamen iznad. Sajla je na dobrom mjestu (zapravo jedinom mogućem), ali čini mi se da se ovdje odronio dio stijene jer pred kraj uopće nema mjesta za noge – položaj tijela iz kojeg se podižete na završnu stijenu prepreke čini mi se jako neprirodan. Moram priznati da sam ovdje, iako se inače ponekad penjem poput divokoze, trebao stati i razmisliti te sam nakon nekoliko pokušaja ipak savladao prepreku. Teški ruksak pun hrane i vode nije pomagao, naravno. Maja je, također, ovdje stajala jedno vrijeme te sam od nje preuzeo njezin ruksak. Na kraju smo uspjeli i nastavili dalje, ali moram priznati da mi nije bilo svejedno.
Ovom stazom ne penju samo planinari i sportaši nego uskoro saznajemo da je ovo i ruta za imigrante. Nisam siguran je li to dobar ili loš odabir. Tko će te loviti po ovom terenu, ali i sam moraš uložiti jako puno energije da se ovdje popneš. Zato po putu, nažalost očito ne poštujući prirodu, ljudi ostavljaju čarape, gaće, majice, jakne, deke i tome slično. Na početku kanjona našli smo i rastrganu vreću s otpacima. Imigrantska priča na ovom mjestu završava, barem do planinarskog doma Hahlić.
Skakućemo po kamenju gore-dolje pa se tu i tamo zapitamo koliko ima još do kraja? Stvarno, ova staza je predivna, ali pomalo postane naporna u svojoj upornosti. Nakon kojih četiri sata uspinjanja (uračunati su odmori kojih je bilo i dužih i kraćih), izlazimo na livadu za koju se nadamo da je vršna. Desno staza vodi na izlaz za greben, ali mi nastavljamo po označenom putu ravno koji nas vodi do prekrasnih pogleda na beskrajne livade, prekinute samo brežuljcima i višim vrhovima. Iako smo tek stigli, obrazac se može vidjeti te nam je jasno zašto ovo mjesto zovu Grobničke Alpe. Visoki sivi i bijeli vrhovi nanizani praktički jedan do drugog, a između njih područja šume te zeleni pašnjaci koji daju onaj poseban planinski ugođaj.
Odlučio sam da se neću posebno ljutiti na autora članka koji govori o usponu kroz Mudnu dol do Obruča (1376 mnv – najviši vrh Grobničkih Alpi). Naime, autor je napisao da im je kroz Mudnu dol do Obruča trebalo četiri sata i dvadeset minuta. Čak i uzimajući u obzir da mi nismo u takvoj kondiciji, tvrdim da je taj čovjek trebao jedan dio puta letjeti pa tako i Alan Čaplar u svom priručniku navodi kako po Mudnoj doli treba četiri sata do Hahlića, a od Hahlića do Obruča ima otprilike sat i pol. Dakle, gospodin je definitivno pretjerao, ali zato smo mi iskusili to na svojoj koži kako vi u budućnosti ne bi trebali! Bio mi je malo šok kad sam na tabli (četiri sata nakon polaska) pročitao da nam do Hahlića treba još pedeset minuta. No, što je tu je. „Divlji“ konji koje smo sreli u blizini doma popravili su nam raspoloženje.
Planinarski dom s pet zvjezdica
Možda je stvar u tome da su planinari fascinirani mjestima na kojima se mogu skloniti nakon napornog hodanja, ali planinarski dom Hahlić na prvu nam se sviđao. Maja je rekla kako ovo zdanje ima i određenu arhitektonsku vrijednost, a posebno nas se dojmilo to što je dio doma izgrađen od kamena. Drvo i kamen prava su planinarska kombinacija. Dočekao nas je domar Damir (s kojim smo se tek prilikom odlaska drugi dan službeno upoznali, ali nema veze, to je tako dok smo/ste čudni). Pokazao nam je sobe za noćenje te nam rekao da se možemo bilo gdje smjestiti jer noćas ovdje spavamo samo mi. Uf, bio sam izuzetno sretan što imamo cijeli dom za sebe!
