Marketing
Grobničke Alpe
Vrijeme čitanja: 12 minuta; broj autorskih fotografija: 49 te jedan video
Nakon Risnjaka i čarolije Gorskoga kotara te Učke koja je postala zamjena za matičnu Ivanščicu, može se učiniti da je teško nadmašiti doživljeno. Međutim, izazova ima itekako dovoljno. Naše planinarske i uvijek gladne oči već jedno vrijeme gledaju na vrhove koji se iz automobila mogu vidjeti prilikom prolaska kroz Grobničko polje. Danas, nakon što smo prošli glavne od vrhova ovog područja, pitam se kako sam tako mirno spavao sa spoznajom da tu negdje leže skrivene Grobničke Alpe?
Epizoda: Mudna dol
Zahtjevnost staze: jako teška. – planinarenje.hr
„Najatraktivniji uspon do planinarskog doma Hahlić. Za njega je potrebna određena spretnost, iskustvo i kondicija.“ – članak na portalu Ludens Media
„To je jedino dostojno našeg iskustva i sposobnosti“ - rekao sam u potpunosti ne znajući bilo što o stazama koje vode do planinarskog doma Hahlić. Tako otprilike počinje svaka moja avantura. Kondicijske pripreme u obliku trčanja vršim svaki dan, ali potrebno je i znati ponešto o terenu po kojem se namjeravate kretati. Internet danas mnogostruko olakšava posao traženja podataka o stazama, ali svejedno preferiram i materijale „stare škole“, to jest knjige i priručnike o hrvatskim planinama i vrhovima. Drago mi je da sam u jednom trenutku kupio Čaplarov planinarski vodič po Gorskom kotaru.
Temperatura je bila podnošljiva, a nakon vrludanja po slabo ograđenim pašnjacima, počeli smo konačno dolaziti u pravu divljinu. Prvo su uz put počeli nicati grmovi divljih malina i drijenka, a onda se staza počela sve više sužavati. Uskoro je jasno da se nalazimo u koritu potoka Sušice koji je zapravo zaslužan za nastanak ove staze, te famozne i notorne Mudne doli. Ovaj put prohodan je samo za suha vremena.
Hodamo po kamenju svih oblika i na trenutke se jasna i jedna staza ne može prepoznati nego svaki bira svoj put kako mu se čini najlakše. Prednost Mudne doli je gotovo konstantan hlad. Naime, sunce ovdje ne može prodrijeti do tla zbog drveća na početku, a kasnije zbog stijena. Međutim, Mudna dol ima i svoje nedostatke. Već sam hodajući po kanjonu znao da ću u ovom putopisu napisati kako su riječi koje opisuju ovo mjesto postojano i naporno. Vi, dakako, možete u bilo kojem trenutku stati i odmoriti, ali Mudna dol ne popušta svoj stisak. U početku je to samo hodanje, ali nakon nekog vremena postane jasno kako će dosta vremena raditi i ruke i noge. I taman kad čovjek pomisli da nije to sve tako strašno, dolazi prva vertikalna prepreka koja će vas sigurno barem malo uzdrmati i ponukati vas da razmišljate zašto ste ovdje došli bez kacige?!?
Definitivno nije za one koji se boje visina. Nije to neki veliki uspon, ali je dovoljno da slomite nešto (ili sve?) ukoliko padnete. Zadnji dio te prve vertikalne prepreke je i najteži jer na kraju fali jedan klin za koji bi se čovjek primio da olakša podizanje na kamen iznad. Sajla je na dobrom mjestu (zapravo jedinom mogućem), ali čini mi se da se ovdje odronio dio stijene jer pred kraj uopće nema mjesta za noge – položaj tijela iz kojeg se podižete na završnu stijenu prepreke čini mi se jako neprirodan. Moram priznati da sam ovdje, iako se inače ponekad penjem poput divokoze, trebao stati i razmisliti te sam nakon nekoliko pokušaja ipak savladao prepreku. Teški ruksak pun hrane i vode nije pomagao, naravno. Maja je, također, ovdje stajala jedno vrijeme te sam od nje preuzeo njezin ruksak. Na kraju smo uspjeli i nastavili dalje, ali moram priznati da mi nije bilo svejedno.
Ovom stazom ne penju samo planinari i sportaši nego uskoro saznajemo da je ovo i ruta za imigrante. Nisam siguran je li to dobar ili loš odabir. Tko će te loviti po ovom terenu, ali i sam moraš uložiti jako puno energije da se ovdje popneš. Zato po putu, nažalost očito ne poštujući prirodu, ljudi ostavljaju čarape, gaće, majice, jakne, deke i tome slično. Na početku kanjona našli smo i rastrganu vreću s otpacima. Imigrantska priča na ovom mjestu završava, barem do planinarskog doma Hahlić.
