A sad je vrijeme za iskočiti iz fotelja kino dvorana, kreveta, uredskih stolica, ali i teretana te pohitati van u prirodu jer čini se da nam je proljeće stiglo! Opet će se zatvoriti puni krug (ja sam jedan od onih koji ga na ulazu u proljeće radosno iščekuju, nepopravljivo dijete ljeta) i proljeće će svojim nježnim dodirima i ponovnim rađanjem potjerati zimu i njezine zube koji su nas, za moje ukuse, dovoljno grickali.

Iako samouvjereni vuk samotnjak, pronašao sam sreću u dijeljenju svojih strasti s drugima, a kada se planine i ja udružimo nitko nam ne može odoljeti. Dogovorio sam planinarenje po Ivanščici s Krečom koji pune tri godine ovdje nije nogom kročio. Lazar i ja smo već uhodani "ljubavnici" Ivanščice te smo je tako mnogo puta već obišli. Pridružila nam se i Lora koja je, čini se, ovdje bila više puta nego Kreč. Naučit će ona njega hodati po planinama.


Budući da je Lora već išla Konjem i Pionirom, odlučili smo se za klasični Mrzljak. Na kraju se ispostavilo da je i ovdje bila, ali nema veze. Treba se ponekad vratiti na klasična mjesta planinarenja. Kreč je malo jaukao na početku, ali poznam ga dovoljno da znam da ima itekako dobru kondiciju. To je tipični egzomorf koji se teško deblja - možda jedino previše "pivica" tu može naškoditi, ali to ćemo tek vidjeti.

U jednom trenutku morao sam se vratiti jer sam shvatio da sam opet posijao svoje sunčane naočale. Dotične naočale imaju povijest "bježanja" od mene te su tako svom vlasniku pokušale pobjeći u Makedoniji te na brojnim planinarenjima lokalnim planinama. Najopasnije je bilo jednom upravo ovdje na Ivanščici kada sam fotoaparat i naočale uspio ostaviti na krovu automobila te se krenuo spuštati prema Prigorcu. Fotoaparat (na kojem nije bilo xxx sadržaja, to me svi pitaju) nisam našao, ali naočale jesam. Danas sam u jednom trenutku, kada sam shvatio da one više ne vise na kopči mog planinarskog ruksaka, počeo očajavati i javila mi se misao: može li ovo zaista biti naš kraj? No, duboko u sebi sam jednostavno znao da ovo nije taj dan. Čekale su me vjerno nasred planinarskog puta.

Černe mlake na Zletišću coprnic zaledile su se. Negdje nakon "stuba", kod groba neznanog junaka (cca 800 mnv.) počinju se nazirati ostaci snijega. Međutim, to su tužne, sive i male nakupine uz put. Ponegdje je led ostao po planinarskom putu pa je potreban oprez.



Dolazimo do Pasarićevog doma za otprilike sat i nešto sitno. Sam dom zatvoren je preko tjedna, ali to smo znali i upozorio sam svoje suputnike. No, to nas nije zaustavilo da napravimo pravu malu gozbu - bilo je tu stvarno svega, ali najviše su se isticali domaći klipići koje je ispekla Lorina mama. Na kraju smo ih sve smazali i preporučili se za još sljedeći puta kada ćemo ići na planinu.


Lazar vadi svakakve delicije - ja sam vegetarijanac pa to ne jedem, ali treba dokumentirati stvari za planinare karnivore da vide kako se spiza nosi na planinu. Za mene su tu vegetarijanski sendviči i malo zelenih maslina. Krečova mama je Kreču spakirala jednu krafnu koja je na kraju ostala nepojeđena

Četvrtak je, ali nakon nas je do vrha došlo još petero planinara i par izletnika koji su automobilom došli do Pasarićevog doma. Ne trebam iznova iskazivati svoj prezir prema takvima. To je njihova stvar, ali bit planinarenja i bivanja u prirodi tim činom je promašena

Za kraj smo ostavili najbolji, ali i najhladniji dio. Već kad smo dolazili vidio sam oblake s južne strane Ivanščice. Znam već iz iskustva da će pogledi prema jugu zbog toga biti malo zaklonjeni, ali je uvijek fascinantno vidjeti Medvednicu koja proviruje iz mora oblaka.
Medvednica sa Sljemenom i dijelom svog hrpta lijeno proviruje iz oblaka

Pretpostavljam da se tamo u daljini (što na fotografiji nažalost nije vidljivo) vide Alpe pod snijegom?

