Doktor Hahlić u akciji
31.05.2021.Treba još štošta vidjeti, ali Hahlići će uvijek imati posebno mjesto u mojem srcu. Relativno su blizu, naši su i prekrasni su. Volim se vraćati na ovo mjesto i nijednom dosad nisam bio razočaran.
U početku smo malo zalutali i završili na nečijem, kako bi dragi Zagorci rekli, "gruntu" ograđenom električnom žicom. Treba ili preskočiti ili se provući ispod, ali odmah mi je nešto čudno - ne sjećam se da smo ikakve žice prelazili. Jedan zalutali (u smislu da ipak još nije na istarskom tlu) boškarin zvoni sa svojim okovratnim zvonom i čudno nas gleda. Nema planinarskih oznaka i to je već polako alarmantno. Dolazi vlasnik zemlje starim terencem i upućuje nas na stazu koja je, da, odmah pokraj. Nemojte me kriviti jer već dugo ovdje zapravo nisam bio! Zaboravi za to vrijeme čovjek i kakav sad uspon odmah na početku kreće. Pozitivna amnezija. Nije to neki posebno teški nagib, ali je konstantan i teren ne dopušta baš previše zagrijavanja. Čovjek se ponada, dok napušta poljanu Podkilavca, da će sad biti lakše pod krošnjama. Sunce više ne udara, ali krene taj uspon dosta uporno i uskoro se znojiš. Dišemo za vratom grupi od troje planinara (dvije planinarke i jedan planinar), ali im ipak puštamo da idu naprijed :P
Ima onda još jedan dio potezanja dok ne počnu stupići nakon kojih još malo laganog hoda do prepoznatljivih kontura i prizora Hahlića, naših Grobničkih Alpi.
Imaju i potomstvo, a jedan nas je mali posebno zabrinuo jer se nije uopće micao, a kobila ostala sa njim dok je on ležao. Kasnije, kada smo ih prošli, zaključili smo da je to bila taktika "pravi se mrtav" jer čim smo prošli, konjek se digao na noge lagane i krenuo skupa s materom za ostatkom ekipe. Nema tu još mnogo muke do vrha, ali ponekad se suputnici boje i umišljaju stvari o pojedinim rutama. Treba svašta probati, imati nekog iskustva i "utakmica pod nogama", ali više se treba bojati onih dugotrajnih tura od po 5-6 sati nego ovakvih uspona od 2, max 3 sata ako ste baš jako spori. Stvar je onda opet i samog treninga i kondicije. Vihoraški put koji smo odrađivali prošlo ljeto nije mi se činio toliko težak, a navodi se kao prekrasan, ali dosta težak. Onda opet, u tom trenutku sam takoreći grcao u planinama i treninzima trčanja te se sve činilo mnogo lakše. Osjeća čovjek to na/u sebi, zapravo je dosta jednostavno. Možda najviše žalim one koji se nikad ne dovedu do tog stanja "utreniranosti" pa ne znaju koliko je dobro osjetiti da nešto možeš puno lakše nego prije. Također, općenito se čovjek osjeća lakše i, rekao bih, bolje. Tromost možda donosi neku ugodu jer treba moći i sjediti/ležati na jednom mjestu bez "napora", ali poletnost je ipak bolja. Na neki način, sve se trenira pa čak i tromost :O
Treba malo odmoriti kod pl. doma Hahlić, za snagu popiti jedno pivo jer sunce još piči kao ludo pa treba iskoristiti priliku. Naime, na prognozi je kasnije (oko 13-14) neka kišica pa bolje popiti pivo po suncu i vrućini nego poslije po kiši. No, koga zavaravam točno? Popit će se i po kiši pivo ako treba, a znamo da treba. Malo odmora za slabu užinu pa krećemo dalje. Naš odabir za danas je ruta Suhi vrh, Fratar i natrag do doma. Obruč sam odlučio ovaj puta preskočiti jer je vidik na Fratru ljepši, a i vjetar je puhao dosta pa smo odlučili ne se vraćati po istom putu. Za Obruč i neku kružnu rutu natrag, ako ona postoji, čini mi se da bi nam trebalo puno više vremena nego za Suhi - Fratar - dom.