Planinarski dom Hahlić pogonjen je energijom sunca i vjetra. Na obližnjem vrhu Hahlić postavljena je vjetrenjača i skup solarnih panela. Zapravo, Hahlići su tri lokve na rubu travnate uvale gdje konji, kada ima vode, dolaze piti. Nakon kratkog predaha, odlučili smo obići obližnje vrhove Ćuninu glavu (1157 mnv) i Dnić (1190 mnv). Ispod Ćunine glave vidjeli smo one iste konje otprije, prizor je bio veličanstven. Prilikom silaska progutao nas je oblak (spremalo se nevrijeme te je na kraju po noći padala kiša – taman smo u zadnji tren prošli Mudnu dol!), a Damir nas je na kraju nagovorio da se popenjemo i do Dnića jer će padati tek u noći, kako je i bilo. Treba slušati te mudre ljude koji provode vrijeme u planinama. Nažalost, opet smo se naslušali i priča o imigrantima koji provaljuju u planinarske domove. Hahlić je bio također njihova meta te su u njega provalili više puta. Sad na glavnoj terasi stoje dvije nadzorne kamere koje prate situaciju, ali moguće je da se „gosti“ ovdje više neće pojaviti jer su ih sad i na ovom području počeli pojačano loviti. Ipak, samo zaista očajan čovjek pokušava pobjeći kroz Mudnu dol.
Obruč, Suhi vrh, Fratar
Bilo je dobro iskustvo izvršiti jutarnju veliku nuždu s pogledom na gustu borovu šumicu! Noć u domu Hahlić prošla je dobro. Kod Schlossera na Risnjaku je ipak, zbog veće nadmorske visine, malo hladnije. Nismo se žurili te smo tako oko osam sati, nakon doručka, krenuli prema našoj prvoj destinaciji: Obruču – najvišem vrhu Grobničkih Alpi. On je, ako se ne računa Crni Vrh s druge, istočne strane, najviše dislociran i treba malo duže da se do njega dođe.
Obruč nas je pomalo zafrkavao te smo tako više puta pomislili da smo u njegovoj blizini, ali se onda između nas i njega ispriječila još jedna stijena. No, lagano je Obruč posustao i mi smo se našli na najvišem vrhu Grobničkih Alpi. Vjetar je prilično jako puhao te se nije bilo pametno predugo zadržavati. Tu smo sreli i prvu živu dušu na planini – jedan gospodin je također došao do vrha, ali iz drugog smjera. Moglo bi se reći da smo ova dva dana Grobničke Alpe imali gotovo sami za sebe. Izuzetna privilegija.
Vraćamo se natrag skoro do samog planinarskog doma jer su tako postavljene staze te skrećemo za Suhi vrh (1280 mnv) i Fratar (1353 mnv). Penjemo se naviše kroz gustu šumu koja nas skriva od sunčevih zraka, ali uskoro saznajemo zašto se ovaj vrh zove Suhi. Zadnji udarac do vrha, za koji treba dvanaest minuta, penjete se po kamenju što je nama posebno zanimljivo pa smo se nekako složili da nam je penjanje na Suhi vrh bilo najzabavnije. Ja uprežem divokozu u sebi i dolazim na vrh za jedanaest minuta, a Maja za trinaest (nije ni bitno, ali budući da je za dva tjedna Učka trail, možda je vrijeme da počnem pratiti… vrijeme).
Ostaje nam još samo Fratar koji, iako nije najviši u Grobničkim Alpama, ima najljepši pogled na Kvarner i Učku u daljini. Snage su nam malo iscrpljene pa nadoknađujemo s dvije banane. Penjanje na Fratar pada nam mnogo lakše nego izazovno pentranje do Suhog vrha te se uskoro nalazimo sjedinjeni s najljepšim pogledom Grobničkih Alpi. Već sam na Obruču počeo razmišljati o tome kako je planinarenje, kretanje s vrha na vrh, dobra lekcija iz relativnosti… pa, svega. Planinarenje promatram kao duhovno iskustvo, psihofizičku vježbu kroz koju osjećam da rastem u svakom pogledu. Svaki vrh ima svoj pogled, mi smo ti vrhovi. Obići razne vrhove znači staviti se „u tuđe cipele“. Iz toga izvire suosjećanje. No, također, svi smo mi povezani planinskim lancem/ima, manjim brežuljcima, pašnjacima te pitomijim ili divljim stazama. Tko još ovdje, u ovom moru međupovezanosti, vjeruje da može biti usamljeni otok?
Vraćamo se do planinarskog doma te nam Damir daje besplatni obrok – dva tanjura kiselog zelja s grahom koji nam daju potrebnu dozu vitamina C. Možda smo dobili obrok jer bi ostatak hrane Damir morao ionako baciti pa bolje da se pojede, ali ja volim vjerovati da je to zato što smo obišli sve svoje zadane ciljeve te bih rekao, možda previše samouvjereno, da smo, osim trkača dan ranije koji je dojurio do Hahlića, pozdravio Damira i otrčao dolje, pokazali izuzetnu izdržljivost. Ako već ne vrhunsku kondiciju, onda iskrenost i srčanost, a mislim da je to prilično bitno u svim stvarima u životu pa onda i u planinarenju.