Klasična fotografija s vrha piramide Ivanščice koju često možete vidjeti kada upišete Ivanščica u web pretraživače

Izgledaju li dovoljno sretno? :)

Na piramidi je ubrzo postalo malo zimkasto te smo krenuli prema Žganom vinu gdje smo ostavili automobil. Tokom cijelog pothvata pratile su nas sunčeve zrake. Bio je zaista idealan dan za izlet!
Sunčani ratnik Lazar na prvom dijelu Mrzljaka

Lora, Kreč i sreća na njihovim licima

Neću se prenagliti, ali mislim da su se Lora i Kreč pomalo navukli na planinarenje. Čuvši da nisu još nikad bili na Ravnoj gori mislim da sam pronašao i našu sljedeću destinaciju. Od tamo će se onda, ukoliko nas vrijeme posluži kao danas, vidjeti Strahinjščica što bi mogla biti već sljedeća destinacija... U redu, neću pretjerivati, ali odavno mi je postalo jasno da sam postao planina. Nadam ste da ste i Vi iskoristili ovaj prekrasan dan!

p.s. jučer i danas sam slušao predavanja Mateja Perkova o njegovim pohodima na Mont Blanc i na iransku planinu Damavand koju najpoznatiji alpinist svijeta, Reinhold Messner zbog vremenskih uvjeta nije uspio ispenjati. Na današnjem predavanju održanom u Novom Marofu, Perkov je rekao da je baš danas imao priliku piti vodu i umiti se u jednom od potoka Ivanščice. Čini se da smo se mimoišli!

Oznake: priroda, planinarenje, proljeće, Ivančica

U zadnje vrijeme sam često u kinu i mogu priznati da sam sretan što je tri od četiri puta bilo u kinu koje nije Cinestar. U Varaždinu se sad već dvije godine imamo priliku boriti protiv "ogromnog, almost blockbuster only" kina, a mjesto borbe je Kino Gaj koje je član grupe Europe Cinemas. Ponekad još uvijek završim u elitnim stolicama Cinestara, ali preferiram naše manje, lokalno kino.

Jučer sam pogledao film Zelena knjiga: Vodič za život za kojega sam pogledao najavni video (trailer) i odmah vidio u kojem smjeru će film ići, a to je upravo smjer moje preferencije. Ozbiljna tematika ispričana kroz tragične, ali i, što je bitno, komične elemente što sasvim solidno opisuje ovaj život koji svi na svoj način proživljavamo. Priča je to o transformaciji koja se događa ljudima kada dođu u kontakt s pojedincima iz skupina prema kojima gaje razne predrasude. Dakle, nešto što bi dobro došlo ljudima našeg podneblja. Viggo Mortensen (Tony Lip) bio je odličan i u "Kapetanu Fantastičnom", ali mislim da ga nikad nisam vidio u tolikom sjaju kakvog pokazuje u Zelenoj knjizi. Igra besprijekorno i fascinantno ulogu izbacivača talijansko-američkog podrijetla, čovjeka koji nije završio ni osnovnu školu, ali ima ono što se inače na engleskom govornom području naziva "street smart" (najjednostavnije rečeno: praktična inteligencija). S druge strane imamo uštogljenog dr. Shirleya (nagrađivani Mahershala Ali) koji ima tri doktorata i previše se drži (društvenih) pravila.