Silazak sa Suhog vrha zabavan je, ali treba paziti kud se staje i koji kamen se miče, a koji je stacionaran. Dočepali smo se "čvrstog" tla te smo pojurili u smjeru Fratra, ali uskoro nas dočekuje zabava i prilično strmi uspon.
Treba se sada spustiti sa Fratra dolje po stijenama, još malo istočnije, prije nego put postane pitom i počne zaokretati prema pl. domu Hahlić. Treba opet paziti kud se staje, a i ruke tu i tamo rade, ali samo za pridržavanje. Noge već pomalo bole, a ona utrka na Trakošćanu nije previše pomogla jer tetive još uvijek malo zatežu. No, zahvalan sam jer osjećam da mi je ta utrka ubacila tijelo u veću brzinu pa sad treba samo nastaviti. Ipak, ne treba zaboraviti ni odmarati jer i ozljede su sasvim moguće. Biti izbačen iz tempa i treninga na jedno vrijeme nije baš poželjno, ali s tim sam se samo jednom u životu morao boriti i to nakon Lidlove utrke u Poreču. Bila je to dobra utrka i napravio sam odlično vrijeme za svoje standarde, ali očito sam nešto malo istegnuo, "gurao" stvari preko ruba. Vratimo se samo na sekundu u kamenjar Fratra. Moji suputnici tvrde da su ovdje vidjeli poskoka, neka svjetlija zmija je ovdje bila, ali je, uobičajeno, ona bježala od nas. Neću to prizivati, ali moram priznati da sam na planinama imao skoro pa više susreta sa medvjedima nego sa zmijama. Ne znam što je bolje, a što gore, ali tako dugo dok oni bježe od mene, mislim da se mogu smatrati sretnim.
Na povratku prema pl. domu Hahlić, iz smjera Mudne doli srećemo jednog muškarca koji izgleda kao da bi mogao biti u Mudna dol formi, ali ne želim to tada vjerovati. No, on, pune snage i prpošan, gleda u konje, ali čini se da ipak nekoga čeka jer takvom odmor, izgledno, ne treba. Malo nakon viđam i planinarku bez ruksaka koja se pomalo vuče i vidi se da joj nije lagano. Već sam u tom trenutku slutio ono najgore (za sebe), a ono najbolje (za njih): oni su došli preko Mudne doli! Nemojmo sad opet mistificirati tu vražju Mudnu dol, ali činjenica je da je ona najteži put gore do Hahlića. Prošao sam je jednom i želio bih ići ponovno, ali trebam naći dostojne suputnike. Svaka čast našim nepoznatim su-planinarima! Bili smo brži od njih do doma, ali besramno je mjeriti se s nekim tko dolazi iz Mudne doli, a ti si, kao neki salonski revolucionar, sišao dolje s kamenja Fratra i briješ da si vidio poskoka. Zapravo, taj čovjek i njegova izmorena žena su poskoci u ovoj priči - opasni i otrovni. Mi smo samo debeli črni gadi. Debeli i lepršavi (eng. flappy). Boje nas se po izgledu, ali neotrovni smo i prilično bezopasni.
Vrijeme je za malo jači odmor pa tako ja dobivam zelje s grahom (bez kobasica). U torbi ima i sendviča, ali ja sam više raspoložen za pravi planinarski grah. Prijatelj i suplaninar Ante jede sendviče sa špekom pa onda oboje vježbamo toleranciju dok planinarimo cijeli dan sa osobom koja jede "suprotno" od onoga što mi jedemo - jedan karnivor, drugi vegetarijanac sa jakim moralnim imperativom da postane vegan, ali previše voli sir i nije ono što želi biti. No, valjda ima vremena. Pije se pivo, Budvar iz limenke koji košta kao i Slon od Daruvaraca iz dućana, ali ljudi koji vode Hahliće su mi toliko dragi da bih ovdje dao i više za obično* pivo. Počela je padati kiša koja mi je dodala malo vode u grah. Pojeo sam sve to jer ako mogu konjeki piti iz Hahlića, mogu i ja iz graha! Domarica i domar su upalili peć pa su se rijetki posjetitelji (stvarno ih nije bilo mnogo za vrijeme našeg boravka oko doma) preselili unutra. Ovaj titan koji je došao iz Mudne doli nije nosio masku u domu, ali uglavnom su ljudi poštivali mjere (koje su još uvijek na snazi, da). U jednom su me trenutku biciklisti iz Zagreba pitali za savjet kako doći dolje do Grobnika po divljoj stazi, a zanemarili su savjete starije gospođe koja je rođena i živjela cijeli život na i oko Grobničkog polja (s takvim je barem autoritetom govorila). Nije mi se činilo to baš najpametnije za učiniti jer ne znam ovo područje toliko dobro, ali rekao sam i učinio sam što sam znao. Doktor Hahlić u akciji. Pacijenti, nadajmo se, ne umiru. Spustili su se dolje po Kolcima/Čeki. Možda im čak ni "pod planinu" ne bi bio loš odabir, ali nije bilo upisano u kartu koju je gospon biciklist imao unutar aplikacije pa se nisu odlučili za to. Treba krenuti dalje u jednom trenutku!