Povratak i rekapitulacija
Pozdravili smo se s Damirom te smo krenuli do Podkilavca (mjesta gdje se ostavlja automobil) stazom koja se zove „po čeki“. Postoji još staza „kolci“, no Damir nam je rekao da je po čeki silazak brži. Postalo nam je uskoro jasno zašto je do Hahlića općenito teško doći. Dakle, ovo je mnogo teži i dugotrajniji spust/uspon od bilo čega što čovjek može naći npr. na Ivanščici ili Medvednici, usudio bih se reći i Učki makar nju poznajem manje. Postoji mnogo puteva, naravno, ali ni na Risnjaku nisam vidio ni čuo za nešto što bi bilo ovoliko uporno, a smatra se osnovnom stazom koja vodi do doma. Kamenje koje je rasuto cijelim putem uopće ne olakšava silazak. Ova staza se i za uspon čini dosta naporna jer je naprosto dugotrajna, a zadnji dio po pašnjacima nema nikakav zaklon i/ili hlad. Obavezno ponesite kremu za sunčanje! Tako smo završili ovu avanturu sa šest sati hodanja prvi dan te osam sati hodanja drugi dan.
Gorski kotar nam je kroz Grobničke Alpe iznova pokazao svoju ljepotu. Mudna dol, iako je prolazak kroz nju težak i naporan, nevjerojatno je mini-alpinističko iskustvo kakvo se u Hrvatskoj može naći možda još samo u kanjonu Male Paklenice. Vrhovi Grobničkih Alpi, povezani zelenim pašnjacima, također su izuzetno iskustvo koje ne bi trebali propustiti ukoliko ste ljubitelj prirode. Ne oklijevajte, pođite u Grobničke Alpe!
Oznake: Grobničke Alpe, Podkilavac, Mudna dol, Hahlići, Ćunina glava, Dnić, Obruč, Suhi vrh, Fratar
komentiraj (8) * ispiši * #
Gospodin Frugi i njegove male (k)Učke
19.08.2019.Za ovaj putopis ipak prvo treba malo konteksta. Prije dvije godine Maja i ja smo sudjelovali na Erasmus+ razmjeni u Makedoniji, u malom planinskom selu Brajčino koje, nažalost, izumire. Radili smo s ugroženim društvenim skupinama, kako lokalnim tako i sa samim sudionicima iz grčkog i belgijskog tima. No, kao što je iskusnim konzumentima Erasmus+ iskustava jasno otpočetka, ne radi se zapravo o temama i sadržaju razmjene (koje, dakako, mogu biti itekako zanimljive; osobno sam izuzetno uživao u Brajčinu) nego o mogućnosti upoznavanja novih i zanimljivih ljudi iz drugih zemalja, dijeljenju iskustva te mogućim životnim prijateljstvima i kolaboracijama. Carlos Alcala za mene je jedno od tih životnih prijateljstava koje ima potencijala da preraste u nešto puno više.
Tako se na kraju posložilo da Carlos ostane ovaj vikend kod nas. Ima let iz Pule za Bruxelles pa mu je i usput da stane u našem Parenzu (još uvijek je naš iako ima beskonačno mnogo Talijana i Nijemaca). Iako je to njemu nestalo iz sjećanja, Carlos mi je još od Brajčina ostao dužan zajedničko planinarenje pa smo iskoristili nedjelju upravo za tu aktivnost. Iako bih želio mnogo toga podijeliti s vama: nebrojene, za život i budućnost čovječanstva, bitne teme, zadržat ćemo se na putopisnom dijelu i povremeno skrenuti u zanimljive teorijske stranputice. Naša destinacija: Vojak i Mala Učka, a onda kud nas noge odnesu.