Neću ulaziti u detalje same priče jer bih svima toplo preporučio da pogledaju ovaj film. Međutim, potrebno je ukazati na već spomenuti moment transformacije likova koji detektiram kao glavni moment filma. Tony Lip i dr. Shirley predstavljaju dvije krajnosti - hrabrost, iskrenost te spontanost i strah, suzdržanost te artificijelnost ponašanja. Iako na početku dolazi do mnogih nesporazuma, što nije čudno budući da je razina (službenog i neslužbenog podjednako) obrazovanja itekako faktor u diferenciranju ljudi, likovi zajedno rastu i mijenjaju se. Tony Lip pronalazi mjeru u svojim ishitrenim postupcima koji su u globalu dio njegovog dobrog karaktera. Dr. Shirley pak se uči opustiti i skliznuti kroz prste sustava krutih pravila kao što se to događa i s pijeskom. Tako pojedinac koji je sličniji dr. Shirleyu (a u tu skupinu svrstavam na neki način i samog sebe; nemojte zaboraviti da čitamo knjige i gledamo filmove kroz filter naše svijesti, proživljenih iskustava koja su samo naša i jedinstvena) u liku Tonija Lipa vidi što mu fali i obrnuto za one koji se prvenstveno prepoznaju u liku Tonija Lipa. Usudio bih se reći da je Tony Lip po mnogočemu učenik, ali na kraju i učitelj Zena. Spontanost i zaigranost njegovog karaktera predstavljaju ono što bi se moglo nazvati "ples sa životom" ili "igranje života", a to su stavovi prema životu koje bi valjalo usvojiti za poboljšanje njegove kvalitete. Da, velike riječi su dobre i učenost je blagoslov, ali tišina i "življenje" samo imaju svoju vrijednost koju često previđamo zbog načina života koji nam se, htjeli to mi ili ne, nameće. Tako kao ideal vidim pojedinca koji je kombinacija Tonija Lipa i dr. Shirleya - velika učenost i teorijsko razumijevanje stvarnosti, ALI i mogućnost prilagodbe, spontanost i općenito mogućnost života u trenutku. Iako se na taj "život u trenutku" obično odmahuje rukom, zapitajte se koliko svojih sadašnjih trenutaka žrtvujete na oltaru prošlosti i/ili budućnosti?

Iako sam iz njega izvadio dijelove koji opisuju osobni (duhovni) rast glavnih likova, film je društveno emancipatorske prirode. Redatelj Peter Farrelly nas uspješno vodi kroz prikaz rasnih i klasnih razlika šezdesetih godina u SAD-u. Teme su to za koje se čini da smo ih prevladali i uspješno ostavili iza nas, ali mnogo puta izgleda da je to samo prividno jer mržnja te diskriminacija i dalje postoje. Kao što sam spomenuo, predrasude prema drugim narodnostima postoje i kod nas te se kroz ovaj film onima koji gaje takve osjećaje daje jedan dobar savjet kako ih nadvladati: jednostavno provedite određeno vrijeme sa pripadnikom skupine prema kojoj osjećate odbojnost i uskoro će se dogoditi čarolija - čarolija shvaćanja da smo svi ljudi.

Oznake: Zelena knjiga: Vodič za život, kino, Vigo Mortensen, Mahershala Ali, Peter Farrelly

Već par dana imam priliku boraviti uz more, u okrilju drugog godišnjeg doba koje mi više odgovara nego ono koje trenutno vlada na Sjeveru. Pazin je dosad za mene bio samo gradić kroz koji prolazim na putu do Poreča, no potrebno je samo malo lutanja prirodom i slika se itekako mijenja.

Trebalo nam je jedno kraće vrijeme da nađemo parking za automobil (pažnja svima koji prate upute na stranici Istria Trails – parkiranje iza Spomen doma u Pazinu naplaćuje se i subotom od 7 do 14 sati). Međutim, u obližnjem kvartu u blizini župne crkve sv. Nikole možete naći par besplatnih parkirnih mjesta.

Turisti i posjetitelji Pazina koji žele vidjeti Pazinsku jamu često kreću u stranu suprotnu onoj kojom smo mi krenuli, ali to, dakako, mi u početku nismo znali. Naš plan bio je pratiti stazu M20 – Dibovljak i Beram iz Pazina. Put vodi prema i kroz naselje Rijavac gdje odmah u početku plijenimo mnogo pogleda u našoj nekonvencionalnoj planinarskoj opremi. No, uskoro nailazimo na par žena obučenih u sličnom stilu te se ja odlučujem pitati za upute do vrha Dibovljak (427 mnv). Izgleda da je ta crvenokosa gospođa bila vođa i koordinator volontera koji baš danas (9.2.2019.) čiste Pazinčicu zbog nedavne katastrofe koja se ovdje dogodila. Gospođa je mislila da smo im došli pomoći jer slično izgledamo kao i oni. Bilo je simpatično u svakom slučaju (a i u neko drugo vrijeme ne bi bilo tako daleko od istine jer smo Maja i ja često čistili okoliš i sudjelovali u raznim sličnim akcijama), ali ovaj put smo morali odbiti priliku za volonterski i plemeniti rad jer nas je čekalo istraživanje brežuljkaste okolice Pazina.