Krećemo smjerom pod planinu za koji sam zaboravio koliko je dugotrajan i naporan. Pri vrhu, zalazeći na drugu stranu Ćunine glave, viđamo ekipu od dvadesetak planinara koji izdaleka pomalo izgledaju kao neki kult smrti - crna povorka, a zašto sam ja zamislio da imaju crne kapuljače, ne znam! Valjda vidimo ono što želimo vidjeti. Koljena pomalo bole jer na ovoj ruti ima stvarno dosta spuštanja.
Zadnjih pola sata spusta već se pomalo pitamo kad će taj kraj? Dosta ljudi je ovdje ogradilo svoje posjede, vide se tragovi stoke koja kaka gdje god stigne, a vidjeli smo pred kraj puta i kunu. Treba nam milijun kuna, a ne samo jedna, ali ne treba se žaliti. Dobiš ono što dobiš. Konačno dolazimo do automobila, skidamo gojzerice/patike sa svojih donekle izubijanih nogu te pičimo pravac Zagreb. Za kraj ostavljam jednu panoramu, snimljenu na vjetrovitom Fratru. Uživajte i pohodite planine. U planinama je spas.
Oznake: Podkilavac, Hahlić, Suhi vrh, Fratar, konjeki
komentiraj (4) * ispiši * #
Grobničke Alpe
27.08.2019.Vrijeme čitanja: 12 minuta; broj autorskih fotografija: 49 te jedan video
Nakon Risnjaka i čarolije Gorskoga kotara te Učke koja je postala zamjena za matičnu Ivanščicu, može se učiniti da je teško nadmašiti doživljeno. Međutim, izazova ima itekako dovoljno. Naše planinarske i uvijek gladne oči već jedno vrijeme gledaju na vrhove koji se iz automobila mogu vidjeti prilikom prolaska kroz Grobničko polje. Danas, nakon što smo prošli glavne od vrhova ovog područja, pitam se kako sam tako mirno spavao sa spoznajom da tu negdje leže skrivene Grobničke Alpe?
Epizoda: Mudna dol
Zahtjevnost staze: jako teška. – planinarenje.hr
„Najatraktivniji uspon do planinarskog doma Hahlić. Za njega je potrebna određena spretnost, iskustvo i kondicija.“ – članak na portalu Ludens Media
„To je jedino dostojno našeg iskustva i sposobnosti“ - rekao sam u potpunosti ne znajući bilo što o stazama koje vode do planinarskog doma Hahlić. Tako otprilike počinje svaka moja avantura. Kondicijske pripreme u obliku trčanja vršim svaki dan, ali potrebno je i znati ponešto o terenu po kojem se namjeravate kretati. Internet danas mnogostruko olakšava posao traženja podataka o stazama, ali svejedno preferiram i materijale „stare škole“, to jest knjige i priručnike o hrvatskim planinama i vrhovima. Drago mi je da sam u jednom trenutku kupio Čaplarov planinarski vodič po Gorskom kotaru.
Temperatura je bila podnošljiva, a nakon vrludanja po slabo ograđenim pašnjacima, počeli smo konačno dolaziti u pravu divljinu. Prvo su uz put počeli nicati grmovi divljih malina i drijenka, a onda se staza počela sve više sužavati. Uskoro je jasno da se nalazimo u koritu potoka Sušice koji je zapravo zaslužan za nastanak ove staze, te famozne i notorne Mudne doli. Ovaj put prohodan je samo za suha vremena.