Ruksak pun voća, vode i dva sendviča nosili smo na Vojak gdje smo planirali uživati u pogledima i jesti. Na stazi je bilo nešto ljudi, ali bitno je za spomenuti da smo odmah na početku staze sreli još jednog suputnika, gospodina Željka (52) iz Rapca koji je iskusni planinar te dobro pozna Učku i Ćićariju. Željko je pretrčao sto milja Istre te često dolazi trenirati na Učku. Došlo je sasvim prirodno da smo se skompali, a i Željku je bio zanimljiv Carlos koji je uvijek pun energije. Trebalo bi možda napomenuti da je Carlos u tom trenutku postio te je njegov šesnaest satni post završio tek nakon cijele ture (11.5 km, tri i pol sata) planinarenja. Tako su Željko i Carlos krenuli brzo, dijelom i trčeći, naprijed, a ja sam pričekao Maju koja je imala malo sporiji tempo. Nikad ne požuruj Zen redovnicu! Nisam se htio forsirati jer ću za to imati dovoljno prostora i vremena na Učka trailu na koji sam se prijavio, a koji kreće 7.9. iz Mošćeničke Drage.
Na Vojaku smo se slikali i popili malo vode, ali uskoro nastavljamo dalje prema Maloj Učki. Željko nastavlja s nama i vodi nas cijelim putem. Saznajem zaista mnogo informacija od gospodina Željka, a osim samih planinarskih savjeta, pričamo i o poslovima, filozofiji, budućnosti mladih u Hrvatskoj, prehrani te medvjedima. Željko je jednom na Perunu vidio medvjeda, a najbliži susret mu je bio na udaljenosti od deset metara. Srećom, medvjed je odustao od bilo kakvih "nepromišljenosti", spustio se natrag na sve četiri i otišao svojim putem. Carlos i Maja malo zaostaju jer i oni o svačemu pričaju (čuo sam nešto o kreacionizmu kad su nam se približili). Dolazimo do Male Učke te nam gospodin koji tamo prodaje sir pokazuje kako se u vojsci ispravno slagalo majice, to jest košulje. Ne kupujemo domaći sir jer se bojimo da će na vrućini izgubiti svoje kvalitete, a imali smo još barem sat i pol do Poklona. Ovo je domaći sir pa je u redu, ali svejedno, bilo koji sir dobiven od iskorištavanja životinja nije veganski, a industrijski procesuirani sir može se s pravom zvati "otrovom" (narezani sirevi koje kupujemo u dućanima, izuzetno korisni za sendviče, ali dovoljno je reći da su nekad poput plastike. Tko zna je li to uopće pravi sir?!?).
Iskoristit ću ovu priliku da predstavim koncept trasharianrian (smećarska, otpadnička) prehrane. Naime, Carlos se u Bruxellesu već jedno vrijeme hrani na način da uzima od supermarketa hranu koju nitko ne želi jer joj uskoro prolazi rok trajanja. Isto se može napraviti i sa tržnicama na kojima možete primjerice naći savršeno ispravno voće i povrće, ali koje se ne može prodati jer posjeduje određeni estetski nedostatak (npr. natisnuta jabuka ili jabuka sa malom smeđom mrljom). Postoje čak i ljudi koji obilaze restorane koji će na kraju dana baciti brdo hrane koja je ili neiskorištena ili su je gosti ostavili. Istina, u ovom zadnjem slučaju šansa za kontaminiranost hrane je veća, ali prilikom prikupljanja čovjek mora biti, kao i kod same kupovine hrane danas, oprezan. Carlos nam je pokazao fotografije hrane koju on pronalazi/koja mu je dana i moram priznati da sam u jednom trenutku pomislio kako ovaj "smećarac" (trasharian) jede bolje nego Hrvat koji si hranu kupuje u dućanu. Nećemo ulaziti u dublje analize koje bi nas sigurno dovele do kritike naše zemlje, ali treba samo napomenuti da nije sigurno je li se moguće na ovakav način hraniti u Hrvatskoj. U razvijenijim zemljama očito je moguće. Međutim, poenta je jednostavno u ne-financiranju sustava koji zagađuje okoliš kako bi proizveo hranu, a pod to, nažalost, spada i masovna proizvodnja voća i povrća koje se onda sa svih strana svijeta prevozi (transport kao veliki ekološki problem) od plantaža do naših dućana. Kraj jednog "smećarca" čak se i vegan može osjećati posramljeno što se tiče ugljikovog otiska. No, opet, potrebno je shvatiti da postoji gradacija u svemu te da jedna pozicija, koja je npr. moralno superiornija od uobičajenog životnog stila, može u usporedbi s nekom drugom biti također ne-moralna. Svaka bačena hrana je u svakom slučaju grijeh.
