Unatoč pokušajima da nas se odgovori od odlaska na Klek, nismo se dali i odlučili smo se za ono nemoguće i herojsko: na minus 15 Celzijevaca i sa punim tankom skupog i sve skupljeg benzina iz Zagreba pa pravac Ogulin!
Odmah jedan savjet za sve željne avanture u planinama - kada par dana prije (a pogotovo tjedan dana prije, što je prerano za bilo kakvu prognozu podložnu kaosu) gledate prognoze, imajte na umu da se one jako brzo mijenjaju. Istina je da su Norvežani samo par dana prije našeg izleta izvještavali da će temperatura na Kleku biti minus 15 stupnjeva, ali eto, prošlo par dana pa se podiglo na 5 u plusu! Budite oprezni, ali sve uzimajte sa dozom tvari iz soljenke i nemojte biti kukavice :P

Klasični pogled prema Kleku s "vidikovca", to je u biti zadnji pogled na Klek u cijelosti, prije nego krenete u njegov zagrljaj i postanete dio "slike"

Zadnji put smo ovdje bili skoro ravno prije godinu dana, a u tom vremenu stignu niknuti i neke nove stvari - zanimljivo otvoreno sklonište kod kojeg možete malo odmoriti i uživati u pogledu na Klek

Fotografije iznad bacile su nas malo unaprijed, ali pravilnim redoslijedom i ubrzano stvari su išle ovako: oko devet i trideset pokupili smo naše jedine suputnike, Ivonu i Marka, ukrcali se svi u automobil i jurili prema Ogulinu. S relativno dobrim automobilom nema ničega što je u RH daleko daleko, ali Ogulin i podklekovština stvarno nisu daleko tako da vam automobilom treba otprilike sat i pol do početne točke i planinarenje može početi. Tako nekako je i bilo. Malo nakon odmorišta* i prostora moto kluba Vještice, nalazi se ugibalište gdje treba ostaviti automobil. Staza vodi iznad tog ugibališta/parkirališta. Počinje blago, taman da se ugrijete, a nema nekog ozbiljnijeg nagiba jedno barem pola sata. Prva blatna zabava počinje negdje između drugog i trećeg kilometra, a tada počinje i ozbiljniji uspon. Imali smo sreće pa nije bilo TOLIKO blata - moguće da bi se naši suputnici pobunili i rekli da ga je bilo, ali koliko se sjećam prošle godine, bilo ga je mnogo više, a uz to je bilo i više snijega/leda. Sunčani dani su prethodili našem izletu pa se stiglo otopiti. Preporučam svima štapove, bili oni kupljeni u dućanu ili uzeti negdje po putu, posuđeni od šume.
Hopa cupa, malo uspuhivanja i evo nas gore kod planinarskog doma

U jednom trenutku, što je uvijek zanimljivo, upitan sam kakva je ova staza gore na Klek u usporedbi s nekim drugim stazama koje smo prošli, pa čak i nekim stazama koje smatramo domaćima*. Jedna od takvih sigurno je i Konj na Ivanščici kojim je prstenova družina kročila prije tri tjedna. Na kraju Ivanščice sigurno vas ne čeka ovakva impozantna stijena, glava usnulog diva Kleka, ali ponekad može začuditi koliko je ova staza na Kleku pitoma. Po suhom vremenu, kada blata (a ni leda) nema, ako ste u dobroj formi, ništa vam ne stoji na putu da lagano i potrčite prema gore. Po Konju prosječnom brzinom do vrha treba nešto iznad sat vremena. Ako gledamo sveukupnu stazu, klečka staza na svom najstrmijem dijelu ima definitivno veći nagib, ali sveukupno bi mogli biti tu negdje. Ivanščica nije toliko atraktivna, a oni koji se smatraju planinarima obilaze je barem (ili samo?) jednom jer planinar ipak mora svugdje biti. Mi koji je smatramo našom planinskom alma mater, mi smo tamo doktorirali, ali kad ti je nešto u dvorištu onda je velika vjerojatnost da ćeš to dobro istražiti, ali i da će ti to kad tad dosaditi i otplovit ćeš u svijet za novim uzbuđenjima. U svakom slučaju te da zaključim, ako planinarite često po Medvednici i ako ste sve staze na njoj manje više savladali, nećete imati problema s Klekom. Klek je, na kraju krajeva, jedno prekrasno izletište te prima rado sve generacije planinara.
Još malo hvatanja vidika prije stizanja do planinarskog doma

U skupini nam sami gladuši pa nas je onda, naravno, uhvatila glad. Dosad sam ovdje bio svega dva puta, ali nikad nismo ušli u sam dom. Ovaj put je dom otvoren za posjetitelje (ulazak nutra je dozvoljen) i korona je malo zanemarena s obzirom na druge svjetske nevolje koje se trenutno odvijaju pa ulazimo u dom. Unutrašnjost je klasično planinarska, a to nam uvijek predstavlja zadovoljstvo. U takvim prostorima se uvijek osjećam dobrodošlo i kao "doma". Peć grije pa se malo i grijemo kad jedemo i pijemo. No, nećemo se previše zadržavati jer još imamo kojih pola sata do samog vrha pa da to i obavimo.
Špilja po putu do vrha. Evo, mogli bi tu i ostati :P

