Naći smisao u prekrasnom jesenskom danu na planini.

Sjetim se velikog učitelja Alana Wattsa i nemogućnosti jasnog izricanja ovakvih iskustava. To samo dođe od sebe: dok pereš suđe, voziš se biciklom na posao, hodaš po planini. To su trenuci koji su jaki kad se događaju, ali kad-tad ih naš mozak otpusti pa počnemo opet sumnjati u ljepotu stvari, očajavamo i pitamo se je li ovo sve bilo stvarno ili je to neki san? Čudesne su te kemikalije u mozgu, utječu na naše raspoloženje, a raspoloženje je sve - naš stav prema stvarima i to hoćemo li svijet doživljavati s nadom ili očajanjem.


Sjetio sam se na ovaj prelijepi jesenski dan i svog prijatelja Jelena ovdje s bloga. Nekad se uhvatim kako odlazim do njegovog bloga i gledam u sliku koju je ostavio tamo. Stoji tamo fotka s naše planine, govori svašta umjesto tisuća pametnih i duhovitih riječi koje je taj čovjek ispisao. Pitam se gdje je pa neka ovo bude neka vrsta "shout-out-a". Ne znam kad sam zadnji put bio na Ivanščici, ali lijepo se uvijek vratiti na planinarsku alma mater. Ljudi s kojima danas hodam uokolo nisu ljudi s kojima sam hodao ovim putem kad sam se u planinu i planinarenje zaljubio. Nekad samog sebe uhvatim kako pričam meni dragim ljudima o tom nekom drugom liku koji je ovdje svaki vikend hodočastio i nije se baš lako dao s ove planine. Nekima bi dosadilo hodati po jednom te istom bregu, ali Ivanščica ima jako puno toga za ponuditi - mjesta jasnih i mjesta skrivenih, puno toga za istraživati. Također, svako godišnje doba donosi na Ivanščici nešto drugo.

Mozak mi polako zaboravlja stvari. Briše valjda ono prijašnje da bi napravio mjesta za novo. Kad pribrano osluškuješ samog sebe, nije teško vidjeti neke znakove starenja. Ne mora to samo biti bol u koljenu ili leđima, možeš i na funkcioniranju svog uma shvatiti da se mijenjaš. Ne bojim se tih stvari, barem ne još. Možda za dvadeset godina budem drukčije razmišljao, ali sad je još vrijeme za nedvosmislenu pozitivu i za vjerovanje da je ono najbolje tek ispred nas. Prilagodba na nove okolnosti. To nije samo ključ uspješne evolucije već je nužni sastojak za poimanje sreće. Poimanje samog sebe kao sretnog.


Teško je nekad kroz maglu vidjeti stvari koje dolaze. Nalazim se trenutno u situaciji gdje opet postajem učenik, gdje postaje jasno da cjeloživotno učenje nije samo floskula i neki ideal koji stoji na papiru kao mrtvo slovo - ljudi su, oni koji prihvate da je to činjenično stanje i da je Sokrat bio na tragu mnogih stvari kad je "znao da ništa ne zna", na konstantnoj klackalici gdje su malo učenici, a malo učitelji. Sa životnim iskustvom možda ipak dolazi sposobnost da lakše sve to samom sebi posložiš u glavi. Npr. kad se nađeš u nečemu što bi prije kao mladac tumačio kao "ranjivu poziciju neznanja". Nekad si bio nesiguran i nisi znao što bi točno morao učiniti, a danas je gotovo isto samo nema straha ili on barem nije toliko prisutan kao ranije. Mi idemo non-stop iz pozicije neznanja u poziciju znanja. Neki od nas dodatno uživaju u znanju, u smislu da kad ga imaju, vole ga dijeliti sa drugima. To im nekako postane smisao. Učim da bih mogao poučavati.


Količina nepročitanih knjiga je ogromna. Hrpa se možda nikad neće u potpunosti smanjiti, ali grizući dan po dan, znanje će rasti, a time i zadovoljstvo. Nikad ne gledaj ogromni zadatak i ono što moraš obaviti u njihovoj cjelokupnosti. Cijepaj komad po komad, učini ono što možeš danas, u trajanju danas i učinit ćeš dobro.

Hvala Ivanščici i mojim prijateljima - prošlim, sadašnjim i budućim - na inspiraciji.

Oznake: Ivančica, Mrzljak, jesen