Vrludamo oko Učke te nas Željko vodi putem kraj Babinog groba. Malo se odmaramo na livadici koja gleda prema samom grobu, ali krećemo dalje po manje-više ravnom i laganom putu. Prolazimo pokraj skloništa (Željko nije znao ime, a ja nisam vadio kartu da pogledamo jer smo se konstantno kretali) na čijem ulazu piše: "Raj na zemje judi dobre voji", a za čijim stolom sjede stariji planinari i žustro raspravljaju o nečemu. Lijepo mjesto za raspravu!
Mi nastavljamo dalje kroz šumu te nalazimo gljive, ali budući da o njima nitko od nas ne zna puno, ostavljamo ih tamo gdje smo ih i našli. Rastu uz sam put, na dosta prometnoj stazi te nam se čini da bi ih već netko pokupio da su jestive. Dobro su mirisale, ali možda je to samo varka. Neki od nas počeli su sanjati o vrganjima, ali to je vjerojatno bio rezultat gladi koja se polako javljala u svima nama, a pogotovo Carlosu čije su količine glukoze u tijelu bile niske. Na samom kraju puta srećemo konje koji ovdje pasu. Pozvali smo Željka da popije pivo s nama, ali žurilo mu se pa smo samo izmijenili kontakte te se pozdravili uz nadu da ćemo se opet vidjeti negdje na bespućima Učke.
Nakon odmora, Carlos, Maja i ja krenuli smo prema Poreču te nakon kasnijeg ručka (jer je ovo kod Poklona bio samo gablec) na plažu u Červar gdje se obično kupamo jer je Poreč jednostavno prenatrpan. Između ostalih lijepih trenutaka i razmijenjenih ideja te referenci iz knjiga i članaka, dogovorili smo se da ćemo u bliskoj budućnosti (nadamo se) otići do Carlosa u Bruxelles.
Osim pisanja zajedničkih članaka za objavu u znanstvenim časopisima (što mi ionako treba za upis na doktorat iz filozofije), javila se ideja suradnje na našem vlastitom Erasmus+ projektu. Ukoliko bi Hrvatska bila zemlja domaćin, palo mi je na pamet da bi idealna lokacija razmjene mogla biti upravo naša Paklenica - mjesto gdje je blizu i more, a i dostupne su planine za planinarenje koje će definitivno biti jedno od glavnih aktivnosti projekta.
Tako se polako sudionici razmjene pretvaraju u organizatore i facilitatore. Tako se polako možda otvara put za konkretiziranje ove moje silne ljubavi za planine, ali i za samu mudrost. Na kraju puta, sve se svodi na razmjenu energije - ukoliko uspijem ovaj svoj trud i pokretačku silu prenijeti na druge, bit će to ispunjenje mojih profesionalnih želja. Dobio sam i dobivam stvarno mnogo toga. Osjećam da dolazi vrijeme kad ću to svijetu i vratiti. Živjela vojska majmuna!
Oznake: Erasmus+, ćuška, Mala Učka, Carlos Alcala
komentiraj (8) * ispiši * #
Veličanstveni Risnjak
07.08.2019.Već duže vrijeme planiramo planinarenje po Risnjaku, ali se dosad okolnosti nikako nisu poklopile – nekad su u pitanju bile vremenske (ne)prilike, nekad osobne sumnje, a ponekad je i lijenost odigrala svoju ulogu. Međutim, nikad nije prekasno za posjet ovom čarobnom mjestu našeg Gorskog kotara. Sad nam je i prilično jasno da jednom kad prođete ove šume i vrhunce, stvari više nikad neće biti iste.
Vilje, Veliki Risnjak i ljubav na prvi korak
Plan se u zadnji čas promijenio te smo kao početnu točku uspona uzeli lokaciju Vilje koja je ujedno i zadnje mjesto do kojeg možete doći automobilom. Prvotni plan je uključivao Crni Lug, ali nam je Oleg – iskusni i dugogodišnji planinar – savjetovao da će nam, s obzirom na vrijeme pokreta (odužilo se to na kraju, zbog gužvi na cestama počeli smo uspon tek negdje oko 18:00 s tim da je dan bio oblačan), to biti prerizično ukoliko do planinarskog doma želimo stići prije mraka. Nepoznato nam je ovo područje te smo poslušali iskusnije. Mali savjet, jer sada imamo iskustvo koje možemo podijeliti: ukoliko imate niski automobil, vožnja od Gornjeg Jelenja do Vilja možda i nije najbolja ideja. Upozoreni smo da je i opasno ostavljati automobil usred šume jer na ovom području često prolaze imigranti. O toj mrskoj i mučnoj temi malo kasnije.