Siga ima po stijenama, a u blizini početka "penjanja" na klečku glavu stoji i upozorenje da bi vam sige mogle pasti na glavu

Slijedi najzeznutiji dio puta koji traži najviše pažnje. Ovo je moj drugi "zimski" uspon na Klek s tim da ovo zimski treba uzeti baš kako je i napisano - pod navodnicima. Nije to ona polarna zima sa hrpom neotopljenog snijega i leda. U biti, možda bi i neugaženi, friški snijeg bio sigurniji nego ove izlizane, skoro-proljetne staze pune blata i ugaženog snijega. Faktor su i gojzerice, a moje Mammutovke toliko su postale izlizane da je to kriminal. Kako mi je rekao Marko: evo, sad znaš kako je nama koji smo u ne-adekvatnoj opremi, to jest u patikama. Reći ću, kao i uvijek, par riječi o opremi. Zašto? Zato jer je oprema jedna od bitnijih stvari (uz praćenje prognoze i pripremu za vremenske uvjete), a i da sam htio šutjeti onda ne bih pisao ovaj blog, ne? Valjda! Nađe brbljavac način da se izrazi i ispuše - neki govore, a drugi, malo više autistični i sociopatski, tipkaju i promišljaju što će već napisati i čime će napasti jadne oči čitatelja. Ne bih nikome preporučio odlazak na Klek po ovom vremenu u patikama. Razlozi su snijeg, led mjestimično, blato i stijene pri vrhu gdje je jako lako "krivo stati" i nešto iščašiti. Klek u kasnije, već pomalo stabilnije proljeće ili ljeto i to u patikama? Osim stijena pri vrhu, može! Čini mi se da to vrijedi i za sve ostale sjevernije planine u RH. Na Ivanščicu i Medvednicu može se u starkama, da. Može se i bos kad smo kod toga, ali ne igrajte se s vragom ako nemate neke bitne razloge. Toliko od mene o opremi na Kleku, ali i općenito.

Na križanju za Klečice slijedimo put prema vrhu. Slijedi sajla koja je u ovih godinu dana također zamijenjena - prije je bio lanac koji je nekako čudno krckao i nije ulijevao puno povjerenja, a sad je pravo fino "mornarsko" uže. Stepenište je inače prekrasno, ali sada je dosta stepenica pod snijegom/ledom. Uže život znači! Nakon toga susrećemo veliku grupu ljudi, ali dobro je da silaze. Skliže se ludo, ali je lakše ići prema gore. Štapovi pomažu. Na "glavnoj" klečkoj sajli nas ljudi koji se spuštaju puštaju da prođemo i mi brzinom svjetlosti prolazimo taj dio. Nema straha, samo brzina. S obzirom da u grupi imamo Ivonu koja se boji visina, iznadprosječno sam zadovoljan s učinkom.
Odmor na sletištu helikoptera i gledanje prema vrhu

El classico: Klečice!

Tako uspavani div Klek vidi Ogulin i udolinare

Iz smjera kojeg smo došli; vidi se i "kamenolom"

Prema Bjelolasici

Representin' the team Rat Slayer ili dokazni materijal ili Photoshop level 75? Poslano kolegici koja je mislila da će biti minus petnaest :P

Vesela ekipa na okupu

Malo križarenja na suncu

Na vrhu nema nikoga osim nas, a nema ni daška vjetra, samo na mahove. Pogled je odličan, gušteri se sunčaju i zadovoljni su. Uvijek je dobro doći ovdje, uvijek! Počinjemo ubrzo spust jer treba to još riješiti. Ivona i ja se priključujemo timu koji je pao na guzicu, a Ana i Marko ostaju do kraja "nepokoreni" pa ne padaju nijednom. Možete to zvati kako hoćete, ali Ivona i ja smo iskusili planinu 100%, tim koji nije pao samo 95% :P
Brzinsko i neustrašivo spuštanje po sajli

Povratak domu! Uvijek smo za dom spremni

U domu se opet grijemo, ali ovaj put u drugoj prostoriji i na drugoj peći. Ovaj put smo sami. Ljudi polako odlaze. Upitao sam domara zatvara li uskoro pa je rekao da ne, ali ne očekuje više planinare tako "kasno" (bilo je oko 16:00, dan u ovo doba traje do 18:00, ali u šumi mrak počinje i ranije). Dom se polako čisti od ljudi i prljavštine koju su donijeli na svojim gojzericama. Pozdravljamo se s domarom i krećemo se spuštati te se uskoro pozdravljamo i sa samim Klekom. Do proljeća/ljeta, velebni usnuli divu!


p.s. - negdje na prijelazu iz sumraka u pravi mrak, kad smo mi pičili za Zagreb, napustio nas je Igor Mandić. O njemu neću ništa posebno govoriti osim da rijetko živi jedan takav tip. Dosta toga o hedonizmu (barem ovom gurmanskom, o hrani i piću) naučio sam od njega. Neću mu željeti lagani put jer on u to vjerovao nije. Otišao je u ništavilo i to je sasvim okej. Priča će uvijek biti i pričamo ih si kako već želimo i kako nam odgovara, ali ništavilo nas čeka sve. Postati opet zvjezdana prašina. Nije to toliko loše. Krug se zatvara.

Oznake: klek, rođendan, planinarenje