Hodamo po kamenju svih oblika i na trenutke se jasna i jedna staza ne može prepoznati nego svaki bira svoj put kako mu se čini najlakše. Prednost Mudne doli je gotovo konstantan hlad. Naime, sunce ovdje ne može prodrijeti do tla zbog drveća na početku, a kasnije zbog stijena. Međutim, Mudna dol ima i svoje nedostatke. Već sam hodajući po kanjonu znao da ću u ovom putopisu napisati kako su riječi koje opisuju ovo mjesto postojano i naporno. Vi, dakako, možete u bilo kojem trenutku stati i odmoriti, ali Mudna dol ne popušta svoj stisak. U početku je to samo hodanje, ali nakon nekog vremena postane jasno kako će dosta vremena raditi i ruke i noge. I taman kad čovjek pomisli da nije to sve tako strašno, dolazi prva vertikalna prepreka koja će vas sigurno barem malo uzdrmati i ponukati vas da razmišljate zašto ste ovdje došli bez kacige?!?
Definitivno nije za one koji se boje visina. Nije to neki veliki uspon, ali je dovoljno da slomite nešto (ili sve?) ukoliko padnete. Zadnji dio te prve vertikalne prepreke je i najteži jer na kraju fali jedan klin za koji bi se čovjek primio da olakša podizanje na kamen iznad. Sajla je na dobrom mjestu (zapravo jedinom mogućem), ali čini mi se da se ovdje odronio dio stijene jer pred kraj uopće nema mjesta za noge – položaj tijela iz kojeg se podižete na završnu stijenu prepreke čini mi se jako neprirodan. Moram priznati da sam ovdje, iako se inače ponekad penjem poput divokoze, trebao stati i razmisliti te sam nakon nekoliko pokušaja ipak savladao prepreku. Teški ruksak pun hrane i vode nije pomagao, naravno. Maja je, također, ovdje stajala jedno vrijeme te sam od nje preuzeo njezin ruksak. Na kraju smo uspjeli i nastavili dalje, ali moram priznati da mi nije bilo svejedno.
Ovom stazom ne penju samo planinari i sportaši nego uskoro saznajemo da je ovo i ruta za imigrante. Nisam siguran je li to dobar ili loš odabir. Tko će te loviti po ovom terenu, ali i sam moraš uložiti jako puno energije da se ovdje popneš. Zato po putu, nažalost očito ne poštujući prirodu, ljudi ostavljaju čarape, gaće, majice, jakne, deke i tome slično. Na početku kanjona našli smo i rastrganu vreću s otpacima. Imigrantska priča na ovom mjestu završava, barem do planinarskog doma Hahlić.
Skakućemo po kamenju gore-dolje pa se tu i tamo zapitamo koliko ima još do kraja? Stvarno, ova staza je predivna, ali pomalo postane naporna u svojoj upornosti. Nakon kojih četiri sata uspinjanja (uračunati su odmori kojih je bilo i dužih i kraćih), izlazimo na livadu za koju se nadamo da je vršna. Desno staza vodi na izlaz za greben, ali mi nastavljamo po označenom putu ravno koji nas vodi do prekrasnih pogleda na beskrajne livade, prekinute samo brežuljcima i višim vrhovima. Iako smo tek stigli, obrazac se može vidjeti te nam je jasno zašto ovo mjesto zovu Grobničke Alpe. Visoki sivi i bijeli vrhovi nanizani praktički jedan do drugog, a između njih područja šume te zeleni pašnjaci koji daju onaj poseban planinski ugođaj.
Odlučio sam da se neću posebno ljutiti na autora članka koji govori o usponu kroz Mudnu dol do Obruča (1376 mnv – najviši vrh Grobničkih Alpi). Naime, autor je napisao da im je kroz Mudnu dol do Obruča trebalo četiri sata i dvadeset minuta. Čak i uzimajući u obzir da mi nismo u takvoj kondiciji, tvrdim da je taj čovjek trebao jedan dio puta letjeti pa tako i Alan Čaplar u svom priručniku navodi kako po Mudnoj doli treba četiri sata do Hahlića, a od Hahlića do Obruča ima otprilike sat i pol. Dakle, gospodin je definitivno pretjerao, ali zato smo mi iskusili to na svojoj koži kako vi u budućnosti ne bi trebali! Bio mi je malo šok kad sam na tabli (četiri sata nakon polaska) pročitao da nam do Hahlića treba još pedeset minuta. No, što je tu je. „Divlji“ konji koje smo sreli u blizini doma popravili su nam raspoloženje.