Od Vilja do Schlosserovog doma ima nešto više od jedan sat hoda, a mi smo uspjeli, unatoč prepunjenim torbama, doći malo brže. Uz oblake na nebu te uz gustoću šume, činilo se da je kasnije nego što je zapravo bilo. Možda nas je i to malo potjeralo naprijed. Po putu, kao i na našoj Ivanščici, možete čitati (ljubavnu) priču o Risnjaku i kako je ovo područje zapravo dobilo ime. Naravno, radi se o divljoj mački – običnom risu (Lynx lynx) koji i ovdje obitava u dubokoj šumi. Taj naš ris sve je samo ne običan te ga rijetki imaju priliku vidjeti. U samu priču su, kako to biva u folkloru, upletene i vile Goranke te ljudi između kojih nije bila dopuštena ljubav. Ipak, jedna vila se zaljubila u čovjeka i on u nju te ih je glavna vila pretvorila u divlje zvijeri – ženskog i muškog risa koji su bili prognani i osuđeni da lutaju i žive na ovim prostorima. Znate što? Nama ta njihova sudbina uopće ne zvuči loše! Priroda Gorskog kotara sasvim dobro pristoji ovim veličanstvenim životinjama koje su rođene da budu slobodne.
Negdje na sredini puta, staza prolazi kroz dvije stijene, a mjesto nosi naziv Medvjeđa vrata. Sama staza dosta je lagana, ali tim bolje jer vam to ostavlja dovoljno prostora (i daha) da se vrtite uokolo i upijate zelenilo. Uskoro se naziru stijene, a izdaleka se pruža pogled na jedan od najljepših domova u Hrvatskoj – Planinarski dom na Risnjaku Dr. Josip Schlosser Klekovski (1418 mnv). Tu nas, u društvu još jednog planinarskog para, dočekuje gospođa Vesna Devčić koja nas je odmah pitala otkud smo došli jer smo bili znojni te smo izgledali umorno? Drago mi je da smo se svojim podvigom drugi dan iskazali te nismo razočarali tetu Vesnu. Nakon toga slijedi ostavljanje stvari u našoj sobi te kratka tura kroz unutrašnjost doma. Teta Vesna se vjerojatno ne sjeća, ali pričali smo mi već par puta na telefon i dogovarali naš dolazak. Bilo mi je zadovoljstvo konačno upoznati tu hrabru ženu koja sa svojim mužem (koji ponekad u ruksaku nosi plinsku bocu iz podnožja do doma; oni kojima su svojstva plinskih boca poznata, znaju koliko je ogroman takav pothvat) vodi Schlosserov dom.
No, iako je umor od vožnje bio prisutan, nema vremena za odmor te smo iskoristili idealnu priliku zalaska sunca na Velikom Risnjaku (1528 mnv) koji se nalazi jedno petnaest minuta hodanja/penjanja iznad Schlosserovog doma. Pustit ću fotografijama da govore umjesto ovih riječi. Jedino treba spomenuti tri dobro ugojene divokoze koje smo ugledali s vrha, a kojih nažalost nema na fotografijama.
Za Schlosserov dom spremni
Ako se ne računa hotel na Rogli (a ne računa se), ovo je moje prvo noćenje u planinarskom domu. Drago mi je da se ovo razdjevičenje dogodilo upravo kod gospodina Schlossera koji je inače rođen u Moravskoj, ali je svojim djelovanjem postao „naš“ čovjek. Završio je filozofiju i medicinu te kao liječnik došao u Hrvatsku. U botaničkim ekskurzijama obilazi mnoge naše planine, a spada i među prve istraživače masiva Risnjak. Gospodin Schlosser bio je i prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva. Planinari mu zato odaju počast te tako dom na Risnjaku i livada pokraj samog doma nose njegovo ime. Planinarski dom dobro je opremljen, a uz uobičajenu opremu (hranu, piće, ležajeve, veliki dnevni boravak), ovdje možete naći i malu knjižnicu koju pune (i prazne) sami planinari i posjetitelji doma. Ne moram reći da sam bio apsolutno očaran ovim mjestom.