Skakućemo po kamenju gore-dolje pa se tu i tamo zapitamo koliko ima još do kraja? Stvarno, ova staza je predivna, ali pomalo postane naporna u svojoj upornosti. Nakon kojih četiri sata uspinjanja (uračunati su odmori kojih je bilo i dužih i kraćih), izlazimo na livadu za koju se nadamo da je vršna. Desno staza vodi na izlaz za greben, ali mi nastavljamo po označenom putu ravno koji nas vodi do prekrasnih pogleda na beskrajne livade, prekinute samo brežuljcima i višim vrhovima. Iako smo tek stigli, obrazac se može vidjeti te nam je jasno zašto ovo mjesto zovu Grobničke Alpe. Visoki sivi i bijeli vrhovi nanizani praktički jedan do drugog, a između njih područja šume te zeleni pašnjaci koji daju onaj poseban planinski ugođaj.
Odlučio sam da se neću posebno ljutiti na autora članka koji govori o usponu kroz Mudnu dol do Obruča (1376 mnv – najviši vrh Grobničkih Alpi). Naime, autor je napisao da im je kroz Mudnu dol do Obruča trebalo četiri sata i dvadeset minuta. Čak i uzimajući u obzir da mi nismo u takvoj kondiciji, tvrdim da je taj čovjek trebao jedan dio puta letjeti pa tako i Alan Čaplar u svom priručniku navodi kako po Mudnoj doli treba četiri sata do Hahlića, a od Hahlića do Obruča ima otprilike sat i pol. Dakle, gospodin je definitivno pretjerao, ali zato smo mi iskusili to na svojoj koži kako vi u budućnosti ne bi trebali! Bio mi je malo šok kad sam na tabli (četiri sata nakon polaska) pročitao da nam do Hahlića treba još pedeset minuta. No, što je tu je. „Divlji“ konji koje smo sreli u blizini doma popravili su nam raspoloženje.
Planinarski dom s pet zvjezdica
Možda je stvar u tome da su planinari fascinirani mjestima na kojima se mogu skloniti nakon napornog hodanja, ali planinarski dom Hahlić na prvu nam se sviđao. Maja je rekla kako ovo zdanje ima i određenu arhitektonsku vrijednost, a posebno nas se dojmilo to što je dio doma izgrađen od kamena. Drvo i kamen prava su planinarska kombinacija. Dočekao nas je domar Damir (s kojim smo se tek prilikom odlaska drugi dan službeno upoznali, ali nema veze, to je tako dok smo/ste čudni). Pokazao nam je sobe za noćenje te nam rekao da se možemo bilo gdje smjestiti jer noćas ovdje spavamo samo mi. Uf, bio sam izuzetno sretan što imamo cijeli dom za sebe!
Planinarski dom Hahlić pogonjen je energijom sunca i vjetra. Na obližnjem vrhu Hahlić postavljena je vjetrenjača i skup solarnih panela. Zapravo, Hahlići su tri lokve na rubu travnate uvale gdje konji, kada ima vode, dolaze piti. Nakon kratkog predaha, odlučili smo obići obližnje vrhove Ćuninu glavu (1157 mnv) i Dnić (1190 mnv). Ispod Ćunine glave vidjeli smo one iste konje otprije, prizor je bio veličanstven. Prilikom silaska progutao nas je oblak (spremalo se nevrijeme te je na kraju po noći padala kiša – taman smo u zadnji tren prošli Mudnu dol!), a Damir nas je na kraju nagovorio da se popenjemo i do Dnića jer će padati tek u noći, kako je i bilo. Treba slušati te mudre ljude koji provode vrijeme u planinama. Nažalost, opet smo se naslušali i priča o imigrantima koji provaljuju u planinarske domove. Hahlić je bio također njihova meta te su u njega provalili više puta. Sad na glavnoj terasi stoje dvije nadzorne kamere koje prate situaciju, ali moguće je da se „gosti“ ovdje više neće pojaviti jer su ih sad i na ovom području počeli pojačano loviti. Ipak, samo zaista očajan čovjek pokušava pobjeći kroz Mudnu dol.
Obruč, Suhi vrh, Fratar
Bilo je dobro iskustvo izvršiti jutarnju veliku nuždu s pogledom na gustu borovu šumicu! Noć u domu Hahlić prošla je dobro. Kod Schlossera na Risnjaku je ipak, zbog veće nadmorske visine, malo hladnije. Nismo se žurili te smo tako oko osam sati, nakon doručka, krenuli prema našoj prvoj destinaciji: Obruču – najvišem vrhu Grobničkih Alpi. On je, ako se ne računa Crni Vrh s druge, istočne strane, najviše dislociran i treba malo duže da se do njega dođe.