Planinarski dom s pet zvjezdica
Možda je stvar u tome da su planinari fascinirani mjestima na kojima se mogu skloniti nakon napornog hodanja, ali planinarski dom Hahlić na prvu nam se sviđao. Maja je rekla kako ovo zdanje ima i određenu arhitektonsku vrijednost, a posebno nas se dojmilo to što je dio doma izgrađen od kamena. Drvo i kamen prava su planinarska kombinacija. Dočekao nas je domar Damir (s kojim smo se tek prilikom odlaska drugi dan službeno upoznali, ali nema veze, to je tako dok smo/ste čudni). Pokazao nam je sobe za noćenje te nam rekao da se možemo bilo gdje smjestiti jer noćas ovdje spavamo samo mi. Uf, bio sam izuzetno sretan što imamo cijeli dom za sebe!
Planinarski dom Hahlić pogonjen je energijom sunca i vjetra. Na obližnjem vrhu Hahlić postavljena je vjetrenjača i skup solarnih panela. Zapravo, Hahlići su tri lokve na rubu travnate uvale gdje konji, kada ima vode, dolaze piti. Nakon kratkog predaha, odlučili smo obići obližnje vrhove Ćuninu glavu (1157 mnv) i Dnić (1190 mnv). Ispod Ćunine glave vidjeli smo one iste konje otprije, prizor je bio veličanstven. Prilikom silaska progutao nas je oblak (spremalo se nevrijeme te je na kraju po noći padala kiša – taman smo u zadnji tren prošli Mudnu dol!), a Damir nas je na kraju nagovorio da se popenjemo i do Dnića jer će padati tek u noći, kako je i bilo. Treba slušati te mudre ljude koji provode vrijeme u planinama. Nažalost, opet smo se naslušali i priča o imigrantima koji provaljuju u planinarske domove. Hahlić je bio također njihova meta te su u njega provalili više puta. Sad na glavnoj terasi stoje dvije nadzorne kamere koje prate situaciju, ali moguće je da se „gosti“ ovdje više neće pojaviti jer su ih sad i na ovom području počeli pojačano loviti. Ipak, samo zaista očajan čovjek pokušava pobjeći kroz Mudnu dol.
Obruč, Suhi vrh, Fratar
Bilo je dobro iskustvo izvršiti jutarnju veliku nuždu s pogledom na gustu borovu šumicu! Noć u domu Hahlić prošla je dobro. Kod Schlossera na Risnjaku je ipak, zbog veće nadmorske visine, malo hladnije. Nismo se žurili te smo tako oko osam sati, nakon doručka, krenuli prema našoj prvoj destinaciji: Obruču – najvišem vrhu Grobničkih Alpi. On je, ako se ne računa Crni Vrh s druge, istočne strane, najviše dislociran i treba malo duže da se do njega dođe.
Obruč nas je pomalo zafrkavao te smo tako više puta pomislili da smo u njegovoj blizini, ali se onda između nas i njega ispriječila još jedna stijena. No, lagano je Obruč posustao i mi smo se našli na najvišem vrhu Grobničkih Alpi. Vjetar je prilično jako puhao te se nije bilo pametno predugo zadržavati. Tu smo sreli i prvu živu dušu na planini – jedan gospodin je također došao do vrha, ali iz drugog smjera. Moglo bi se reći da smo ova dva dana Grobničke Alpe imali gotovo sami za sebe. Izuzetna privilegija.