Iskoristili smo vrijeme prije spavanja kako bi još malo upijali znanje od gospođe Vesne. Pričala nam je kako je prije znala usred noći planinarima otvarati vrata, ali su se sad vremena promijenila. Danas se sva vrata u Schlosserovom domu dobro zaključavaju i provjeravaju te ovdje stalno netko (gospođa Vesna, njezin muž ili volonteri) „dežura“. Naime, u siječnju ove godine netko je provalio u dom. Počinitelji su razbili prozore i vrata te napravili kolosalni nered unutar doma – razmazali izmet i izlučevine po podovima iako postoji zahod te palili vatru na podu u dnevnom boravku iako tamo postoji veliki kamin koji itekako funkcionira. Svi mi težimo k tome da budemo liberalni, ali treba se povući linija kad vam netko počne uništavati kulturološka dobra. Možemo mi pričati koliko god hoćemo o tome kako su stranci prijazni i pozitivni ljudi, ali sumnja će postojati dokle god se ovakve stvari događaju. Obrazovanom čovjeku lako je teorijski shvatiti da je generalizacija opasna stvar, ali recite to onima koji se nađu u neposrednoj opasnosti i kojima je učinjena šteta.
No, ove tamne i teške misli o ljudskoj prirodi ubrzo su nestale te smo lagano utonuli u san. Dobro se spava kad znaš da je iznad tebe Veliki Risnjak i veliko divlje prostranstvo.
Put na Snježnik i snovi o Guslici
Probudili smo se u 7:00 te krenuli van na livadu kako bi doručkovali. Dok sam izlazio na jutarnje sunce, teta Vesna je fućkala kao da nekog doziva. Pun znatiželje, upitao sam je doziva li ona to orlove, a ona mi je odgovorila da zove svog Pabla. Nisam trebao ni pitati, a ona je odgovorila kako je Pablo lisac koji dolazi ovdje jesti, ali ne da se maziti. Ostao sam zapanjen. Teta Vesna nam je skuhala kavu i čaj (s domaćim medom). Pijuckali smo naša pića i uživali u svježem zraku.
Dan je bio dobar, a plan nam je bio čim prije krenuti prema Snježniku preko Cajtiga za što treba otprilike dva i pol sata. Ostavili smo nepotrebne stvari u domu te smo samo s jednim ruksakom nastavili dalje. Put se naglo spušta dolje te smo odmah na početku vidjeli da će se ovdje biti teško vratiti. Najgore je (ili najbolje?!?) kada pred sam cilj moraš zapinjati i penjati se po kamenju. Uski planinarski put ide gotovo cijelim putem kroz šumu te smo zaštićeni od vrućine. Jedan dio hodamo po tzv. rimskoj cesti. Malo prije Cajtiga susrećemo jednu manju skupinu planinara koji su mislili da smo stranci, a mi smo to isto pomislili za njih. Paranoja se očito dovoljno proširila. Na Cajtigama jedan šutljivi planinar koji nas jedva pozdravlja, a tek pola sata do Snježnika, na skretanju za Veliki Risnjak ili Snježnik, susrećemo veću skupinu Španjolaca. Teta Vesna ujutro se dvoumila da li da kuha ručak ili ne, hoće li biti ljudi danas ili neće? Već smo joj skoro poslali poruku da ipak kuha jer dolaze Španijardi, ali pratili su oni nas ipak do Snježnika. Došli su iz smjera Platka gdje se može komotno i bez „drndanja“ doći automobilom iz Rijeke.
Puhalo je na Snježniku (1505 mnv) te smo brzo krenuli dalje. U daljini smo tada vidjeli Guslicu koju nam je već prije spominjao Oleg. Eto, to je onaj trenutak kad znaš da si nezasitan i da uistinu voliš te vražje planine, prirodu i vlastiti znoj te ćeš vjerojatno svojoj strasti robovati dokad će te vlastite noge nositi. Ovo je bio i jedan od rijetkih trenutaka kada ja ne posjedujem planinarsku kartu područja po kojemu lutamo.
Spuštamo se dolje po stijenama do planinarskog doma Snježnik ili planinarskog doma Moša Albahari (1490 mnv) koji već godinama propada, točnije od godine 1974. kada je zadnji put obnovljen. Dom je u užasnom stanju, a vide se i znakovi provaljivanja. Drvenu terasu s koje se pruža lijep pogled na Kvarnerski zaljev i Učku ne preporučam vam obilaziti jer su i same daske u derutnom stanju i netko bi mogao tamo i propasti.