Obruč nas je pomalo zafrkavao te smo tako više puta pomislili da smo u njegovoj blizini, ali se onda između nas i njega ispriječila još jedna stijena. No, lagano je Obruč posustao i mi smo se našli na najvišem vrhu Grobničkih Alpi. Vjetar je prilično jako puhao te se nije bilo pametno predugo zadržavati. Tu smo sreli i prvu živu dušu na planini – jedan gospodin je također došao do vrha, ali iz drugog smjera. Moglo bi se reći da smo ova dva dana Grobničke Alpe imali gotovo sami za sebe. Izuzetna privilegija.
Vraćamo se natrag skoro do samog planinarskog doma jer su tako postavljene staze te skrećemo za Suhi vrh (1280 mnv) i Fratar (1353 mnv). Penjemo se naviše kroz gustu šumu koja nas skriva od sunčevih zraka, ali uskoro saznajemo zašto se ovaj vrh zove Suhi. Zadnji udarac do vrha, za koji treba dvanaest minuta, penjete se po kamenju što je nama posebno zanimljivo pa smo se nekako složili da nam je penjanje na Suhi vrh bilo najzabavnije. Ja uprežem divokozu u sebi i dolazim na vrh za jedanaest minuta, a Maja za trinaest (nije ni bitno, ali budući da je za dva tjedna Učka trail, možda je vrijeme da počnem pratiti… vrijeme).
Ostaje nam još samo Fratar koji, iako nije najviši u Grobničkim Alpama, ima najljepši pogled na Kvarner i Učku u daljini. Snage su nam malo iscrpljene pa nadoknađujemo s dvije banane. Penjanje na Fratar pada nam mnogo lakše nego izazovno pentranje do Suhog vrha te se uskoro nalazimo sjedinjeni s najljepšim pogledom Grobničkih Alpi. Već sam na Obruču počeo razmišljati o tome kako je planinarenje, kretanje s vrha na vrh, dobra lekcija iz relativnosti… pa, svega. Planinarenje promatram kao duhovno iskustvo, psihofizičku vježbu kroz koju osjećam da rastem u svakom pogledu. Svaki vrh ima svoj pogled, mi smo ti vrhovi. Obići razne vrhove znači staviti se „u tuđe cipele“. Iz toga izvire suosjećanje. No, također, svi smo mi povezani planinskim lancem/ima, manjim brežuljcima, pašnjacima te pitomijim ili divljim stazama. Tko još ovdje, u ovom moru međupovezanosti, vjeruje da može biti usamljeni otok?
Vraćamo se do planinarskog doma te nam Damir daje besplatni obrok – dva tanjura kiselog zelja s grahom koji nam daju potrebnu dozu vitamina C. Možda smo dobili obrok jer bi ostatak hrane Damir morao ionako baciti pa bolje da se pojede, ali ja volim vjerovati da je to zato što smo obišli sve svoje zadane ciljeve te bih rekao, možda previše samouvjereno, da smo, osim trkača dan ranije koji je dojurio do Hahlića, pozdravio Damira i otrčao dolje, pokazali izuzetnu izdržljivost. Ako već ne vrhunsku kondiciju, onda iskrenost i srčanost, a mislim da je to prilično bitno u svim stvarima u životu pa onda i u planinarenju.
Povratak i rekapitulacija
Pozdravili smo se s Damirom te smo krenuli do Podkilavca (mjesta gdje se ostavlja automobil) stazom koja se zove „po čeki“. Postoji još staza „kolci“, no Damir nam je rekao da je po čeki silazak brži. Postalo nam je uskoro jasno zašto je do Hahlića općenito teško doći. Dakle, ovo je mnogo teži i dugotrajniji spust/uspon od bilo čega što čovjek može naći npr. na Ivanščici ili Medvednici, usudio bih se reći i Učki makar nju poznajem manje. Postoji mnogo puteva, naravno, ali ni na Risnjaku nisam vidio ni čuo za nešto što bi bilo ovoliko uporno, a smatra se osnovnom stazom koja vodi do doma. Kamenje koje je rasuto cijelim putem uopće ne olakšava silazak. Ova staza se i za uspon čini dosta naporna jer je naprosto dugotrajna, a zadnji dio po pašnjacima nema nikakav zaklon i/ili hlad. Obavezno ponesite kremu za sunčanje! Tako smo završili ovu avanturu sa šest sati hodanja prvi dan te osam sati hodanja drugi dan.
Gorski kotar nam je kroz Grobničke Alpe iznova pokazao svoju ljepotu. Mudna dol, iako je prolazak kroz nju težak i naporan, nevjerojatno je mini-alpinističko iskustvo kakvo se u Hrvatskoj može naći možda još samo u kanjonu Male Paklenice. Vrhovi Grobničkih Alpi, povezani zelenim pašnjacima, također su izuzetno iskustvo koje ne bi trebali propustiti ukoliko ste ljubitelj prirode. Ne oklijevajte, pođite u Grobničke Alpe!
Post je objavljen 27.08.2019. u 10:23 sati.