Vraćamo se natrag skoro do samog planinarskog doma jer su tako postavljene staze te skrećemo za Suhi vrh (1280 mnv) i Fratar (1353 mnv). Penjemo se naviše kroz gustu šumu koja nas skriva od sunčevih zraka, ali uskoro saznajemo zašto se ovaj vrh zove Suhi. Zadnji udarac do vrha, za koji treba dvanaest minuta, penjete se po kamenju što je nama posebno zanimljivo pa smo se nekako složili da nam je penjanje na Suhi vrh bilo najzabavnije. Ja uprežem divokozu u sebi i dolazim na vrh za jedanaest minuta, a Maja za trinaest (nije ni bitno, ali budući da je za dva tjedna Učka trail, možda je vrijeme da počnem pratiti… vrijeme).
Ostaje nam još samo Fratar koji, iako nije najviši u Grobničkim Alpama, ima najljepši pogled na Kvarner i Učku u daljini. Snage su nam malo iscrpljene pa nadoknađujemo s dvije banane. Penjanje na Fratar pada nam mnogo lakše nego izazovno pentranje do Suhog vrha te se uskoro nalazimo sjedinjeni s najljepšim pogledom Grobničkih Alpi. Već sam na Obruču počeo razmišljati o tome kako je planinarenje, kretanje s vrha na vrh, dobra lekcija iz relativnosti… pa, svega. Planinarenje promatram kao duhovno iskustvo, psihofizičku vježbu kroz koju osjećam da rastem u svakom pogledu. Svaki vrh ima svoj pogled, mi smo ti vrhovi. Obići razne vrhove znači staviti se „u tuđe cipele“. Iz toga izvire suosjećanje. No, također, svi smo mi povezani planinskim lancem/ima, manjim brežuljcima, pašnjacima te pitomijim ili divljim stazama. Tko još ovdje, u ovom moru međupovezanosti, vjeruje da može biti usamljeni otok?
Vraćamo se do planinarskog doma te nam Damir daje besplatni obrok – dva tanjura kiselog zelja s grahom koji nam daju potrebnu dozu vitamina C. Možda smo dobili obrok jer bi ostatak hrane Damir morao ionako baciti pa bolje da se pojede, ali ja volim vjerovati da je to zato što smo obišli sve svoje zadane ciljeve te bih rekao, možda previše samouvjereno, da smo, osim trkača dan ranije koji je dojurio do Hahlića, pozdravio Damira i otrčao dolje, pokazali izuzetnu izdržljivost. Ako već ne vrhunsku kondiciju, onda iskrenost i srčanost, a mislim da je to prilično bitno u svim stvarima u životu pa onda i u planinarenju.
Povratak i rekapitulacija
Pozdravili smo se s Damirom te smo krenuli do Podkilavca (mjesta gdje se ostavlja automobil) stazom koja se zove „po čeki“. Postoji još staza „kolci“, no Damir nam je rekao da je po čeki silazak brži. Postalo nam je uskoro jasno zašto je do Hahlića općenito teško doći. Dakle, ovo je mnogo teži i dugotrajniji spust/uspon od bilo čega što čovjek može naći npr. na Ivanščici ili Medvednici, usudio bih se reći i Učki makar nju poznajem manje. Postoji mnogo puteva, naravno, ali ni na Risnjaku nisam vidio ni čuo za nešto što bi bilo ovoliko uporno, a smatra se osnovnom stazom koja vodi do doma. Kamenje koje je rasuto cijelim putem uopće ne olakšava silazak. Ova staza se i za uspon čini dosta naporna jer je naprosto dugotrajna, a zadnji dio po pašnjacima nema nikakav zaklon i/ili hlad. Obavezno ponesite kremu za sunčanje! Tako smo završili ovu avanturu sa šest sati hodanja prvi dan te osam sati hodanja drugi dan.
Gorski kotar nam je kroz Grobničke Alpe iznova pokazao svoju ljepotu. Mudna dol, iako je prolazak kroz nju težak i naporan, nevjerojatno je mini-alpinističko iskustvo kakvo se u Hrvatskoj može naći možda još samo u kanjonu Male Paklenice. Vrhovi Grobničkih Alpi, povezani zelenim pašnjacima, također su izuzetno iskustvo koje ne bi trebali propustiti ukoliko ste ljubitelj prirode. Ne oklijevajte, pođite u Grobničke Alpe!
Oznake: Grobničke Alpe, Podkilavac, Mudna dol, Hahlići, Ćunina glava, Dnić, Obruč, Suhi vrh, Fratar
komentiraj (8) * ispiši * #