Uskoro prelazimo jedan od razlivenih odvojaka Pazinčice i počinje blago pentranje

Nakon toga slijedi jedan duži period hodanja po brežuljcima i konstantno kretanje na rasponu 350-430 mnv. Prošli smo jedan vidikovac koji je pružao pogled prema smjeru Pazina, ali zaklonjen jednim drugim brdašcem. Moram priznati da nismo shvatili kad smo točno prošli Dibovljak, ali taktički sat jasno je pokazivao da se krećemo oko 430 mnv što je visina ovog neuhvatljivog brda. Također, bit ću iskren i reći da je ovaj prvi dio puta prilično monoton. Jedino što nas je na trenutak zabavilo jest prizor ljudi koji su traktorom vukli drva iz šume, ali su zbog ogromne količine blata zagrezli i nisu se mogli pomaknuti. Ovo područje premreženo je stazama i svugdje su oznake pa je to za svaku pohvalu. Naši sjevernjački markacisti bi se mogli ugledati na ovu istarsku sistematičnost. Međutim, mnogi preferiraju neoznačenu divljinu pa ćemo to pustiti po strani.


Ako nas vidite, mahnite nam!

Više nisam siguran slijedimo li zacrtanu rutu, ali pratimo oznake za Beram. Uspinjemo se pa se opet spuštamo i tako jedno vrijeme dok mijenjamo smjer prema zapadu, a onda konačno put počinje ići južno i nada mi se vraća. Blata je bilo na bacanje, a sve je puno bara i „jezeraca“ koje vješto izbjegavamo. Postoji u planinarenju (ali i u bilo kojem drugom sportu ili re-kreaciji) onaj trenutak kad prisutna tjelesna muka prestane i tada ste spremni hodati satima te nijedna prepreka nije dovoljno velika da bi vas zaustavila. Pretpostavljam da je to ono što teoretičari (filozofije) sporta nazivaju „ulazak u zonu“.
Veliko razočaranje u šumi negdje po putu za, tada nam nepoznatu, Sv. Mariju na Škriljinah. Smeće tako ide dosta dalje niz padinu

Komentiram kako bih se ovdje sigurno okupao da je ljeto u punom zamahu

Ipak, najzanimljiviji dio našeg lutanja dolazi kad odjednom nailazimo na ograđeno groblje usred šume i puta. Mistična atmosfera pomalo je razbijena činjenicom da jedna starija gospođa čisti i uređuje jedan od grobova. Čudimo se koliko su grobovi uređeni, ali kasnije smo shvatili da je groblje u blizini Berama, ali i same ceste koja vodi u ili iz Pazina. Crkvica sv. Marije na Škriljinah je, pretpostavljamo kako i ime sugerira, izgrađena na kamenu.


Maja i ogromni čempres koji vjerojatno dostiže svoj propisani maksimum

Zadržimo se ipak malo na crkvici sv. Marije na Škriljinah koja je gotička crkva kojoj su na pročelje dodani trijem, lopica (nije li to sinonim za trijem?) i drveni tabulat. Zdanje je, kako i treba biti zbog vrebajućih barbara, zaključano te se po dogovoru može ući unutra. Ono što je pobudilo Majinu i moju, svakome na svoj način naravno, znatiželju jest ciklus kasnogotičkih fresaka koje se nalazi unutar crkve. Baš ovdje nalazi se najpoznatija istarska freska naziva „Ples mrtvaca“. O toj freski pak prenosim tekst s info table pred samom crkvom:

„Poučna onovremena slika smrti pred kojom smo svi jednaki i kojoj nitko ne može uteći, a koja je nastala nakon epidemije bubonske kuge. Uz rasplesane mrtvace, u tihoj povorci, prema otvorenom grobu koračaju papa, kardinal i biskup, kralj i kraljica, debeli krčmar, dijete, prosjak i vojnik kojemu niti čvrst oklop ne pomaže te na koncu, i trgovac koji ju ne uspijeva podmititi zlatnim dukatima. Ritam rasplesanim kosturima daje sama smrt svirajući u gajde.