Ne znamo kud dalje, ali u daljini vidim starijeg gospodina koji se penje prema nama. Imali smo sreće jer je on ovdje često i zna sve staze kao svoj vlastiti džep (mora da ima veliki džep). To je naš čovjek, ali ne samo po nacionalnosti nego i po duhu te nam odmah predlaže prekrasnu kružnu stazu od šest do osam sati hoda. Volim takve ljude! Nema predrasuda, ne pokušava pogoditi koliko mi možemo ili ne možemo nego nudi ono najljepše i najbolje – to je stav s kojim treba kročiti kroz život, to je stav onih koji nisu uvjetovani obrascima. Daleko od toga da su svi planinari takvi slobodni ljudi, ali skrivaju te puste visine dosta mudraca, začudili bi se koliko. Guslica i Jelenc nam ostaju za drugi put (koji će, sudeći po količini anksioznosti prilikom vraćanja u „normalan“ život i civilizaciju, biti prilično brzo), a mi se sada spuštamo u smjeru Platka da bi se spojili opet na cestu za Cajtige i krenuli po istom putu do Schlosserovog doma po stvari.
Zadovoljan sam, a zadovoljna je i teta Vesna kad nas je vidjela da smo se vratili. „Već ste ovdje?!“ mi je bilo dovoljno da znam da sad definitivno postoji međusobno uvažavanje između nas i ove izuzetne planinke. Jurcanje po planinama mi je zadnje na pameti, ali lijepo je kad stigneš obići čim više vrhova i lokacija kad si gotovo uvijek ograničen vremenom. Skidamo gojzerice i hladni planinski zrak nam miluje tabane. Kod doma je pomalo gužva, ali nas to nimalo ne smeta. Psi i ljudi – svi zajedno uživamo u ovom izuzetnom mjestu. Naručujemo svoju dozu C-vitamina (kiselo zelje) koja je uopće neopisivo bolja nego bilo koja doza u dolini. Još malo sjedimo i uživamo, a tada krećemo dolje do Vilja gdje smo ostavili automobil.
Mrzla Vodica i zaključne misli
Nakon dan i pol planinarenja prilikom kojeg smo prošli malo preko dvadeset kilometara, plan je bio obići još Mali i Veliki Kamenjak koji se uzdižu iznad istočne strane Grobničkog polja. Iako su tijela davala minimalne znakove umora, pretpostavljam da je um taj koji se umorio. Tabani su malo boljeli i moja ramena od ruksaka, međutim generalno se osjećao neki zamor uz koji je još trebalo voziti dva sata do Poreča. Tako smo se ipak odlučili da obiđemo jezero Mrzla Vodica u istoimenom naselju. Ispalo je da smo vidjeli samo manji dio jezera (drugi dio je Lokvarsko ili „Omladinsko“ jezero koje je u biti zasebno jezero), ali i to je bilo sasvim dovoljno za mali odmor uz vodu. Ležali smo tako na drvenom molu i slušali kako vjetar ljulja grane. Oko jezera postavljena je i izložba fotografija te drvene skulpture raznih autora stvorene i izložene od goranske kiparske radionice Lokve.
Malo je za reći kako je ovaj tekst poziv apsolutno svima da istraže Gorski kotar koji opasno konkurira za najljepše mjesto naše domovine. Nevjerojatno je, a to mi je sve jasnije kako se moja planinarska iskustva i svijest šire, koliko je Hrvatska bogata zemlja i koliko je ovdje kod nas priroda lijepa. Moramo se potruditi svim silama da sačuvamo ovo što imamo, ne samo zbog nas samih nego zbog svih koji će ovdje doći i u poštovanju uživati u ovim prirodnim čudesima. Priroda je dio nas i ako je izgubimo, izgubili smo sebe.
Oznake: Gorski Kotar, Risnjak, Vilje, Medvjeđa vrata, Schlosserov dom, Veliki Risnjak, Snježnik, Cajtige, Guslica, Moša Albahari, Mrzla Vodica
komentiraj (7) * ispiši * #
Srpanjski kolaž
01.08.2019.Vratili smo se nakratko u "naš kraj" makar više nisam toliko siguran zašto bilo koje mjesto ne bi moglo biti upravo naš kraj. Bilo je lijepo ponovno planinariti po Ivanščici iako nismo bili baš na vrhu nego samo na istočnim obroncima, to jest Čevu. Više nas je umorila vrućina nego samo "planinarenje". Ipak, radostan sam da je ovo danas bila samo mala vježba za ono što slijedi u nedjelju i ponedjeljak. Međutim, zasad neću ništa otkriti nego ću pustiti da se tekst ovdje pojavi sam od sebe. Uživajte u prirodi!
Oznake: Čevo
komentiraj (5) * ispiši * #