Freske dovršava 1474. godine radionica majstora Vincenta iz Kastva, o čemu svjedoči i latinski natpis oslikan na južnom zidu. Iako je Vincent glavni slikar u crkvi sv. Marije na Škriljinah, na beramskim je freskama zastupljeno više autora.“

U razgovoru o neizbježnosti smrti koja dolazi po sve nas, Maja i ja, neuobičajeno veselo, krećemo dalje prema Beramu koji je odmah iza ugla. Beram izgleda nevjerojatno i jasno da je zbog obrambenih razloga nastao na ovom brežuljku.
Beram izdaleka (fotografirano s Gortanovog brijega – sljedeće točke našeg lutanja)

Beram je jedno od naselja s najdužim kontinuitetom naseljenosti u Istri. Ustanovljeno je da je ovdje postojalo naselje već u željezno doba. Beram je do današnjeg dana sačuvao zrakasti raspored ulica koji je ostatak od nekog pradavnog vremena. Možda je zanimljivo za spomenuti da je Beram bio jedan od najvažnijih centara srednjovjekovne glagoljaške pismenosti, a kod beramskih su popova glagoljaša dolazili na naukovanje đaci (žakani) iz velikog dijela Istre.
Njuškamo i malo oko župne crkve sv. Martina oko koje su danas parkirani automobili mještana

Izlazimo na beramska mala vrata

Sljedeća stanica prelaz je preko Gortanovog brijega. Maja nas svojim instinktom spašava i korigira moju divlju putanju koja bi nas odvela duboko u šumu. Drveće oko Berama izgleda bolesno i lišajevi su posvuda. Penjemo se na Gortanov brijeg puteljkom koji je s obje strane okovan kamenjem, a iza njega se prostire beskrajna šikara iz koje ptice izlijeću kako mi prolazimo.
Zaključili smo da nam se ovaj put sviđa više nego blato na početku puta

Nezaustavljivo se krećemo dalje te dolazimo do nečeg čega nema u opisu puta na web stranici Istria Trails. Zapravo, već duže vrijeme nema dosta toga na spomenutoj stranici što smo vidjeli, ali pretpostavljam da je to način trailera (oprostite mi prijatelji koji se žurite i ne obraćate pozornost na sve lijepe stvari koje vam klize kroz prste) koji samo trebaju grube upute, a ne pouku iz povijesti ili arhitekture. Priložit ću fotografiju pa možda netko odgonetne što smo to pronašli.


Još jedno potencijalno kupalište u svakom slučaju za one hrabrije

Pogled prema Učki

Opasno se spuštamo u udolinu, a jedna žena nam tipkanjem po mobitelu usred šume poručuje da smo se sigurno vratili u zagrljaj civilizacije.
Poruka toj istoj civilizaciji!

A sad konačno ono po što većina tromijih izletnika dolazi u Pazin: Pazinska jama! Prelazimo most na kojem ima nešto posjetitelja.
Pazinski most

Pazinski kanjon i posljedice katastrofe


Nakon toga slijedi pobjedonosno vraćanje u Pazin te uskoro saznajemo da smo se vratili na istu točko s koje smo krenuli.
Maja okida jednu profesionalnu fotografiju

Zapušteni dio Pazina

Kad retrospektivno razmišljam o ovom našem izletu, postaje mi sve jasnije da je ovo bilo čudnovato putovanje. Pred sam kraj puta nailazimo na plakat poziva na radnu akciju čišćenja potoka. Sad, na kraju našeg lutanja, saznali smo što se točno na početku događalo. Ukupno smo hodali skoro četiri sata i prošli četrnaest kilometara raznolikog terena. Međutim, nisu te brojke bitne već slika Pazina koja se u našim glavama itekako promijenila. Sad Vam mogu sa sigurnošću reći: usudite se istraživati! Idite u prirodu i lutajte. Nisu svi koji lutaju izgubljeni.

Oznake: Pazin, lutanja, sv. Marija na Škriljinah